Promociju knjige "Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića'' u Kaknju

Osnovni odbor Kakanj Udruženja ''Mladi muslimani'' organizirao je 17.aprila 2019. godine promociju knjige ''Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića'', autora hfz. dr. Mevludina Dizdarevića. Promotori knjige bili su prof. Mustafa Mujki Spahić i autor. Moderator je bio Nihad ef. Talić, predsjednik O.O. Kakanj Udruženja ''Mladi muslimani''. PRomotori su govorili o društveno-političkom ambijentu u kome je živio i djelovao Mustafa Busuladžić, a koje je jedno od najturbulentnijih i najtežih vremena za Bošnjake. Također, govorilo se o intelektuanom kapacitetu Mustafe Busuladžića, koji je sa samo 31 godinom života poznavao 5 svjetskih jezika, sa istoka i zapada, te je iza sebeostavio značajne pisane radove zbog čega ga možemo smatrati jednim od najvećih bošnjačkih umova svih vremena. 

KOMUNISTI SU “MLADE MUSLIMANE” UBIJALI U ZATVORSKIM ĆELIJAMA, A ZAKOPAVALI NA VRACAMA

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (V dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Oslobađanjem Sarajeva od fašista 5. i 6. aprila 1945. godine od NOP-a (kojeg su već bili uzurpirali komunisti i vješto prikriveni četnici) počinje nova era progona bošnjačke duhovne i svjetovne uleme i inteligencije. Progon je bio konstantan sve do raspada Jugoslavije, pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, a posebno je bio izražen u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Radilo se to s namjerom eliminacije onih koji su mogli adekvatno zastupati interese Bošnjaka u novom vremenu, u novoj državi i u novom političkom i društvenom uređenju. Bošnjaci komunisti, pa i oni koji su bili u vrhu partije, ili su zaista vjerovali da je put utiranja svih duhovnih, kulturnih, historijskih tradicijskih vrijednosti Bošnjaka ispravan put koji zahtijeva novo vrijeme, ili su, što zbog ličnog konformizma, privilegija ili straha za svoju sudbinu, svjesno šutjeli. Tako da su komunisti, među kojima i veliki broj onih s velikosrpskom inspiracijom, mogli nesmetano marginalizirati Bošnjake, ne priznati ih kao narod, ukinuti sve nacionalne institucije Bošnjaka, ovladati institucijama koje su lažno predstavljane kao “muslimanske”, nastaviti s otimanjem imovine Bošnjaka, iseljavanjem itd. Komunisti, kao i infiltrirani četnici u njihovim redovima, znali su ko su im kočnice na tom putu: “Mladi muslimani”, svjesna ulema, književnici, pjesnici...

PROGON BOŠNJAČKE SVJETOVNE I DUHOVNE INTELIGENCIJE

Iako je ovaj feljton posvećen “Mladim muslimanima”, valja napomenuti da su tih godina komunistički zatvorenici bili: Alija Nametak, osuđen prvo na 15 godina, a onda mu je kazna smanjena na 12 godina; zatim Edhem Mulabdić, kao čovjek od 80 godina uhapšen je već 4. maja 1945. i osuđen na pet godina zatvora; Enver Čolaković; Asim Dugalić; Ahmed Muradbegović; Rešad Kadić i dr. Komunisti su se obračunali i s bošnjačkom duhovnom inteligencijom, ulemom koja nije pristajala na ukidanje duhovnih vrijednosti islama u novom društvu, kao ni na ukidanje medresa, mekteba, skidanje zara itd. U septembru 1947. godine Krivično vijeće Okružnog suda u Sarajevu osudilo je Kasima ef. Dobraču na 15 godina zatvora, Derviša Korkuta na osam godina zatvora, dr. Kasima Turkovića na četiri godine, dr. Jusufa Tanovića na dvije godine, Mahmuta Traljića na 10 godina, Abdulaha Derviševića na šest godina, Mustafu Hebibovića na sedam mjeseci, Ibrahima Karalića na 10 godina, Hasana Avdića na tri godine i šest mjeseci, Hasana Ljevakovića na dvije godine, Muharema Abdihodžića na dvije godine i 10 mjeseci, te Osmana Hasanovića na tri godine i šest mjeseci. Osim zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a prvoj peterici je konfiskovana i cjelokupna imovina. A optuženi su i osuđeni Dobrača i Traljić zbog pisanja članaka o stanju muslimana u Jugoslaviji, te navodnom formiranju organizacije koja djeluje protiv FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), ali u slučaju Dobrače i zbog navodnog odvraćanja mladih tokom Drugog svjetskog rata od priključivanja NOB-u, te saradnje s fašistima, a za šta su dokazi bili na nivou “rekla – kazala”. Ostali su osuđeni uglavnom kao članovi te fantomske organizacije i kao učesnici u navodnim pripremama za emigriranje pojedinih članova te organizacije. Oslobođenje je revnosno pratilo ovo suđenje i 25. septembra 1947. godine donijelo vijest o presudi s naslovom: “Izrečena je presuda grupi izdajnika na čelu s Kasimom Dobračom.”

                             

 

OD 1945. DO 1949. PROCESUIRANO JE 1.200 “MLADIH MUSLIMANA”

Koliko je procesa vođeno i koliko je tačno pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz montirane sudske procese od 1945. do 1949/1950. godine, danas niko sa sigurnošću ne može reći. Neki procesi bili su javni, neki tajni, o nekima ne postoje više nikakva dokumentacija. Procesi su vođeni u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci, Cazinu, Ključu i još nekim mjestima u BiH. Procjene koje imaju u Udruženju “Mladi muslimani”, temeljene na svjedočenjima, policijskim, zatvorskim i pravosudnim arhivama, govore o nekih 1.200 osoba koje su prošle kroz te procese u nekom svojstvu, kao optuženi, ispitivani, svjedoci itd. Po nekima, broj onih koji su bili na neki način dio ovih sudskih procesa kreće se do 5.000. Udruženje posjeduje i spisak od 501 imena osoba koje su bile uhapšene i procesuirane 1949. godine. Da li je to i konačni broj procesuiranih te godine, teško je reći. Među procesuiranim bilo je onih koji nisu bili organizaciono povezani sa, da je tako nazovemo, centralom “Mladih muslimana”, već su se samoinicijativno tako nazivali. Bilo je među procesuiranim onih koji nisu ni pripadali “Mladim muslimanima”, ali su imali istupe koji se nisu sviđali komunistima i oni su ih okarakterizirali kao mladomuslimane i tako im i sudili. No, jedna je stvar neupitna, a to je da se komunistički režim najbrutalnije obračunavao s “Mladim muslimanima”, iako, osim borbe za slobodu izražavanja i govora, nije im se mogla naći druga mrlja, poput fašističke, a na čemu su komunisti zapravo insistirali i po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi” određivali, nakon potpuno apsurdnih procesa i argumenata, dugogodišnje zatvorske kazne s oduzimanjem građanskih prava, konfiskacijom imovine i sl. Već sredinom aprila, samo nekoliko dana od ulaska u Sarajevo, nova komunistička vlast hapsi Mustafu Busuladžića, jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca tog vremena, iako je na dan hapšenja imao tek 31. godinu. Suđenje na kome je optuženi morao dokazivati da je nevin, a ne tužilaštvo da je kriv, odvijalo se pred Vojnim sudom dva dana, 22. i 23. maja 1945. godine, a izrečena je presuda kojom je Mustafa Busuladžić osuđen “na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak časnih prava i konfiskaciju njegove imovine u korist narodnooslobodilačkog fronta”. Presuda je gotovo identična optužnici. Svi dokazi temelje se na paušalnim ocjenama tipa “jasno je”, “zna se”, bez jasnih dokaza. Na osnovu izjava svjedoka zna se da je ubijen u naselju Velešići u Sarajevu, ali se do današnjeg dana ne zna gdje je ukopan.


PROCESI IZ 1946. I 1947. GODINE

O procesu iz 1946. godine već smo pisali. Tada su, nakon otpora komunističkoj uzurpaciji “Preporoda”, uhapšeni i osuđeni Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, koji su tada bili vojnici, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Dio spiska hapšenih i suđenih “Mladih muslimana” iz 1949. godine Izvještaj isljednika UDBA-e javnom tužiocu VI armije 36 11/4/2019 STAV Pločo i Esad Puškić. Sudio im je Vojni sud. U dopisu koji upućuje MUP FNRJ, Odjeljenje uprave Državne bezbjednosti za grad Sarajevo, 27. aprila 1946. godine javnom tužiocu VI armije, a uz predaju za dalji postupak Ešrefa Čampare, stoje razlozi zbog kojih bi trebao Čampara biti procesuiran. Razlozi su banalni, a u suštini se svode na afirmiranje islamskog svjetonazora i neprihvatanje društva bez Boga, što je nudio komunizam. Čampara će biti ponovo uhapšen 7. septembra 1950. godine. Procesi protiv “Mladih muslimana” nastavljeni su i 1947. godine. Tada je bilo više grupa koje su osuđene. U Sarajevu se sudilo grupi koju je predvodio Vahid Kozarić, a u kojoj su još bili: Ćazim Viteškić, Midhat Džulbegović, Mehmed Hadžiavdić, Ismet Kasumagić i Izet Riđanović. I oni su optuženi i osuđeni zbog pripadnosti organizaciji “Mladi muslimani”, koju su komunisti okarakterizirali kao terorističku organizaciju koja radi na razbijanju FNRJ i na odvraćanju omladine od komunizma, a u korist islama. U Tuzli je 22. augusta 1947. godine izrečena presuda devetočlanoj grupi. Presude su bile od jedne do 18 godina zatvora. U Ključu u julu 1947. godine vođen je postupak u kome je presuđena višečlana grupa. Neki su osuđeni na smrt: Hasan Jakupović iz Kozarca, Sejdo Mrštić i dr. Meho Bećirević iz Gradiške. Ova grupa vjerovatno nije pripadala mladomuslimanskom krugu, ali je optužena i osuđena po tom osnovu.

                             


“KONAČNI” OBRAČUN

U velikom broju sudskih procesa vođenih širom BiH uglavnom u drugoj polovini 1949. godine uhapšeno je i procesuirano najmanje 501 lice, koliko imena i osnovnih karakteristika posjeduje popis imena koji posjeduje Udruženje “Mladi muslimani”. Odluku o ovom velikom procesu donio je najviši vrh komunističke partije, a UDBA ga je kao tajna policija realizirala. U Centralnom komitetu KP i UDBA-i raspravljalo se o dva koncepta procesa. Jedan koncept bio je da se pohapse svi za koje se zna da su mladomuslimani, da se glavni kazne s po nekoliko godina zatvora, a ostali dobro premlate i pošalju na društveno-koristan rad, te da sve prođe u tišini. Drugi koncept bio je da se svi pohvataju, da bude smrtnih kazni i dugogodišnjih robija i da se obavezno objavi. Drugi koncept uzet je kao opcija po kojoj će se nastupiti. Adil-beg Zulfikarpašić u članku povodom 15. godišnjice Sarajevskog procesa piše: “Proces ‘Mladim muslimanima’ u Sarajevu 1949. godine je jedini u komunističkoj Jugoslaviji gdje nisu suđeni predratni i ratni neprijatelji komunista, gdje nije bilo počinjenih djela ubistva, špijunaže, sabotaže, a gdje je pored svega izrečeno tako mnogo smrtnih presuda i toliko godina robije. Osim toga, sve smrtne presude su izvršene, što je bilo rijetkost i za suđenja ustaškim i četničkim koljačima... Uništenjem ‘Mladih muslimana’ komunisti su stvarno uzeli Muslimanima BiH onu snagu koja je bila sposobna da konsolidira njihove redove, razbudi omladinu i stvori ozbiljnu političku opoziciju komunističkom režimu.”

                         


ČETIRI KAZNE “SMRT STRIJELJANJEM”

Najznačajniji proces iz 1949. godine bio je onaj vođen protiv Hasana Bibera i ostalih, a to su: Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević, Tarik Muftić, Teufik Velagić, Hilmija Muftić, Esad Kojić, Mahmud Jarebica, Kemal Kurbegović, Ramo Habota, Ejub Hadžić, Sulejman Musakadić. Optužbe su postale standardne, a to je pripadnost organizaciji “Mladi muslimani”, priprema navodnog rušenja ustavnog poretka, agitiranje na mlade da se drže užeta islama, a ne komunizma. Prva četverica iz optužnice osuđena su na smrt strijeljanjem, a ostali na zatvorske kazne od tri do 20 godina. Munir Gavrankapetanović opisuje situaciju u ćeliji nakon povratka Nusreta Fazlibegovića nakon izricanja presude: “Hajde pogađajte koliko sam dobio? Osmijeh s njegovog lica nije silazio. Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko 10, a ja sam rekao 20 godina. – Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem! Svi smo zanijemili... Bože, kad se sjetim kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha.” Ovaj proces je komunistima bio jako važan, stoga je bio javan i donio je presude upravo prema odluci koja je donesena ranije na relaciji Komitet KP i UDBA. Kada su smrtne kazne izvršene, teško je reći. Tih godina komunistički režim je političke zatvorenike ubijao u ćelijama. U Sarajevu su ubijeni u zatvorima odvoženi na Vrace i tu ukopavani. Taj posao su obavljali osuđenici u pratnji pripadnika UDBA-e. Zabilježeno je svjedočenje jednog zatvorenika iz Zenice koji je rekao da su krajem oktobra ili početkom novembra 1949. godine iz zatvora iznesena četverica mrtvih zatvorenika i da su u pratnji pripadnika tajne policije odvezeni na Vrace i ukopani. Iz međusobnih razgovora ljudi u pratnji zatvorenik je zaključio da se radi o četverici pripadnika “Mladih muslimana”. U jednom od procesa 1949. godine optužen i osuđen bio je i Omer Behmen. Tada je osuđen na 20 godina zatvora. Kasnije, u Sarajevskom procesu 1983. godine, osuđen je na 15 godina zatvora; ukupno 35, što je najviše dobijenih godina zatvora za jednog političkog zatvorenika bivše Jugoslavije, a da pritom Omer Behmen nikad “mrava nije zgazio”. Samo je bio odlučan i čvrst u svojoj borbi za slobodu i nije bio spreman pokleknuti ni na koji način pred komunistima. Pored nekoliko procesa kojima su epitet važnih dali i komunisti kako bi javnosti prikazali te “opasne teroriste” i u kojima su izrečene drakonske zatvorske kazne, naporedo su izricane tzv. administrativne kazne, kojima su ljudi osuđivani na zatvor do dvije godine i upućivani na “društveno koristan rad”. Ove kazne izricale su komisije pri narodnim odborima sastavljene od tri člana. Smatra se da je 1949. godine samo iz Sarajeva na prisilan rad ovim putem upućeno više od 500 mladića i djevojaka. Hapšenja, procesuiranja i osuđivanja 1949. godine nisu bile lišene ni mladomuslimanke. Hapšene su na isti način kao i muškarci, u istrazi su pretrpjele određeni vid torture i u nezakonitom suđenju dobile su kazne od sedam do 27 mjeseci. Kazne su izdržavale u Belediji (zgrada pored Vijećnice prema Čaršiji, op. A. Dž.) u Sarajevu, potom u Travniku, Novoj Topoli kod Banje Luke te Kopanicama. Između ostalih, tada su osuđene: Aziza Alajbegović-Kasumagić, Ismeta Dalagija-Dobrača, Aziza Furda‑Hadžagić, Atifa Hrnjić, Enisa Karabeg-Sadak, Muniba Korkut-Spaho, Zehra Kučuk-Mušija, Hatidža Muftić-Nuspahić, Hatidža Muharemagić-Osmanić, Fehameta Mutevelić-Drače, Mubera Pašić-Kirlić, Sadika Pehlivanović-Lončarević, Azijada Serdarević-Kasumagić, Safija Solak-Šiljak, Rabija Šahović-Resulović, Suada Šahović‑Avdagić, Nidžar Tanović-Prohić.

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

 

 

 

PRVI JAVNI OTPOR KOMUNISTIMA BIO JE GLAS “MLADIH MUSLIMANA” U VIJEĆNICI 1945.

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (IV dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

 

U prošlom broju pisali smo o mladomuslimanskim šehidima i nagovijestili smo temu montiranog, političko-pravosudnog obračuna komunističke vlasti s pripadnicima pokreta “Mladi muslimani” 1949. godine. Ovu temu nastavit ćemo u nekom od narednih brojeva, a sada se vraćamo temi organizacije, idejama i aktivnostima “Mladih muslimana” od dolaska komunističke vlasti do brutalnog obračuna istih s “Mladim muslimanima”, koji je uslijedio 1949. godine.

                            


IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA IZLAZE ČISTA OBRAZA

“Mladi muslimani” iz Drugog svjetskog rata izašli su potpuno čisti, bez ijedne mrlje na organizaciji, ali i bez mrlja na pojedincima, članovima organizacije. Niko od pripadnika “Mladih muslimana” nije pripadao vojnim jedinicama poput ustaša, nije ih bilo ni u Handžar diviziji niti među četnicima. Jedan je broj studenata nužno 1943. godine bio u domobranima, bili su mobilizirani ljeta te godine. Jedine vojne jedinice u koje su “Mladi muslimani” dobrovoljno pristupali bili su partizani kao Narodno-oslobodilački pokret (NOP), dok ovaj pokret nisu okupirali komunisti i pretvorili ga u partijski vojni odjel. Zbog antikomunističkih stavova tokom Drugog svjetskog rata, a kojih se nisu planirali odreći ni nakon dolaska komunista na vlast, “Mladi muslimani” su očekivali progon i zabranu. Dolazak komunista na vlast “Mladi muslimani” dočekuju s velikim ugledom u svom narodu zbog svog humanitarnog i odgojno-obrazovnog rada tokom Drugog svjetskog rata. Organizaciono, postojala je od druge polovine 1943. godine grupa A u Sarajevu, sastavljena od članova koji su se isticali i koji su smatrani najvažnijim, a koji su educirani za samostalno vođenje i upravljanje pokretom ili njegovim nižim organizacionim jedinicama. Prvi sastav grupe A činili su: Esad Karađozović, Emin Granov, Asaf Serdarević, Husref Bašagić, Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Edhem Šahović, Ešref Čampara, Salih Abdić, Safet Šiljak, Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Murtez Dervišević, Fahro Užičanin, Avdo Užičanin, Mahmut Jarebica, Vahid Kozarić, Ahmet Šalaga, Salih Karabdić, Kasim Sabrihafizbegović, Kemal Kurbegović i Mustafa Brdarić. S vremenom se struktura mijenjala, a bilo je i nekih razlika u stavovima. Kasnije se Esad Karađozović razbolio, a pred dolazak komunista odlazi iz Sarajeva i ostavlja dotadašnji pisani materijal Hasanu Biberu, koji postaje jedna od centralnih ličnosti “Mladih muslimana” do 1949. godine. Tačna se sudbina Esada Karađozovića ne zna. Pretpostavke su da je uhapšen pri pokušaju napuštanja zemlje i da je ubijen. Zanimljivo je da je tada nestao i Emin Granov. Mislilo se da je doživio istu sudbinu kao Esad, ali se on zapravo 10 godina skrivao u svojoj kući u Sarajevu.


KOMUNISTIČKA PRIMITIVNA I NASILNA ATEIZACIJA

Prvih mjeseci po ulasku komunista u Sarajevo rad “Mladih muslimana” ogledao se u sastancima grupe A, iščekivanju poteza komunističke vlasti i planu kako odgovoriti na predstojeće izazove. Čak se grupa A sastala i 6. aprila 1945. godine, na dan ulaska partizana u Sarajevo. Sastanak je održan u kući Mahmuta Jarebice. Na sastanku je odlučeno da se ništa ne poduzima i da se čekaju potezi komunista. Neki su mislili da će biti zabranjen rad “Mladih muslimana”, dok su drugi mislili da će biti dozvoljen nastavak rada kao vjerske organizacije. U prvi mah, niko ih nije ni dirao, ovjeravali su svoje ratne diplome, iako je bilo provjera, nikome ništa nisu zamjerali. Dakle, nisu našli ništa kompromitirajuće kod “Mladih muslimana”. Međutim, već u maju 1945. godine, na Kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine BiH, pokazalo se da u novoj komunističkoj Jugoslaviji ima mjesta samo za komunističke omladinske organizacije. Komunisti su vukli i druge poteze koji su ugrožavali opstanak bošnjačke tradicije, kulture, običaja i vjere. Ukinuti su šerijatski sudovi, vođena je kampanja protiv feredže i zara, kasnije su i zakonom zabranjene. Ukinuti su mektebi, kasnije i sve medrese, osim Gazi Husrev-begove. Kasnije će biti zatvorene i tekije, islamska štamparija, svinjsko meso je u vojnim kazanima, na radnim akcijama. Ukinuta su društva “Trezvenost” i “Merhamet”, od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosveta” i hrvatskom “Napredak”. No, i ova su društva rasformirana 1949. godine, a formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava. 

KOMUNISTIČKA IDEOLOGIJA PONOVO AKTIVIRA “MLADE MUSLIMANE”

U tom periodu brutalne ateizacije “Mladi muslimani” ponovo se okupljaju. Bili su podstaknuti osjećajem da im je ugrožena vjera, da je doveden u pitanje duhovni, kulturološki, etnički i svaki drugi identitet. Ponovo su se počeli sastajati Edhem Šahović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović i Vahid Kozarić. Da bi zaštitili bošnjačke interese i mladomuslimanske ideje, odlučuju se pojačati rad s omladinom. Prave se organizirane grupe. Prvu grupu pravi Ešref Čampara, a uključuje u nju Ismeta Kasumagića, Ešrefa Avdagića i Izeta Serdarevića. Ove grupe djeluju tajno, a uglavnom se razgovara o islamskim temama, a što se smatralo važnim zbog dijaloga s osobama koje pripadaju komunističkoj ili nekoj drugoj ideologiji. Bilo je važno s njima argumentirano govoriti i braniti islamske stavove. Prvi i veoma značajan javni istup “Mladih muslimana” dogodio se u jesen 1945. godine, na Osnivačkoj skupštini “Preporoda”. Mimo scenarija koji su pripremili komunisti, na Skupštini je bilo dosta pristalica “Mladih muslimana” koji su govorili, polemizirali, tražili da se pored NOB-a ne smije zaboraviti islam, da je obaveza “Preporoda” da čuva muslimansku zajednicu itd. Nije izvršen izbor odbora, a konferencija je odgođena za dva dana. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović bio je uhapšen, ali je sutradan pušten, jer je policija shvatila da treba pohvatati konce organizacije pa tek onda hapsiti. Od tog trenutka “Mladi muslimani” su stalno, na dnevnoj bazi, pod prismotrom OZNA-e, kasnije UDBA-e, sve do pada komunizma, raspada Jugoslavije, a vjerovatno to traje i danas samo od službi nasljednica UDBA-e. Ovaj događaj iz Vijećnice bio je prvi javni antikomunistički istup od uspostavljanja komunizma u Jugoslaviji. I bio je od “Mladih muslimana”, istih onih ljudi i organizacije koji su podržali javno i dali doprinos antifašističkim rezolucijama iz 1941. godine, kada se bošnjačka svjetovna i duhovna inteligencija protivi progonu i ubijanjima svojih komšija Srba, Jevreja i Roma od NDH vlasti. “Mladi muslimani” bili su odlučni da tada uđu u organe “Preporoda”, vidjevši u tome priliku da šire mladomuslimansku ideju, te da se bore za interes svog naroda. Odlučili su i koga će uključiti u odbor omladinske sekcije “Preporoda”, bili su to: Ešref Čampara, Fahro Uzunović, Nedžib Šaćirbegović, Halida Repovac (kasnije Izetbegović), Amira Mulić i Emina Karpov. I uspjeli su ući u odbor, a sukobi i različite vizije “Preporoda” od mladomuslimana, s jedne, i skojevaca, s druge strane, rezultirali su isključenjem mladomuslimana iz “Preporoda” i hapšenjima. Ovo prvo hapšenje članova pokreta izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao vojnici, uhapšeni su: Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Pločo i Esad Puškić. Nedžib Šaćirbegović je na ovom prvom procesu osuđen na četiri godine, Alija Izetbegović na tri, a ostali na kraće zatvorske kazne. Entuzijazam i optimizam “Mladih muslimana” bio je snažan tako da su i iz zatvora uspijevali ostvariti kontakte s onima vani putem skrivenih pisama.

                                                

 

FORMIRANJE ODBORA PO CIJELOJ BiH I ŠIRE

A van zatvora sve je više mladih ljudi koji postaju mladomuslimani, iako se djelovalo potpuno ilegalno. Broj grupa povećavao se konstantno i proširio na Gazi Husrev-begovu medresu, kao i na srednje škole. Širili su se “Mladi muslimani” i na druge gradove, Zenica, Visoko, kasnije Zagreb, Mostar. U Mostaru, odnosno Hercegovini, “Mladi muslimani” su širili ideje ne samo kod studenata i đaka već i po selima. U Zagrebu je bilo slobodnije djelovanje nego u Sarajevu i BiH, tako da su u Zagrebu okupljali studente iz BiH, a preko zagrebačke organizacije širili se na Bihać, Banju Luku. Godine 1946. i 1947. pa sve do septembra 1948. na čelu “Mladih muslimana” nalazila se grupa: Hasan Biber, Omer Stupac, Salih Behmen, Halid Kajtaz i Ismet Serdarević. U septembru 1948. godine u Puli bivaju uhapšeni Omer Stupac i Ismet Serdarević, a rukovodstvo ostaje krnje sve do prvog plenuma “Mladih muslimana”, održanog 20. i 21. februara 1949. godine. U ovom periodu organizacija se proširila i dalje na istočnu Bosnu (Zvornik, Foča, Rogatica...), Hercegovina je potpuno pokrivena; zatim gradovi Doboj, Tuzla, Jajce, Tešanj, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Gračanica, Bugojno, Donji Vakuf, Travnik, Šerići... “Mladi muslimani” nisu bili protiv Jugoslavije, nisu bili ni protiv zajedničkog života s drugim narodima, nisu bili ni protivnici ideje “bratstva i jedinstva”, samo su bili protiv komunizma i za slobodu misli i vjere. To je bilo dovoljno za progon i za nužno djelovanje u ilegali. S dovršenom teritorijalnom organizacijom “Mladi muslimani” postali su prava ilegalna organizacija koja je imala svoja pravila, zakletvu, šifre, konspirativna imena članova rukovodstva. Osnovni ciljevi “Mladih muslimana” u poratnom periodu bili su: “islamizacija” muslimana, obrazovanje muslimana, društvena angažiranost, kulturne veze s islamskim svijetom. Krajem 1946. ili početkom 1947. godine donijeta je odluka da se ponovo pokrene izdavanje lista Mudžahid, koji je prestao izlaziti hapšenjem Izetbegovićeve grupe. U rukovodstvu je mnogo diskutirano o sadržaju lista i zaključeno je da je potrebno prije svega pisati o životu muslimana, a posebno o temama kao što su: položaj muslimana u FNRJ i svijetu, razvoju islamskih zemalja i pokreta za nezavisnost. Kako je baš u to vrijeme pokrenuto pakistansko pitanje u OUN-u, u Mudžahidu se najviše pisalo o toj novoj islamskoj državi. Zbog toga je krajem 1947. godine pokrenuta i brošura pod nazivom Pakistan. Najaktivniji u izdavačkom poslu bili su: Biber, Kajtaz, Jarebica i Brdarić. Brdarić je izrađivao naslovne strane, crteže i mape. Za Pakistan i Mudžahid prevođeni su članci iz inostranstva. Jedno je vrijeme Mudžahid pripreman i u Zagrebu. Postojao je i treći list koji je imao naziv Kolo, o kome se zna samo da su izašla jedan ili dva broja 1947. godine. U Mostaru je početkom 1947. godine počelo štampanje Biltena vijesti. “Mladi muslimani” su izdavali i brošure, i to sa sljedećim naslovima: Prvi nastup, Uputstvo za rad, Posvetimo punu pažnju idejnom obrazovanju naše seljačke omladine, Rad i sa najmlađim, Zašto ne svinjetinu, Problem seksa, Uslovi naše pobjede, Životni put Mladog muslimana itd.

                                                  


NAORUŽAVANJE “MLADIH MUSLIMANA”

Kada je 1948. godine došlo do raskola Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, očekivao se napad Sovjetskog Saveza i novi rat koji bi opet Bošnjacima donio neizvjesnost i stradanje kao što je bilo i u netom završenom Drugom svjetskom ratu. A i odnosi među saveznicima nakon Drugog svjetskog rata nisu bili dobri. Nije bila nerealna i vojna intervencija napada na Jugoslaviju. Stoga, jedna grupa “Mladih muslimana” mišljenja je da se treba naoružati kako bi se zaštitilo u slučaju rata. Počinju u improviziranim uvjetima da prave noževe i boksere, a pojedinačno se ljudi naoružavaju, i to ne samo “Mladi muslimani” već i drugi koji su osjetili opasnost od novog rata. Ovo, uvjetno rečeno, naoružavanje “Mladih muslimana” bit će komunistima glavni adut prilikom hapšenja 1949. godine za osudu za pripremu ustanka i rušenje vlasti, iako su i sami bili svjesni da zaplijenjena količina naoružanja nije dovoljna ni približno za bilo kakav ustanak. U dokumentima UDBA-e stoji da su: “Zaplijenili u Sarajevu 6 pušaka, 6 pištolja, 70 puščanih metaka, 4 ručne bombe, 40 noževa, a u Mostaru 1 teški mitraljez, 2 automata, 1 pušku, 50 puščanih metaka, 5 pištolja, 6 ručnih bombi, 14 noževa, 7kg dinamita, 20 kapisli i nešto sanitetskog materijala.”

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

“Mladi muslimani”: Islam je bio i ostao njihov životni put

Edhem Bakšić, predsjednik udruženja „Mladi Muslimani“

 

Ove godine se navršavaju dvije važne godišnjice udruženja „Mladi Muslimani“, 80 godina od osnivanja organizacije i 70 godina od pokretanja sudskog procesa na kojem je pet pripadnika ove organizacije osuđeno na smrt. Jedini njihov grijeh bio je to što nisu prihvatali komunističku ideologiju. Nikad nije otkriveno gdje su pokopani nakon strijeljanja. O Mladim Muslimanima, njihovoj djelatnosti, prisutnosti u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja, ali i današnjim aktivnostima razgovarali smo sa predsjednikom udruženja Edhemom Bakšićem.

 

Razgovarao: Saladin Kovačević

Saff: Kako je osnovana organizacija i ko su bili Mladi Muslimani?

Bakšić: Mladi Muslimani su bili studenti i đaci tadašnje muške realne gimanzije, odgojeni i vaspitavani u svojim porodicama u skladu sa načelima islama. Islam su prihvatali kao način života, kao svoj životni put, kao nešto što je više od uobičajene religioznosti. Uz to su bili vrlo nezadovoljni stanjem muslimana i islamske svijesti kao i sveukupnim društvenim i političkim prilikama u tadašnjoj Jugoslaviji.

Bošnjaci su tada bili građani drugog reda koji pored toga što nisu imali pravo na svoje nacionalno opredjeljenje i što im je bilo iznuđeno da se nacionalno opredjele ili kao Srbi ili kao Hrvati, nisu imali ni potrebnu svijest niti kritičnu masu intelektualaca kojom će izgraditi svoje nacionalne institucije i složno se boriti za popravljanje sveukupnih prilika vlastitog naroda. Najbolje tome svjedoči činjenica postojanja muslimanskih kulturnih društava kao što su „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ koja su okupljala muslimane prosrpskih odnosno prohrvatskih opredjeljenja i koja su nastojala što više pripadnika našeg naroda pridobiti za svoje stavove i viđenja nacionalne problematike. I među pripadnicima organizacije „Mladi Muslimani“, i među njihovim roditeljima, je bilo onih koji su se tada izjašnjavali kao Srbi odnosno Hrvati, ali je veliki dio njih jasno osjećao i iskazivao svoj stav da „mi ne pripadamo ni jednima ni drugima“, poput nekih čelnika organizacije koji su tražili da se riječ musliman piše sa velikim slovom „M“ i koji su uspjeli da i sam naziv tadašnje organizacije dobije takav naziv. Naravno više je to bio odraz vjerskih nego nacionalnih osjećanja, ali je bitno spomenuti i razmišljanja tih Mladih Muslimana koji su insistirali na svojoj nacionalnoj neopredjeljenosti poput rahmetli TeufikaVelagića ili Ismeta Kasumagića koji se jednom prilikom izjasnio kao Slovenac u znak protesta zbog osporavanja nacionalne neopredjeljenosti i nagovaranja da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat.

No, da se vratim na osnovne karakteristike Mladih Muslimana istaknutih na početku ovog odgovora, na to da je njima islam zamijenio potrebu da imaju neku ideologiju sa kojom će se poistovjećivati te da zbog toga nisu podlegli tome da iskažu naklonost ni prema fašizmu odnosno nacional-socijalizmu ni prema komunizmu, koji su kao glavni društveni tokovi obilježili to vrijeme. Izuzetno je značajno to uvijek potvrđivati s obzirom da se i danas Mladi Muslimani nastoje, zbog svog antikomunizma i stradanja od strane KPJ, prikazati kao profašistička organizacija. Udruženje je neformalno djelovalo od 1939. do 1941. godine a kada se 1941. godine pokušalo registrirati kao samostalna organizacija, nije dobila odobrenje od vlasti Nezavisne Države Hrvatske koja je priznavala samo ustašku mladež kao legalnu omladinsku organizaciju. Imajući jasan otklon prema ustaškoj ideologiji, priklonili su se i registrirali kao omladinska podružnica udruženja imama „El Hidaje“.

Saff: Mladi Muslimani su svoja shvatanja izgrađivali i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića. Imenovanje jedne sarajevske škole po njemu izazvalo je cijeli niz polemika. Kako ocjenjujete optužbe protiv Mustafe Busuladžića?

Bakšić: To su neistinite i neutemeljene optužbe, kreirane iz političkih razloga. Čitavo stradanje Mladih Muslimana možemo posmatrati kroz nastojanje da se stvori neka nepostojeća ravnoteža u krivici na sve tri strane, u sva tri naroda, da se i među Bošnjacima pronađe neko ko će biti obilježen kao protivnik bratstva i jedinstva, poput ustaša i četnika, kao što se i danas nastoji zamjenom teza ustvrditi da je za ratna stradanja, zločine i progone kriv još neko pored vojske Republike Srpske i Republike Srbije i srpskih paravojski sa jedne strane odnosno snaga HVO-a i HV s druge strane. Onima koji ga optužuju je potrebno da ga prikažu kao fašistu i šovinistu da bi onda mogli ustvrditi da je i Alija Izetbegović bio takav pa da je i njegov sin Bakir takav… Znači jeftini politički potezi sa kojima danas imamo problem jer su bazirani na unaprijed stvorenim ideološkim pretpostavkama poput onih da su jedino partizani i komunisti bili antifašisti, da su oni u svemu ispravno postupali i sl. To nas dovodi do toga da mnogi nisu pročitali, kako i sami kažu, više od pet rečenica koje je napisao Mustafa Busuladžić, ali ipak imaju „stav“ i osuđuju ga u određenoj mjeri. Pri tom takvi nisu u stanju sagledati da u našoj prošlosti i sadašnjosti, među mnogim istaknutim ličnostima imamo i pisce i pravnike, književnike i političare, diplomate i analitičare čiji stavovi zaslužuju da budu okarakterisani kao šovinistički, profašistički, neprimjereni i sl. u mnogo većoj mjeri nego ijedan citat rahmetli Busuladžića. Potrebno je odgovarati na te optužbe i ne dozvoliti blaćenje velikana naše prošlosti što mi kao udruženje i činimo. Žao mi je što nema dovoljno prostora da se u jednom ovakvom intervjuu kaže sve što je potrebno o tom fenomenu potvaranja svih naših zaslužnih ličnosti pa i Mustafe Busuladžića.

Saff: Ove godine se navršava i 70 godina od sudskog procesa koji je rezultirao brojnim smrtnim kaznama pripadnicima Mladih Muslimana. Ko su bili osuđenici i zbog čega su osuđeni na procesu 1949. godine?

Bakšić: 1949. godine je ubijeno 5 Mladih Muslimana.

Omer Kovač je podlegao od batina prilikom komunističkih isljeđivanja. To su bila stravična isljeđivanja poput onih u četničkim logorima. Ostali zatvorenici su prenjeli svjedočenja da su mu i oči ispale iz očnih duplji usljed stravičnih tortura kojima su bezuspješno htjeli saznati više o ostalim članovima organizacije. O njemu je Džemaludin Latić napisao kasidu, Omer dječak islamski.

Četvorica pripadnika organizacije su osuđeni na smrt: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Prije toga su pretrpili strašne torture o čemu se može pročitati u knjizi „Trinaest mladomuslimasnkih šehida“ u izdanju našeg udruženja. Pretpostavlja se da su strijeljani negdje na Trebeviću, ali ni do dan-danas se ne zna gdje su ukopani. Podignuta im je spomen ploča na Kovačima, zajedno sa ostalim pripadnicima organizacije, ubijenim 1945. / 1946. godine.

Svi su oni osuđeni pod optužbama rušenja socijalizma i njegovih tekovina, a stvarni razlog je bio to što su komunisti u njima vidjeli istinske ideološke neprijatelje kojima nikad neće moći isprati mozak.

Nusret Fazlibegović

Saff: Najpoznatiji pripadnik organizacije je Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine. On je osuđen u sudskom postupku grupi Mladih Muslimana 1946. godine. Sjećamo li se kao društvo u dovoljnoj mjeri uloge i značaja koji je on imao u modernoj historiji naše zemlje?

Bakšić: Na žalost, ne. Sramota je da se Alija više cijeni van BiH nego među nama. Specijalni rat protiv BiH koji se i danas vodi zasigurno ima kao jedan segment i iskrivljavanje uloge i značaja prvog predsjednika (predsjedništva) BiH, nastojanje da se on prikaže kao nacionalista i onaj koji je svojim postupcima uzrokovao lošu situaciju danas i sve ono loše iz naše bliže prošlosti. Naše udruženje se bori protiv takvih laži i smatramo da sve patriotske snage trebaju imati većeg učešća u toj borbi.

Saff: Koliko su Mladi Muslimani prisutni u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja?

Bakšić: Obrazovni sistem, takav kakav je, pod pritiskom da ne bude ideologiziran, izostavlja ulogu i značaj mladomuslimanske organizacije. Ne treba se tome čuditi, kad su i ratna dešavanja 90-tih zanemarena i nedovoljno prikazana u svjetlu istine. Zabrinjava činjenica da se u nekim udžbenicima u našem manjem entitetu navodi da su Mladi Muslimani bili teroristička organizacija, jer je to usmjereno da pojačavanje mržnje prema svemu što je muslimansko.

Većina medija, naročito onih zajedničkih, ignoriše tu temu ili se negativno odnosi prema njoj. Zato je veliki značaj na vama i drugim medijima koji niste pod takvim uticajima.

Kultura sjećanja je ono na čemu se treba mnogo više raditi, pogotovo kad uzmemo u obzir ovo što smo rekli u pogledu zvaničnog obrazovanja i javnih medija. Nisam zadovoljan koliko tome posvećujemo pažnju. Žalosti činjenica da imamo danas mnogo srednjoškolaca i starijih omladinaca koji samo nešto površno znaju o i MM i o ratu i stradanjima od prije 25 godina i drugim bitnim događajima i dešavanjima.

Saff: Koje su aktivnosti udruženja? Šta biste posebno izdvojili?

Bakšić: Osnovne aktivnosti su dokumentacijski rad na širenju istine o ulozi, djelovanju i stradanjima pripadnika organizacije Mladi Muslimani kao i rad na tome da nove generacije imaju uzor u njima. Izdvojio bih planirane aktivnosti za ovu godinu u kojoj obilježavamo 80 godina od samih početnih djelovanja odnosno 70 godina od najvećeg stradanja i hapšenja pripadnika organizacije. Planiramo izdavanje monografije o Mladim Muslimanima (odnosno prvog dijela), izdavanje najmanje dvije knjige autobiografskih sjećanja pripadnika organizacije, promocije tih i dosadašnjih izdanja, okrugle stolove i dane otvorenih vrata na tu temu i sl. Ovi sadržaji neće biti upriličeni samo u Sarajevu već i u drugim mjestima.

Isto tako bih izdvojio i potrebu kontinuiranog rada, a to nam je bitna odlika, podrazumjevajući time rad Udruženja u posljednjih 25 godina. Teško je izdvojiti nešto u velikom broju aktivnosti, stoga bih podsjetio i na hadis poslanika Muhameda, a.s, u kojem ističe važnost ustrajavanja i na malim djelima.

____________________________

Izvor: Saff.ba