“Mladi muslimani”: Islam je bio i ostao njihov životni put

Edhem Bakšić, predsjednik udruženja „Mladi Muslimani“

 

Ove godine se navršavaju dvije važne godišnjice udruženja „Mladi Muslimani“, 80 godina od osnivanja organizacije i 70 godina od pokretanja sudskog procesa na kojem je pet pripadnika ove organizacije osuđeno na smrt. Jedini njihov grijeh bio je to što nisu prihvatali komunističku ideologiju. Nikad nije otkriveno gdje su pokopani nakon strijeljanja. O Mladim Muslimanima, njihovoj djelatnosti, prisutnosti u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja, ali i današnjim aktivnostima razgovarali smo sa predsjednikom udruženja Edhemom Bakšićem.

 

Razgovarao: Saladin Kovačević

Saff: Kako je osnovana organizacija i ko su bili Mladi Muslimani?

Bakšić: Mladi Muslimani su bili studenti i đaci tadašnje muške realne gimanzije, odgojeni i vaspitavani u svojim porodicama u skladu sa načelima islama. Islam su prihvatali kao način života, kao svoj životni put, kao nešto što je više od uobičajene religioznosti. Uz to su bili vrlo nezadovoljni stanjem muslimana i islamske svijesti kao i sveukupnim društvenim i političkim prilikama u tadašnjoj Jugoslaviji.

Bošnjaci su tada bili građani drugog reda koji pored toga što nisu imali pravo na svoje nacionalno opredjeljenje i što im je bilo iznuđeno da se nacionalno opredjele ili kao Srbi ili kao Hrvati, nisu imali ni potrebnu svijest niti kritičnu masu intelektualaca kojom će izgraditi svoje nacionalne institucije i složno se boriti za popravljanje sveukupnih prilika vlastitog naroda. Najbolje tome svjedoči činjenica postojanja muslimanskih kulturnih društava kao što su „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ koja su okupljala muslimane prosrpskih odnosno prohrvatskih opredjeljenja i koja su nastojala što više pripadnika našeg naroda pridobiti za svoje stavove i viđenja nacionalne problematike. I među pripadnicima organizacije „Mladi Muslimani“, i među njihovim roditeljima, je bilo onih koji su se tada izjašnjavali kao Srbi odnosno Hrvati, ali je veliki dio njih jasno osjećao i iskazivao svoj stav da „mi ne pripadamo ni jednima ni drugima“, poput nekih čelnika organizacije koji su tražili da se riječ musliman piše sa velikim slovom „M“ i koji su uspjeli da i sam naziv tadašnje organizacije dobije takav naziv. Naravno više je to bio odraz vjerskih nego nacionalnih osjećanja, ali je bitno spomenuti i razmišljanja tih Mladih Muslimana koji su insistirali na svojoj nacionalnoj neopredjeljenosti poput rahmetli TeufikaVelagića ili Ismeta Kasumagića koji se jednom prilikom izjasnio kao Slovenac u znak protesta zbog osporavanja nacionalne neopredjeljenosti i nagovaranja da se izjasni kao Srbin ili kao Hrvat.

No, da se vratim na osnovne karakteristike Mladih Muslimana istaknutih na početku ovog odgovora, na to da je njima islam zamijenio potrebu da imaju neku ideologiju sa kojom će se poistovjećivati te da zbog toga nisu podlegli tome da iskažu naklonost ni prema fašizmu odnosno nacional-socijalizmu ni prema komunizmu, koji su kao glavni društveni tokovi obilježili to vrijeme. Izuzetno je značajno to uvijek potvrđivati s obzirom da se i danas Mladi Muslimani nastoje, zbog svog antikomunizma i stradanja od strane KPJ, prikazati kao profašistička organizacija. Udruženje je neformalno djelovalo od 1939. do 1941. godine a kada se 1941. godine pokušalo registrirati kao samostalna organizacija, nije dobila odobrenje od vlasti Nezavisne Države Hrvatske koja je priznavala samo ustašku mladež kao legalnu omladinsku organizaciju. Imajući jasan otklon prema ustaškoj ideologiji, priklonili su se i registrirali kao omladinska podružnica udruženja imama „El Hidaje“.

Saff: Mladi Muslimani su svoja shvatanja izgrađivali i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića. Imenovanje jedne sarajevske škole po njemu izazvalo je cijeli niz polemika. Kako ocjenjujete optužbe protiv Mustafe Busuladžića?

Bakšić: To su neistinite i neutemeljene optužbe, kreirane iz političkih razloga. Čitavo stradanje Mladih Muslimana možemo posmatrati kroz nastojanje da se stvori neka nepostojeća ravnoteža u krivici na sve tri strane, u sva tri naroda, da se i među Bošnjacima pronađe neko ko će biti obilježen kao protivnik bratstva i jedinstva, poput ustaša i četnika, kao što se i danas nastoji zamjenom teza ustvrditi da je za ratna stradanja, zločine i progone kriv još neko pored vojske Republike Srpske i Republike Srbije i srpskih paravojski sa jedne strane odnosno snaga HVO-a i HV s druge strane. Onima koji ga optužuju je potrebno da ga prikažu kao fašistu i šovinistu da bi onda mogli ustvrditi da je i Alija Izetbegović bio takav pa da je i njegov sin Bakir takav… Znači jeftini politički potezi sa kojima danas imamo problem jer su bazirani na unaprijed stvorenim ideološkim pretpostavkama poput onih da su jedino partizani i komunisti bili antifašisti, da su oni u svemu ispravno postupali i sl. To nas dovodi do toga da mnogi nisu pročitali, kako i sami kažu, više od pet rečenica koje je napisao Mustafa Busuladžić, ali ipak imaju „stav“ i osuđuju ga u određenoj mjeri. Pri tom takvi nisu u stanju sagledati da u našoj prošlosti i sadašnjosti, među mnogim istaknutim ličnostima imamo i pisce i pravnike, književnike i političare, diplomate i analitičare čiji stavovi zaslužuju da budu okarakterisani kao šovinistički, profašistički, neprimjereni i sl. u mnogo većoj mjeri nego ijedan citat rahmetli Busuladžića. Potrebno je odgovarati na te optužbe i ne dozvoliti blaćenje velikana naše prošlosti što mi kao udruženje i činimo. Žao mi je što nema dovoljno prostora da se u jednom ovakvom intervjuu kaže sve što je potrebno o tom fenomenu potvaranja svih naših zaslužnih ličnosti pa i Mustafe Busuladžića.

Saff: Ove godine se navršava i 70 godina od sudskog procesa koji je rezultirao brojnim smrtnim kaznama pripadnicima Mladih Muslimana. Ko su bili osuđenici i zbog čega su osuđeni na procesu 1949. godine?

Bakšić: 1949. godine je ubijeno 5 Mladih Muslimana.

Omer Kovač je podlegao od batina prilikom komunističkih isljeđivanja. To su bila stravična isljeđivanja poput onih u četničkim logorima. Ostali zatvorenici su prenjeli svjedočenja da su mu i oči ispale iz očnih duplji usljed stravičnih tortura kojima su bezuspješno htjeli saznati više o ostalim članovima organizacije. O njemu je Džemaludin Latić napisao kasidu, Omer dječak islamski.

Četvorica pripadnika organizacije su osuđeni na smrt: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Prije toga su pretrpili strašne torture o čemu se može pročitati u knjizi „Trinaest mladomuslimasnkih šehida“ u izdanju našeg udruženja. Pretpostavlja se da su strijeljani negdje na Trebeviću, ali ni do dan-danas se ne zna gdje su ukopani. Podignuta im je spomen ploča na Kovačima, zajedno sa ostalim pripadnicima organizacije, ubijenim 1945. / 1946. godine.

Svi su oni osuđeni pod optužbama rušenja socijalizma i njegovih tekovina, a stvarni razlog je bio to što su komunisti u njima vidjeli istinske ideološke neprijatelje kojima nikad neće moći isprati mozak.

Nusret Fazlibegović

Saff: Najpoznatiji pripadnik organizacije je Alija Izetbegović, prvi predsjednik nezavisne i suverene Republike Bosne i Hercegovine. On je osuđen u sudskom postupku grupi Mladih Muslimana 1946. godine. Sjećamo li se kao društvo u dovoljnoj mjeri uloge i značaja koji je on imao u modernoj historiji naše zemlje?

Bakšić: Na žalost, ne. Sramota je da se Alija više cijeni van BiH nego među nama. Specijalni rat protiv BiH koji se i danas vodi zasigurno ima kao jedan segment i iskrivljavanje uloge i značaja prvog predsjednika (predsjedništva) BiH, nastojanje da se on prikaže kao nacionalista i onaj koji je svojim postupcima uzrokovao lošu situaciju danas i sve ono loše iz naše bliže prošlosti. Naše udruženje se bori protiv takvih laži i smatramo da sve patriotske snage trebaju imati većeg učešća u toj borbi.

Saff: Koliko su Mladi Muslimani prisutni u obrazovnom sistemu, medijima i kulturi sjećanja?

Bakšić: Obrazovni sistem, takav kakav je, pod pritiskom da ne bude ideologiziran, izostavlja ulogu i značaj mladomuslimanske organizacije. Ne treba se tome čuditi, kad su i ratna dešavanja 90-tih zanemarena i nedovoljno prikazana u svjetlu istine. Zabrinjava činjenica da se u nekim udžbenicima u našem manjem entitetu navodi da su Mladi Muslimani bili teroristička organizacija, jer je to usmjereno da pojačavanje mržnje prema svemu što je muslimansko.

Većina medija, naročito onih zajedničkih, ignoriše tu temu ili se negativno odnosi prema njoj. Zato je veliki značaj na vama i drugim medijima koji niste pod takvim uticajima.

Kultura sjećanja je ono na čemu se treba mnogo više raditi, pogotovo kad uzmemo u obzir ovo što smo rekli u pogledu zvaničnog obrazovanja i javnih medija. Nisam zadovoljan koliko tome posvećujemo pažnju. Žalosti činjenica da imamo danas mnogo srednjoškolaca i starijih omladinaca koji samo nešto površno znaju o i MM i o ratu i stradanjima od prije 25 godina i drugim bitnim događajima i dešavanjima.

Saff: Koje su aktivnosti udruženja? Šta biste posebno izdvojili?

Bakšić: Osnovne aktivnosti su dokumentacijski rad na širenju istine o ulozi, djelovanju i stradanjima pripadnika organizacije Mladi Muslimani kao i rad na tome da nove generacije imaju uzor u njima. Izdvojio bih planirane aktivnosti za ovu godinu u kojoj obilježavamo 80 godina od samih početnih djelovanja odnosno 70 godina od najvećeg stradanja i hapšenja pripadnika organizacije. Planiramo izdavanje monografije o Mladim Muslimanima (odnosno prvog dijela), izdavanje najmanje dvije knjige autobiografskih sjećanja pripadnika organizacije, promocije tih i dosadašnjih izdanja, okrugle stolove i dane otvorenih vrata na tu temu i sl. Ovi sadržaji neće biti upriličeni samo u Sarajevu već i u drugim mjestima.

Isto tako bih izdvojio i potrebu kontinuiranog rada, a to nam je bitna odlika, podrazumjevajući time rad Udruženja u posljednjih 25 godina. Teško je izdvojiti nešto u velikom broju aktivnosti, stoga bih podsjetio i na hadis poslanika Muhameda, a.s, u kojem ističe važnost ustrajavanja i na malim djelima.

____________________________

Izvor: Saff.ba

KOMUNISTIMA SU “MLADI MUSLIMANI” BILI NEPRIJATELJ BROJ JEDAN (III DIO)

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (III dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Odnos kakav su gradili “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata s građanima otvarao je vrata povjerenja. Postali su voljeni kod Bošnjaka zbog svoje plemenitosti, islamskog odgoja i morala, čestitosti, karaktera i spremnosti na žrtvu zarad drugog. Sve više ljudi, posebno mladih intelektualaca, studenata, pa i đaka, pristupalo je pokretu. Tekstovi koje su pisali u El-Hidaji dodatno su gajili povjerenje i bili motivirajući faktor Bošnjacima za uključivanje u mladomuslimanski pokret, ali i za borbu da dostojanstveno prebrode teška ratna vremena.

ČOVJEKA TREBAMO

Esad Karađozović u El-Hidaji ratne 1944. godine “traži čovjeka”: “Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja oblika života. Danas, na našu nesreću, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bieda, očaj, rušenje, plač, jecanje, bezkarakternost i smrt! (...) Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom u Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu mru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune bezkrajnih kolona jadnika siromaha, bezkrajnih gomila biednika koji traže koru suhoga hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, dršćuću, mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i biedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju. Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe!... Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino može Islam dati! I kada jednom budemo Muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovako jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i biedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, bezkarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bieda i ostale negativne karakteristike postali su sastavni dielovi našega života!... Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz Islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svog zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjestni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život biednicima... Mi smo sviestni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, biede i očaja leže u padu naših unutarnjih, obćih vriednosti! (...) I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave Muslimane...” Zbog velikog interesa za “Mlade muslimane”, otvarao se prostor za širenje pokreta i otvaranje podružnica u svim većim gradovima i centrima u BiH, ali i šire poput Dubrovnika. 

FORMIRANJE ŽENSKOG OGRANKA POKRETA

Formiran je i ženski ogranak “Mladih muslimana”. Skupština je održana 5. septembra 1943. godine u prostorijama Ujedinjene medrese na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo više desetina učenica srednjih škola – medrese i gimnazije. U ime Glavnog odbora, Skupštini ženskog ogranka prisustvovali su Edhem Šahović, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Dr. Šaćirbegović u svom uvodu za knjigu Mlade muslimanke – svjedočenja i sjećanja prisjeća se toka Skupštine: “Meni je kao sekretaru Glavnog odbora bila dužnost da otvorim skupštinu, uputim na rad skupštine, pozovem da se izabere rukovodstvo skupštine; tada sam za predsjedavajuću predložio Munibu Korkut, što je i prihvaćeno. Ona je za zapisničara predložila Emiru Filipović, što je i usvojeno, a onda je zamolila Bedriju Gošić, da u ovoj prigodi prouči ašere. Nakon toga, riječ je uzeo Alija Izetbegović i govorio o samom pokretu ‘Mladi muslimani’, te istakao važnost i potrebu da i žene budu njegov dio... Nakon diskusija, Aziza Alajbegović je izabrana za predsjednicu, a Ismeta Dalagija za potpredsjednicu... Emira Filipović izabrana je za sekretara, Nidžar Tanović za blagajnika, Amira Mulić za knjižničara, a u odbor su još ušle: Muniba Korkut, Nađa Mašović i Nusreta Šurković. Za zamjenice u Odboru izabrane su Hatidža Fetahagić, Neziha i Emina Kasumagić i Safija Solak. U Nadzorni odbor izabrane su: Halima Berberović, Bisera Korkut i Asifa Kučuk, a za zamjenice Aiša Alibegović i Nađa Sikirić. Među izabranim bilo je pet budućih ljekarki, a skoro sve su završile fakultete.” Postojanje ženskog ogranka “Mladih muslimana” posebnost je i vrijednost koja je, od svih islamskih pokreta u svijetu u tom vremenu, vezana isključivo za ovaj pokret nastao u malom muslimanskom narodu kakav su Bošnjaci. Ženski je ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio aktivan kroz humanitarni rad i kroz brigu o očuvanju identiteta, naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svog naroda. Zbog aktivizma u pokretu, veliki broj mladomuslimanki bio je uhapšen 1949. godine u velikom obračunu komunista s “Mladim muslimanima”. Osuđene su na zatvorske kazne od sedam do 27 mjeseci. A Aziza Alajbegović, od decembra 1944. godine Šaćirbegović nakon udaje za Nedžiba, prva predsjednica ženskog ogranka, uhapšena je s mužem 12. februara 1946. Osuđena je 15. juna 1946. godine na zatvorsku kaznu od godine dana, s prinudnim radom. U tom procesu osuđeni su i Nedžib Šaćirbegović i Alija Izetbegović. Nešto kasnije, 1946. godine osniva se mladomuslimanski pokret i u Novom Pazaru u Sandžaku. Osnivači pokreta “Mladi muslimani” u Novom Pazaru bili su Sulejman Kačar, Ahmo Kolašinac, Ibro Draževičanin, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac, Smajo Kavazović, Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac i Ćamil Filibarić.

                                   


BRUTALNI OBRAČUN KOMUNISTA S MLADOMUSLIMANIMA

Komunistička vlast je od dolaska na vlast u Jugoslaviji, pa i u BiH, 1945. godine, pa sve do sloma komunizma 1990. godine, vodila stalnu borbu i obračune s neistomišljenicima, s idejnim, stvarnim, ali i izmišljenim neprijateljima. Zbog činjenice da su se “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata kroz svoje tekstove i stavove deklarirali kao antikomunisti, te zbog masovnosti pokreta i intelektualnog kvaliteta članstva, našli su se na udaru komunista već u prvim danima “oslobođenja”, a što se produžilo masovno i oštro sve do 1949, a u nešto slabijem kapacitetu, uz iznimku velikog politički montiranog “Sarajevskog procesa”, sve do sloma komunizma 1990. Komunisti su prepoznali u “Mladim muslimanima” i jednom broju bošnjačke uleme snagu koja će im se oduprijeti u ciljevima koje su zacrtali pred sobom, a to su: Nerješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka. Iako je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine jasno rečeno da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, ipak se nakon okončanja rata nije pristupilo rješavanju nacionalnog pitanja Bošnjaka, makar i da budu imenovani kao Muslimani (s velikim M). Naprotiv, komunistički stavovi prema nacionalnom pitanju Bošnjaka ostali su isti kao i u Kraljevini Jugoslaviji. Bošnjaci mogu biti ili Srbi ili Hrvati. Rodoljub Čolaković, predsjednik prve bh. vlade, kaže: “U BiH, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele” (Oslobođenje, 9. aprila 1945, str. 2); Ukidanje humanitarnih, nacionalnih i kulturnih institucija. Ukinuto je kulturno društvo “Trezvenost” i humanitarno društvo “Merhamet”. Od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosvjeta” i hrvatskom “Napretku”. U svima je bio jak utjecaj komunističke vlasti. Ali, ni to komunističkoj vlasti nije bilo dovoljno, pa su 1949. raspustili ova društva, a umjesto njih, formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava; Obračun s vjerom u Boga i Islamskom zajednicom. Islamska zajednica je stavljena pod kontrolu vlasti. Reisa je birala praktično partija, a on je uz druge špijune unutar IZ vodio politiku koja je odgovarala komunističkoj vlasti. Zatvorene su sve medrese osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu. Ukinuti su mektebi, ženama je skinut zar i feredža. Nikada se IZ nije oglasila nakon hapšenja velikih alima poput Kasima ef. Dobrače ili svih drugih imama i službenika IZ koji su uhapšeni do 1950. godine. Naprotiv, pojedinci su i sami učestvovali u anatemisanju kolega i prijavljivanju vlastima, poput direktora medrese Sulejmana Kemure, kasnije reisa, koji je komunističkoj policiji prijavio učenika Omera Kovača zbog posjedovanja propagandnog materijala “Mladih muslimana”. Omera Kovača će tokom istrage ubiti; Sprečavanje Sandžaka da postane republika unutar Federativne Jugoslavije. Dana 20. oktobra 1943. godine u Pljevljima je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima. Na prvom zasjedanju ZAVNOS‑a izabrana su 62 vijećnika. Prvi predsjednik Predsjedništva ZAVNOS‑a bio je Sreten Vukosavljević, a njegov zamjenik muftija Murat ef. Šećeragić. Trećom odlukom s Drugog zasjedanja AVNOJ-a Sandžaku se dodjeljuje federalni status i ravnopravan status sa svim ostalim republikama i pokrajinama Jugoslavije. ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine na zasjedanju u Novom Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Srbije i Crne Gore. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici AVNOJ-a. Iako je Sandžak bio višenacionalan, zbog većinskog bošnjačkog stanovništva, srpski i crnogorski nacionalisti i hegemonisti u redovima komunista zaustavili su dodjeljivanje Sandžaku statusa republike unutar Jugoslavije. Na ovaj čin niko nije mogao reagirati od bošnjačke inteligencije jer su već na ovaj ili onaj način bili pod pritiskom i torturom komunističkog režima. Obračun komunista s “Mladim muslimanima” uz obračun sa sljedbenicima Informbiroa bio je najveći i najmasovniji po broju učesnika i broju žrtava. Zanimljivo da se o obračunu komunista s “Mladim muslimanima” nije puno znalo sve do pada komunizma, za razliku od obračuna s pripadnicima Informbiroa. Razlog je tome što je svako spominjanje “Mladih muslimana” značilo privođenje i torturu nad onim ko se osmjelio govoriti o njima. Do 1950. godine komunisti su uspjeli ili pobiti ili zatvoriti cjelokupnu bošnjačku inteligenciju koja je imala drukčiju viziju društva od komunističke vizije. Uglavnom su to bili “Mladi muslimani” (procjenjuje se da je oko 1.200 pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz istražnu i zatvorsku proceduru 1949. godine) i svjesna ulema, književnici itd. Slobodno se može reći da je 1950. godine u komunističkim zatvorima bila zatočena sva bošnjačka inteligencija, da se u zatvoru mogla formirati bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Interese Bošnjaka niko više nije mogao i znao prepoznati i ukazivati na njih. Bošnjaci komunisti ponašali su se potpuno podanički.

                              


TRINAEST MLADOMUSLIMANSKIH ŠEHIDA

Odmah po ulasku u Sarajevo komunisti su uhapsili jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca 20. stoljeća Mustafu Busuladžića. Busuladžić je bio svojevrsni ideolog “Mladih muslimana”. Vojni sud ga je na prečac osudio na smrt. Ubijen je a da se za njegov grob ni danas ne zna. Postoje samo nagađanja. Busuladžić nije jedina mladomuslimanska žrtva komunističkog režima. Ubijanja “Mladih muslimana” počela su i ranije, još dok je rat trajao. Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida piše: “Tako su Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Osman Krupalija ubijeni, s još nekim službenicima MDD ‘Merhamet’, kada ih je presrela 11. krajiška brigada partizana u Janjićima pri povratku iz Posavine, zaplijenila više vagona namirnica namijenjenih muhadžirima u Sarajevu, te ih u Vitezu strijeljala. Glavni osnivač ‘Mladih muslimana’ Esad Karađozović nije rizikovao da dočeka partizane u Sarajevu, pa je pokušao da preko granice prema Austriji prebjegne u inostranstvo. Kako su Englezi masovno vraćali, kako vojnike, tako i sve ostale, koji su se povlačili iz NDH i predavali partizanima, to su, što je poznato, partizani vršili masovna strijeljanja. Tako je nastradao i Esad Karađozović.” Tokom masovnih hapšenja “Mladih muslimana” 1949. godine među uhapšenim našli su se i Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Sva četverica su osuđena na smrt i ubijeni. Istovremeno su uhapšeni i Asim Čamdžić i Fikret Pločo prilikom pokušaja bijega prema Grčkoj. Oni su ubijeni a da ni na sud nisu izvedeni. U toku istrage od mučenja i tortura preselio je Omer Kovač, 17 godina star mladić. Za 13 šehida “Mladih muslimana” ne zna se gdje su ukopani. Stotine “Mladih muslimana” prošlo je kroz komunističko torturu. Najprije jedna grupa 1946. godine, među kojima i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, a onda najveći broj 1949. godine, kada se desio masovni obračun komunista s “Mladim muslimanima”. Iako “Mladi muslimani” nikome nisu učinili nikakvo zlo tokom Drugog svjetskog rata, niti nakon toga, tretirani su u istrazi, a kasnije i u zatvorima kao najveći neprijatelji države. Iscrpljivani su radom, zatvarani u samice, tučeni i mučeni na razne načine, ali su uvijek ostajali nepokolebljivi i nepopustivi. Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a nekim pripadnicama pokreta koje su trudne dopale zatvora oduzimana su djeca po rođenju. Osim na zatvorenike, pritisak je vršen i na porodice. Biti “mladi musliman” u to vrijeme bilo je teško. Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice, koja je bila pod velikim utjecajem vlasti i pritiskom DB-a, proglašava 14. augusta 1949. godine “Mlade muslimane” terorističkom organizacijom. Apsurd je da ni nakon pada komunizma i slobodne registracije “Mladih muslimana” i djelovanja već blizu 30 godina Islamska zajednica nije povukla svoju rezoluciju, što de jure znači da su “Mladi muslimani” za Islamsku zajednicu i dalje teroristička organizacija, iako de facto to ne stoji, već je saradnja između Islamske zajednice i “Mladih muslimana” dobra, a značajan broj pripadnika obnaša i funkcije u Islamskoj zajednici. Ali, važni su i papiri, pa i povlačenje rezolucije iz 1949. godine.

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

ALIJA IZETBEGOVIĆ BIO JE STRIKTNO PROTIV HITLERA I SARADNJE MUSLIMANA S FAŠISTIMA (II DIO)

“Mladi muslimani“ – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (II dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod, jeste islam. To je bila osnovna mladomuslimanska ideja u vremenu formiranja pokreta 1939. godine. Taj princip ostaje fundament pokreta sve do današnjih dana. Naravno, uz široko razumijevanje islama kao načina života koji nije zatvoren u četiri zida kuće već je prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu kako privatnog života, tako i učešća u svim društvenim tokovima od folklornih, kulturnih, preko obrazovnih, odgojnih, do ekonomskih i političkih. 


OSNOVNI POSTULAT POKRETA – U ISLAMU JE SPAS

Dakle, u teškom vremenu za bošnjački narod 1939. godine mladi bošnjački intelektualci koji će se kasnije nazvati “Mladi muslimani” rješenje za spas od duhovne, moralne, a prije svega fizičke propasti svog naroda vide u afirmiranju islamskog učenja. Jedan od osnivača “Mladih muslimana” Emin Granov o tome kaže: “Idejno formiranje i okupljanje na islamskoj osnovi posve je samonikla pojava među muslimanskom omladinom kod nas, bez ikakvog podnošenja i serviranja sa strane ili iz nekih drugih izvora. Nije bilo još naziva ‘Mladi muslimani’, a mi smo se okupljali i radili na islamskoj idejnoj, politički nacionalnoj platformi.” Hadži Esad Kojić priredio je 1997. godine zbornik radova “Mladi muslimani”, jučer, danas, sutra (zbornik nikad nije odštampan, već su radovi uvezani u jednu cjelinu i kopirani za internu upotrebu), gdje je svoj rad Ukratko o “Mladim muslimanima” priložio i Vahid Kozarić, gdje glede stavljanja islamskog načina života u prvi plan kod “Mladih muslimana” u procesu formiranja pokreta kaže: “Analizirajući uzroke odrođavanja muslimanske inteligencije, došlo se do saznanja da je osnovni razlog nedostatak islamske svijesti kod svakog pojedinca, što znači da je sada trebalo raditi na izgradnji islamske svijesti kod svakog pojedinca Muslimana... Svi oni koji su željeli da postanu članovi organizacije ‘Mladi muslimani’ su srcem i dušom nastojali da što bolje upoznaju islam i njegove upute i da ih provedu u život.” “Mladi muslimani” su za kratko i pritom teško vrijeme za Bošnjake i Bosnu  uspjeli do kraja Drugog svjetskog rata iznjedriti generaciju mladih intelektualaca čije su ideje i vizije bile usmjerene ka duhovnom, kulturnom i nacionalnom preporodu Bošnjaka-muslimana. O idejama i ciljevima “Mladih muslimana” pisao je Asim Čamdžić u časopisu El-Hidaje, u broju 4-5. iz 1943/44. godine: “I ‘Mladi muslimani’ imaju svoj jasno izražen i određen pravac kome teže i od koga nikada neće odustati. Taj put i pravac je put Islama, koji daje smisao svemu i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog, tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto, to je cilj ‘Mladih muslimana’ koga oni u svako doba moraju biti podpuno sviestni... Mladi musliman mora biti čovjek plemenita srdca i duha, jake volje, čelična i izgrađena značaja. On je duboko religiozan. On prezire sve griehe, zločine i nizkosti, oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Mustafa Busuladžić Sakib Nišić Poštuje tuđe svetinje, ali i svoje nadasve voli i brani... Mladi musliman nije i ne može biti sebičnjak i materialista. On ne radi samo za sebe. Ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi umiru u krvi, biedi, nevolji i oskudici. On dakle ne živi u subjektivnom svietu, nego u objektivnom, kroz zajednicu i za zajednicu.”

                                

OSNIVAČKA SKUPŠTINA 23. MARTA 1941. GODINE

Najistaknutiji u grupi mladića svjesnih situacije u državi, položaja svog naroda i teških vremena koja su pred njima bili su studenti: Esad Karađozović, Tarik Muftić, Emin Granov, Murtez Dervišević i Husref Bašagić. Za njih se može reći da su osnivači Pokreta “Mladi muslimani”, iako su im se pridružili i đaci Prve muške gimnazije, tada elitne škole, a onda i drugi bošnjački slobodoumni mladi intelektualci i prije nego su se nazvali “Mladi muslimani”. Ova grupa mladića prvo je formirala (bez skupštine i registracije) društvo pod nazivom “Naprednjaci”. Ovaj je naziv ubrzo promijenjen jer je previše podsjećao na nazive koje su koristili komunisti. Društvo je dobilo naziv “Mirza Safvet” i pod ovim nazivom djeluje sve do marta 1941. godine. Zvanično osnivanje pokreta bilo je 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama “Trezvenosti” uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi. O osnivačkoj skupštini “Mladih muslimana” pisali su i tadašnji mediji: “U Sarajevu je osnovano kulturno-prosvetno društvo mladih muslimana koje ima za cilj suzbijanje nepismenosti – Sarajevo, 26. mart – U prostorijama muslimanskog društva ‘Trezvenost’ održana je osnivačka skupština kulturno-prosvetnih društava mladih muslimana, kojoj je prisustvovao veliki broj studenata Više islamske šerijatsko-teološke škole, zatim Gazi Husref-begove medrese, šerijatske gimnazije, mladih muslimanskih privrednika i radnika. Skupštinu je otvorio g. Tarik Muftić, pozivajući prisutne da prve svoje misli upute NJ. V. Kralju i Kraljevskom Domu, pa je pročitao pozdravne telegrame, a potom je u govoru u nekoliko poteza izneo teško stanje muslimanske omladine, koja propada u kafanama, dok je veliki broj muslimana nepismen. Muslimanska omladina, ona koja je u školama i koja je naprednija, treba da zađe u narod i da radi. Posle toga, pročitana su pravila, pa je izabrana uprava na čelu s g. Abdulahom Ćamom, studentom Više islamske šerijatsko-teološke škole.” Nakon 15-ak dana, rat je došao i u Kraljevinu Jugoslaviju, a “Mladi muslimani” nisu uspjeli da se registriraju.

                      

 

OTKLON OD “USTAŠKE MLADEŽI”

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). “Mladi muslimani” držali su se podalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj “Ustaškoj mladeži”, zbog čega su vlasti na njih gledale s podozrenjem, a njihov je broj stalno rastao zbog činjenice da nisu pripadali ustaškom režimu, te zbog aktivnosti koje su poduzimali da bi bili od koristi i svom narodu. Pokušali su registrirati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji “Ustaška mladež” i da mladi trebaju da djeluju u toj organizaciji. Iako im nije odobrena registracija, oni nastavljaju raditi, sastajati se, diskutirati, pripremati za teška vremena. Izbjegavanjem uključivanja u “Ustašku mladež” “Mladi muslimani” još jednom potvrđuju svoj antifašizam.

MLADOMUSLIMANSKI DOPRINOS ANTIFAŠISTIČKIM REZOLUCIJAMA IZ 1941. GODINE

Neki od članova “Mladih muslimana” bili su potpisnici i antifašističkih rezolucija iz 1941. godine kojima su s drugim bošnjačkim intelektualcima tražili od NDH vlasti da ne sprovodi teror nad njihovim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. Puno bi veći broj mladomuslimana potpisao ove rezolucije, ali su bili premladi za to. Međutim, svoj doprinos dali su umnožavanjem i distribuiranjem ovih rezolucija javnosti. Ovim su “Mladi muslimani”, a i Bošnjaci u načelu, pokazali svoj antifašistički stav, i to ne sa strane, s neke teritorije i iz neke zemlje koja nije bila poklopljena čizmom fašizma, već iznutra, iz jedne zemlje koja je bila okupirana. Hafiz Abdulah Budimlija iz Bijeljine bio je jedan od mladomuslimana potpisnika Bijeljinske rezolucije. Zapisao je u knjizi Moja sjećanja: “Potpisnici Bijeljinske rezolucije 2.12.1941. bili su najviđeniji građani kotara Bijeljina... Da bi se spriječile represalije nad srpskim življem i tjeranje Srba u logore, navedeni građani muslimani su se obratili vlastima NDH i Njemačke, da se i srpskom življu obezbijedi ravnopravan život kao i ostalim žiteljima u NDH.” Kuriozitet je što je Bijeljinska rezolucija potpisana u vrijeme kada su četnici i partizani zajedno napali selo Koraj i ubili 400 Bošnjaka, a ostale protjerali i selo zapalili.

 

                                         

U PRILOG ANTIFAŠIZMU

 

U novije vrijeme neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka pokušavaju Aliju Izetbegovića, Mustafu Busuladžića i generalno “Mlade muslimane” prikazati kao fašiste i s fašističkim idejama tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, jedan broj pripadnika ljevičarskih skupina i iz bošnjačkog korpusa jedan broj intelektualaca, te jedan broj sarajevskih medija stoji na ovoj neutemeljenoj tvrdnji. Ide se do te mjere da neki tvrde da je Alija Izetbegović pripadao Handžar diviziji. Da je to notorna neistina, svjedoči Zvonimir Bernwald, Nijemac koji je kao prevodilac služio u štabu Handžar divizije, u svojoj knjizi Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943– 1945),izdatoj u Grazu 2012. godine, gdje stoji: “Alija Izetbegović, kasnije predsjednik Republike BiH, tada je kao član organizacije ‘Mladi muslimani’ bio striktno protiv Hitlera i saradnje muslimana sa fašistima. On je odvraćao Mašića (Kasim ef., op. A. Dž.) da se ne prijavi u Handžar diviziju.” I Mustafa Busuladžić kao student VIŠT-a kritizira fašizam i nacizam u vrijeme dok Roosevelt opisuje Mussolinija kao “italijanskog gospodina vrijednog divljenja” i dok američki časopis Time Adolfa Hitlera proglašava ličnošću godine 1938. O ovom detaljno govori hfz. dr. Mevludin Dizdarević u knjizi Islam i zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića. Busuladžić piše i sljedeće: “Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje.” Busuladžić iznosi i sljedeći antifašistički i antikomunistički stav: “U ratu ideologija naš je put jasan. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude... Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji.”

PRIKLJUČIVANJE “MLADIH MUSLIMANA” “EL-HIDAJI” 1942. GODINE

Na jesen 1941. godine veliki broj “Mladih muslimana” odlazi na studije u Zagreb i tamo nastavljaju djelovanje. U proljeće 1942. godine “Mladi muslimani” se priključuju “El‑Hidaji” i postaju njena sekcija za mlade. Do ovog uključivanja dolazi iz više razloga, a ključni je da se legalizira rad i omogući veća aktivnost. “El-Hidaja”, odnosno njen predsjednik Mehmed ef. Handžić je uključivanjem “Mladih muslimana” u okrilje “El‑Hidaje”, i kroz insistiranje na određenim pravilima, usmjerio mladalački bunt i misaonu nadobudnost određenog broja članova pokreta, što je vjerovatno spriječilo oštriju reakciju vlasti NDH prema “Mladim muslimanima”. Handžić je kao veliki alim tog vremena prepoznao iskrenost i potencijal “Mladih muslimana”. Međutim, nisu svi mladomuslimani bili za priključenje “El-Hidaji”. Među onima koji su se protivili bili su i Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović i drugi. Alija Izetbegović se protivio ulasku u okrilje “El-Hidaje” jer je ona bila organizacija klera, hodža, o čijem radu Izetbegović nije imao pozitivno mišljenje. O tome govori i sam Izetbegović u intervjuu Seadu Trhulju za potrebe knjige Mladi muslimani: “U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u ‘El-Hidaju’, bio sam uključen u ‘Merhamet’, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe ‘Mladih muslimana’. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći kod muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri ‘El-Hidaji’. Bili smo se manje-više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u ‘El-Hidaji’, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak svi smatrali da pripadamo organizaciji ‘Mladi muslimani’, koja nije obuhvaćena jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je manje-više rasuta, vezana samo jednom idejom.”

HUMANITARNI I ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kao što se vidi iz prethodnog zapisa, pripadnici “Mladih muslimana” tokom Drugog svjetskog rata dali su doprinos svom narodu kroz humanitarni rad na zbrinjavanju bošnjačkih izbjeglica s prostora Posavine, istočne Bosne, Sandžaka, odakle su bili protjerivani. Ovaj dio aktivnosti uglavnom su radili kroz “Merhamet”. Neki su i životom platili ovaj vid pomoći svom narodu. O tome govori Ismet Serdarević u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani: “Tako je, koncem 1944. godine, jedna grupa išla u Posavinu i Slavoniju da nabavi hrane i većina je tu akciju platila glavom. Zapravo, ja sam jedini živ iz te grupe. Jedan je umro, a ostali su poginuli. Kemo Kurbegović je umro, ustaše su ubile Rašidagića i Landžu, a partizani su, bez ikakvih razloga, u aprilu ili maju u Vitezu strijeljali Nurudina Gackića, Sabita Nišića, Safeta Softića i mog brata Asafa. Zapravo, Asaf je stradao umjesto mene. Kako su nabavke hrane trajale dugo, vratio sam se po dodatne potvrde i novac i ostao u Sarajevu radi škole da bih mogao završiti IV razred. Asaf je bio diplomirao i krio se da ne bi morao ići u domobrane. Otišao je umjesto mene i stradao.” Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici “Mladih muslimana” bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika pokreta stalno je rastao. “Za vrijeme rata, mi, mladež, organizovali smo se po mahalama. To su bila sportska takmičenja, razne kulturne priredbe, vjeronauku smo sami održavali i davali časove djeci”, govorio je Edah Bećirbegović u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani. Ugled kod roditelja i đaka toliko je rastao da su roditelji dovodili sami svoju djecu na pripreme za školu ili u mekteb kod mladomuslimana. Njihova je popularnost bila utoliko veća što su imali neklasičan pristup đacima i kroz sport, igru i slične načine uspijevali su prenositi znanja mlađima. Upravo ovi mladi ljudi, učenici, kasnije će postati i sljedbenici pokreta “Mladi muslimani”.  

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

 

 

Irfan Sijerčić nije nikad bio član udruženja „Mladi muslimani“

Povodom teksta objavljenog davne 1961. godine u časopisu „Bosanski pogledi“, a koji se ponovo objavljivao  u zadnje vrijeme, na nekim internet portalima i u nekim sedmičnim časopisima, Udruženje „Mladi muslimani“ obavještava javnost da potpisani autor teksta Akcije „Mladih Muslimana“ nikad nije bio član ove organizacije, što potvrđuje naša zvanična evidencija, kao i memoristika i svjedočenje barem 50 članova ove organizacije koji istog uopće ne poznaju niti spominju kao svog organizacijskog ili bilo kakvog drugog saradnika, prijatelja, druga, ahbaba, ...

Opširnije...