Arhiva UDBE 3



Nove (stare) ublehe u vezi Dejtona

                                   Bogić Bogićević, čovjek koji je Miloševićevoj politici rekao historijsko NE  | BiH | Al Jazeera Balkans

U jednom od svojih prvih intervjua, nakon što je obznanjeno da će prihvatiti ponudu da bude gradonačelnik Sarajeva, Bogić Bogićević je izjavio „da on u Dejtonu ne bi pristao na ime Republika Srpska“.

Neki su mediji ovu izjavu popratili kao još jedan dokaz da je riječ o odličnom izboru za gradonačelnika Sarajeva iako većinu građana Sarajeva u ovom trenutku ne zanima šta bi on uradio ili šta ne bi uradio u situacijama koje su se događale od prije 25 godina. Na žalost, izjava ukazuje da je Bogić figura koja hoće da egzistira na starim zaslugama, i koja (još) nije spremna pogledati naprijed, u budućnost, i koja nema viziju šta ponuditi građanima Sarajeva, pa se „hvata starih tema“. I to na pogrešan način!

Ne bi se trebalo ni osvrtati na ovu njegovu izjavu da ona nije podrška svim neprijateljima BiH i Bošnjaka koji nastoje izvrtati istinu plasirajući teze da je „Alija u Dejtonu prodao Bosnu“, „poklonio im 49% teritorije“ i slične pamflete srbijanskih i inih obavještajnih službi koje prihvataju naivni facebook pametnjakovići i virtuelni politički komentatori koji nas smoriše svojom naknadnom pameću.

Bogić ne shvata ili želi da mi ne shvatimo i zaboravimo slijedeće:

1. Dejtonski sporazum se, teška srca i sa velikom gorčinom, trebao i morao potpisati. Pritisak međunarodne zajednice i SAD na čelu je bio prevelik da bi ijedna strana mogla odustati od ponuđenih uvjeta za ostvarenje mira. Isto se ne može bolje objasniti nego rečenicom predsjednika Izetbegovića „da je to nepravedan mir, ali mir koji je bolji od rata.“

2. Milošević i njegovi sljedbenici su morali dobiti nešto zauzvrat da i oni pristanu na ponuđeni sporazum. Kad već nisu Bosnu i Hercegovinu ili dio nje pripojili Srbiji, kad nisu ništa ostvarili u Republici Hrvatskoj, kad je bilo jasno da uskoro gube i Kosovo, kad je bilo jasno da će njihovi vojni i civilni nalogodavci i izvršioci zločina odgovarati pred međunarodnim sudovima, najmanje što su mogli dobiti je da im se na neki način prizna samoproglašena republika, kao niža administrativna jedinica, bez međunarodnog subjektiviteta. Pa ni to nisu mogli dobiti na svim teritorijama nad kojima su tada imali vojnu kontrolu već su se morali povući sa nekih.

3. Nepristajanje na sporazum, značilo je nastavak rata. Bez obzira na relativno povoljniju situaciju za Armiju BiH 1995. godine u odnosu na ranije godine i neprijateljsku vojsku i veći moral naših oslobodioca, ne treba naivno pristajati na teze da bi Armija BiH za par mjeseci oslobodila sve okupirane teritorije, pobjedonosno ušla i u Banjaluku i sl. Možda i bi, ali uz velike žrtve i gubitke. Tih mjeseci mnoge naše brigade su imale i do 50% lakše i teže ranjenih, bolesnih, te na druge načine onesposobljenih boraca. Pozivi za mobilizaciju su u nekim općinama počeli dolaziti i tek stasalim 18-godišnjacima. Predsjednik Izetbegović je znao koliko vrijedi jedan mladi ljudski život i da će prekidom ratnih dejstava učiniti značajnu i dobru stvar za naš napaćeni narod.

4. Odbacivanje sporazuma od strane delagacije legalnih bh vlasti je moglo značiti i gubitak podrške međunarodne zajednice što se tada nedvojbeno moglo zaključiti iz nastupa Ričarda Holbruka, i što je potvrđeno godinama poslije u njegovim intervjuima.

Zašto onda Bogićević misli da bi on, svojim insistiranjem na tome, spriječio nastanak entiteta Republika Srpska pod tim imenom? Zar misli da bi Milošević odustao od toga? Zar misli da je međunarodna zajednica bila spremna uvažiti (baš) sve naše pravedne i ispravne zahtjeve? Ako on ili bilo ko drugi nije upoznat sa aktivnostima i pregovaračkoj ulozi svih članova bh delegacije u Dejtonu možemo ih uputiti na relevantne izvore koji svjedoče o tome.

Potrebno je znati da je predsjednik Izetbegović „zatezao konop“ maksimalno koliko je mogao na svim poljima, npr. u pogledu statusa Brčkog gdje nije dozvolio da isti uđe u sastav manjeg entiteta po cijenu napuštanja pregovora ali i da mu takva taktika nije mogla donijeti uspjeh u svim pitanjima o kojima se odlučivalo.

Bogićević je učinio ispravno što nije u ime nas, građana BiH, pristao na uvođenje vanrednog stanja i davanja ovlasti tadašnjoj JNA, ali taj njegov čin nije suštinski ništa izmjenio, nije zaustavio Miloševića u njegovim namjerama i nije spriječio učešće JNA u agresiji na našu zemlju. Evidentno je da Bogićević danas precjenjuje svoje „diplomatske mogućnosti“.

Na kraju možemo konstatovati da je jedan dio bh javnosti spreman kritikovati SDA da se i danas kiti ulogom predsjednika Izetbegovića i ratnim zaslugama a ostaje nijema na ovaj populistički pokušaj SDPa i njihovih partnera koji u nedostatku istinski kvalitetnih mlađih kadrova, pokušavaju isto nadomjestiti veteranima bivšeg sistema i vremena.


REDAKCIJA

Na današnji dan je preselio prvi predsjednik Predsjedništva RBiH

Slikovni rezultat za alija izetbegović

 

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva samostalne Republike Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih političara u modernoj historiji BiH, preminuo je na današnji dan, 19. oktobra 2003. godine.

- Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo - zasigurno je među najpoznatijim rečenicama koju je Alija Izetbegović izgovorio te ujedno i rečenica koja je u teškim danima agresije na BiH davala snagu i moral svim iskrenim bosanskim patriotama.

Alija Izetbegović rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, ali se 1928. njegova porodica doseljava u Sarajevo. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja u dva navrata je osuđivan i zatvaran, posljednji put 1983. godine u politički montiranom "Sarajevskom procesu". Po izlasku iz zatvora inicirao je osnivanje SDA, te ja na prvoj osnivačkoj skupštini ove stranke, održanoj 25. maja 1990. godine, izabran za njenog prvog predsjednika. Iste godine je na prvim višestranačkim izborima u BiH izabran za člana Predsjedništva Republike BiH.

Izetbegovićev značaj za Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiv. O tome koliko su ga Bosanci i Hercegovci voljeli najbolje govori broj ljudi na njegovoj dženazi. Bio je to najmasovniji skup u postratnoj historiji BiH.

- Kad bi mi bilo ponuđeno da ponovo živim odbio bih. Ako bih morao prihvatiti, živio bih isto ovako kako sam i živio – bila je jedna od Izetbegovićevih poruka.

Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, potpisao je Dejtonski mirovni sporazum 1995. godine, kazavši da je to "mir, ali ne i pravedan mir".

- U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao sam zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke je najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. Pregovori su se vodili u uvjetima ucjene i sa mačem nad glavom Bosne – rekao je.

Dvije godine prije smrti, u oktobru 2001. godine, Alija Izetbegović je zapisao: "Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan."

Tokom rata od 1992. do 1995. godine Izetbegović je pokušavao održati dobre veze i s Istokom i sa Zapadom. Bio je izuzetno cijenjen u političkim krugovima kao primjer tolerantnog i mudrog političara, primjer modernog demokrate. Odluku o povlačenju iz političkog života donio je 2000. godine. Tri godine poslije, 19. oktobra, Alija Izetbegović je umro, a sahranjen je na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu.

U svojem posljednjem javnom nastupu Izetbegović je poručio građanima BiH da "Srbi budu Srbi, Bošnjaci-Bošnjaci, Hrvati-Hrvati, ali da svi budu malo više Bosanci", te da je važno da je "Bosna opstala".

Oni koji su ga dobro poznavali govorili su da je bio spokojan u svojim posljednjim danima, ali da je bio staložen i razborit čovjek i u najtežim danima za Bosnu i Hercegovinu. Među osobe s kojima se oprostio u posljednjim danima svoga života bio je i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.

Alija Izetbegović je dobitnik niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za demokratiju iz Washingtona, titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira istanbulskog Marmara univerziteta, prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.

Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija", zbog koje je završio u zatvoru. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja".


Drugi o Aliji Izetbegoviću

Recep Tayyip Ergogan, predsjednik Republike Turske

- Izetbegović je čovjek koji je svojim životom i djelom utjecao na historiju. Njegova je misija izraz ljudske časti i zadivljujuće ustrajnosti, što je predstavljalo čast cijelog svijeta. Za vrijednosti u koje je vjerovao, za svoju državu i svoj narod, on je neiscrpni izvor hrabrosti i izuzetne vrijednosti.

Bernard-Henri Lévy, francuski filozof

- Beretka s onim bijelim ljiljanima, koju je Izetbegović nosio, ima neotuđivo mjesto, pored neprobojnog prsluka Aljendea i Gandijevog sarija od bijelog platna. I znam, taj čovjek nije bilo ko. 

Richard Hoolbruke, kreator Dejtona

- Mislim da ova zemlja danas ne bi postojala da nije bilo Izetbegovića. Svi ljudi prave greške, pa i on. Ali, ponavljam, da nije bilo njega, Bosne i Hercegovine ne bi bilo. On je razlog postojanja BiH.

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik za BiH

- Divim se i jako poštujem Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga sreo u augustu 1992. godine. Tada sam posjetio Predsjedništvo BiH dok su okolo sipale minobacačke granate. Od trenutka kada sam se sreo s njim, imam taj duboki osjećaj divljenja i izuzetnog poštovanja prema njemu. Duboko sam uvjeren da bez njega ova zemlja ne bi postojala. Izetbegovića sam uvijek smatrao ocem ove države.

Kofi Annan, bivši generalni sekretar UN-a

- Predsjednik Alija Izetbegović ostat će upamćen po historijskoj ulozi u očuvanju jedinstva BiH i izgradnji bosanske države.

Wesley Clark, bivši kandidat za predsjednika SAD

- Predsjednik Alija Izetbegović bio je veliki čovjek i državnik, ličnost s izrazitim integritetom i hrabrošću. Raditi sa njim na poslovima okončanja rata i početka izgradnje miroljubive i napredne BiH bilo je jedno veliko i časno iskustvo u mom životu. Izetbegović je bio nepokolebljivi advokat koji se borio za narod koji je predstavljao.

Akademik Predrag Matvejević

– Ja se nalazim među onima koji su branili Aliju Izetbegovića. I ne kajem se. On je previše pošten čovjek i premalo zna lagati da bi mogao izaći na kraj sa lažovima, sa kojima je prisiljen da razgovara i pregovara. Stavljam ga među ljude kojima se ponosim što sam ih branio. On se nalazi u takvoj tragičnoj sudbini, da ne vidim kako bi neko učinio bolje da je na njegovom mjestu.


_________________________

 

OTVORENO PISMO SABINE IZETBEGOVIĆ-BERBEROVIĆ: G. AVDIĆU, ČUVAM DOKUMENTE UMJESTO SDB KONFETA




Istraživačko novinarstvo podrazumijeva istraživanje. Ako je riječ o knjizi, prvi korak jeste čitanje, ili barem prelistavanje.

G. Avdiću, da ste napravili taj prvi korak kada je riječ o knjizi Islam između Istoka i Zapada Alije Izetbegovića, prije nego što ste ga optužili za “plagijat, krivično djelo”, vidjeli biste da ta knjiga sadrži stotine jasno naznačenih referenci i citata, kao i posebno poglavlje naslovljeno Umjetnost i nauka. A da ste pročitali barem to kratko poglavlje u kojem se nalaze 4 riječi za koje tvrdite da su plagijat, shvatili biste da su one dio logičnog slijeda Izetbegovićevih razmatranja o odnosu nauke i umjetnosti, kao o “dva reda stvari”, o “dva potpuno odvojena znanja”, između kojih “postoji neosporan raskol”, jer “Nauka ima posla sa postalim, umjetnost je samo postajanje, rađanje novog”, “Umjetnost slavi čovjeka i stvaranje”…

Kao istraživački novinar, trebali ste se upitati zašto bi Izetbegović, koji samo u ovom poglavlju citira i poziva se na 9 raznih autora, propustio da pomene i desetog, rizikujući time vlastitu autorsku reputaciju. Očigledno je da se NE radi o plagijatu: u razmaku od preko 200 godina dva su čovjeka došla do iste, jednostavne konstatacije: Nauka otkriva. Umjetnost stvara.

Plagijat je sramota za plagijatora, ali i nesvjesna pohvala za autora originala.

Falsifikat je svjesna i zlonamjerna laž smišljena da se diskreditira autor. To je metoda kojom se Vi služite u ovom tekstu, falsificirajući i izokrećući izjave Alije Izetbegovića, dovodeći u pitanje i samo autorstvo njegovih najvažnijih djela, pozivajući se na neke mutne izvore bez ikakve vjerodostojnosti. Te navodne priče Vašeg “stanovitog profesora”, tih “istražitelja iz pravosudne i policijske istrage koja se vodila početkom 80-ih godina”, na kojima temeljite svoje teške i neargumentirane optužbe i uvrede, nažalost, ne drže vodu.

Knjiga Islam između Istoka i Zapada prevedena je na preko 10 jezika i o njoj su pisali nesporni autoriteti, poput Tvrtka Kulenovića, Enesa Karića, Predraga Matvejevića, Abdulaha Sidrana i drugih priznatih domaćih i stranih autoriteta s kojima se Vaš “stanoviti profesor” i, kako sami kažete, “navodni intelektualac”, ne može porediti. Za Vaše istraživanje preporučujem da pročitate neku od njihovih recenzija.

Što se tiče Vama bliskih SDB-ovih “istražitelja”, oni očigledno svoje rupe u pamćenju popunjavaju “konfetima”, jer osamdesete su bile davno. Ne vjerujte im i ne brinite: postoje službeni zapisnici isljeđivanja Alije Izetbegovića iz 1983. godine, gdje on jasno govori o tome kako je i kad napisao Islamsku deklaraciju. I knjigu Islam između Istoka i Zapada. A postoji i službeni zapisnik oduzetih predmeta prilikom hapšenja. Kada su poveli oca, ponijeli su i pola njegove biblioteke. Bila sam prisutna. Nisam zaboravila. Čuvam dokumente umjesto konfeta.

Kada citirate Aliju Izetbegovića, dobro bi bilo da pregledate zbirke njegovih govora i intervjua – to je obavezni istraživački postupak, jer tu ćete naći autentične izjave, poput ovih:

“U toj dilemi: pošten, a manje sposoban, ili vrlo sposoban a sigurno nepošten, preporučio bih vam da se opredijelite za poštene ljude.” (Usmeno izlaganje na sjednici Gradskog odbora SDA 12. januara 1994. godine)

“Želimo vjerovati da će ratna prijetnja proći upravo zahvaljujući našoj volji da sačuvamo mir. O drukčijoj mogućnosti strašno je govoriti, iako govoriti treba. Neprekidno i uporno valja ukazivati na ono što smjeraju pojedini bolesni ljudi. Zar tragičnih primjera u našoj neposrednoj blizini nemamo i previše?” (Govor povodom Dana državnosti BiH, 25. novembra 1991. godine)

Alija Izetbegović se nadao i govorio da rata neće biti i svim snagama radio na tome. Istovremeno je radio na pripremi zemlje za odbranu od prijeteće agresije. To su historijske činjenice. Vaše novinarsko istraživanje bi, stoga, trebalo podrazumijevati i iščitavanje novije historije Bosne i Hercegovine.

Alija Izetbegović je cijenjen i uvažavan u zemlji i širom svijeta. U mraku i ludilu strašnih devedesetih kroz koje je prolazila regija, među spodobama s kojima se morao nositi, bio je ponosno i hrabro lice Bosne. Srcem i dušom je pripadao svojoj zemlji i narodu i do kraja se borio za njih. Bio je “vojnik naroda i svoje vojske”.

Ničim ne mogu objasniti niti razumjeti vašu potrebu da sručite toliku gomilu laži, uvreda i iskonstruiranih insinuacija na rahmetli oca. Ako želite dati doprinos nečijoj predizbornoj kampanji, zašto se ne okomite na nekog od živih aktera bosanskohercegovačke političke scene koji i danas svim silama podrivaju ovu zemlju i pokušavaju diskreditirati sve one koji je brane i grade, kako bi dokazali da je Bosna “nemoguća”? Zašto ste svoje neargumentirane i nemušte napade usmjerili na čovjeka koji 17 godina nije među nama i koji Vam ne može odgovoriti?

Da li mislite da na taj način činite dobro ovoj zemlji, ili Vam to zapravo i nije važno?

Sabina Izetbegović-Berberović

Sarajevo, 29. septembra 2020. godine

Podkategorije