Arhiva UDBE 3



Kulturna arogancija savremenog antiislamizma

           

 

Ko god želi da se uvjeri u tolerantnost islama, neka pažljivo pročita Kur’an, u kojem je sabrana cijela tradicija Božijih poslanika, s porukom koja ohrabruje sve narode da se uzdignu do svojih najviših potencijala! (Lav Nikolajevič Tolstoj, Izabrane izreke Božijeg poslanika Muhameda, a.s.)

I danas mnogi vodeći političari i uvaženi predstavnici akademskih krugova u Evropi dijele mišljenje W. Churchilla da “…za razliku od najvećeg broja ostalih kategorija imigranata, muslimani se najteže odlučuju da prihvate asimilaciju, i isuviše često (Churchill doslovno kaže: isuviše često – all too often, kao da govori o djeci koja isuviše često idu u bioskop) nastoje da tjeraju po svome.”1 Kao da ih je uhvatio u nekom socijalno krajnje kompromitujućem prekršaju, nekadašnji britanski premijer govori o muslimanima kao o vaspitno zapuštenoj djeci koja uporno rade nešto što im nije dozvoljeno i što prevazilazi njihove ograničene mogućnosti: nastoje da tjeraju po svome! Gospodin Churchill, očigledno, smatra da su muslimani dužni da tjeraju po njegovom! To je ona pozicija za koju je fanatik ličnost koja uporno radi ono što on hoće, umjesto da radi ono što mu mi kažemo! Ovo je vjerovatno i glavni argument u prilog tvrdnje da su muslimani fanatici: fanatično odbijaju da rade ono što im mi kažemo u najboljoj namjeri, za njihovo dobro, i uporno nastoje tjerati po svome. U septembru 2000. godine, kardinal Đakomo Bifi, arhiepiskop Bolonje, pozvao je na ograničenje i potpuni prekid dalje muslimanske imigracije, zato “…što je već sasvim očigledno da su, u ogromnom broju slučajeva, muslimani došli čvrsto riješeni da im ostane tuđ naš model individualnog i društvenog humanizma i sve ono što je za nas najvažnije i najdragocjenije”. Unuk W. Churchilla otišao je korak dalje opominjući “…da je preuzimanje britanske džamije od Deobandi sekte stvaranje zmijskog gnijezda u našem krilu”. Filip Dewinder, vođa belgijske ekstremno desničarske partije Vlaams Belang, takođe zahtijeva potpuno obustavljanje muslimanske imigracije, tvrdeći da je “…danas već sasvim jasno da je islamske vjernike nemoguće asimilirati u našoj zemlju”.

Ovdje treba udariti u samo središte debate! Ideološki ekstremisti, kao i umjereni, desnica i ljevica, legalisti i borci za ljudska prava, bez izuzetka smatraju da je integracija muslimana imigranata u kulturne matrice zapadnoevropskog društva nužno potrebna i da je, koliko god bila teška, u principu ipak sasvim moguća! I jedni i drugi su djelimično u pravu. Tako su antiislamisti u pravu kad tvrde da se muslimani integrišu teže od ostalih kulturnih grupacija, i još teže od njih asimiliraju. S druge strane, veliki broj slučajeva sasvim integrisanih i čak asimiliranih muslimana daje za pravo integracionistima. Ovo se ne odnosi samo na muslimane radnike imigrante i njihove porodice nego čak i na autohtone muslimane Evropljane. Uvjerljiv dokaz predstavlja primjer Bošnjaka, muslimana Bosne i Hercegovine koji su 1990. bili na pragu potpune asimilacije, poslije praktično cijelog stoljeća denacionalizacijskih i deislamizacijskih procesa kojima su bili kontinuirano podvrgnuti posebno između 1878. i 1991. godine.

Međutim, sama debata ostaje u okvirima eksplicitne kulturne arogancije i supremacionizma, što je potpuno promaklo bukvalno u svim dosadašnjim raspravama! Ključno pitanje je: Zašto muslimani uopšte treba da se integrišu, i još – da se asimiliraju? Nije ga niko postavio, jer se uvriježilo mišljenje da se to samo po sebi razumije. I što je još gore, da se razumije po principu po kome onaj lošiji treba da se prilagodi onome boljem, a onaj inferiorniji onome superiornijem! I upravo zbog ove diskriminatorske premise koja se prihvata kao prva aksioma zdravog razuma, to pitanje je više nego opravdano postaviti svim zastupnicima antiislamizma, kao i braniteljima teze o mogućoj kulturnoj integraciji muslimana! Zbog navodne samorazumljivosti ove zablude podignute na nivo postulata, nikada nije postavljeno ni pitanje da li su se Evropljani kršćani ikada integrisali u druge kulture, i jesu li sebi uopšte postavili pitanje mogu li se, trebaju li, hoće li se integrisati u muslimansku, kinesku, indonezijsku, afričku kulturu!? Jesu li kršćani, nastanjeni na teritorijama islamskih država, okruženi većinskim muslimanima, usvojili bilo koji običaj muslimana ili se prilagodili islamskim normama: da li su počeli postiti ramazan, jesu li oblačili sarong kao Indonežani!?

Ogromna tradicija kolonijalnog supremacionizma i kulturne arogancije koja se kroz vijekove sedimentirala na temeljima navodne civilizacijske superiornosti ova pitanja je sasvim uklonila s horizonata i tako ih potpuno skinula s dnevnog reda. A upravo tu, gdje počinju teme sadržane u ovim pitanjima, počinje pravi razgovor o odnosu civilizacija, kultura, religija. Tek tu postaje moguće postaviti prava pitanja! Isti oni koji smatraju za samorazumljiv zahtjev da se svi drugi usklade s njihovim modelom života i integrišu njihove vrijednosti, istovremeno smatraju za najveću ludost samo spominjanje potrebe da se oni sami usklade i integrišu s vrijednostima sredine u kojoj su sami manjina! Onaj koji ni pod kakvim uslovima neće da se integriše ni s kim, zahtijeva od svih da se bezuslovno integrišu s njim!? Da drugi mogu isto tako svoju kulturu smatrati boljom i superiornijom od svih drugih, uključujući tu i takozvanu zapadnoevropsku kulturu, to ne samo da nikome nije palo na pamet nego bi se i samo pominjanje ove mogućnosti smatralo neukusnom šalom!

Evropa, koja nije stvorila svoju religiju, nametnula je za jedno stoljeće svoju adoptiranu religiju (kršćanstvo) u sve tri Amerike i u Australiji, dok istovremeno, i poslije punih 1300 godina kontinuiranog i izuzetno aktivnog prisustva isto tako adoptiranog islama na ovom kontinentu odbija da mu prizna ne samo ravnopravnost nego i samo pravo građanstva! Ta skučena perspektiva i psihopatologija kultur-tregera, antiislamistima apsolutno ograničava i vidokrug i sposobnost racionalnog rasuđivanja. Potpuno prevladavanje ovakve psihologije i odricanje od pozicije kulturne arogancije, predstavlja prvi i nužan uslov svake buduće debate na ovu temu. (Primjer Malezije, gdje u složenoj multietničkoj, multirasnoj i multireligioznoj zajednici Malajaca, Kineza i Indusa, niko nikoga ne integriše a ipak svi žive u harmoničnoj zajednici, koliko god bio suštinski i instruktivan, malo ko smatra potrebnim da komentariše, dok o tome da ga adaptira i primijeni kod sebe nema ni govora). Treba ponovo naučiti buduće generacije da su razlike u načinu života isto toliko prirodne kao i razlike u religijskoj pripadnosti. Kontroverze integracije, nevidljiva granica asimilacije, slobodan život, promjena tvrdih jezgra, pluriverzum kultura kao moralni trijumf, realizacija kulturne saradnje, afirmacija ideje integracije čovječanstva, i djelovanje na njenom ostvarenju! Integracija čovječanstva moguća je samo kroz potpunu autonomiju načina, modela, tradicija, matrica društvenog života, i jedinstva u njegovim zajedničkim ciljevima.

 

 

_________________________

Tekst predstavlja dio poglavlja knjige Ferida Muhića Islamski identitet Evrope koju su 2014. godine publikovali Logos-A i Centar za napredne studijeTekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

http://algoritam.net/2018/07/26/kulturna-arogancija-savremenog-antiislamizma/

 

Šutnja zvana Srebrenica


Povodom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici


Slikovni rezultat za srebrenica


Nema se tu šta puno reći. Šutnja više kaže. Riječi nema tih koje bi izrazile jednu riječ - Srebrenica. A opet, Srebrenica nije riječ...Nije ni grad...Srebrenica nije ni viza za budućnost i to baš onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući u zamjenu svoje priznanje da je Srebrenica genocid. A i oni, koji trguju sa genocidom, čineći tako Srebrenicu kupon - bonom za lagodniji život, neka znaju da ni to nije Srebrenica! Nije više ni mjesto gdje se pronalazilo srebro..Nekad...

Srebrenica je pojam za zločin...Pojam za neljudskost, za zvjerstvo ljudsko, za majčinu suzu, dječiji vapaj, Srebrenica je simbol rata. Srebrenica više nije počivalište srebra...Srebrenica je počivalište ljudskih kostiju. Srebrenica je Sarajevo, Višegrad, Zvornik, Foča, Goražde, Vitez, Mostar, Stolac, Žepa, svako mjesto gdje stala je zločinačka noga - Srebrenica je...Jemenija puna suza, dječija ramena drhtava, sat koji kuca na muškoj mrtvoj ruci...I može se tako nabrajati skoro do unedogled. Ali stati treba. I stati u Potočarima treba. Stati i ošutiti Srebrenicu. Ošutiti genocid...Ošutiti plač nevinog... I posjetiti Srebrenicu 11. jula, ali i posjetiti Višegrad 11. augusta, ali i posjetiti Zvornik nekog maja, posjetiti Ahmiće jednog dana aprilskoga...i tako dalje....Tu nikada ne smijemo stati. I posjećivati - ne kako bismo se podsjetili na činjenicu da su muslimani unazad nekoliko godina trebali nestati iz Bosne i Hercegovine, jer tu činjenicu svakako trebamo nositi sa sobom, nego kako bismo taj dan jednostavno bili tu...I šutnjom rekli sve...

Zato otiđimo taj dan u Potočare, ali i svaki drugi put kada nas put slučajno ili namjerno tamo odnese...I po ko zna koji put shvatimo da ona parola koju nam nameću ''Oprostićemo, ali nećemo zaboraviti'' ne treba biti prihvaćena jer oprostiti znači i zaboraviti. Zato imamo samo još par riječi kojima završavamo ovaj tekst:

U ime Allaha,
Oprostiti,

Zaboraviti,

Nikad.

 

REDAKCIJA WEB - a Udruženja "Mladi muslimani" 

Ne možemo i ne smijemo da šutimo na dešavanja u Palestini, jer ni oni nisu!

            
                     Slikovni rezultat za palestina shut up              


Svejedoci smo nemilosrdnog masakra naše braće u Palestini od strane židovskih okupatora.

Dok se muslimanska krv proljeva, nedaleko se "otvara"  kuća što je ambasadom nazvaše. Ali isti oni koji nam o glavi rade. Dopustili smo im! Stalne podjele među Ummetom olakšavaju im posao. Drugujemo sa katilom i kupujemo oružje od istih da bi bratu o glavi radili. Krajnje vrijeme je prošlo da Ummet zaliječi svoju bolnu ranu. Svaki puta kada naša braća budu napadnuta, ta ljuta rana će sve jače da zaboli.

I zato IKRE, prvo, glavno i osnovno. Samo učenjem i izučavanjem nauka možemo doći u situaciju da vratimo Palestini slobodu, a Ummetu dostojanstvo. Stjecanjem novih znanja, stječemo i nezavisnot. Nezavisnost ekonomsku, vojnu, političku od istih onih koji nam kroje granice i u pojase nas svrstavaju. Gradeći svoju državu, Bošnjak mora stati na čvrste noge i smoći snage za svaki vid pomoći našoj braći i sestrama u Palestini.

Svjesni važnosti Jeruzalema i cijele Palestine Bošnjaci bi u povratku sa hadža od 1948. godine ostajali u istoj.  Ne možemo i ne smijemo biti nijemi posmatrači zločina. Ustanimo, podignimo svoj glas protiv svakog oblika zuluma i svakog zalima. Mi Bošnjaci, koliko god Ummetu značili, imamo obavezu zauzeti jasan stav po pitanju slobode Palestine i njenog naroda. Novi Salahudin se mora roditi!


Podkategorije