Arhiva UDBE 3



Svečana sjednica Bošnjačkog nacionalnog vijeće u Novom Pazaru povodom obilježavanja sto godina od Sjeničke konferencije i usvajanja Sjeničke rezolucije

 

Povodu sto godina od Sjeničke konferencije i usvajanja Sjeničke rezolucije Bošnjačko nacionalno vijeće je u Novom Pazaru održalo Svečanu sjednicu Vijeća koja je jedan u nizu događaja kojim se podsjeća na ovaj historijski važan događaj za Bošnjake i regiju Sandžak.

Polazeći od historijskog i kulturološkoga značaja „Sjeničke konferencije“ za Bošnjake Sandžaka, a u skladu sa ovlašćenjima Bošnjačkog nacionalnog vijeća da zauzima stavove, pokreće inicijative i preduzima mjere u vezi sa svim pitanjima koja su neposredno povezana sa položajem, identitetom i pravima Bošnjaka, Vijeće je 20. avgusta 2015. godine u Sjenici donijelo odluku o proglašenju 2017. godine Godinom Sjeničke konferencije i proglašenju 13. i 14. avgusta za dane od posebnog značaja za Bošnjake.

„Nakon Berlinskog kongresa Sandžak je podijeljen bez ikakvog pravnog akta, pravnog dokumenta i bez konferencije, nijedna rečenica, nikakvog dokumenta o tome nema, zavijen je u jedan celofan koji se zvao Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, danas se taj celofan otvorio i želimo da vidimo gde smo i da kažemo ko smo.“ – Istakao je predsjednik Vijeća dr. Sulejman Ugljanin.

„Pozivam EU, Organizaciju za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), Organizaciju Ujedinjenih nacija, da u daljem procesu rješavanja jugoslovenske krize ispoštuju svoje riječi i u kontekstu rješavanja jugoslovenske krize, u procesu evropskih i evro-atlanskih integracija, trajno riješe status Sandžaka i status Bošnjaka, naroda koji je autohton u Sandžaku a čini brojčanu manjinu u Srbiji i u Crnoj Gori i koji je dio jedinstvenog nacionalnog korpusa sa Bošnjacima u Bosni i Hercegovini“. – zaključio je Ugljanin.

Na konferenciji u Sjenici, održanoj 13. i 14. avgusta 1917. godine, donijeta je Sjenička rezolucija, dokument kojim je od tadašnjih vlasti zahtijevano rješenje pitanja statusa Bošnjaka i statusa Sandžaka.

Značaj Sjeničke konferencije se ogleda u tome što je u njoj jasno i nedvosmisleno izraženo raspoloženje bošnjačkog naroda o pitanju uređenja Sandžaka, ali i u pogledu rješavanja pitanja Bošnjaka u tom periodu.

 

STO GODINA OD SJENIČKE KONFERENCIJE 1917 – 2017
Preuzeto sa: http://www.bnv.org.rs/sto-godina-od-sjenicke-konferencije-1917-2017/

VJERSKA TOLERANCIJA OSMANLIJA JE BILA USLOV OPSTANKA KATOLIKA I PRAVOSLAVACA U BOSNI I HERCEGOVINI

U svome tekstu autorica – poznata po svojoj agitaciji za „konsocijaciju“ kao jedino rješenje bh. političke krize kao i po nizu drugih tekstova koji „tuknu“ na rasizam i islamofobiju – upozorava Hrvatsku, ali i cijeli evropski kontinent na navodnu opasnost koja im prijeti od muslimanske Turske, a posebno od politike njezinog predsjednika Erdogana. Prve „žrtve“ „sve agresivnije Erdoganove vanjske politike“, prema ovoj autorici, trebaju biti, naravno, bosanski Hrvati, čije najnovije političke zahtjeve u vezi sa Izbornim zakonom, statusom Mostara i drugim gorućim pitanjima „od nacionalnog interesa“ promovira lider HDZ BiH Dragan Čović.

Kasapovićeva, koja se okomila na njemačku diplomaciju zato što se oglušila o Čovićeve primitivne političke ideje, prešućuje da ni vrh Katoličke crkve kao ni Hrvati koji su preostali da žive u sjevernoj i srednjoj Bosni ne podržavaju Čovićevu najnoviju, realno opasnu avanturu, koja bi sve tri bh. naroda mogla gurnuti u nova bespuća. Njemačka kancelarka je – poručuje ova autorica – slijepa, cijela EU je slijepa, Hrvatska je slijepa, svi su slijepi osim ove sociologinje i njezinih prozelita koji su jedini prepoznali „opasnost“ koja se nadvila nad evropskim kontinentom, a koja sezove: Turci i Bošnjaci, dva naroda koji povijesno pripadaju istoj, islamskoosmanskoj civilizaciji.

Da bi umnožila decibele svoga upozorenja, autorica najprije, u uvodu, donosi jedan rasistički zaključak: kako je godine 1468., prije njezinog pada pod osmansku vlast, u Bosni živjelo samo 1% muslimana, a kako su oni na početku 21.st. „postali apsolutna većina stanovnika cijele BiH!“ Dakle, ako ih se ne zaustavi u njihovom demokratskom rastu (ako ne prestanu da se „kote poput miševa“, govorila je Oriana Fallaci), ako Merkelova i Erdogan od Bosne sačine „liberalnu građansku državu,“ na Balkanu će Turci i Bošnjaci uspostaviti novo Osmansko carstvo, muslimani / Bošnjaci će potamaniti katolike / Hrvate i pravoslavce / Srbe, a onda će preplaviti „kršćansku“ Evropu! A kolika su muslimani opasnost po sve Hrvate i Evropu – nastavlja Kasapovićeva – vidi se po „genocidu“ koga su turski / Erdoganovi muslimani počinili nad kršćanima Armenima te po njihovom „pokolju“ Grka i „teroru“ koga vrše nad Grcima Kipra.
Mirjana Kasapović ksenofobično izvrće povijesne činjenice u utjecajnom hrvatskom glasilu, i radi mira urbi et orbi, hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti moramo podastrijeti neporecive činjenice iz povijesti, diplomacije i sociologije.

Millet – sistem sultana Fatiha: Maksimum južnoslavenskih naroda
Da je Osmansko carstvo bilo onakvo kakvim ga predstavlja ovaj analitičar političkih zbivanja, krajem 19.st., kada je Osmansko carstvo završavalo svoju povijesnu misiju, u Bosni ne bi bilo nijednog katolika ni pravoslavca; ne bi bilo nijednog spomenika njihove materijalne ili duhovne kulture na prostoru cijelog Balkana. Millet-sistem, koga je (i) na Balkanu utemeljio sultan Fatih, nije bio nikakav „vjerski aparthejd,“ nego „svjetionik Evrope“ ( Urs Altermatt), „društveno-politički maksimum južnoslavenskih naroda“ – po svojoj humanosti i rezultatima: neuporediv sa „jugoslovenskim maksimumom“ dr. Zage Golubović, da ne govorimo o evropskim imperijama kakve su Treći rajh i Sovjetski Savez, ili američki / Bushov Novi svjetski poredak koji se realizira unazad posljednjih dvadesetak godina.

Osmansko carstvo nije širilo islamsku religiju – kako propagira većina srpskih i hrvatskih povjesničara – nego globalni poredak koji se zasnivao na merhametu (milosrđu) i pravdi za 30 naroda koji su u njemu uživali svoju vjersku, kulturnu i nacionalnu autonomiju. U tom carstvu je živjelo 58, 12 % muslimana, 41, 34 % kršćana, većinom ortodoksa, tek 2,25 % katolika i 0, 54% Jevreja – u vrijeme kada je ono bilo na vrhuncu svoje moći, za vladavine Sulejmana Zakonodavca.

“Kršćanski narodi su se obreli pod vlašću države pod kojom su imali bolju poziciju negoli u vrijeme Grčke ili Rimske države,“ piše AndréMiquel. “Ni u kom slučaju nisu podvrgavani sistematskom zlostavljanju. Štaviše, Imperija, a posebno Istanbul, postali su utočište zlostavljanim španskim Jevrejima. Nigdje nije bilo nasilne islamizacije. Čak i ako je bilo nekih pokreta islamizacije, oni su bili rezultat socijalnog procesa“ (L'Islam et sa civilization…, Pariz, 1968.). Ako se već bavi muslimanskom demografijom na prostorima Evrope, Kasapovićeva bi trebala odgovoriti na pitanje: a kakva je bila sudbina „Turaka“ u kršćanskim / hrišćanskim državama koje su nastale kolapsom Osmanskog carstva na Balkanu? Prema istraživanjima Kemala Karpata (v. F. Karčić (priređivač):„Istočno pitanje“ u XX vijeku, Sarajevo, 2014.) cca 5 miliona njih je pogubljeno ili prognano u Anadoliju!

Propagandno izmišljanje i skrivanje genocida
„Armensko pitanje“ kao i stradanje Grka u Anadoliji, ta „dva najmasovnija i najstrašnija pokolja i progona kršćana u 20.st. koja su se dogodila upravo u Turskoj“ – kako kaže Kasapovićeva –ne mogu se istinito sagledati ukoliko se ne posmatraju u kontekstu kolapsa Osmanskog carstva i njegovog millet-sistema. Tragični sukob Armena i Turaka, koji se dogodio 1915.g., nije bio posljedica osmanske, sultan- Abdulhamidove i politike njegovih nasljednika-sultana, nego politike Ittihat ve Terakki Cemiyeti (ITC), mladoturskog pokreta čiji su se oficiri iškolovali na vojnim akademijama Pariza, Minhena i Lozane, oblikujući svoju ideologiju i političku strategiju na idejama francuskog prosvjetiteljstva, koji je Tursku potpuno bespotrebno gurnuo u ovaj rat naslijepo je svrstavši na stranu Njemačke – kako bi ukinuo Hilafet i koncept ummetske /panmuslimanske države utemeljene na osnovama islamskog zakonodavstva i millet-sistema Medinske povelje koju je 622.g. donio poslanik Muhammed.

Cifru od 1,5 milion ubijenih Armena plasirali su nacionalistički armenski krugovi na Zapadu kao i propagandisti profila M. Kasapović. (U cijelom Osmanskom carstvu prije Prvog svjetskog rata živjelo je cca 1,5 miliona Armena.) No, ti krugovi ciljano skrivaju činjenicu da je u tome građanskom ratu ubijeno i cca 2.5 miliona muslimana Turaka, uključujući i žrtve u sukobu sa Armenima. Sukob su izazvali armenski nacionalisti koji su, uz pomoć evropskih sila, u istočnoj Anadoliji planirali stvoriti Veliku Armeniju. Prema G. Veinstainu, francuskom osmanisti – članu Francukse akademije nauka, koji je najupućeniji u ovo pitanje, ovdje ne može biti riječi o genocidu prvenstveno zbog toga što su samo armenski gregorijanci, čija je religija slična ruskom pravoslavlju, krenuli u ovu političku avanturu i što su samo oni stradali u turskoj odbrani od armensko-ruskih napada (armenski katolici i protestanti nisu učestvovali u ovoj pobuni i nisu ni stradali niti su, kasnije, deportirani).

Predsjednik Erdogan, kao i sve njegove proislamske vlade, prešutno odbacujući nacionalistički koncept države koga je u turskom narodu instalirao ITC, 2015.g. i više puta kasnije izrazili suta'ziju (hrv., sućut) armenskom narodu zbog ovih stradanja i uporno pozivaju sile Zapada da oforme međunarodnu komisiju koja bi otvorila istragu o tim događajima na temelju svih povijesnih fakata i donijela naučno utemeljen sud o njima, ali taj poziv ove zemlje do danas ignorišu. (Papa Franjo, neposredno prije dolaska u Bosnu 2015.g.,optužio je muslimane Turske da su počinili „prvi genocid na tlu Europe u 20.st.“ – iako još nijedna sudska instanca nije dala takvu kvalifikaciju ovih stradanja, a odbio je spomenuti genocid u Srebrenici (i cijeloj Bosni i Hercegovini) koga su evropski hrišćani počinili nad muslimanima i katolicima / Hrvatima (biskup Komarica)– iako o tome postoje kvalifikacije koje je donijelo više sudskih instanci u zemljama Zapada.

Preseljavanje cijelih naroda – izum evropske politike
Stradanja Grka u Turskoj posljedica su trogodišnjeg rata (1919.-1922.) koga su protiv turskog naroda – u vrijeme kada su evropske sile tajno donijele Sykos-Picot sporazum u kojem su se dogovorile da će uništiti svaki oblik turske države! – poveli Grci okupiravši znatan dio istočne Anadolije i počinivši najgroznija divljaštva nad turskim muslimanima (v. npr. Hammerovu Historiju Turskog / Osmanskog carstva, I-III, Zagreb, 1979.). Nakon što je Turska porazila grčkog okupatora, Mirom u Lausanni 1923. evropske sile su inicirale preseljenje jednog miliona Grka iz Turske – u zamjenu za 350.000 muslimana iz Grčke koji su deportirani u Tursku. „Humano preseljenje naroda“ je, dakle, evropski, a ne osmanskoturski izum (Kasapovićevoj sigurno veoma dobro poznat iz naše nedavne zajedničke događajnosti, jer ga je, zajedno sa „srpskim ocem nacije“ i velikosrpskim pokretom, promovirao i, na nesreću svih naših naroda, realizirao njezin glavni mentor).

Uzrok ciparske krize
I kad govori o Kipru, autorica skriva povijesne činjenice i zamjenjuje teze. Ona prešućuje da Grčka i Grčki Kiprani i na ovom otoku vode secesionističku politiku i da su oni nad muslimanima, Turskim Kipranima, počinili strašne pokolje 1963., 1964., 1967. i 1974. g., te da su oni na referendumu 2004.g. odbili Annanov Plan koga su prethodno podržale i UN i Europska unija, a koji je predviđao formiranje Ujedinjene Republike Kipar. Kasapovićeva i ovdje alarmira kršćansku javnost zbog demokrafskog rasta muslimana: nekada ih je bilo 18%, a danas ih, nakon što je turska armija intervenirala na ovom otoku 1974.g., ima 25%! Javnost bi trebalo da zna da Turski Kiprani, muslimani, na ovom otoku žive od 12. st. i da Kipar nikada nije bio grčki otok. Za vrijeme Osmanskog carstva (1571.-1878.), Grčki Kiprani i Turski Kiprani su u miru živjeli kao dvije zajednice, svaka sa svojim jezikom, religijom i kulturom, tako da nikada ovdje nije stvorena kiparska nacija, ali jeste bilo pokušaja – i taj proces i danas traje – da se formira zajednička država Kipar koja ne bi bila pod jurisdikcijom nijedne druge države: Turske, Grčke, UK.

Nažalost, odmah po kolapsu Osmanskog carstva, Grčki Kiprani, uz pomoć Grčke, formirali su Enosis, terorističku organizaciju koja – do danas – traži „Savez sa Grčkom“ i iza koje stoje strašni zločini nad Turskim Kipranima (o kojima su izvještavali Daili Express, Daily Telegraph, The Washington Post…). Predsjednik Erdogan, prije njega gosp. Abdullah Gull kao ministar vanjskih poslova i predsjednik Republike Turske, kao i politički predstavnici Turskih Kiprana, i danas podržavaju Annanov Plan kojim bi se riješila kriza na ovom otoku i obje zajednice nastavile da mirno i prosperitetno žive u zajedničkoj državi – članici EU.

„Neželjena zemlja“ s najhumanijom tradicijom
Stavovi koje je Mirjana Kasapović iznijela u ovom tekstu pokazuju kuda bi Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku odveo njezin „konsocijacijski model“, koga ona zagovara u svojoj studiji pod naslovom BiH- podijeljeno društvo i nestabilna država te u akademskim krugovima u Hrvatskoj i njezinom susjedstvu. Odveli bi nas u veliku Hrvatsku kao Antemurale Christianitatis, „predziđe“ u koga ne bi smjela kročiti muslimanska niti bilo koja druga ne-katolička noga. Ko je, onda, opasan po „neželjenu zemlju“ u kojoj je rođena ova politologinja: ona ili turski predsjednik Erdogan koji zagovara dijalog islama i kršćanstva, saradnju Turske, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, evropski put Bosne i Hercegovine, njezino članstvo u EU, ali i jednakost svih građana u njihovim ukupnim pravima i slobodama- kao uvjetu njihova opstanka i prosperiteta (i kao uvjetu na kome se temelji njegova vlast i moderna Turska, uostalom)?

A upravo je po tome uvjetu svih uvjeta demokratskog uređenja države i društva Bosna i Hecregovina jedinstvena u zajednici evropskih država: samo u ovoj zemlji, sa najhumanijom tradicijom zajedničkog života vjera i naroda, danas ne važi pravilo: jedan čovjek – jedan glas – zato što relativnu većinu njezina stanovništva čine muslimani, i to je glavni razlog zašto u sred Zagreba godinama zvoni na uzbunu ova autorica mračnih pogleda.

VJERSKA TOLERANCIJA OSMANLIJA JE BILA USLOV OPSTANKA KATOLIKA I PRAVOSLAVACA U BOSNI I HERCEGOVINI
Za Saff piše: Džemaludin Latić

http://saff.ba/vjerska-tolerancija-osmanlija-je-bila-uslov-opstanka-katolika-i-pravoslavaca-u-bosni-i-hercegovini/

SARAJEVSKI PROCES – ZABORAVLJENI “DETALJI” JEDNOG VREMENA

 

Sarajevski proces grupi bošnjačkih intelektualaca 1983. godine još uvijek se tumači na različite načine: jedni ga doživljavaju kao klasični montirani sudski proces, drugi i dalje žilavo brane stajalište da je cjelokupan proces vođen uz poštovanje tadašnjih zakonskih propisa. Da je montiranje postojalo, to je činjenica u koju nema sumnje. No, pobornici takvog stajališta prečesto zaboravljaju da montiranje nije bila ekskluzivna karakteristika Sarajevskog procesa, nego je figurirala kao obavezujući scenarij svih političkih procesa u tadašnjem društvu. Kvalificiranjem Sarajevskog procesa nekakvom vrstom ekskluzivnog sudskog montiranja upada se u zamku amnestiranja drugih suđenja na identičnim principima, bez obzira što su možda bila manje važna, ili po broju optuženih manja.

Što se drugog stajališta tiče, da je sam proces vođen po zakonu, previše dokaza postoji da se sam zakon morao kršiti da bi se planirani naum realizirao, odnosno da bi se grupi, koju su činili Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Salih Behmen, Derviš Đurđević, Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić, Melika Salihbegović, Mustafa Spahić i Đula Bičakčić, mogle izreći presude. Potpunu satisfakciju od stotinu godina kazne, a ne devedeset, koliko su zajedno dobili, koja bi za planere zvučala efikasnije, tadašnjim egzekutorima pokvario je Rešid Prguda, koji je umro tokom suđenja.

Promjene iskaza velikog broja svjedoka, kao i samih optuženih, date tokom istrage nedvojbeno upućuju da su iste davane uz primjenu sredstava represije. Njihova je promjena, s druge strane, opet, bila plod, u neku ruku, naivnog uvjerenja da će mijenjanje iskaza na sudu, koji podrazumijeva publiku, medije itd., na sam proces staviti sumnju, uvjeriti javnost da su prvobitni iskazi iznuđeni. No, brižljiv izbor posjetilaca, kao i tadašnji mediji, koji su, slijedeći instrukcije vlasti, vodili pravu harangu, presuđujući im prije izricanja presude, samu su sudnicu pretvorili u samo veću zatvorsku ćeliju. Opaska javne tužiteljice Edine Rešidović na samom početku, kada je prvooptuženom Aliji Izetbegoviću prigovorila da u Islamskoj deklaraciji nije spomenuo nesvrstanost i samoupravljanje kao društvene vrijednosti, nedvosmisleno je pokazala da optuženi neće odgovarati samo za ono što je rekao ili napisao nego i za ono što nije rekao niti zapisao.

Svako ko se bavio društvenom analitikom vrlo dobro zna da je ta grupa, iako je sama kvalifikacija da se radilo o grupi udbaški konstrukt s obzirom na to da se dobar broj njih međusobno nije ni poznavao, bila potpuno bezopasna sa stanovišta funkcioniranja sistema. Zemlja koja je tonula u sve veću krizu morala je pronalaziti krivce i, naravno, tražila ih je izvan grupacija koje su njom vladale. Sistem su rušili i definitivno srušili oni koji su njime upravljali. Teufik Velagić, koji je, po izlasku iz zatvora nakon Drugog svjetskog rata, emigrirao u Austriju, u jednom razgovoru otkrio mi je cijeli smisao tadašnjeg djelovanja “Mladih muslimana”. Pojašnjavajući tu vrstu druženja, vrlo je uvjerljivo pojasnio da su svi njihovi razgovori bili motivirani islamskim moralom. “Državu da nam je neko dao, mi ne bismo znali šta ćemo s njom”, rekao mi je tom prilikom.

Pravnici su o brojnim detaljima iznosili oprečna mišljenja. No, samu atmosferu u BiH na najbolji način opisao je dr. Rajko Danilović, koji se u cijeli slučaj unio i kao pravnik, ali i intelektualac. Što se tiče pravne kvalifikacije vezane za verbalni delikt, bio je ubojito lakonski jasan: “Neko je optužen zato što je tvrdio da nema slobode govora… Da ima slobode govora, ne bi ga sudili.” No, njegov osvrt kao intelektualca daleko je dublji: “Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritiska političke policije, već se osećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etičku pozadinu, koja će se posle nepunih desetak godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana”, zapisao je Danilović u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu.

Iz današnje perspektive, pogotovo za one koji nisu egzistirali u takvoj vrsti atmosfere, riječima ju je teško i predočiti a kamoli o njoj uvjerljivo govoriti. To vrijeme iznudilo je poznatu krilaticu da i “zidovi imaju uši”. Takve okolnosti općeg straha, ma kako to neuvjerljivim zvučalo, nisu isključivale mogućnost da bi pojedinac, ukoliko bi ga spopala kakva heretička pomisao, sam sebe prijavio partiji, policiji i drugim važnim sistemsko-zaštitarskim ustanovama, kako njegova razmišljanja kakvim nesmotrenim potezom ne bi ugrozila funkcioniranje sistema, njegov hod ka besklasnom društvu općeg blagostanja i sreće. Većina se držala glasovitih preporuka Roja Medvedova, utemeljenih na maestralnoj dijagnostici jednopartijskog sistema vladavine, koji je zapisao: “Ne misli, ako si mislio, ne govori, ako si govorio, ne piši, ako si napisao, ne potpisuj, ako si potpisao, poriči.”

No, da ne bi bilo zabune, s obzirom na to da se izrečene kvalifikacije na prvi pogled mogu doimati svojevrsnim pretjerivanjima koja izlaze iz okvira objektivnog tretiranja tadašnjeg stanja, treba naglasiti da je takva atmosfera bila bosanskohercegovački specifikum. Vanbosanskohercegovački politički kontekst u to vrijeme, međutim, izgledao je bitno drugačije, što je sjajno u svojoj recenziji Danilovićeve knjige zapisao Stipe Mesić, koji kaže: “(…) U Bosni i Hercegovini tada kao da se htjelo prednjačiti u ideološko-represivnoj obrani jugoslovenstva, koje je, međutim, kao kohezivan element tada već gubilo znatan dio privlačnosti, prije svega zbog jačanja nacionalnih samosvijesti i demokratskih stremljenja.”

Taj je kontekst u sklopu analiza Sarajevskog procesa premalo tretiran, iako baš on na najbolji način baca svjetlo, kako na samo suđenje, tako i na opće prilike u tadašnjoj zajedničkoj državi. Jedan događaj koji je svoju strahotnu kulminaciju doživio upravo u vrijeme izricanja presude u Sarajevskom procesu bošnjačkim intelektualcima, na najbolji će način posvjedočiti koliko su riječi posljednjeg predsjednika državnog Predsjedništva SFRJ, kasnije i predsjednika Republike Hrvatske, više nego odmjerene i analitički neupitne. Riječ je o sahrani čovjeka koji je u bivšoj Jugoslaviji bio sinonim za represiju i mučilišta širom zemlje – Aleksandru Leki Rankoviću.

Samo dan poslije izricanja presuda u Sarajevskom procesu, koje su popraćene aplauzima brižljivo izabranih u sudnici, za koje su partijski selektori znali da neće štedjeti dlanove, u potpuno neuobičajenoj atmosferi za jedan pogreb stotinu hiljada okupljenih u Aleji velikana uzvikivalo je: “Heroj Leka”, koje je prerastalo u euforično ponavljanje mase: “Leka, Leka!” Aplaudiralo se u slavu sistema koji je pokazivao riješenost da se obračuna s neprijateljima socijalizma i tekovinama slobode, na način kako je to Leka svojevremeno činio. Stotinu hiljada ljudi ispratilo je nekadašnjeg šefa jugoslavenske UDBE, uz frenetične aplauze koji su, zapravo, bili poruka da je politika koju je Ranković vodio bila jedino ispravna.

No, koliko je uistinu sama atmosfera u BiH bila posebna, različita od one u Srbiji, dodatno potvrđuju uvjeti koje je Rankovićeva porodica u vezi sa sahranom uručila tadašnjem rukovodstvu SKJ, sročeni u pet tačaka. Za takvu bi se vrstu drskosti u Sarajevu, po istom zakonu, zasigurno izricale drakonske kazne. No, da u tom smislu ne bi bilo kakvih dilema, uvjeti za sahranu Aleksandra Rankovića bili su:

1.     Da ne bude omalovažavanja na bilo koji način – na primer u govorima; da niko ne pomene Tita;

2.     Da obavezno izostave počasnu četu, jer sama sobom predstavlja omalovažavanje a ne počast;

3.     Da uklone ljude koji su bili predviđeni da odnesu kovčeg i stave ga na lafet – treba da ih zamene obični vojnici koje smo tražili, jer je i Leka otišao u rat kao običan redov i jer onaj naš predlog najviše odgovara njegovim principima i njegovoj skromnosti;

4.     Da ni u jednom govoru ne budu čitani neki Titovi citati o Leki, bez obzira na sadržaj, jer nije trenutak za licemerje;

5.     Ukoliko se ne budu pridržavali navedenog, mi ćemo, zajedno sa našim rođacima i prijateljima, silom preuzeti kovčeg, odneti ga i sahraniti kako sami najbolje znamo i umemo. Mi se još danas, dok je Leka pod ovim suncem, borimo za njegovo dostojanstvo i istrajaćemo do kraja!”

 

Partija koja je strogoću demonstrirala u Sarajevu istovremeno je poklekla pred navalom srpskog nacionalizma, koji je tu u Aleji velikana razvio zastave, uvjeren u svetost vlastite misije. No, to nije pomoglo ni Izetbegoviću ni mnogim drugim u BiH spram kojih se represija kao “Lekin izum” primjenjivala bez izuzetka, za sve moguće verbalne delikte, član 133. Zakona o krivičnom postupku koji je suspendirao svako moguće razmišljanje izvan zadatih okvira u režiji partije. Te razlike, prema kojima se za identične delikte u jednoj od ravnopravnih članica SFRJ išlo u zatvor, u drugoj, odnosno Srbiji, smatralo najnormalnijim izljevima patriotskih osjećaja, osnova su na kojoj se rušio sam smisao zajedničke države.

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra kroz partijske redove uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate. Da, međutim, ne bi bilo kakve zabune, kad je o kvalifikacijama riječ, zatvori sami po sebi nisu problem. Nijedna država na svijetu nije bila bez njih. Problem je što je u njegovim zatvorima, pored neprijatelja države, zaglavio veliki broj ljudi koji s deliktom bilo kakve vrste nisu imali nikakve veze i što je, na koncu, postalo pravosudnom praksom, kad su politički procesi u pitanju, i nakon njegove brionske smjene, sve do početka raspada zemlje.

 

 

SARAJEVSKI PROCES – ZABORAVLJENI “DETALJI” JEDNOG VREMENA

Za Stav piše: Enes Ratkušić

 

http://stav.ba/sarajevski-proces-zaboravljeni-detalji-jednog-vremena/

Podkategorije