Arhiva UDBE 3



KNJIŽEVNOST MUSLIMANSKIH NARODA U EVROPI

 

Slikovni rezultat za osmanska knjizevnost


Kada govorimo o osmanskoj državi i civilizaciji, treba imati na umu da to predstavlja veliki spektar pitanja i problema, koji danas plijene pažnju kako stranih tako i domaćih autora i istraživača. S tim u vezi, osmanska književnost i filozofska misao, zaista predstavljaju interesantne teme, o kojima se može dosta toga napisati.

U ovom radu, bit će obrađen samo jedan segment osmanske književnosti pod nazivom Književnost muslimanskih naroda u Evropi u periodu Osmanskog Carstva. Ova tema predstavljaju značajni kotač u mehanizmu kakav je Osmansko carstvo, kao i u pogledu proučavanju osmanske civilizacije, koja je u vremenu u kojem je postojala, kao i danas ostavila mnogo tragova. Dok je cilj rada prikazati osnovne crte iz osmanske književnosti, koja je prije svega karakteristična za narode evropskog dijela Osmanskog carstva. 


KNJIŽEVNOST MUSLIMANSKIH NARODA U EVROPI

Prvi dodiri i susreti s islamom na Balkanskom poluotoku, došli su u vrijeme dolaska horasanskog evlije1 Sarija Satulka, koji je živio u XII st. Iako o njegovom prisustvu nema izvora i dokumenata, koji su relevantni, ipak postoje usmene predaje, koje su bile prisutne i kod muslimanskih i kod nemuslimanskih naroda.

S druge strane, da je sjećanje na Sari Satulka zaista ostalo, svjedoče i njegovi muslimanski mezari u Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Bosni i Hercegovini i Albaniji, kao i grobovi u crkvama Svetog Spiridona na Krfu i sv. Nauma u Ohridu. Drugi susret s islamom na Balkanu, počeo je osmanskim osvajanjem 1356. g, kada je Sulejman – paša sa 40 saboraca prešao Dardanele i stigao na tlo Rumelije.2

Pojedine porodice iz balkanskih država su vrlo brzo i lako prihvatali islam, kako bi zadržali svoj način život iz prethodnog doba. S tim u vezi, od početka XV pa do XVII i XVIII st, novu vjeru islam prihvataju narodi poput Bošnjaka, Albanaca, Roma, Pomaca, Torbeša, Goranaca. Na prostorima gdje su se Osmanlije nastanili i gdje je prihvaćen islam, najprije su se proširili, tekstovi usmene književnosti, a zatim najljepši primjeni arapske i perzijske narodne književnosti.

Recitovanje ovih djela su započela u vojnim kasarnama, medresama, mahalama, kućama itd. Može se reći da je na ovaj način udaren temelj muslimanskoj narodnoj književnosti u Evropi. Veliki broj djela usmene narodne književnosti prenesen je iz Anadolije na Balkan i u velikom broju su sačuvani originali ovih djela.3

Bogata narodna književnost muslimanskih naroda

Sve vrste narodne književnosti, koje su se na prostoru Balkana razvijale i širile, ne predstavljaju ništa drugo osim glasa osmanske imperije u Evropi. Postoji veliki broj primjera iz usmene narodne književnosti, kao što su: fraze, poslovice, zagonetke, manije4, zatim uspavanke, dosjetke, bajke, legende itd. S druge strane, iz pisane narodne književnosti u slogovnom metru postoje: košma, varsai, ilahije, nefesi, destani, turkije, te u kvalitetnoj (aruz) metrici: divan, selis, semai, kalenderi itd.

Važno je spomenuti i postojanje narodnih pjesnika – pjevača, koji su se nazivali ašik. Iz podataka donesenih u rukopisnima djelima, može se vidjeti da se pojavilo mnogo pjesnika saza kao što su: Ferki, Purderi, Safvet, Mirati, Mustafa, Šefki, Hifzi i dr. Zabilježene su i šale o Nasruddinu Hodži, te je objavljeno nekoliko knjiga u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Albaniji, Kosovu, Makedoniji i Bugarskoj.5

Treba reći da su postojale i narodne turske priče Kere mile Asli, Tahirle Zuhre, Ašik Garib, Koroglu i Asuman ile Zevce, ali o njima nije ništa pisano niti su zabilježene ove varijante priča. Nažalost ovi tekstovi na Balkanskom poluotoku, nisu prikupljeni i uređeni na jednom mjestu. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do objavljivanja pojedinih knjiga sa tekstovima iz narodne turske književnosti u Jugoslaviji, Bugarskoj i Rumuniji. U Bugarskoj su objavljeni: Turske poslovice i aforizmi autora Jusufa Kerimova i Bejtullaha Šišmanolua, zatim Narodna Poezija bugarskih Turaka, Rize Mollofa, 1995.g.6

Oslanjajući se na knjige koje obuhvataju tekstove turske narodne književnosti u Bugarskoj, Nimetullah Hafiz ih je sabrao pod naslovom Tekstovi turske narodne književnosti u Bugarskoj I – II, objavio u Ankari 1990. g. Zatim u Jugoslaviji: Nimetullah Hafiz Tekstovi turske narodne književnosti na Kosovu, 1985, i u Makedoniji, 1986. g. S druge strane stanovništvo istočne Rumunije bili su muslimani sa Krima, nogajski Turci, Gagauzi i Tatari. Oni nisu objavili neko obuhvatnije djelo osim jednog zbornika folklora pod naslovom Boztorgay, objavljen 1980, a sastoji se od turkija, manija, pjesama, poslovica, itd.7

Među djelima narodne književnosti ističu se i poznati predstavnici iz Bosne, kao što su: Mula Mustafa Bašeskija djelo Medžuma, 1986. g. Još krajem XIX st, Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak objavio je Narodno blago i Istočno blago I - II. Kosta Herman je objavio Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, 1888. i dr.

Kada je riječ o albanskoj narodnoj književnosti, treba reći da je objavljeno djelo u dva toma u Beču 1853, autora Johana Georga von Hahna. Tu su prije svega podaci o albanskoj historiji i jeziku, ali se tu nalaze i mnogi tekstovi albanske narodne književnosti. S druge strane, tekstovi romske narodne književnosti nisu prikupljeni ni objavljeni. Treba spomenuti knjigu na albanskom jeziku Ali Krasniča. Također, glavno djelo goranske narodne književnosti jeste Goranske narodne pjesme 1987. g.8

Književnost muslimanskih naroda na orijentalnim jezicima (arapskom, turskom i perzijskom)

Dok su osmanlije u Evropi razvijali narodnu književnost, paralelno s tim su razvijali i svoju divansku književnost. Svoj doprinos, ovoj književnosti, dali su i muslimanski narodi u evropskim zemljama. S tim u vezi, divansku književnost razvijali su prosvjećeni muslimani. Postoji veliki broj pisaca koji su pisali svoja djela na arapskom i perzijskom jeziku. Ta dijela bila su stihovane priče u mesnevi formi, tezkine, stihovane hronike, gazeli i kaside.9

Treba reći da su oni napisali i mnoga historijska djela, ali veliki broj ovih djela je nestao.10 Sva djela koja su pisana na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, a pripadaju narodima evropskih zemalja pod osmanskom vlašću, počinju se prikupljati i objavljivati. Veliki uspjeh u tome su imali Bošnjaci poput Safveta – beg Bašagića, koji je objavio djelo Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912. – 1986.), zatim Mehmed Handžić Rad bosansko – hercegovačkih muslimana na književnom polju (1934.), Hazim Šabanović Književnost muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima (1973.), Fehim Nametak Pregled književnog stvaranja bosansko – hercegovačkih muslimana na turskom jeziku (1989). Divanska književnost Bošnjaka (1997) i Divanska književnost XVI i XVII stoljeća u Bosni i Hercegovini.11

Alhamiado književnost muslimanskih naroda

U Španiji, nakon povlačenja Arapa, Mozarapi su dugo pisali španjolske pjesme i djela na arapskom pismu. Ova vrsta djela danas se čuva kao raritet. Ovim djelima Španci su dali ime aljamia ili aljamiado književnost. Tako je na prostoru Balkana, u zemljama koje su bile pod vlašću Osmanlija, narodi su pisali svoja djela na arapskom jeziku, te su bila poznata pod nazivom alhamijado književnost.

Među najstarijim tekstovima alhamijado književnosti, nalaze se dva mala rukopisa koje su sultani koristili za učenje stranih jezika, a danas se nalaze u Aja Sofiji. Ova dva djela pod naslovom Rječnik, nastala su prije 1512. g, na arapskom, perzijskom, grčkom i bosanskom jeziku. Važno je napomenuti i Poljske muslimane – Tatare koji su živjeli na istoku Poljske, koji su imali djela pisana arapskim pismom, na poljskom ili bjeloruskom jeziku. U

Bosni se ova vrsta književnosti počela pisati u prvoj polovici XVII i XVIII st. Ovo što je važno istaći, jeste činjenica da je većina ovih tekstova predstavljala najvrijednije jezičke, kulturne i historijske spomenike.12

Neki od prvih pisaca koji su istraživali alhamiado tekstove u Bosni i Hercegovini bili su Otto Blau Krauss, Braun, Babler, Ćorović, Kemura, a kasnije Derviš M. Korkut, Alija Nametak, Mehmed Handžić, Osman A. Sokolović, Fehim Nametak i dr. Međutim, najplodnije rezultate istraživanje ovih alhamiado tekstova dali su Abdurahman Nametak Hrestomatija bosanske alhamiado književnosti (1981.) i Muhamed Huković Alhamiado književnost i njeni stvaraoci (1986.). Treba spomenuti da i među albanskim muslimanima postoje bogati primjeri alhamiado književnosti. Najprije je nastala u Albaniji, a sto godina kasnije i na Kosovu i Crnoj Gori. Najvažnija djela predstavljaju Divan Nazima Beratija ili Frakule (1680. – 1754.) a potom djela Sulejmana Naibija. Treba spomenuti i djela koja obrađuju Muderizi i Hasan Kaleshi.13

Književnost balkanskih naroda se počinje postepeno mijenjati nakon povlačenja osmanske vlasti. Međutim, kako osmanska vlast ne prestaje u isto vrijeme u svim balkanskim državama, tako ni književnost se kod svih naroda istovremeno ne mijenja. S tim u vezi, Bošnjaci u doba Austro – Ugarske stvaraju tzv. književnost preporoda. Treba reći da u isto vrijeme izlaze listovi na bosanskom i turskom jeziku, kao što su Behar, Gajret, Bošnjak, Musavat. Najznačajniji književnici okupljeni oko ovih novina i časopisa su Mehmed – beg Kapetanović Ljubušak, Savet – beg Bašagić, Edhem Mulabdić i Musa Ćazim Ćatić.14

____________________________________

1) Evlija - posvećenik 
2)Ihsanoglu, Historija osmanske države i civilizacije II, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2008, 280. (dalje: Ihsanoglu, Historija osmanske države) 
3) Ibidem, 281. – 282. 
4) Manije – pjesme sa strofama po 4 stiha.
5) Ihsanoglu, Historija osmanske države, 283. 
6) Ibidem, 284. 
7) Ibidem, 285. 
8) Ihsanoglu, Historija osmanske države, 287.
9) Ibidem, 287. 
10) Od autora koji su iza sebe ostavili pisana djela su: na prostoru Grčke: Usuli, Hajali, Ahmed, Kazim Husejin itd.; na prostoru Makedonije: Zari, Ishak Čelebi, Heridi, Vusulo itd.; na prostoru Bosne i Hercegovine: Hasan Kafi Pruščak, Derviš – paša Bajazidagić, Fevzi Mostarac, Mula Mustafa Bašeskija i dr; na prostoru Rumunije: Helaki, Tariki i Zarifi i na prostoru Mađarske: Arif i Mir. 
11) Ihsanoglu, Historija osmanske države, 288. – 289.
12) Ihsanoglu, Historija osmanske države, 290. 
13) Ibidem, 291. – 292. 
14) Ibidem, 292.

 




Pripremio: Dino Proha, MA 

 

 

 

 

 

 

 

PROMOCIJA ZBORNIKA STUDENTSKIH RADOVA - studenti spremni i odlučni nastaviti srednji put alije izetbegovića

U Svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, 22.02., održana je promocija Zbornika radova „Bosna prije svega“ o životu i djelu predsjednika Alije Izetbegovića. Riječ je o studentskim radovima koji su pisani pod urednikovanjem dr. Admira Mulaosmanovića, a ranije su izlagani na simpoziju koji je organizirao JU „Muzej Alija Izetbegović“, Udruženje „Mladi muslimani“, Fond „Bošnjaci“ koji su i izdavači Zbornika radova.

Zbornik radova su predstavili direktor JU Muzej Alija Izetbegović Adnan Žiško, predsjednik SPUS-a Merim Serdarević, prof. dr. Lejla Kodrić Zaimović s Filozofskog fakulteta Sarajevo i glavni urednik sedmičnika Stav Filip Mursel Begović.

Predsjednik SPUS-a Merim Serdarević, kao domaćin promocije, istakao je da “kada govorimo o ličnosti prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, onda govorimo o svima nama u Bosni i Hercegovini, Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Jevrejima i ostalima”.

“Njegove poruke i stavovi bili su univerzalni i pomirujući, puni tolerancije i razumijevanja. Zato je izuzetno značajno što smo danas u prilici da promovišemo radove studenata na temu ličnosti našeg prvog predsjednika. Ovim na jedan simboličan način pokazujemo da su mladi spremni i odlučni nastaviti srednji put Alije Izetbegovića”, poručio je Serdarević.

Prof. dr. Lejla Kodrić Zaimović naglašava da se u Zborniku valorizira naučna, politička, državnička te uopće društvena, ali i ona čisto ljudska, emotivna ostavština rahmetli predsjednika Izetbegovića.

„Zbornik okuplja osam studentskih radova studenata tri fakulteta, odnosna dva univerziteta – Univerziteta u Sarajevu (Filozofski fakultet i Fakultet islamskih nauka) te Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, a autori – koje osjećam potrebu ovdje i lično spomenuti – su sljedeći (i to prema redoslijedu pojavljivanja u Zborniku): Armin Džunuzović, Dino Proha, Alma Kubura, Merjem Mekić, Aziz Skopljak, Aida Sadiković Mehonić, hfz. Fatima Camić te Merjem Brković. Njihovi radovi razvrstani su mahom u hronološko-tematskoj perspektivi, prateći stasavanje, rane formirajuće godine u životu rahmetli predsjednika Izetbegovića, preko onih proceskih i zatvorskih, pa sve do ratnih, najodsudnijih, zaokružujući na kraju i gorke, sjetne, jednako zahtjevne prve godine mira, sve do konačnog preseljenja. Sve vrijeme uporedo se vode dvije narativne niti, jedna faktografska, naučna, ali uz stalno prosijavanje i one emotivne, čisto ljudske, koju ovi mladi istraživači sasvim svjesno ne izostavljaju, donoseći, pritom, jednu živu, stvarnu interpretaciju“, primjećuje Kodrić Zaimović i dodaje da počev od prvog rada Alija Izetbegović i mladomuslimanski pokret preko rada Lider i predsjednik ovdje se pronalazi sistematičan osvrt na najodsudnije trenutke ugroženosti Bošnjaka uz naglašavanje „Izetbegovićevog umijeća da kao lider i predsjednik napravi političke poteze koji će obilježiti savremenu historiju Bosne i Hercegovine“.

„Na kraju, ohrabruje činjenica da se mladi istraživači čije radove danas promoviramo hvataju u koštac s neistinama i kontroverzama isključivo naučnom metodom, da se bave Istinom, koja je u temelju naučnog ethosa, zazivajući ovdje i Aristotela i Platona, kojima se Izetbegović također rado vraćao“, naglasila je Kodrić Zaimović.

Na takvo razmišljanje nadovezao se glavni urednik sedmičnika Stav Filip Mursel Begović koji je govorio o medijskim procesima koji su se ticali napada i obrane simboličkog naslijeđa Alije Izetbegovića, kao i njegova lika i djela.

„Napadi na njegovu ličnost se odvijaju u dva pravca. Vanjski, od hrvatskih i srpskih nacionalista, temelje se na ustajalim frazama koje izgovaraju još od devedesetih o Izetbegoviću kao islamskom radikalu koji je želio islamsku državu, muslimaniju, findžan državu, koji je započeo rat i slično, a njegova ličnost doslovno se satanizira. Unutarbošnjački su posebno perfidni jer ga počesto izvršavaju ljudi s dnevnopolitičkim agendama i koji počesto crpe svoj legitimitet iz naglašavanja da su bili Izetbegovićevi saradnici, savjetnici i slično. Kažemo perfidni, jer nakon što se Izetbegovića pokušava osporiti unutar Bošnjaka, potom i vanjski osporavatelji upravo iz toga crpe tzv. corpus delicti. S jedne strane među Bošnjacima se ponavlja istovjetna retorika kao i u narativima srpske i hrvatske nacionalne politike – o radikalu koji je želio islamsku državu, nadalje vrlo su perfidni pokušaji da ga se označi kao izdajnika koji je radio za strane obavještajne službe i s nakanom da prodaje i trguje s teritorijima Bosne, a zatim ga se pokušava predstaviti kao čovjeka koji je bio na čelu tzv. državne mafije koja je uz to započela rat. I vanjski i unutarnji kritizeri njegova života i djela rade to ne bi li oslabili simboličko značenje koje njegova historijska pojava nosi, odnosno posebno su zainteresirani da preko simboličnih elemenata koji tvore savremeni bošnjački nacionalni identitet ospore same Bošnjake“, objasnio je Begović koji smatra da Aliju Izetbegovića napadaju kao čovjeka koji je bio na čelu države kada je ona stekla nezavisnost sa namjerom da se preko njega osporava i osakati sama država, kao čovjeka koji je upravljao procesima kada su Bošnjaci vratili svoje ime i kada su započeli s finalnim zaokruživanjem vlastitog identiteta i to s razlogom da se ospori sam identitet Bošnjaka u širokom rasponu od jezika i književnosti pa do samobitnosti i postojanja kao autentični evropski narod.

„Napadaju ga kao čovjeka koji je bio na čelu obrane od agresije i na čelu Armije R BiH s namjerom da se ospori pravedna borba bošnjačkog naroda, i na kraju kao čovjeka koji je bio na čelu Stranke demokratske akcije ne bi li se osporila ta stranka u današnje vrijeme. Ako nije moguće ostvariti ove ciljeve, tada se pristupa također jednoj vrlo perfidnoj strategiji – izjednačavanju. U smislu stavljanja jednakosti između Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, odnosno pokušava se nametnuti da su dvije vrlo agresivne nacionalne politike na istoj razini s onom trećom – bošnjačkom. I zato u današnje vrijeme čujete – nećemo da nas trpaju u etnonacionalne torove, svi su oni isti, i slično“, naglasio je Begović i dodao da čuvati sjećanje na Aliju Izetbegovića znači ujedno čuvati i simbole koje on predstavlja za nacionalni identitet.

Begović je upozorio da postoji „jedan pomodarski trend koji želi da sve što je vezano za bošnjački nacionalni identitet, pa tako i Alija Izetbegović, bude predstavljeno kao nešto zastarjelo, romantizirano, retrogradno, seosko i neurbano“.

„Pokušava se nametnuti da Alija Izetbegović pripada nekim vremenima koje smo nadišli i na koje se ne treba vraćati. Potpuno krivo, jer Alija Izetbegović ima svoje neizostavno mjesto u našoj historiji, on je već sada dio naše tradicije i to one pozitivne. A narod bez tradicije i korijena nije narod, on je ništa. I zato mi na njega trebamo gledati kao na ličnost koja je važna u kontinuitetu naše tradicije i na taj način ga afirmirati, ali mi se moramo prilagoditi današnjem vremenu i izazovima današnjeg vremena. Ne morate nositi beretku i baloner da bi slijedili univerzalnu poruku Alije Izetbegovića, to su vanjske manifestacije i sterotipi koje vole koristiti u seriji ‘Lud, zbunjen, normalan’. Bitno je samo da uzmemo univerzalnu poruku, suštinu djelovanja Alije Izetbegovića i njegovog srednjeg puta i da je koristimo u ovom vremenu“, konstatirao je Begović.

 

Izvor: Stav.ba

http://stav.ba/studenti-spremni-i-odlucni-nastaviti-srednji-put-alije-izetbegovica/

Različiti stavovi historiografije o problemu širenja islama u BiH

Slikovni rezultat za begova džamija u sarajevu


ŠIRENJE ISLAMA U BIH, ODLIKE I POSLJEDICE

Pitanje islamizacije prostora BiH i dolaska islama na ove prostore sa Osmanlijama u 15. stoljeću, jedno je od najaktuelnijih pitanja i u modernoj historiografiji. Ulogu koju je islam kao nova religija donio na ove prostore, te posljedice islamizacije i danas se osjećaju, te ih živimo i osjećamo. Zbog ovoga ali i drugih novina koje je širenje islama imalo, tema je veoma važna za proučavanje.

Islam u ove krajeve donijele su Osmanlije svojim prodorima i upadima, te na kraju i zvaničnim osvajanjem ovih prostora 1463. godine. Ne zna se ranije za bilo kakav dodir ovih prostora sa islamom jer arapski prodor nije obuhvatio ove prostore. Prvi je Timuraš paša 1384. godine sa odredom svoje vojske došao u djelove istočne Bosne.  Konačno iza kosovske bitke, u proljeće 1390. godine šalje sultan Bajazit I. protiv Bosne, Jigit pašu sa vojskom. A 1396. godine, osmanske čete prolaze kroz Bosnu i dolaze sve do Štajerske. Početkom 15 stoljeća, osmaska vojska nastavlja sa napadima na Bosnu. Te 1414. godine dolaze do gornjeg Vrbasa i zadržavaju se u bosanskom Skoplju. A narednih godina, zna se za borbe oko Lašve, te u Humu. Od tada Osmanlije u Bosni ostaju za stalno. Na ovaj način su Osmalnije i prije osvojenja Bosne posjedovale gradove Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikotinu, Podrinje, Plevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije, a islam se počeo širiti među domaćim stanovništvom. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana.* Kako se vidi, islam nije čekao službeno osvojenje Bosne, već se ranije udomio kako u gradu tako i na selu.[1]

Promjena religije spada u temeljna pitanja koja znatno utječu na promjenu identiteta pojedinca ali i jednog naroda. Pri tome važno je shvatiti da dolazi do prihvatanja novih predstava o svijetu, životu, smrti, duhovnim vrijednostima ili moralu, ali i jednom novom načina života koji je islam kao religija donosio sa sobom.[2]

Islam se počeo širio zavisno od komunikacijskih, strategijskih, privrednih, kulturnih i administrativnih uslova. Taj proces je bio nerazdvojan od razvitka urbanih naselja, naročito onih koja su bila sjedišta važnih državnih organa vlasti, sjedišta sandžakbegova, zatim u naseljima na putnim relacijama i u blizini tih relacija, te u naseljima oko utvrđenih gradova (tvrđava) i to najprije u ekonomski razvijenijim i bogatijim naseljima, te onda dalje. Postojanje kršćanskih kulturnih ustanova, samostana i manstira, predstavljalo je određenu smetnju širenju islama, odnosno osjećalo se djelovanje svećenika na tim prostorima. Na onim prostorima gdje nije bilo jasno učvrćene crkvene organizacije i hijerarhije, te gdje nijedna crkav nije imala odlučnu ulogu, širenje islama imalo je jači utjecaj.[3]

Uporedo sa dolaskom Osmanlija, te uspostavljanjem osmanske vlasti na ovom prostoru, počeo je i proces prodiranja islamsko orijentalne kulture i tradicije u ove krajeve. Nosioci ovakvog načina djelovanja bili su najčešće državno administrativni i politički aparat te državni - vojni aparat. Također krupna uloga u tome pripala je i ulemi, kadijama, imamima, hatibima, te dervišima i drugim vjerskim i intelektualnim profesijama. Tako da se ova religiozna i društvena promjena situacije razvijala postepeno u zavisnosti od prostora ali i vremena, te u skladu sa mogućnostima i trenutnom društvenom situacijom.[4]

Na koji način je taj proces prihvatanja islama konkretno tekao nije do sada poznat nikakav opis ili jasna evidencija, te se sve bazira na različitim interpretacijama autora. Činjenica je da je u početku, to imalo samo deklarativan karakter. Odnosno sastojalo se u uzimanju novog imena kod muškaraca, dok se njihove žene u spisima još dugo spominju pod svojim pravim imenom. U početku, dok su dominirali utvrđeni gradovi, prije razvijanja gradskih naselja, to uzimanje imena događalo se uglavnom pred tvrđavskim imamom. Sigurno je da su vođene neke evidencije, jer su se i za jednu i za drugu stranu događale promjene. A u popisima se može naići na različito evidentiranje novih muslimana. Tako su u popisu Sarajeva 1489. godine kod popisa kršćanskog džemata zavedena i dvojica novih, i to: "Jusuf, muslim" i " Hizir, sin Radice, muslim." Mnogo ima takvih slučajeva gdje je zapisano samo muslimansko ime sa ozankom "muslim"; što bi značilo "novi".[5]

Sama procedura prelaska na islam, kako objašnjava Kasumović, odigravala se na Šerijatskom sudu i sastojala se od nekoliko jednostavnih postupaka. Osoba koja je željela prijeći na islam davala je izjavu pred svjedocima, da se dobrovoljno, svojom voljom, odriče prijašnje, beskorisne vjere ili svih vjerskih uvjerenja vrši očitovanje da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. A ova izjava u islamu je poznata je pod nazivom "kelime-i šehadet". Dio same procedure bio je i da se novom muslimanu dodijeli i novo, muslimansko ime. Naposljetku, kadija ga je na osnovu svojih ovlasti proglašavao muslimanom. Opisana procedura bila je zasnovana na islamskom pravu i djelima hanefijske škole.[6]

Muslimani su bili najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripadala je gradu. Ostale dvije trećine su bili seoski elemenat. Ovakvu sliku potvrđuje statistika. U kasnije vrijeme rastao je broj muslimanskog gradskog stanovništva, stoga jer je muslimanski elemenat nesrazmjerno ekonomski opadao, te je ovaj dio stanovništva tražio utočište u gradu.[7] Što se tiče seoskog, te drugog rajinskog stanovništva, proces širenja islama tekao je dosta sporije, kako to evidentiraju popisi, s napomenom da je svugdje zbog različitih službi i okolnosti bilo pojedinaca, muslimana, koji nisu bili obuhvaćeni poreskim obavezama.[8]

Naravno da se je broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije mijenjao: rastao ili opadao. Rastao je novim prelazima na islam, a drugi uzrok porastu, broja muslimana, bile su i seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove ispale iz vlasti sultana. Treba se uzeti u obzir da se ipak muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Razlog tome je, jer su muslimani ovoga prostora, kao krajišta,  u velikoj mjeri stradavali u raznim ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo na raznim frontovima, uglavnom protiv Monarhije[9]

         
 RAZLIČITI STAVOVI HISTORIOGRAFIJE PREMA OVOM PROBLEMU

Iako je o širenju islama u Bosni pisano dosta, ova problematika oduvijek je aktuelna te zavrijeđuje pažnju javnosti i užih naučnih krugova. Zbog činjenice što se islam i njegovo širenje uzelo jednu novu posebnu dimenziju u BiH, nego u drugim djelovima Balkana. Veliki dio pitanja može s tretirati ili rješavati na osnovu arhivske građe, te materijalnih dokaza u arhivima, kao što su npr. defteri -  kao zemljišni popisi obaveznika, te drugi materijali.[1] Iz kojih ne isčitavamo samo porezne obaveznike, već se također može pratiti i razvoj i širenje islama na osnovu ličnih imena, ili broja muslimanskih posjednika i mahala.

Međutim kako sam već naglasio, ovo pitanje veoma je aktuelno, i često se o njemu razgovara, naročito populiziranjem ove teme u savremenije doba. Samim tim  iz različitih krugova i na različite načine i historiografija je pristupala rješavanju ovog pitanja. U ovom dijelu radu osvrnut ću se samo na određenu literaturu i autore koji su pokušali da razmišljaju i prema svojim parametrima objasne ovo pitanje. Tako je još Bašagić na prijelazu između 19. i 20. stoljeća pisao na osnovu osmanskih izvora, prvenstveno tzv „janjičarksog zakona“ o osvanaju Bosne 1463. godine i poklanjanju stanovništva, sultanu Mehmedu II kod Jajca. Odnosno, masovnom prijelazu na islam bosanskih bogumila. On navodi i to da su zatražili od sultana da se i njihova djeca kupe u „adžami oglane“ (čitaj adžami odžake), te time dobili povlasticu od sultana. Bašagić je prilikom ove svoje tvrdnje citirao ranije autore s početka 19. stoljeća, Zinkcisena i Asbbtha, koji su pisali na ovu temu.[2]

Također su u literaturi zasnovani i oni manje aktuelni ili manje citirani stavovi o ovome problemu, te smatram da je i njih potrebno pomenuti kako bi rad dobio jednu širinu u svome razmatranju. Naime, određeni autori kojima pripada V. Glušinac sa svojim radom iz 1924. godine[3] i B. Petranović, pokušavali su do polovine 20. stoljeća dokazati da je bogumilska crkva bila pravolsavna. Druga grupa autora opet je uporno pokušavala da dokaže tezu o tome da su bosanski muslimani nastali nakon bečkog rata (1683-1699) od izbjeglica iz Slavonije i Like.[4]

Nekako u isto to vrijeme pojavio se i rad Mehmeda Handžića, kao nešto temeljnija i ozbiljna studija o ovoj problematici, na osnovu različite i brojne građe čime je određeni niz problema bio adekvatno rješen. Mehmed Handžić u svom radu pod naslovom „Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana“[5] na osonovu izvora* elaborira sam proces islamizacije Bosne i Hercegovine od dolaska Osmanlija na ove prostore. Analizira njihovu politiku, te mogućnost i uslove za širenje islama na ovom prostoru. Dolazeći do zaključka, u svom radu, da se bez sumnje islam širio bez prisiljavanja, jer su Osmanlije kao političari bili svjesni da i kada bi htjeli silom širiti islam, pustili bi loš glas o sebi i to bi imalo loše posljedice po njihovu vlast.[6]

Adem Handžić, u svom radu „O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu“[7] odmah na početku ističe neadekvatnost termina „islamizacija“ jer kako autor smatra, ovaj termin sa sobom donosi određenu prisilu i negativnu konotaciju. Handžić u svome radu tretira problematiku kakva je bi mogla biti eventualna razlika u tempu širenja islama grada i sela, strukturu stanovništva i dr. Širenje islama prema autorom razmatranju nije bio nasilan proces, što se može tumačiti ako se prati smjer širenja islama i intenzitet. Odnosno kako autor objašnjava na jedan bolji način, tako što će se pozivati na osnovu islamske vjere i vjerovanja gdje jedan Kur'anski ajet izričito kaže da „u vjeru nema prisile“ te „Vama vaša vjera, nama naša“; čega se osmanska država kao strogo teokratsko društvo prdržavala. A uzroke širenja islama treba prvenstveno tražiti u političkim, društvenim i ekonomskim prilikama u vrijeme dolaska Osmanlija.[8]

Ahmed Aličić pišući kasnije na istu temu u svom radu o širenju islama u Hercegovini[9] istaći će slične tvrde kao Adem Handžić o načinu i razlozima aktivnijeg širenja islama u Bosni i Hercegovini. U prvom redu to je politički i društveno ne sređena situacija u vrijeme dolaska Osmanlija. Te slaba i nesređena crkvena organizacija. Što je olakšalo i dalo dobru podlogu za masivnije prihvatanje islama. Aličić ističe da se širenje islama u Hercegovini odvijalo uglavnom kao i na ostalim područjima Bosne, te naglašava da tu postoje i izvjesne društvene specifičnosti. Širenje islama prouzrokovalo je velika pomjeranj stanovništva, a veliku ulogu u ovom procesu odigrali su derviški redovi, naznačavajući tekiju Blagaj. Naime, područje Hercegovine nastanjivale su dvije socijalne strukture, ratari i stočari - Vlasi. To je imalo određene razlike u uticaju na širenje islama. Ratari su prešli na islam masovno. Do kraja 16. stoljeća preko 80 %. Dok su Vlasi na islam prešli u znatno manjem procentu, negdje oko 35 %.[10]

Suprotno ovim stavovima na istu temu, pisao je pod kraj 20. stoljeća i Radovan Samardžić. On u svom radu kako ga je naslovio „Prodori islama u Jugoistočnu Evropu“[11] ističe radikalnija mišljenja o ovom društvenom procesu. Smatrajući da je islam mogao izgledati dosta privlačan stanovnicima jugoistočne Evrope u vrijeme osmanskog prodora zbog loše socijalne i društvene situacije. Međutim, apsolutno naglašava u svome radu tezu da je izvršena prinudna islamizacija ovog prostora. Te da se ona ne može predstaviti nikakvim dobrovoljnim prijelazima na islam, iako on ne poriče da ih je bilo i da je režim bio trpeljiv i prema nemuslimanima u skladu sa imovinskim stanjem i služenjem sulatnu. Novu vjeru po misljenju Samardžič primali su oni pojedinci koji su htjeli da sačuvaju svoj položaj ili su htjeli da napreduju. Posebno kada je Bosna u pitanju Samardžić tvrdi da su mnogi kmetovi primili islam ne bi li sebi olakšali teret koji je u njihovoj bjedi bio prevelik, aludirajući očito na poreze i devširmu.[12]

U novije vrijeme o ovome problemu, ali u nešto kasnijem vremenskom okviru 19. stoljeća, koji je ujedno i slabije istražen, pisao je Fahd Kasumović.[13] Kasumović kroz sidžile sarajevskog šerijatskog suda prati prijelaze i širenje islama u 19. stoljeću, te na osnovu arhivske građe pokazuje način na koji je funkcionirao proces prihvatanja islama, sudsku registraciju, te kako autor ističe i pokazuje jednu širu sliku koju ovakva vrsta izvora pruža, upoznavajući se sa više pojedinosti svakog slučaja. Autor u uz niz primjera ocjenjuje proces prijelaza na islam kao dobrovoljnu odluku. Međutim o intenzitetu ovog procesa u 19. stoljeću ne može se sa sigurnošću znati, jer nisu sačuvani izvori za sve djelove jednako.[14]



* Isa begova vakufnama spominje u Sarajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu određivati granice uvakufljenog posjeda.

[1] H. Mehmed Handžić,  Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, knjiga 1,Bošnjačka kulturna zajednica Revija “Sandžak”, Novi Pazar, 2012, str. 41- 44. (Dalje: M. Handžić, Islamizacija BiH)

[2] Fahd Kasumović, Prijelazi na islam u sldžilima sarajevskog šerijatskog suda iz prve polovine 19. stoljeća, 215-239; Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju : zbornik radova 1, posebna izdanja knj. 8,  urednik Husnija Kamberović , Institut za istoriju,  Sarajevo, 2011. str. 215. (Dalje: Kasumović, Prijelazi na islam)

[3] Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orjentalnu filologiju XXI – XXII, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1970,  37-53, str 42. (Dalje: A. Handžić, O širenju islama).

[4] Džemal Čehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1986. str. 429-430

[5] Ibidem, str. 49; Ahmed Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orjentalnu filologiju 41, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1991,  67 - 73.  str. 67. (Dalje: Aličić, Širenje islama u Hercegovini)

[6] Kasumović, Prijelazi na islam, str. 218, 219.

[7] M. Handžić, Islamizacija BiH, str 54;

[8] A. Handžić, O širenju islama, str. 42.

[9] M. Handžić, Islamizacija BiH, str. 66,67.

__________________________________________

[1] A. Handžić, O širenju islama, str 37.

[2] Ibidem, str 38; M. Handžić, Islamizacija BiH, str 45;

[3] Vidi više, V. Glušac, Srednjovjekon1a bosanska crkva bila je pravoslavna, Beograd, 1924.

[4] Gradovi u Bosni urbano su bili razvijeni sa brojnim muslimanskim mahalama već do kraja 16. stoljeća. Odnsono prije 1600. godine u Sarajevu je podignuto 98 džamija, što svjedoči o brojnom muslimanskom stanovništvu mnogo ranije, već do kraja 16 stoljeća. A. Handžić, O širenju islama, str 38 - 39; M. Handžić, str 8;

[5]Vidi više: H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, knjiga 1, Bošnjačka kulturna zajednica Revija “Sandžak”, Novi Pazar, 2012.

*iako se u svom radu konstantno zali na nedostatak izvora ali svaki od njemu poznatih samtra veoma važan i vrijedan za dokazivanje svoje teze. M. Handžić, Islamizacija BiH, str 53;

[6] M. Handžić, Islamizacija BiH, str 44.

[7] Vidi više: Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orjentalnu filologiju XXI – XXII, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1970, str. 37-53.

[8] A. Handžić, O širenju islama, str 37.

[9] Ahmed Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orjentalnu filologiju 41, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1991, str. 53 – 67. 

[10] Aličić, Širenje islama u Hercegovini, str. 67, 71, 72.

[11] Radovan Samardžić, Prodori islama u Jugoistočnu Evropu, str. 23-42. Grupa autora, Istorija srpskog naroda III, Beograd, 1993.

[12] Samardžić, Prodori islama u Jugoistočnu Evropu, str. 24, 26, 27, 35, 37.

[13] Fahd Kasumović, Prijelazi na islam u sldžilima sarajevskog šerijatskog suda iz prve polovine 19. stoljeća, str. 215-239, Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju : zbornik radova 1, posebna izdanja knj. 8,  urednik Husnija Kamberović , Institut za istoriju,  Sarajevo, 2011... Pretežno su se autori bazirali na istraživanje početne faze procesa od 15. do 17. stoljeća.

[14] Kasumović, Prijelazi na islam, str. 216, 218, 220, 227.

 

Piše: Armin Džunuzović, MA

Podkategorije