Arhiva UDBE 3



Kako ojačati politički imunitet Bosne i Hercegovine

Slikovni rezultat za zastava bih

 

Još jedan izborni ciklus se završava, a novi počinje. I tako je svake dvije godine. Prečesto, pregusto. Kao društvo smo postali opterećeni izborima, stalnim trvenjima i sukobima kojih bez izbora ne bi bilo, barem ne ovoliko. U bošnjačkim čaršijama podjele su najdublje. Mnoge su porodice pocijepane zato što različite kuće podržavaju različite političare. Ne znaju ni zašto se razilaze, samo znaju da su na različitim stranama.

Ne politički, nego personalno. Politička usitnjenost tako je postala svojevrsni bošnjački fenomen. Mahalske i čaršijske strančice, nezavisni kandidati, političari bez jasne politike, lideri bez vizije. Sve nas je to podijelilo u velikoj mjeri. Od tolike podijeljenosti zaboravili smo suštinu bavljenja politikom, smisao izbora, a posebno smo zanemarili prilike u kojima nam se država nalazi jer je to izvan naših ličnih interesa i animoziteta.

A na samom kraju još jednog izbornog ciklusa, a na pragu novog, zapravo svjedočimo stanju koje je rezultat političkih procesa unutar Bosne i Hercegovine, ali i izvan nje. I sve nam to valja nazvati pravim imenima.

Prvo, potpuno je jasno kako dvije i po decenije od potpisivanja Daytonskog sporazuma i dalje živimo u državi koja je po mnogim svojim karakteristikama specifična i koju, iz više razloga, nije ni moguće ni pametno uspoređivati s drugima. Prije svega zbog njenog heterogenog administrativnog uređenja, entitetske i kantonalne organizacije vlasti, te njene nacionalne institucionalne podijeljenosti. Rezultat je to otvorenih, agresijom i zločinima ispoljenih pretenzija naših susjeda prema nama. I ne samo da u ovih dvadeset i pet godina nisu ublažene posljedice i rezultati pogubnih antibosanskih politika nego su njihove namjere i ciljevi ostali nepromijenjeni.

U tom se pogledu još nikada ništa ni za milimetar nije pomjerilo. Na suverenost i cjelovitost Bosne i Hercegovine i dalje se kidiše, i s lijeve i s desne strane. Ponovo smo, tokom cijele izborne godine, posebno u proteklom mjesecu, slušali otvorene secesionističke prijetnje, ucjene, najave kriznih planova i slično. Srpske i hrvatske mainstream politike, ne krijući, i dalje rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, čineći sve da opstanak ove zemlje učine nemogućim. Praktično, takve politike već decenijama djeluju u službi Beograda i Zagreba, sinhronizirano i dogovoreno. Na sve se načine pokušava i nama i svijetu pokazati kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, kako je to nemoguća država u kojoj nema sreće ni za koga.

Procesi dezintegracije države, na kojima rade dominantne srpske i hrvatske politike, ne prestaju, ne mijenjaju smjer, samo prelaze iz jednog oblika u drugi. Beograd i Zagreb neprekidno traže partnere unutar Bosne i Hercegovine s kojima kontinuirano rade na slabljenju državne strukture jer u tome vide svoj direktni interes. A srpski i hrvatski političari u našoj zemlji rado se prihvataju te uloge. Svojim su djelovanjem svaki put pokazali kako im je više stalo do interesa susjednih država nego do interesa vlastite države.

Drugo, sama iscjepkanost, administrativna i organizacijska, uveliko komplicira ionako otežano funkcioniranje države. Gotovo je nemoguće razvijati normalan društveni sistem na tako usitnjenom prostoru, podijeljenom po etničkom principu. Opstruira se rad državnih institucija kad god je to moguće, a svaka se prilika koristi za usporavanje pozitivnih procesa. Također, nepostojanje neophodnih institucija na državnom i federalnom nivou onemogućava sistemsko i funkcionalno uređivanje obrazovnog i zdravstvenog sistema, onako kako se to radi u dobro organiziranim društvima koja nisu taoci vlastitog sistema. Zato oni kojima je do države stalo iz nužde pribjegavaju alternativnim rješenjima.

Ilustrativan primjer desio se prije nekoliko godina kada su državne ustanove kulture bile pred nestankom. Od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke. Ministar civilnih poslova, koji je inače pripadao antibosanskoj politici, prestao je izdvajati sredstva za ove ustanove, s neskrivenom namjerom da ih potpuno ugasi jer simboliziraju državu koju negira. Srećom, nakon njega resorno ministarstvo preuzeo je patriotski opredijeljen ministar i ustanove su spašene. Finansiranje su preuzele neke općine i kantoni, rješenje je bilo privremeno i nesistemsko, ali su ustanove preživjele. I sve nam je tako. Improvizacija u bosanskim okolnostima ponekad bude jedino moguće rješenje.

Ipak, svih ovih godina, uprkos silnom nastojanju antibosanskih politika da je izbrišu s političke karte svijeta, Bosna i Hercegovina ne samo da opstaje nego se i razvija, napreduje, približava Evropskoj uniji i NATO-u. Moguće je to iz jednog prostog razloga – zato što postoji snažna integrativna bosanskohercegovačka snaga, bošnjačka politika borbe za Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane. Ta je politika u proteklom mandatu za pozitivne proevropske procese uspjela privoljeti i neke srpske političke snage, okupljene u tzv. Savezu za promjene. Ista ta politika onemogućila je Čovićeve lokalne šerife da blokiraju magistralni put Sarajevo – Mostar i spriječe realizaciju odluke državne vlade u vezi s transportom i smještanjem migranata.

Iz svih ovih i još mnogo nepobrojanih razloga važno je da se sačuvaju i ojačaju bošnjačke integrativne politike i da se njihove unutrašnje podjele prevladaju.

A upravo iz tih razloga, u isto vrijeme, antibosanski centri različitim metodama djeluju na razbijanju i slabljenju kičme bošnjačke politike, koja je jedina prepreka za realizaciju njihovog cilja. Razbijanje bošnjačke političke snage, razjedinjavanje njihovog biračkog tijela najbolji je i najsigurniji put ka dezintegraciji Bosne i Hercegovine.

A to se postiže svim raspoloživim sredstvima, kreiranjem nepostojećih slučajeva i afera, dirigiranim protestima, propagandom, dok u isto vrijeme, srpsko i hrvatsko biračko tijelo ostaje homogenije i discipliniranije. Imamo historijsko iskustvo, koje je, nažalost, bogatije nego što smo željeli da bude, a vidimo i svjedočimo savremenom trenutku. Zbog onoga što bi nas moglo čekati u narednim godinama, bit će nam potreban ojačan imunitet.

 

____________________________________

Za stav.ba piše: Elvir Resić

Izvor: http://stav.ba/kako-ojacati-politicki-imunitet-bosne-i-hercegovine/

DIPLOMATSKI I POLITIČKI ODNOS ISLAMSKIH ZEMALJA I ISLAMSKIH KONFERENCIJA PREMA RATU U BiH 1992-1995. GODINE

 

Uloga islamskih država, koje su svoje djelovanje prikazivale kroz prizmu Islamskih konvencija, oko kojih su bile okupljene, te njihov diplomatski uticaj i politički značaj koji su imale u vrijeme agresije i rata u Bosni i Hercegovini 1992 - 1995. godine na odbrani i zalaganju za interese Republike Bosne i Hercegovine neosporno je veliki. Islamske države u ovo vrijeme pokazat će se nesumnjivo kao nesebični prijatelj BiH u više navrata, od diplomatske borbe koju su vodile za status BiH na međunarodnoj političkoj sceni, preko velikih materijalnih donacija i pomoći u novcu, hrani i slično koje su na sve načine dopremale u zaraćenu BiH pod sankcijama i u blokadi, na kraju do vojne pomoći u naoružavanju, opremanju i snadbijevanju Armije BiH.

Islamske konvencije odnosno pitanja pokretana na redovnim i vandrednim zasijedanjima konvencija o BiH i ratu ostavile su poseban značaj za međunarodni položaj i stituiranost BiH, u borbi na međunarodnoj diplomatskoj sceni za okončanje agresije i priznanje, ali i na unutrašnjem planu. Jer u vremenu veoma teškom u historiji BiH ovako moćna grupa prijatelja na istoku veoma je puno značila.


       Slikovni rezultat za islamski svijet i BiH

 

Islamski svijet iskazao je interesovanje za BiH odmah nakon referenduma, međunarodnog priznanja i početka agresije na BiH. Uloga arapsko - islamskih zemalja, kao članica Organizacije islamske konferencije, pored uloge SAD-a i Evropske zajednice, u procesu priznavanja političkog subjektiviteta i očuvanju teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine bila je od velike važnosti i neprocjenjivog značaja.[1]

Analizirajući političku situaciju Bosne i Hercegovine teško je precizno odrediti ulogu arapsko - islamskih zemalja u procesu  međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Svakako su zvanični stavovi islamskih zemalja po pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu veoma osjetljivi te se moraju sagledati iz više uglova. U početku borbe za opstanak BiH u OIC-u bili su vidno prisutni faktori nepoznavanja problema od strane OIC-a, zatim politička inercija odnosa OIC-a sa bivšom SFRJ, kao i pritisci Zapada. Ne treba zanemariti ni posebne odnose nekih od članica konferencije sa Srbijom za vrijeme agresije kao rezultat prethodne ekonomske i vojne saradnje sa bivšom SFRJ (kao npr. Libija, Irak, Sirija i dr.), te faktor kolebljivosti i straha, zbog čega su neki režimi i pokušavali da u tom kontekstu kontroliraju medije i smanje euforiju u svojoj državi. [2]

Ono što je odmah na početku učinjeno jeste to da je najveći broj vlada zemalja – članica OIC-a priznao BiH i uspostavio diplomatske odnose sa BiH, ali je na početku agresije vrlo mali broj imenovao svoje diplomatske predstavnike pri Vladi RBiH. Međutim sve članice OIC - a su prihvatile stvaranje Kontakt grupe OIC-a za RBiH, osnovane 24. maja 1993. godine, a činile su je Malezija, Pakistan, Iran, Turska, Saudijka Arabija, Egipat te Senegal u to vrijeme, predsjedavajući OIC-om. Također ove zemlje su kao članice OUN-a stavile na raspolaganje svoje snage za učešće u Misiji OUN-a u bivšoj Jugoslaviji, posebno u RBiH 30% vojnika u kontigentu UNPROFOR - a.[3]

Međutim, ono što je bilo promjenjivo jeste stav država prema dešavanjima u BiH. Tako je stav OIC-a u odnosu na legitimno pravo samoodbrane i rat u BiH evoluirao vremenom od verbalne osude embarga na uvoz oružje za RBiH do stava da embargo nije legalno obavezujući za OIC. Ali je konstantno Organizacija islamske konferencije putem diplomatske, ekonomske, humanitarne i vojne pomoći i djelovanja, zajedno sa SAD-om i zemljama Evropske zajednice bitno utjecala na međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine.[4]

Što se tiče finansijske i humanitarne pomoći, njeni mehanizmi od strane članica OIC-a razlikuju se od zemlje do zemlje (novčana pomoć, pomoć u vojnoj opremi i materijalima, direktna humanitarna pomoć, indirektna pomoć preko njihovih nevladinih organizacija, kombiniranje direktne ili indirektne pomoći, mada se glavna pomoć ogledala u borbi na međunarodnoj političkoj sceni kroz prizmu OIC-a, gdje su  Zemlje – članice Organizacije islamske konferencije od samog priznanja Republike Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države održale niz sastanaka počevši od vanrednih i redovnih ministarskih konferencija do VII samita u Maroku, Kazablanka 13.-15. decembra 1994. god. i osnivanja Kontakt grupe OIC-a, koja je trebala biti pandan Kontakt grupi zapadnih zemalja (SAD, Britanija, Francuska i Njemačka) i Rusije, a sve u cilju opstajanja BiH i očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Stim u vezi osnovana je grupa za mobilizaciju pomoći BiH (Assistance Mobilization Group for Bosnia and Herzegovina of the OIC Contact group), također proizašla iz Odluke OIC-a. Članice OIC-a su održale desetine sastanaka, na različitim nivoima na kojima je raspravljano o pitanju Bosne i Hercegovine, bilo kao glavna tema ili kao jedna od važnih tačaka dnevnog reda. Pored Saudijske Arabije sastanci OIC-a su bili u Ženevi više puta, a zatim u Damasku, Kazablanki, Rabatu, Kuala Lumpuru, Islamabadu, Istanbulu, Sani (Jemen), Teheranu, Njujorku i Parizu itd. Na svim sastancima dominantno mjesto, bila je tema Bosna i Hercegovina. Svojim deklaracijama i rezolucijama zemlje OIC-a su djelovale prema međunarodnoj zajednici i Kontakt grupi zapadnih zemalja i Rusiji. Tražile su od UN - a i drugih međunarodnih faktora da zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Naročito su insistirale da Vijeće sigurnosti UN - a prihvati rezoluciju o postavljenju osnovnih principa i okvira za mirno rješenje u Bosni i Hercegovini.[5]

Međutim, islamske zemlje javno su popuštale Zapadu, ograničavajući svoje djelovanje na povremene konferencije o Bosni i Hercegovini, proteste zbog njegove pasivnosti i na zahtjeve za skidanje embarga na oružje zbog podjele međunarodne evropske politike na pristalice jednih i drugih, pitanje embarga ostalo je neriješeno. Zbog svega toga reakcija međunarodne zajednice je bila spora. Islamske države, s druge strane, su se protivile nastavku embarga na dostavu oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine, te su na međunarodnim konferencijama i forumima izražavale jak revolt zbog srpske agresije i pasivnosti Zapada.[6]

                                 Slikovni rezultat za muslimanske drzave

 

Još od prvih mjeseci agresije na BiH vidna je pomoć koju su slale islamske zemlje. Tako već u maju 1992. godine kralj Saudijske Arabije, Fahd bin Abdul Aziz al Saud, je odobrio pomoć u iznosu od 5 mil. USD da bi naredni mjesec povećao na 8 mil. USD. U julu 1992. godine S.Arabija je počela slati pošiljke pomoći. Kraljevina je formirala Visoki saudijski komitet za pomoć Republici Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od najvećih humanitarnih donatora i dostavio je ogromne količine hrane. Iran je također počeo slati hranu, lijekove i druge potrepštine, te preuzeo ulogu koordinatora za slanje pomoći iz islamskih zemalja. Aktivnu humanitarnu misiju imala je i Igasa (iz Egipta) koja je učinila mnogo za prehranjivanje bosanskohercegovačkog stanovništva. U septembru je Iran organizirao skupove u cijeloj zemlji na kojima se protestiralo zbog srpskih zločinau BiH. Kasnije, u maju 1993. godine OIC je prikupila još oko 85 mil. USD pomoći i ponovila raniji zahtjev za skidanje embarga na oružje Vladi Republike Bosne i Hercegovine. Kako su blijedile nade islamskih zemalja da će Zapad popraviti situaciju, Iran je odobrio još 1,7 mil. USD pomoći, dok je Radio Teheran počeo emitirati program na bosanskom jeziku. [7]

Turska je pokazivala izrazitu zabrinutost zbog srpske agresije i među prvima je priznala Bosnu i Hercegovinu. Ubrzo nakon toga, turska Vlada je s BiH potpisala pakt o ekonomskoj i tehničkoj pomoći. U augustu 1992. godine Vlada Turske je izradila plan rješavanja krize koji je sadržavao ograničeno bombardiranje ciljeva VRS. Uz stalne napore Vlada u Ankari za pronalaženje rješenja, u Turskoj su se između 1992/1995. godine stalno održavali javni skupovi na kojima se izražavala podrška bosanskim Muslimanima. [8]

U toku 1992. i 1993. godine bosanskohrcegovačka Vlada je uz povremenu podršku SAD-a i Njemačke, te islamskih država, pokušavala uvjeriti Vijeće sigurnosti UN - a da ukine embargo na uvoz oružja. Britanija i Francuska bile su istrajne u cilju njegovog zadržavanja, što je dužnosnike Stejt Departmenta SAD-a navelo na špekulacije da Britanci i Francuzi priželjkuju srpsku pobjedu, iako su to oni negirale.[9]

Međutim, borba vlade BiH uz pomoć islamskih zemalja i SAD-a za ukidanje embarga i naoružavanje Armije BiH bila je dosta složenija. Naime, odmah nakon otpočinjanja sukoba na ovom teritoriju, Evropska Zajednica donjela je embargo na uvoz oružja kako bi lokalizirala sukobe. Međutim embargo na uvoz oružja najviše je pogodio Bošnjačke snage, jer je HVO bilo naoružan od strane HV, a VRS je naoružanje dobila od JNA. Zbog toga je pitanje ukidanja embarga bilo veoma važno kako bi se omogućilo naoružavanje Armije BiH i RBiH.

Islamske zemlje su nastavile da se kreću i rade u okviru legitimnih i zakonitih međunarodnih propisa, te se o pitanju BiH u OIC-u raspravljalo već u  decembru 1992. godine na  vanrednog sastanka OIC-a u Džedi na kojem su učestovali promatrači i gosti među kojima i Vens i Oven, koji su iznijeli stav koji je bio protiv vojne intervencije kao i prisustvo predsjednika Izetbegovića.  U završnoj izjavi OIC je zahtijevala da se dostavom oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine omogući samoodbrana. Učesnici sastanka nisu isključili ni upotrebu vojne sile na osnovu člana 42, Povelje UN-a 605. Deklaracija koju je OIC prihvatila donekle je suzila rasprave u međunarodnoj zajednici, određujući rok 15. januara 1993. godine da se zaustavi agresija, a zatim su muslimanske zemlje trebale razmotriti mogućnost isporuke oružja Armiji BiH. Sirijski predstavnik Adnan Omran, zamjenik glavnoga sekretara Arapske lige, iznosio je optužbu o stravičnim dvostrukim mjerilima na Zapadu. Što je podržala i Turska, koja je i ranije još u maju 1992. godine na zasjedanju turskog parlamenta raspravlajla o vojnoj intervenciji. Tada su se za govornicom pojavili šefovi političkih stranaka koji su, izražavajući zahtjeve turskog stanovništva, izrazili i svoju ličnu podršku vojnoj intervenciji, dok je Izetbegović bio još određeniji, izdvajajući posebno Veliku Britaniju kao najveću kočnicu bilo kakvom napretku. [10]

                                                Slikovni rezultat za OIC

Na petom dvodnevnom vanrednom sastanku OIC u Istanbulu, posvećenom Bosni i Hercegovini, 17. juna 1992. godine, aktivno je bilo raspravljano o dešavanjima u BiH, te se turski premijer Sulejman Demirel založio za angažiranje vojnih snaga “koje će uspostavljati, a ne čuvati mir”. Dok je ministar spoljnih poslova Turske i predsjedavajući OIC-a Hikmet Četin, izjavio da će jedinstveni islamski svijet podržati sve odluke Vijeća sigurnosti UN koje se odnosne na Bosnu i Hercegovinu. Predstavnik Egipta je pozvao Vijeće sigurnosti UN da protiv SRJ uvede dodatne, još oštrije, sankcije, te je potvrdio spremnost da njegove vojne snage učestvuju u mirovnim operacijama UN u Bosni i Hercegovini. Zaključak OIC bio je da islamske zemlje neće biti pokretači ideje zaustavljanja rata. Ministri spoljnih poslova islamskih zemalja su procijenili da takvu odluku treba, nakon uvida u efekte sankcija, donijeti Vijeće sigurnosti UN-a dok bi one tu odluku podržale. Islamske države su shvatile kako bi bilo kakav njihov individualan potez, čak i multilateralan, mogao samo štetiti bosanskim Muslimanima, jer bi Zapad mogao protumačiti sukob kao obračun kršćanskog Zapada i „fundamentalnog“ islama, kako su to pojedini zapadni i srpskih mediji predstavljali, zbog čega su zemlje OIC - a bile veoma oprezne.[11]

Predstavnici trideset sedam zemalja islamskog svijeta usvojili su Rezoluciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj su na oštar način upozorile SRJ zbog agresije na nju. Rezolucija je pozivala na razoružanje svih agresorskih snaga i zahtijevala da one budu stavljene pod međunarodnu kontrolu. Ocijenjivala je situaciju kritičnom u kojoj su se kršila ljudska prava. Islamske zemlje su davale punu podršku Vladi Republike Bosne i Hercegovine i njenom Predsjedništvu u pravednoj borbi za suverenitet i teritorijalni integritet.[12]

U vrijeme predstavljanja Vens - Ovenovog plana, o miru u BiH i njenoj podjeli, nastavljeno je bilo pokretanje pitanja pred Evropskom Zajednicom o ukidanju embarga kako bi se Armija BiH mogla naoružati. U isto vrijeme predsjednik Izetbegović je na vandrednoj sjednici OIC-a u Dakaru 11. januara 1993. godine zahtijevao međunarodnu vojnu intervenciju u slučaju da VRS nastavi napade, te da se njeno teško naoružanje stavi pod međunarodnu kontrolu. Taj je zahtijev ušao i na završno saopćenje Konferencije.[13]

 Islamske države, i same pod jakim domaćim pritiskom, postale su glasnim braniteljima Republike Bosne i Hercegovine u UN-u i u OIC-u.Na zasijedanju 51. članice OIC-a u Karačiju, Pakistan od 25. do 29. aprila 1993. godine, na dnevnom  redu je pored općih političkih tema bio i rat u Bosni i Hercegovini. Učesnici konferencije su zahtijevali podizanje embarga na oružje i dogovorili novčanu podršku u visini od 58 mil. USD. [14]

Već narednog mjeseca iste godine 1993. godine na zahtjev zemalja članica OIC-a u Njujorku održan je sastanak Kontakt grupe sa ambasadorima pet zemalja čiji su ministri spoljnih poslova donijeli program zajedničke vojne akcije. Svih pet ambasadora je uložilo dosta truda da uvjere svoje sagovornike iz OIC-a da plan predstavlja prvi korak za sprovođenje mjera koje će nakon što se sprovedu zaustavi krvoproliće. Predstavnici OIC-a su odbili plan i posebno izrazili spremnost i zahtjev da daju trupe za mirovne snage, a predstavnik Turske je podvukao da su one spremne i sasvim zamijeniti UNPROFOR, ukoliko je njegova sigurnost predstavljala prepreku strožijim akcijama međunarodne zajednice. Snage OIC - a ovim su putem kao i do tada direktno insistirale na potpunoj obustavi neprijateljstva, nepriznavanje teritorija stečenog uz upotrebu sile, poštovanje prava svih izbjeglica na siguran i častan povratak kao i pravo Vlade BiH da zahtijeva i dobije nadoknadu za ratne štete koje je prouzrokovao agresor.[15]

Već početkom 1994. godine održana je dvodnevna međunarodna konferencija parlamentaraca islamskih zemalja u Kuala Lumpuru, u organizaciji Malezijskog parlamentarnog komiteta. Istog dana su prikazani svi detalji usvojene Deklaracije. U njoj je konstatovano da su ženevski pregovarači ignorirali sadržinu rezolucija UN-a i uslove mira postavljene na Londonskoj konferenciji. Učesnici konferencije su se složili da je potrebno podržati pravo Bosne i Hercegovine na odbranu i ukinuti embargo na uvoz oružja. U tekstu Deklaracije se navodilo da je vojna pomoć pravno utemeljena jer embargo nikada nije ni  postojao, nego su UN proširile Rezoluciju 713 u kojoj se uspostavljeni embargo na Jugoslaviju proširivao na Bosnu i Hercegovinu, iako je to bilo potpuno nelegalno jer je ona bila suverena država izvan Miloševićeve Jugoslavije.[16] 

Odmah nakon konferencije, ministri vanjskih poslova Kontakt grupe islamskih zemalja 25. januara 1994. godine su u Ženevi usvojili Deklaraciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj se naglašavalo da je za mirovni proces potrebno osigurati implementaciju relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na očuvanje međunarodno - pravnog subjektiviteta i državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, Američki Senat je u januara 1994. godine usvojio rezoluciju kojom se tražilo da predsjednik Klinton hitno skine embargo na oružje za Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Gali je odredio uvjete za izvođenje zračnih napada protiv VRS, ali se pobrinuo da izbjegne vojnu intervenciju u BiH.[17]

 

Slikovni rezultat za un

 

Veoma važan diplomatski potez napravile su islamske zemlje u januaru 1994. godine kada je Turska zvanično zatražila od UN-a da osigura odgovarajuću zaštitu za premijerku Tansu Čiler prilikom njene planirane posjete Sarajevu 2. februara 1994. Zajedno s njom je trebala doputovati i pakistanska premijerka Benazir Buto.  Prilikom ranijeg zajedničkog susreta u Ankari, dvije premijerke su se dogovorile da, kao majke koje se duboko saosjećaju s patnjama i stradanjima nedužnih građana, a posebno djece, posjete Sarajevo. Predsjednik Izetbegović je odmah po njihovom dolasku primio premijerke Turske i Pakistana i s njima se vodio razgovor, kojem su prisustvovali i članovi Predsjedništva. Susret premijera završen je potpisivanjem ugovora o saradnji Bosne i Hercegovine sa Islamskom Republikom Pakistan i Republikom Turskom. Premijerke su se obratile Evropi, šokirane što se strašna tragedija dešavala u srcu starog kontinenta. Izrazile su užasnutost nezainteresovanosti svijeta prema zbivanjima, smatrajući da se ne smije dopustiti da pragmatičnost prevagne nad principima. One su, također, skrenule pažnju da Vijeće sigurnosti UN - a mora osigurati primjenu svih svojih do tada usvojenih rezolucija, pozvale su na ukidanje embarga i pozvale na uklanjanje prepreka dostavi humanitarne pomoći.[18]

Tako u martu 1994 godine objavljen je tzv. Washingtonski sporazum kojim je u BiH osnovana muslimansko - hrvatska federacija. Ovim je sporazumom omogućena isporuka oružja iz islamskog svijeta, pa je nakon  sporazuma bosanska vojska dobila oružje i ratnu opremu iz Iraka, Pakistana, Sudana kao i  iz nevladinih izvora u Tunisu i Afganistanu, a sve ili gotovo sve platile su islamske fondacije iz Saudijske Arabije.[19]

U aprilu 1994. godine nakon stvaranja jedinstva Bošnjaka i Hrvata ponovo je pokrenuto pitanje uspostave mreže za dopremu oružja između Irana, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. SAD bi formalno i dalje nastavile poštovati embargo na oružje, ali je to bilo zeleno svijetlo za provođenje namjere da bi omogućile isporuku oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako uspostavile ravnotežu u naoružanju. Iranska dostava oružja ojačala je ARBiH, ali i HV koja je dobila veliki dio oružja na račun hrvatske usluge tranzita oružja za ARBiH Nakon zelenog svjetla iz Vašingtona, prišlo se realizaciji plana. Prema pisanju Vašington Posta prvi iranski avion s vojnim materijalom stigao je u Zagreb 4. maja 1994. Pošiljka je bila obilježena kao humanitarna pomoć. Dvije trećine pošiljke upućene su ARBiH, a ostatak HV – tvrdio je Vašington Post pozivajući sena zapadne diplomate i izvore u Sarajevu. Ta isporuka oružja potvrđivala jeiransku odlučnost da pomogne ARBiH u njenoj borbi sa srpskim agresorom.Dotok naoružanja poboljšao je borbenu sposobnost ARBiH. Kao aktivan član OIC-a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačkekrize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskihtrupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR - a.  Tajne pošiljke oružja bosanskim muslimanima iz Irana i drugih islamskih država krenule su već 1992. Pošiljke su dopremale uz saglasnost Hrvatske, ne i SAD - a dok su Hrvati uzimali postotak i zadržavali svo teško naoružanje. Kao aktivan član OIC - a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačke krize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskih trupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR - a. Dok će u Sarajevu biti otvorena i ambasada Islamske Republike Iran.[20]

Međutim, postojao je novi problem ili strah za zapadni svijet jer sa dolaskom oružjem iz islamskog svijeta dolazi i uticaja u BiH, gdje su stizali i ljudi, ratnici koji već od novembra 1992. godine dolazile da obučavaju vojnike i da se bore na strani Armije BiH.  Ovakav razvoj događaja predstavljat će veliki strah Zapada od napredovanja islama te mnogi baš tu vide ulogu hrvatske diplomatije u kontaktu sa islamskim zemljama, gdje nisu samo našli ekonomsku i diplomatsku podršku te procenat od vojne pomoći, nego je hrvatska diplomatija politički aktivno djelovala tražeći političke saveznike u islamskom svijetu. Postoje brojni dokazi da je saradnju na povezivanju Hrvatske i Federacije BiH, hrvatska vlast vidjela upravo kao svoj strateški zadatak dobijen od Zapada u zaustavljanju daljeg  prodiranja islama, čiji se uticaj širio na ovom teritoriju. Iako je cilj bio samo bezuslovna pomoć stradanju BiH i Bošnjaka. [21]

 


[1] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 1. Značaj međunarodnog priznanja BiH, objavljeno na: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=27628, oktobar 2008, preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1)

[2] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 6. BiH kao objekt interesa organizacja islamske konferencije objavljeno na:http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=29429, novembar 2008. preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.)

[3]Ibidem

[4] A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1

[5] Ibidem, dio 6.

 

[6] Zijad Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna: Međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i

agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (do Vašingtonskog sporazuma 1994.) Dobra knjiga, Sarajevo, 2013. str. 187. (dalje: Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna)

[7] Ibidem, str. 187/188, Sabrina P. Ramet, Balkanski Babilon: raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, Alinea, Zagreb, 2005, str 250. (dalje: S. Ramet, Balkanski Babilon)  

[8] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 250/251.

[9]  Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 200.

[10] Ibidem, str. 147,208/209., A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.

[11] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 238, Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162,

[12] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162/163.

[13]  Ibidem, str. 218.

[14] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 235.

[15] Ibidem, 255/256, A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6

[16] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 308.

[17] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 309.

[18] Ibidem, str. 309/311., S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.

[19] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.

[20] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 334/338, S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 238/239.

[21]Esad Hećimović, Garibi: Mudžahedini u BiH 1992-1999., Fondacija Sina, Zenica, 2006, str. 35.

 

PIŠE: Armin Džunuzović, MA

 

Kulturna arogancija savremenog antiislamizma

           

 

Ko god želi da se uvjeri u tolerantnost islama, neka pažljivo pročita Kur’an, u kojem je sabrana cijela tradicija Božijih poslanika, s porukom koja ohrabruje sve narode da se uzdignu do svojih najviših potencijala! (Lav Nikolajevič Tolstoj, Izabrane izreke Božijeg poslanika Muhameda, a.s.)

I danas mnogi vodeći političari i uvaženi predstavnici akademskih krugova u Evropi dijele mišljenje W. Churchilla da “…za razliku od najvećeg broja ostalih kategorija imigranata, muslimani se najteže odlučuju da prihvate asimilaciju, i isuviše često (Churchill doslovno kaže: isuviše često – all too often, kao da govori o djeci koja isuviše često idu u bioskop) nastoje da tjeraju po svome.”1 Kao da ih je uhvatio u nekom socijalno krajnje kompromitujućem prekršaju, nekadašnji britanski premijer govori o muslimanima kao o vaspitno zapuštenoj djeci koja uporno rade nešto što im nije dozvoljeno i što prevazilazi njihove ograničene mogućnosti: nastoje da tjeraju po svome! Gospodin Churchill, očigledno, smatra da su muslimani dužni da tjeraju po njegovom! To je ona pozicija za koju je fanatik ličnost koja uporno radi ono što on hoće, umjesto da radi ono što mu mi kažemo! Ovo je vjerovatno i glavni argument u prilog tvrdnje da su muslimani fanatici: fanatično odbijaju da rade ono što im mi kažemo u najboljoj namjeri, za njihovo dobro, i uporno nastoje tjerati po svome. U septembru 2000. godine, kardinal Đakomo Bifi, arhiepiskop Bolonje, pozvao je na ograničenje i potpuni prekid dalje muslimanske imigracije, zato “…što je već sasvim očigledno da su, u ogromnom broju slučajeva, muslimani došli čvrsto riješeni da im ostane tuđ naš model individualnog i društvenog humanizma i sve ono što je za nas najvažnije i najdragocjenije”. Unuk W. Churchilla otišao je korak dalje opominjući “…da je preuzimanje britanske džamije od Deobandi sekte stvaranje zmijskog gnijezda u našem krilu”. Filip Dewinder, vođa belgijske ekstremno desničarske partije Vlaams Belang, takođe zahtijeva potpuno obustavljanje muslimanske imigracije, tvrdeći da je “…danas već sasvim jasno da je islamske vjernike nemoguće asimilirati u našoj zemlju”.

Ovdje treba udariti u samo središte debate! Ideološki ekstremisti, kao i umjereni, desnica i ljevica, legalisti i borci za ljudska prava, bez izuzetka smatraju da je integracija muslimana imigranata u kulturne matrice zapadnoevropskog društva nužno potrebna i da je, koliko god bila teška, u principu ipak sasvim moguća! I jedni i drugi su djelimično u pravu. Tako su antiislamisti u pravu kad tvrde da se muslimani integrišu teže od ostalih kulturnih grupacija, i još teže od njih asimiliraju. S druge strane, veliki broj slučajeva sasvim integrisanih i čak asimiliranih muslimana daje za pravo integracionistima. Ovo se ne odnosi samo na muslimane radnike imigrante i njihove porodice nego čak i na autohtone muslimane Evropljane. Uvjerljiv dokaz predstavlja primjer Bošnjaka, muslimana Bosne i Hercegovine koji su 1990. bili na pragu potpune asimilacije, poslije praktično cijelog stoljeća denacionalizacijskih i deislamizacijskih procesa kojima su bili kontinuirano podvrgnuti posebno između 1878. i 1991. godine.

Međutim, sama debata ostaje u okvirima eksplicitne kulturne arogancije i supremacionizma, što je potpuno promaklo bukvalno u svim dosadašnjim raspravama! Ključno pitanje je: Zašto muslimani uopšte treba da se integrišu, i još – da se asimiliraju? Nije ga niko postavio, jer se uvriježilo mišljenje da se to samo po sebi razumije. I što je još gore, da se razumije po principu po kome onaj lošiji treba da se prilagodi onome boljem, a onaj inferiorniji onome superiornijem! I upravo zbog ove diskriminatorske premise koja se prihvata kao prva aksioma zdravog razuma, to pitanje je više nego opravdano postaviti svim zastupnicima antiislamizma, kao i braniteljima teze o mogućoj kulturnoj integraciji muslimana! Zbog navodne samorazumljivosti ove zablude podignute na nivo postulata, nikada nije postavljeno ni pitanje da li su se Evropljani kršćani ikada integrisali u druge kulture, i jesu li sebi uopšte postavili pitanje mogu li se, trebaju li, hoće li se integrisati u muslimansku, kinesku, indonezijsku, afričku kulturu!? Jesu li kršćani, nastanjeni na teritorijama islamskih država, okruženi većinskim muslimanima, usvojili bilo koji običaj muslimana ili se prilagodili islamskim normama: da li su počeli postiti ramazan, jesu li oblačili sarong kao Indonežani!?

Ogromna tradicija kolonijalnog supremacionizma i kulturne arogancije koja se kroz vijekove sedimentirala na temeljima navodne civilizacijske superiornosti ova pitanja je sasvim uklonila s horizonata i tako ih potpuno skinula s dnevnog reda. A upravo tu, gdje počinju teme sadržane u ovim pitanjima, počinje pravi razgovor o odnosu civilizacija, kultura, religija. Tek tu postaje moguće postaviti prava pitanja! Isti oni koji smatraju za samorazumljiv zahtjev da se svi drugi usklade s njihovim modelom života i integrišu njihove vrijednosti, istovremeno smatraju za najveću ludost samo spominjanje potrebe da se oni sami usklade i integrišu s vrijednostima sredine u kojoj su sami manjina! Onaj koji ni pod kakvim uslovima neće da se integriše ni s kim, zahtijeva od svih da se bezuslovno integrišu s njim!? Da drugi mogu isto tako svoju kulturu smatrati boljom i superiornijom od svih drugih, uključujući tu i takozvanu zapadnoevropsku kulturu, to ne samo da nikome nije palo na pamet nego bi se i samo pominjanje ove mogućnosti smatralo neukusnom šalom!

Evropa, koja nije stvorila svoju religiju, nametnula je za jedno stoljeće svoju adoptiranu religiju (kršćanstvo) u sve tri Amerike i u Australiji, dok istovremeno, i poslije punih 1300 godina kontinuiranog i izuzetno aktivnog prisustva isto tako adoptiranog islama na ovom kontinentu odbija da mu prizna ne samo ravnopravnost nego i samo pravo građanstva! Ta skučena perspektiva i psihopatologija kultur-tregera, antiislamistima apsolutno ograničava i vidokrug i sposobnost racionalnog rasuđivanja. Potpuno prevladavanje ovakve psihologije i odricanje od pozicije kulturne arogancije, predstavlja prvi i nužan uslov svake buduće debate na ovu temu. (Primjer Malezije, gdje u složenoj multietničkoj, multirasnoj i multireligioznoj zajednici Malajaca, Kineza i Indusa, niko nikoga ne integriše a ipak svi žive u harmoničnoj zajednici, koliko god bio suštinski i instruktivan, malo ko smatra potrebnim da komentariše, dok o tome da ga adaptira i primijeni kod sebe nema ni govora). Treba ponovo naučiti buduće generacije da su razlike u načinu života isto toliko prirodne kao i razlike u religijskoj pripadnosti. Kontroverze integracije, nevidljiva granica asimilacije, slobodan život, promjena tvrdih jezgra, pluriverzum kultura kao moralni trijumf, realizacija kulturne saradnje, afirmacija ideje integracije čovječanstva, i djelovanje na njenom ostvarenju! Integracija čovječanstva moguća je samo kroz potpunu autonomiju načina, modela, tradicija, matrica društvenog života, i jedinstva u njegovim zajedničkim ciljevima.

 

 

_________________________

Tekst predstavlja dio poglavlja knjige Ferida Muhića Islamski identitet Evrope koju su 2014. godine publikovali Logos-A i Centar za napredne studijeTekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

http://algoritam.net/2018/07/26/kulturna-arogancija-savremenog-antiislamizma/

 

Podkategorije