Arhiva UDBE 3



Hilmija Lepić iza sebe ima više od 170 bajrama: Svaki je poseban zbog ljudi za sofrom

Hilmija Lepić iza sebe ima više od 170 bajrama: Svaki je poseban zbog ljudi za sofrom

Lepić je rođen 1931. godine u mjestu Buziću kod Visokog, a živio je seoski život sa svojih osmero sestara i braće te majkom i ocem koji su se bavili zemljoradnjom. Taj život nije zaobišao ni Hilmiju koji se upravo zbog toga ne sjeća toliko praznika. 

"Svojoj djeci sam rekao na proslavi 85. rođendana da ja ne znam šta je Prvi maj, Nova godina i rođendan. Meni to nije bilo pri srcu jer sam odrastao u kući gdje se poštovao samo rad i ja ne znam ni za kakav drugi život nego radni. Iako je moj otac htio da ja budem hodža, školu sam završio za medicinskog tehničara, ali me je ipak uputio uz pomoć Allaha na pravi put pa sam danas ovakav kakav jesam" govori Lepić na početku razgovora prisjećajući se svog oca Vejsila.

Na pitanje kako je sve to krenulo, Hilmija govori da se i danas sjeća kada je kao osmogodišnjak sa svojim ocem 1939. godine išao u malu džamiju u Buzićima. Proživio je dosta bajrama, kako sa svojim roditeljima, tako i sa suprugom i svojom djecom. Međutim, danas je sam.

"Danas sam za bajrame i svaki drugi dan sam. Moja žena je preselila na ahiret, roditelji su pomrli, djeca se poudala i poženila i bajram uglavnom dočekam sam s melecima i Allahom. Međutim, okupimo se na bajramskom ručku i onda u narednim danima ja obiđem koga imam obići i mene obiđe ko me želi obići", dodaje Lepić.

Iako kroz život kao dijete nije bio nagrađivan bajramskim poklonima, zbog načina života jedne tadašnje seoske porodice, Lepić se svakog bajrama, kako kaže, pripremi da obraduje svoju kćerku i snahu.

"Moja kćerka i snaha svakog bajrama dobiju iste poklone. Ako su čokolade, ona da su iste čokolade, a ovog bajrama sam im već rekao da neće dobiti čokoladu. Bit će para i neka sebi kupe šta žele, ali imam i ja želju šta bi volio da kćerka kupi pa se nadam da će me poslušati", kroz suze radosnice govori Lepić.

Lepić je kroz svoj život prošao mnogo toga, o njemu bi mogao pričati danima, ali s nama je odlučio podijeliti i informaciju da je 1949 godine, kao 18-godišnjak, uhapšen kao pripadnik grupe Mladi muslimani.

"Uhapšen sam dok sam bio u medresi u 4. razredu i zbog toga nisam mogao ispuniti san svog oca da budem njegov hodža. Sve se to dogodilo 18. aprila, iako nisam bio velika ličnost u toj grupi, dvije godine sam bio zatvoren. Nisam bio protiv države, uloga mi je bila da pozivam ljude u vjeru dok su drugi pozivali u partiju, pa ko je htio da ide gdje želi... Radio sam s Alijom Sirotanovićem u rudniku, bio sam u samnici. Ali eto, na kraju sam izašao i danas pričam o tome", zaključio je Lepić.

Lepić je danas, kao i svih prethodnih dana svog života, ali i bajrama, sa svojim komšijom došao na bajram namaz u Čaršijsku džamiju u Kaknju nakon čega se vratio kući i sa svojom porodicom ručao. 

Nekadašnje i današnje bajrame, ističe, ne može ni porediti jer, kaže, nekada su za sofrom bili jedni ljudi, a danas su tu drugi, ipak jednako dragi. Kao i svaki prethodni, njih više od 170, i ovaj bajram za Lepića je poseban.

___________________________________

IZVOR: klix.ba

https://www.klix.ba/vijesti/bih/hilmija-lepic-iza-sebe-ima-vise-od-170-bajrama-svaki-je-poseban-zbog-ljudi-za-sofrom/180614139

Danas Prijedor, sutra Bedr

         
             Slikovni rezultat za prijedor bijele trake

 

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pokušalo se uništiti sve što se moglo, spaljivano je, rušeno je i ubijano je. Ono što je svim mogućim poveljama zaštićeno, i ono što je u svim religijama sveto, i ono što je etički ispravno, pogaženo je. Ljudski život zaustavljen je!

Stradali su domovi, stradali su ljudi, stradala je Sebrenica, Vlasenica, Kozarac, Ahmići, Prijedor...

Sve je počelo 30. maja 1992. godine kada je JNA preuzela vlast u Prijedoru. 31. maja narediše Bošnjacima da se označe, kuće bijelim čaršafima, a sebe bijelim trakama oko ruke. Čovjek je čovjek, ma koje rase, porijekla, izgleda, nacionalnosti bio, ovako kaže moral i etika, ali Srbi tako nisu rekli, za njih Bošnjaci bijahu sve, samo ne ljudi. Poslije ovoga, do kraja rata, 3176 Prijedorčana bijaše ubijeno, od toga 102 djece, a zar djeca nisu civili, oni zaštićeni, nedužni?! Očito sva djeca to jesu, sem Bošnjačke, jer čim si Bošnjak za njih ništa drugo nisi.

Prijedor je dao svoje žrtve, šehide, od početka rata pa do kraja, oni poginuše, ali Bosna se odbrani, odbranila se životima i krvlju, oni bijahu bedem drugih bošnjačkih života.

Kada je se islam počeo širiti muslimani su napadani sa svih strana, šakica ljudi koji se za istinu bore. Napadi sa svih strana, i psihički i fizički, borba za istinu protiv idola. Ta borba trajala je 14 godina, sve do bitke na Bedru, a tada muslimani poraziše mušrike, sa svojskom koja je bila mnogo manja nego li mušrička. Tada je islam trijumfovao, tada se pokazalo da muslimani nisu slabi, islam ih je ojačao, Allah ih na Bedru pomogao, od tada stvari se promijeniše, bile su i druge bitke, ali ova, prva, preokrenula je pogled, uzdigla je islam i muslimane.

Isto bijaše i sa Prijedorčanima, oni su svoje žrtve podnosili da bi Bosna kasnije svoj Bedr doživjela, da bi se odbranila i uzdigla, da bi nezavisnost doživjela.

Zahvaljujući njima, i svim ostalim šehidima Bosne i Hercegovine, na ovim prostorima islam i dalje postoji, obitavaju Bošnjaci i islam žive.

Neka im je vječni rahmet! 

 

PIŠE: REDAKCIJA WEB - a Udruženja "Mladi muslimani"

Ne možemo i ne smijemo da šutimo na dešavanja u Palestini, jer ni oni nisu!

            
                     Slikovni rezultat za palestina shut up              


Svejedoci smo nemilosrdnog masakra naše braće u Palestini od strane židovskih okupatora.

Dok se muslimanska krv proljeva, nedaleko se "otvara"  kuća što je ambasadom nazvaše. Ali isti oni koji nam o glavi rade. Dopustili smo im! Stalne podjele među Ummetom olakšavaju im posao. Drugujemo sa katilom i kupujemo oružje od istih da bi bratu o glavi radili. Krajnje vrijeme je prošlo da Ummet zaliječi svoju bolnu ranu. Svaki puta kada naša braća budu napadnuta, ta ljuta rana će sve jače da zaboli.

I zato IKRE, prvo, glavno i osnovno. Samo učenjem i izučavanjem nauka možemo doći u situaciju da vratimo Palestini slobodu, a Ummetu dostojanstvo. Stjecanjem novih znanja, stječemo i nezavisnot. Nezavisnost ekonomsku, vojnu, političku od istih onih koji nam kroje granice i u pojase nas svrstavaju. Gradeći svoju državu, Bošnjak mora stati na čvrste noge i smoći snage za svaki vid pomoći našoj braći i sestrama u Palestini.

Svjesni važnosti Jeruzalema i cijele Palestine Bošnjaci bi u povratku sa hadža od 1948. godine ostajali u istoj.  Ne možemo i ne smijemo biti nijemi posmatrači zločina. Ustanimo, podignimo svoj glas protiv svakog oblika zuluma i svakog zalima. Mi Bošnjaci, koliko god Ummetu značili, imamo obavezu zauzeti jasan stav po pitanju slobode Palestine i njenog naroda. Novi Salahudin se mora roditi!


Podkategorije