Kulturna arogancija savremenog antiislamizma

           

 

Ko god želi da se uvjeri u tolerantnost islama, neka pažljivo pročita Kur’an, u kojem je sabrana cijela tradicija Božijih poslanika, s porukom koja ohrabruje sve narode da se uzdignu do svojih najviših potencijala! (Lav Nikolajevič Tolstoj, Izabrane izreke Božijeg poslanika Muhameda, a.s.)

I danas mnogi vodeći političari i uvaženi predstavnici akademskih krugova u Evropi dijele mišljenje W. Churchilla da “…za razliku od najvećeg broja ostalih kategorija imigranata, muslimani se najteže odlučuju da prihvate asimilaciju, i isuviše često (Churchill doslovno kaže: isuviše često – all too often, kao da govori o djeci koja isuviše često idu u bioskop) nastoje da tjeraju po svome.”1 Kao da ih je uhvatio u nekom socijalno krajnje kompromitujućem prekršaju, nekadašnji britanski premijer govori o muslimanima kao o vaspitno zapuštenoj djeci koja uporno rade nešto što im nije dozvoljeno i što prevazilazi njihove ograničene mogućnosti: nastoje da tjeraju po svome! Gospodin Churchill, očigledno, smatra da su muslimani dužni da tjeraju po njegovom! To je ona pozicija za koju je fanatik ličnost koja uporno radi ono što on hoće, umjesto da radi ono što mu mi kažemo! Ovo je vjerovatno i glavni argument u prilog tvrdnje da su muslimani fanatici: fanatično odbijaju da rade ono što im mi kažemo u najboljoj namjeri, za njihovo dobro, i uporno nastoje tjerati po svome. U septembru 2000. godine, kardinal Đakomo Bifi, arhiepiskop Bolonje, pozvao je na ograničenje i potpuni prekid dalje muslimanske imigracije, zato “…što je već sasvim očigledno da su, u ogromnom broju slučajeva, muslimani došli čvrsto riješeni da im ostane tuđ naš model individualnog i društvenog humanizma i sve ono što je za nas najvažnije i najdragocjenije”. Unuk W. Churchilla otišao je korak dalje opominjući “…da je preuzimanje britanske džamije od Deobandi sekte stvaranje zmijskog gnijezda u našem krilu”. Filip Dewinder, vođa belgijske ekstremno desničarske partije Vlaams Belang, takođe zahtijeva potpuno obustavljanje muslimanske imigracije, tvrdeći da je “…danas već sasvim jasno da je islamske vjernike nemoguće asimilirati u našoj zemlju”.

Ovdje treba udariti u samo središte debate! Ideološki ekstremisti, kao i umjereni, desnica i ljevica, legalisti i borci za ljudska prava, bez izuzetka smatraju da je integracija muslimana imigranata u kulturne matrice zapadnoevropskog društva nužno potrebna i da je, koliko god bila teška, u principu ipak sasvim moguća! I jedni i drugi su djelimično u pravu. Tako su antiislamisti u pravu kad tvrde da se muslimani integrišu teže od ostalih kulturnih grupacija, i još teže od njih asimiliraju. S druge strane, veliki broj slučajeva sasvim integrisanih i čak asimiliranih muslimana daje za pravo integracionistima. Ovo se ne odnosi samo na muslimane radnike imigrante i njihove porodice nego čak i na autohtone muslimane Evropljane. Uvjerljiv dokaz predstavlja primjer Bošnjaka, muslimana Bosne i Hercegovine koji su 1990. bili na pragu potpune asimilacije, poslije praktično cijelog stoljeća denacionalizacijskih i deislamizacijskih procesa kojima su bili kontinuirano podvrgnuti posebno između 1878. i 1991. godine.

Međutim, sama debata ostaje u okvirima eksplicitne kulturne arogancije i supremacionizma, što je potpuno promaklo bukvalno u svim dosadašnjim raspravama! Ključno pitanje je: Zašto muslimani uopšte treba da se integrišu, i još – da se asimiliraju? Nije ga niko postavio, jer se uvriježilo mišljenje da se to samo po sebi razumije. I što je još gore, da se razumije po principu po kome onaj lošiji treba da se prilagodi onome boljem, a onaj inferiorniji onome superiornijem! I upravo zbog ove diskriminatorske premise koja se prihvata kao prva aksioma zdravog razuma, to pitanje je više nego opravdano postaviti svim zastupnicima antiislamizma, kao i braniteljima teze o mogućoj kulturnoj integraciji muslimana! Zbog navodne samorazumljivosti ove zablude podignute na nivo postulata, nikada nije postavljeno ni pitanje da li su se Evropljani kršćani ikada integrisali u druge kulture, i jesu li sebi uopšte postavili pitanje mogu li se, trebaju li, hoće li se integrisati u muslimansku, kinesku, indonezijsku, afričku kulturu!? Jesu li kršćani, nastanjeni na teritorijama islamskih država, okruženi većinskim muslimanima, usvojili bilo koji običaj muslimana ili se prilagodili islamskim normama: da li su počeli postiti ramazan, jesu li oblačili sarong kao Indonežani!?

Ogromna tradicija kolonijalnog supremacionizma i kulturne arogancije koja se kroz vijekove sedimentirala na temeljima navodne civilizacijske superiornosti ova pitanja je sasvim uklonila s horizonata i tako ih potpuno skinula s dnevnog reda. A upravo tu, gdje počinju teme sadržane u ovim pitanjima, počinje pravi razgovor o odnosu civilizacija, kultura, religija. Tek tu postaje moguće postaviti prava pitanja! Isti oni koji smatraju za samorazumljiv zahtjev da se svi drugi usklade s njihovim modelom života i integrišu njihove vrijednosti, istovremeno smatraju za najveću ludost samo spominjanje potrebe da se oni sami usklade i integrišu s vrijednostima sredine u kojoj su sami manjina! Onaj koji ni pod kakvim uslovima neće da se integriše ni s kim, zahtijeva od svih da se bezuslovno integrišu s njim!? Da drugi mogu isto tako svoju kulturu smatrati boljom i superiornijom od svih drugih, uključujući tu i takozvanu zapadnoevropsku kulturu, to ne samo da nikome nije palo na pamet nego bi se i samo pominjanje ove mogućnosti smatralo neukusnom šalom!

Evropa, koja nije stvorila svoju religiju, nametnula je za jedno stoljeće svoju adoptiranu religiju (kršćanstvo) u sve tri Amerike i u Australiji, dok istovremeno, i poslije punih 1300 godina kontinuiranog i izuzetno aktivnog prisustva isto tako adoptiranog islama na ovom kontinentu odbija da mu prizna ne samo ravnopravnost nego i samo pravo građanstva! Ta skučena perspektiva i psihopatologija kultur-tregera, antiislamistima apsolutno ograničava i vidokrug i sposobnost racionalnog rasuđivanja. Potpuno prevladavanje ovakve psihologije i odricanje od pozicije kulturne arogancije, predstavlja prvi i nužan uslov svake buduće debate na ovu temu. (Primjer Malezije, gdje u složenoj multietničkoj, multirasnoj i multireligioznoj zajednici Malajaca, Kineza i Indusa, niko nikoga ne integriše a ipak svi žive u harmoničnoj zajednici, koliko god bio suštinski i instruktivan, malo ko smatra potrebnim da komentariše, dok o tome da ga adaptira i primijeni kod sebe nema ni govora). Treba ponovo naučiti buduće generacije da su razlike u načinu života isto toliko prirodne kao i razlike u religijskoj pripadnosti. Kontroverze integracije, nevidljiva granica asimilacije, slobodan život, promjena tvrdih jezgra, pluriverzum kultura kao moralni trijumf, realizacija kulturne saradnje, afirmacija ideje integracije čovječanstva, i djelovanje na njenom ostvarenju! Integracija čovječanstva moguća je samo kroz potpunu autonomiju načina, modela, tradicija, matrica društvenog života, i jedinstva u njegovim zajedničkim ciljevima.

 

 

_________________________

Tekst predstavlja dio poglavlja knjige Ferida Muhića Islamski identitet Evrope koju su 2014. godine publikovali Logos-A i Centar za napredne studijeTekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

http://algoritam.net/2018/07/26/kulturna-arogancija-savremenog-antiislamizma/

 

Šutnja zvana Srebrenica


Povodom obilježavanja 23. godišnjice genocida u Srebrenici


Slikovni rezultat za srebrenica


Nema se tu šta puno reći. Šutnja više kaže. Riječi nema tih koje bi izrazile jednu riječ - Srebrenica. A opet, Srebrenica nije riječ...Nije ni grad...Srebrenica nije ni viza za budućnost i to baš onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući u zamjenu svoje priznanje da je Srebrenica genocid. A i oni, koji trguju sa genocidom, čineći tako Srebrenicu kupon - bonom za lagodniji život, neka znaju da ni to nije Srebrenica! Nije više ni mjesto gdje se pronalazilo srebro..Nekad...

Srebrenica je pojam za zločin...Pojam za neljudskost, za zvjerstvo ljudsko, za majčinu suzu, dječiji vapaj, Srebrenica je simbol rata. Srebrenica više nije počivalište srebra...Srebrenica je počivalište ljudskih kostiju. Srebrenica je Sarajevo, Višegrad, Zvornik, Foča, Goražde, Vitez, Mostar, Stolac, Žepa, svako mjesto gdje stala je zločinačka noga - Srebrenica je...Jemenija puna suza, dječija ramena drhtava, sat koji kuca na muškoj mrtvoj ruci...I može se tako nabrajati skoro do unedogled. Ali stati treba. I stati u Potočarima treba. Stati i ošutiti Srebrenicu. Ošutiti genocid...Ošutiti plač nevinog... I posjetiti Srebrenicu 11. jula, ali i posjetiti Višegrad 11. augusta, ali i posjetiti Zvornik nekog maja, posjetiti Ahmiće jednog dana aprilskoga...i tako dalje....Tu nikada ne smijemo stati. I posjećivati - ne kako bismo se podsjetili na činjenicu da su muslimani unazad nekoliko godina trebali nestati iz Bosne i Hercegovine, jer tu činjenicu svakako trebamo nositi sa sobom, nego kako bismo taj dan jednostavno bili tu...I šutnjom rekli sve...

Zato otiđimo taj dan u Potočare, ali i svaki drugi put kada nas put slučajno ili namjerno tamo odnese...I po ko zna koji put shvatimo da ona parola koju nam nameću ''Oprostićemo, ali nećemo zaboraviti'' ne treba biti prihvaćena jer oprostiti znači i zaboraviti. Zato imamo samo još par riječi kojima završavamo ovaj tekst:

U ime Allaha,
Oprostiti,

Zaboraviti,

Nikad.

 

REDAKCIJA WEB - a Udruženja "Mladi muslimani" 

Ne možemo i ne smijemo da šutimo na dešavanja u Palestini, jer ni oni nisu!

            
                     Slikovni rezultat za palestina shut up              


Svejedoci smo nemilosrdnog masakra naše braće u Palestini od strane židovskih okupatora.

Dok se muslimanska krv proljeva, nedaleko se "otvara"  kuća što je ambasadom nazvaše. Ali isti oni koji nam o glavi rade. Dopustili smo im! Stalne podjele među Ummetom olakšavaju im posao. Drugujemo sa katilom i kupujemo oružje od istih da bi bratu o glavi radili. Krajnje vrijeme je prošlo da Ummet zaliječi svoju bolnu ranu. Svaki puta kada naša braća budu napadnuta, ta ljuta rana će sve jače da zaboli.

I zato IKRE, prvo, glavno i osnovno. Samo učenjem i izučavanjem nauka možemo doći u situaciju da vratimo Palestini slobodu, a Ummetu dostojanstvo. Stjecanjem novih znanja, stječemo i nezavisnot. Nezavisnost ekonomsku, vojnu, političku od istih onih koji nam kroje granice i u pojase nas svrstavaju. Gradeći svoju državu, Bošnjak mora stati na čvrste noge i smoći snage za svaki vid pomoći našoj braći i sestrama u Palestini.

Svjesni važnosti Jeruzalema i cijele Palestine Bošnjaci bi u povratku sa hadža od 1948. godine ostajali u istoj.  Ne možemo i ne smijemo biti nijemi posmatrači zločina. Ustanimo, podignimo svoj glas protiv svakog oblika zuluma i svakog zalima. Mi Bošnjaci, koliko god Ummetu značili, imamo obavezu zauzeti jasan stav po pitanju slobode Palestine i njenog naroda. Novi Salahudin se mora roditi!


Različiti stavovi historiografije o problemu širenja islama u BiH

Slikovni rezultat za begova džamija u sarajevu


ŠIRENJE ISLAMA U BIH, ODLIKE I POSLJEDICE

Pitanje islamizacije prostora BiH i dolaska islama na ove prostore sa Osmanlijama u 15. stoljeću, jedno je od najaktuelnijih pitanja i u modernoj historiografiji. Ulogu koju je islam kao nova religija donio na ove prostore, te posljedice islamizacije i danas se osjećaju, te ih živimo i osjećamo. Zbog ovoga ali i drugih novina koje je širenje islama imalo, tema je veoma važna za proučavanje.

Islam u ove krajeve donijele su Osmanlije svojim prodorima i upadima, te na kraju i zvaničnim osvajanjem ovih prostora 1463. godine. Ne zna se ranije za bilo kakav dodir ovih prostora sa islamom jer arapski prodor nije obuhvatio ove prostore. Prvi je Timuraš paša 1384. godine sa odredom svoje vojske došao u djelove istočne Bosne.  Konačno iza kosovske bitke, u proljeće 1390. godine šalje sultan Bajazit I. protiv Bosne, Jigit pašu sa vojskom. A 1396. godine, osmanske čete prolaze kroz Bosnu i dolaze sve do Štajerske. Početkom 15 stoljeća, osmaska vojska nastavlja sa napadima na Bosnu. Te 1414. godine dolaze do gornjeg Vrbasa i zadržavaju se u bosanskom Skoplju. A narednih godina, zna se za borbe oko Lašve, te u Humu. Od tada Osmanlije u Bosni ostaju za stalno. Na ovaj način su Osmalnije i prije osvojenja Bosne posjedovale gradove Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikotinu, Podrinje, Plevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije, a islam se počeo širiti među domaćim stanovništvom. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana.* Kako se vidi, islam nije čekao službeno osvojenje Bosne, već se ranije udomio kako u gradu tako i na selu.[1]

Promjena religije spada u temeljna pitanja koja znatno utječu na promjenu identiteta pojedinca ali i jednog naroda. Pri tome važno je shvatiti da dolazi do prihvatanja novih predstava o svijetu, životu, smrti, duhovnim vrijednostima ili moralu, ali i jednom novom načina života koji je islam kao religija donosio sa sobom.[2]

Islam se počeo širio zavisno od komunikacijskih, strategijskih, privrednih, kulturnih i administrativnih uslova. Taj proces je bio nerazdvojan od razvitka urbanih naselja, naročito onih koja su bila sjedišta važnih državnih organa vlasti, sjedišta sandžakbegova, zatim u naseljima na putnim relacijama i u blizini tih relacija, te u naseljima oko utvrđenih gradova (tvrđava) i to najprije u ekonomski razvijenijim i bogatijim naseljima, te onda dalje. Postojanje kršćanskih kulturnih ustanova, samostana i manstira, predstavljalo je određenu smetnju širenju islama, odnosno osjećalo se djelovanje svećenika na tim prostorima. Na onim prostorima gdje nije bilo jasno učvrćene crkvene organizacije i hijerarhije, te gdje nijedna crkav nije imala odlučnu ulogu, širenje islama imalo je jači utjecaj.[3]

Uporedo sa dolaskom Osmanlija, te uspostavljanjem osmanske vlasti na ovom prostoru, počeo je i proces prodiranja islamsko orijentalne kulture i tradicije u ove krajeve. Nosioci ovakvog načina djelovanja bili su najčešće državno administrativni i politički aparat te državni - vojni aparat. Također krupna uloga u tome pripala je i ulemi, kadijama, imamima, hatibima, te dervišima i drugim vjerskim i intelektualnim profesijama. Tako da se ova religiozna i društvena promjena situacije razvijala postepeno u zavisnosti od prostora ali i vremena, te u skladu sa mogućnostima i trenutnom društvenom situacijom.[4]

Na koji način je taj proces prihvatanja islama konkretno tekao nije do sada poznat nikakav opis ili jasna evidencija, te se sve bazira na različitim interpretacijama autora. Činjenica je da je u početku, to imalo samo deklarativan karakter. Odnosno sastojalo se u uzimanju novog imena kod muškaraca, dok se njihove žene u spisima još dugo spominju pod svojim pravim imenom. U početku, dok su dominirali utvrđeni gradovi, prije razvijanja gradskih naselja, to uzimanje imena događalo se uglavnom pred tvrđavskim imamom. Sigurno je da su vođene neke evidencije, jer su se i za jednu i za drugu stranu događale promjene. A u popisima se može naići na različito evidentiranje novih muslimana. Tako su u popisu Sarajeva 1489. godine kod popisa kršćanskog džemata zavedena i dvojica novih, i to: "Jusuf, muslim" i " Hizir, sin Radice, muslim." Mnogo ima takvih slučajeva gdje je zapisano samo muslimansko ime sa ozankom "muslim"; što bi značilo "novi".[5]

Sama procedura prelaska na islam, kako objašnjava Kasumović, odigravala se na Šerijatskom sudu i sastojala se od nekoliko jednostavnih postupaka. Osoba koja je željela prijeći na islam davala je izjavu pred svjedocima, da se dobrovoljno, svojom voljom, odriče prijašnje, beskorisne vjere ili svih vjerskih uvjerenja vrši očitovanje da nema Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. A ova izjava u islamu je poznata je pod nazivom "kelime-i šehadet". Dio same procedure bio je i da se novom muslimanu dodijeli i novo, muslimansko ime. Naposljetku, kadija ga je na osnovu svojih ovlasti proglašavao muslimanom. Opisana procedura bila je zasnovana na islamskom pravu i djelima hanefijske škole.[6]

Muslimani su bili najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripadala je gradu. Ostale dvije trećine su bili seoski elemenat. Ovakvu sliku potvrđuje statistika. U kasnije vrijeme rastao je broj muslimanskog gradskog stanovništva, stoga jer je muslimanski elemenat nesrazmjerno ekonomski opadao, te je ovaj dio stanovništva tražio utočište u gradu.[7] Što se tiče seoskog, te drugog rajinskog stanovništva, proces širenja islama tekao je dosta sporije, kako to evidentiraju popisi, s napomenom da je svugdje zbog različitih službi i okolnosti bilo pojedinaca, muslimana, koji nisu bili obuhvaćeni poreskim obavezama.[8]

Naravno da se je broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije mijenjao: rastao ili opadao. Rastao je novim prelazima na islam, a drugi uzrok porastu, broja muslimana, bile su i seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove ispale iz vlasti sultana. Treba se uzeti u obzir da se ipak muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Razlog tome je, jer su muslimani ovoga prostora, kao krajišta,  u velikoj mjeri stradavali u raznim ratovima koje je Osmansko carstvo vodilo na raznim frontovima, uglavnom protiv Monarhije[9]

         
 RAZLIČITI STAVOVI HISTORIOGRAFIJE PREMA OVOM PROBLEMU

Iako je o širenju islama u Bosni pisano dosta, ova problematika oduvijek je aktuelna te zavrijeđuje pažnju javnosti i užih naučnih krugova. Zbog činjenice što se islam i njegovo širenje uzelo jednu novu posebnu dimenziju u BiH, nego u drugim djelovima Balkana. Veliki dio pitanja može s tretirati ili rješavati na osnovu arhivske građe, te materijalnih dokaza u arhivima, kao što su npr. defteri -  kao zemljišni popisi obaveznika, te drugi materijali.[1] Iz kojih ne isčitavamo samo porezne obaveznike, već se također može pratiti i razvoj i širenje islama na osnovu ličnih imena, ili broja muslimanskih posjednika i mahala.

Međutim kako sam već naglasio, ovo pitanje veoma je aktuelno, i često se o njemu razgovara, naročito populiziranjem ove teme u savremenije doba. Samim tim  iz različitih krugova i na različite načine i historiografija je pristupala rješavanju ovog pitanja. U ovom dijelu radu osvrnut ću se samo na određenu literaturu i autore koji su pokušali da razmišljaju i prema svojim parametrima objasne ovo pitanje. Tako je još Bašagić na prijelazu između 19. i 20. stoljeća pisao na osnovu osmanskih izvora, prvenstveno tzv „janjičarksog zakona“ o osvanaju Bosne 1463. godine i poklanjanju stanovništva, sultanu Mehmedu II kod Jajca. Odnosno, masovnom prijelazu na islam bosanskih bogumila. On navodi i to da su zatražili od sultana da se i njihova djeca kupe u „adžami oglane“ (čitaj adžami odžake), te time dobili povlasticu od sultana. Bašagić je prilikom ove svoje tvrdnje citirao ranije autore s početka 19. stoljeća, Zinkcisena i Asbbtha, koji su pisali na ovu temu.[2]

Također su u literaturi zasnovani i oni manje aktuelni ili manje citirani stavovi o ovome problemu, te smatram da je i njih potrebno pomenuti kako bi rad dobio jednu širinu u svome razmatranju. Naime, određeni autori kojima pripada V. Glušinac sa svojim radom iz 1924. godine[3] i B. Petranović, pokušavali su do polovine 20. stoljeća dokazati da je bogumilska crkva bila pravolsavna. Druga grupa autora opet je uporno pokušavala da dokaže tezu o tome da su bosanski muslimani nastali nakon bečkog rata (1683-1699) od izbjeglica iz Slavonije i Like.[4]

Nekako u isto to vrijeme pojavio se i rad Mehmeda Handžića, kao nešto temeljnija i ozbiljna studija o ovoj problematici, na osnovu različite i brojne građe čime je određeni niz problema bio adekvatno rješen. Mehmed Handžić u svom radu pod naslovom „Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana“[5] na osonovu izvora* elaborira sam proces islamizacije Bosne i Hercegovine od dolaska Osmanlija na ove prostore. Analizira njihovu politiku, te mogućnost i uslove za širenje islama na ovom prostoru. Dolazeći do zaključka, u svom radu, da se bez sumnje islam širio bez prisiljavanja, jer su Osmanlije kao političari bili svjesni da i kada bi htjeli silom širiti islam, pustili bi loš glas o sebi i to bi imalo loše posljedice po njihovu vlast.[6]

Adem Handžić, u svom radu „O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu“[7] odmah na početku ističe neadekvatnost termina „islamizacija“ jer kako autor smatra, ovaj termin sa sobom donosi određenu prisilu i negativnu konotaciju. Handžić u svome radu tretira problematiku kakva je bi mogla biti eventualna razlika u tempu širenja islama grada i sela, strukturu stanovništva i dr. Širenje islama prema autorom razmatranju nije bio nasilan proces, što se može tumačiti ako se prati smjer širenja islama i intenzitet. Odnosno kako autor objašnjava na jedan bolji način, tako što će se pozivati na osnovu islamske vjere i vjerovanja gdje jedan Kur'anski ajet izričito kaže da „u vjeru nema prisile“ te „Vama vaša vjera, nama naša“; čega se osmanska država kao strogo teokratsko društvo prdržavala. A uzroke širenja islama treba prvenstveno tražiti u političkim, društvenim i ekonomskim prilikama u vrijeme dolaska Osmanlija.[8]

Ahmed Aličić pišući kasnije na istu temu u svom radu o širenju islama u Hercegovini[9] istaći će slične tvrde kao Adem Handžić o načinu i razlozima aktivnijeg širenja islama u Bosni i Hercegovini. U prvom redu to je politički i društveno ne sređena situacija u vrijeme dolaska Osmanlija. Te slaba i nesređena crkvena organizacija. Što je olakšalo i dalo dobru podlogu za masivnije prihvatanje islama. Aličić ističe da se širenje islama u Hercegovini odvijalo uglavnom kao i na ostalim područjima Bosne, te naglašava da tu postoje i izvjesne društvene specifičnosti. Širenje islama prouzrokovalo je velika pomjeranj stanovništva, a veliku ulogu u ovom procesu odigrali su derviški redovi, naznačavajući tekiju Blagaj. Naime, područje Hercegovine nastanjivale su dvije socijalne strukture, ratari i stočari - Vlasi. To je imalo određene razlike u uticaju na širenje islama. Ratari su prešli na islam masovno. Do kraja 16. stoljeća preko 80 %. Dok su Vlasi na islam prešli u znatno manjem procentu, negdje oko 35 %.[10]

Suprotno ovim stavovima na istu temu, pisao je pod kraj 20. stoljeća i Radovan Samardžić. On u svom radu kako ga je naslovio „Prodori islama u Jugoistočnu Evropu“[11] ističe radikalnija mišljenja o ovom društvenom procesu. Smatrajući da je islam mogao izgledati dosta privlačan stanovnicima jugoistočne Evrope u vrijeme osmanskog prodora zbog loše socijalne i društvene situacije. Međutim, apsolutno naglašava u svome radu tezu da je izvršena prinudna islamizacija ovog prostora. Te da se ona ne može predstaviti nikakvim dobrovoljnim prijelazima na islam, iako on ne poriče da ih je bilo i da je režim bio trpeljiv i prema nemuslimanima u skladu sa imovinskim stanjem i služenjem sulatnu. Novu vjeru po misljenju Samardžič primali su oni pojedinci koji su htjeli da sačuvaju svoj položaj ili su htjeli da napreduju. Posebno kada je Bosna u pitanju Samardžić tvrdi da su mnogi kmetovi primili islam ne bi li sebi olakšali teret koji je u njihovoj bjedi bio prevelik, aludirajući očito na poreze i devširmu.[12]

U novije vrijeme o ovome problemu, ali u nešto kasnijem vremenskom okviru 19. stoljeća, koji je ujedno i slabije istražen, pisao je Fahd Kasumović.[13] Kasumović kroz sidžile sarajevskog šerijatskog suda prati prijelaze i širenje islama u 19. stoljeću, te na osnovu arhivske građe pokazuje način na koji je funkcionirao proces prihvatanja islama, sudsku registraciju, te kako autor ističe i pokazuje jednu širu sliku koju ovakva vrsta izvora pruža, upoznavajući se sa više pojedinosti svakog slučaja. Autor u uz niz primjera ocjenjuje proces prijelaza na islam kao dobrovoljnu odluku. Međutim o intenzitetu ovog procesa u 19. stoljeću ne može se sa sigurnošću znati, jer nisu sačuvani izvori za sve djelove jednako.[14]



* Isa begova vakufnama spominje u Sarajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu određivati granice uvakufljenog posjeda.

[1] H. Mehmed Handžić,  Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, knjiga 1,Bošnjačka kulturna zajednica Revija “Sandžak”, Novi Pazar, 2012, str. 41- 44. (Dalje: M. Handžić, Islamizacija BiH)

[2] Fahd Kasumović, Prijelazi na islam u sldžilima sarajevskog šerijatskog suda iz prve polovine 19. stoljeća, 215-239; Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju : zbornik radova 1, posebna izdanja knj. 8,  urednik Husnija Kamberović , Institut za istoriju,  Sarajevo, 2011. str. 215. (Dalje: Kasumović, Prijelazi na islam)

[3] Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orjentalnu filologiju XXI – XXII, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1970,  37-53, str 42. (Dalje: A. Handžić, O širenju islama).

[4] Džemal Čehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1986. str. 429-430

[5] Ibidem, str. 49; Ahmed Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orjentalnu filologiju 41, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1991,  67 - 73.  str. 67. (Dalje: Aličić, Širenje islama u Hercegovini)

[6] Kasumović, Prijelazi na islam, str. 218, 219.

[7] M. Handžić, Islamizacija BiH, str 54;

[8] A. Handžić, O širenju islama, str. 42.

[9] M. Handžić, Islamizacija BiH, str. 66,67.

__________________________________________

[1] A. Handžić, O širenju islama, str 37.

[2] Ibidem, str 38; M. Handžić, Islamizacija BiH, str 45;

[3] Vidi više, V. Glušac, Srednjovjekon1a bosanska crkva bila je pravoslavna, Beograd, 1924.

[4] Gradovi u Bosni urbano su bili razvijeni sa brojnim muslimanskim mahalama već do kraja 16. stoljeća. Odnsono prije 1600. godine u Sarajevu je podignuto 98 džamija, što svjedoči o brojnom muslimanskom stanovništvu mnogo ranije, već do kraja 16 stoljeća. A. Handžić, O širenju islama, str 38 - 39; M. Handžić, str 8;

[5]Vidi više: H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, knjiga 1, Bošnjačka kulturna zajednica Revija “Sandžak”, Novi Pazar, 2012.

*iako se u svom radu konstantno zali na nedostatak izvora ali svaki od njemu poznatih samtra veoma važan i vrijedan za dokazivanje svoje teze. M. Handžić, Islamizacija BiH, str 53;

[6] M. Handžić, Islamizacija BiH, str 44.

[7] Vidi više: Adem Handžić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orjentalnu filologiju XXI – XXII, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1970, str. 37-53.

[8] A. Handžić, O širenju islama, str 37.

[9] Ahmed Aličić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orjentalnu filologiju 41, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1991, str. 53 – 67. 

[10] Aličić, Širenje islama u Hercegovini, str. 67, 71, 72.

[11] Radovan Samardžić, Prodori islama u Jugoistočnu Evropu, str. 23-42. Grupa autora, Istorija srpskog naroda III, Beograd, 1993.

[12] Samardžić, Prodori islama u Jugoistočnu Evropu, str. 24, 26, 27, 35, 37.

[13] Fahd Kasumović, Prijelazi na islam u sldžilima sarajevskog šerijatskog suda iz prve polovine 19. stoljeća, str. 215-239, Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju : zbornik radova 1, posebna izdanja knj. 8,  urednik Husnija Kamberović , Institut za istoriju,  Sarajevo, 2011... Pretežno su se autori bazirali na istraživanje početne faze procesa od 15. do 17. stoljeća.

[14] Kasumović, Prijelazi na islam, str. 216, 218, 220, 227.

 

Piše: Armin Džunuzović, MA

Podkategorije