Arhiva UDBE 3



Ovo je Ramiz Salkić, Dragane Bursaću!

 

Ramiz Salkić je, kao što vidiš i ti, i svi Bošnjaci koji su nasjeli na tvoje pisanje i ushićeno te podržavaju, nosio uniformu časne Armije Republike Bosne i Hercegovine, braneći domovinu i goli život, dok si ih ti u uniformi zločinačke četničke VRS napadao. On je branio ustavno-pravni poredak Republike Bosne i Hercegovine, dok si ga ti sa svojim pajdašima rušio!

Ramiz Salkić je u maju 1992. preživio zloglasni logor smrti u školskoj sali u OŠ „Branko Radičević“ u Bratuncu, u kojem je brutalno premlaćivan. Kasnije je bio zatočen i u drugom logoru na Palama. Nažalost, njegov babo Hamed nije preživio, jer su ga ubili zločinci iz vojske kojoj si ti pripadao. Posljednji pogled, dok je išao u koloni, tada 19-godišnjeg Ramiza, bio je usmjeren prema obližnjem kanalu u kojem je ležao njegov rahmetli otac. Ubili su ga, Dragane, pripadnici vojske kojoj si ti pripadao.

Ubili su i Hamdiju i Ahmeta, Ramizovu braću. Kosti jednog brata još uvijek traži po masovnim grobnicama. Ubili su preko 20 članova familije Salkić i blizu 3.000 Bratunčana od 1992. do 1995. godine.

Uprkos svemu, Ramiz Salkić je nakon svega uspravan čovjek i čistog obraza korača na onom prostoru, kojeg je vojska kojoj si ti pripadao pokušala očistiti od nesrba. Uprkos svemu, Ramiz nikad nije pozivao na zlo i uvijek je tražio pravdu i izgradnju dobrih odnosa sa komšijama Srbima, koji nisu ukaljali svoj obraz.

Perfidno si pokušao, Dragane Bursaću, podmetnuti kost među Bošnjake, a pogotovo one koji kao građani petog reda žive na prostoru okupirane RBiH, što se genocidnom tvorevinom zove. Uspjelo ti je zavesti samo one Bošnjake, koji ne vide dalje od svog nosa, pa pljuju, kako po Ramizu, tako i po vodećim bošnjačkim intelektualcima u raznim oblastima. Njih si zaveo, ali veliku većinu ne možeš i nikada nećeš!

Iznosiš neistine, baš kao i neki mediji u Bosni i Hercegovini, o broju savjetnika Salkića. To radiš jer znaš da savjetnici, nisu isto što i članovi Savjeta, koji su u ovom slučaju svoje znanje i stručnost, volonterski i potpuno besplatno, stavili na raspolaganje potpredsjedniku Salkiću i Bošnjacima u bh. entitetu RS.

Tebe brine Savjet, u kojem sjede neki pojedinci, brine te što će ovakve gromade raditi na poboljšanju stanja Bošnjaka u bh. entitetu RS. Tebe brine, pa opet iznosiš neistine, da nema Bošnjaka iz Prijedora, a u Savjetu se nalaze troje Bošnjaka iz Prijedora. Ali, tebe, tako površnog, činjenice ne zanimaju.

I da dodam Dragane, kad te već toliko zanima, mnoge intelektualce iz Prijedora, Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Foče i drugih mjesta, vojska kojoj si pripadao, poslala je u masovne grobnice. To je jedan od odgovora zašto nema toliko bošnjačkih intelektualaca u RS.

Pišeš o Savjetu, a ne pišeš zašto jedan potpredsjednik nema nijednog zaposlenog savjetnika. Nisam pročitao da si se nekada oglasio o premlaćivanju povratnika, o zabrani izučavanja nastave na bosanskom jeziku, o napadu na džamije, o nemogućem zapošljavanju povratnika…

 

 

 

Kako je Hrvatska ukrala kompletnu dokumentaciju Armije R BiH, SDA, Patriotske lige…

Arhivski radnici u Bosni i Hercegovini posljednjih godina bezuspješno ukazuju na nezapamćen međunarodni kriminal u kojem je država Hrvatska, putem svoga Državnog arhiva i Službe sigurnosti, ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine oko 10.400 kutija arhivske građe (radi se o milionima dokumenata, fotografija, video i audio snimaka). U toj građi je kompletna dokumentacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije (sa personalnim dosjeima i privatnim prepiskama), Patriotske lige Bosne i Hercegovine itd.

Kada je otkriveno da su državne institucije Hrvatske, preko svoga instaliranog kadra u Arhivu Bosne i Hercegovine ukrale kompletnu ratnu memoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine, zatraženo je zvanično da Arhiv Hrvatske vrati dokumentaciju. Radi se dakle o kamionima materijala. U tom trenutku, zbog opasnosti da će biti kažnjeni od svjetske organizacije arhivista, Arhiv Hrvatske prebacuje kompletnu dokumentaciju u sjedište Službe sigurnosti i skida sa sebe odgovornost i mogućnost kazne. Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku kojom zabranjuje pristup toj dokumentaciji bilo kojeg stranog državljanina – dakle, definitivno je institucionalizirana krađa stoljeća, provedena u režiji države Hrvatske.

U to vrijeme pouzdani kadar Miroslava Tuđmana (u to vrijeme prvog čovjeka hrvatske službe sigurnosti) u Arhivu Bosne i Hercegovine bio je Andrek Rodinic. Zanimljivo je da je Rodinis nakon ove afere odselio u Holandiju i danas tamo živi, a do danas ga niko nije teretio za bilo kakav prospust, štetu ili krađu. Također, direktora Jerkovića nikada niko nije pozvao na odgovornost.
Kako je otkrivena ova prevara/ krađa?

Na naučnom skupu arhivista Hrvatske na Plitvicama, kao gosti su bili arhivski radnici iz Bosne i Hercegovine. U jednom naučnom radu, koji je objavljen u zborniku radova u povodu ovoga skupa naveden je spisak građe iz Bosne i Hercegovine koja je u posjedu države Hrvatske. Također, navedeno je da je Hrvatska angažirala na “sređivanju” te građe uposlenika Arhiva Bosne i Hercegovine – pouzdanog Andreka Rodinisa. BH Arhivisti su odmah reagovali i rekli da je ta građa vlasništvo Bosne i Hercegovine i da se prema međunarodnim propisima mora vratiti.

Tada dolazi do nevjerovatnog preokreta, kao u filmu – svi zbornici radova, koji su pratili konferenciju, odjednom su povučeni i uništeni, kako bi se uništili dokazi o krađi. Samo oni primjerci koji su prije toga slučajno izašli iz štamparije spašeni su, a na sreću jedan je došao u posjed arhivista Bosne i Hercegovine. Udruženje arhivista iz Bosne i Hercegovine objavilo je taj rad u svome časopisu, bez korekcija, tako da se može vidjeti šta je to ukradeno od Bosne i Hercegovine. U nekoliko navrata stani su dopisi Državnom arhivu Hrvatske da vrati arhivsku građu, ali to se nije desilo. Šta više, onemogućen je pristup korištenju te građe bosanskohercegovačkim naučnicima, istraživačima, vlastima…

Zašto je to sada važno?

Kada su shvatili da se vojnici i oficiri Armije Republike Bosne i Hercegovine nemaju čime braniti, jer je sva dokumentacija u Zagrebu, susjedi i komšije su odlučili preko noći da krenu u brzu kampanju podizanja optužnica protiv oficira i vojnika Armije Bosne i Hercegovine. Danas se Dreković, Dudaković, Muminović itd, nemaju čime braniti. Nemaju dokaze, nemaju pristup dokumentaciji i argumentima. U narednim sedmicama i mjesecima možemo očekivati hiperprodukciju novih optužnica.
O ovome su informisane i državne institucije, Ministarstvo civilnih poslova, ali je ono odgovorilo da nema nadležnosti nad Arhivom i arhivskom građom. I nikome ništa. Upoznati su razni nivoi vlasti, pojedinci, bošnjački funkcioneri, te predstavnici institucija na svim nivoima – i nikome ništa – pojela maca našu memoriju – ali kompletnu. Država i Bošnjaci nemaju dokumente Generalštaba Armije R Bosne i Hercegovine, dokumentaciju korpusa, brigada… Sve je u Zagrebu.
Kako bi ovaj problem bio dostupan široj javnosti, odlučio sam podijeliti tekst iz naučnog časopisa Arhivska praksa, tako da možete detaljnije čitati u dokumentima ispod. Možda nakon ovoga neko i reaguje. Iako, iskustvo zadnjih sedmica govori da neće, jer naša je filozofija – šta se to mene tiče!

Očigledno je da smo žrtve vrlo ozbiljne agresije koja se provodi nad državom Bosnom i Hercegovinom.
Da naglasim, Vojska RS i HVO nisu ustupili svoju dokumentaciju Arhivu Bosne i Hercegovine, ali su političke elite sa prostora gdje su tokom rata vladale ove vojne formacije, uredno uposlili svoje kadrove u državni arhiv, tako da je u jednom trenutku, od svih uposlenih u Arhivu Bosne i Hercegovine bio uposlen samo jedan Bošnjak i to sa srednjom stručnom spremom.
Dok se bošnjački političari u Sarajevu nadmeću ko će zasjesti za veću sofru i upravljati njome, ko će opkuračiti veću budžetsku kesu, državu Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku razbijaju iznutra.

____________

za Saff.ba piše: Mehmed Meša Pargan

Islamsko bankarstvo kroz prizmu vakufskih kredita u osmanskoj Bosni

UVOD      

       U današnjem društvu sve je aktuelnije pitanje islamskog bankarstva, odnosno podizanja kredita i vraćanja kamate posudiocima, uglavnom bankama. Da li je to grijeh? Opće je poznat stav Islama prema kamati. Uzimanje novca pod kamatu, ili njegovo davanje pod istim uslovima strogo je zabranjeno islamskim propisima i smatra se velikim grijehom. Brojni današnji alimi, ulema i intelektualci bave se i govore o pitanju kamate i kredita. Da li je opravdano njeno davanje u kojim slučajevima je ona potrebna i slično. 

      Istim ovim pitanjem bavili su se narodi i u ranijem periodu. U vrijeme Osmanske vladavine u Bosni isto pitanje bilo je jako eksponirano. Naime, Kur'an je zabranio kamatu i davanje novca na kamatu, ali je trgovina dozvoljena. Čak je i preporučena jer je i sam Božiji poslanik bio trgovac. Upravo je ta mogućnost trgovine i danas ali i u ono vrijeme otvorila mogućnost posuđivanja novčanih kredita. Te otvorila različite mogućnosti poslovnanja.  Kako to izgleda danas možete sazbnati u svakoj banci koja se bavi poslovanjem na bazi islamskog bankarstva. A kako je nekada izgledalo pročitajte u narednom tekstu. Sličnosti su evidentne.

                       

                                 Slikovni rezultat za islamsko bankarstvo

     

       Institucija vakufa i značaj koji je vakuf imao za društveni, ekonomski i socijalni razvoj je nemjerljiv. Njegova uloga kao jedne od krovnih institucija na kojima će se, kako je vrijeme pokazalo, temeljiti privredni prosperitet, ni u jednom segmentu ne može biti osporena. Posljedice vakufa i uvakufljenja vidljive su svakodnevno. Građevine kao što su džamije, medrese, mostovi ili česme posljedica su prakse uvakufljenja za opće dobro, te i danas imaju svoju svrhu.[1]  Međutim, jedan poseban dio te prakse jesu vakufski krediti koji su u vrijeme osmanske vlasti imali ogroman značaj za podsijpešivanje privrede i njen razvoj. Način na koji su oni bili odobravani, te isplaćivani i vraćani uz interes kako je to formulirano bit će predmet istraživan ja i izlaganju u narednom, uz opću sliku i objašnjenje na koji način ekgzistira institucija vakufa.[2]

         Vakufi su u Bosni odigrali veoma značajnu ulogu i u kreditiranju privrede, naročito gradske privrede, davajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaj za privredni napredak i razvijenost. Prema praski vakufi su u većini slučajeva praktikovali registrovanje zajmova u sidžilima kako bi osigurali zajmove i mogućnost naplate. A sve to s cilje očuvanja vakufskih sredstava i njihovom povećanju, kako je često u vakufnamam i navođeno da se određena svota novca daje pod zakup ili interes i sl.[3]

Iskorištavanje nepokretne imovine izvodilo se je uglavnom na dva načina. Ili je to bilo principom najamne snage ili izdavanjem pod zakup zemljišta. Što je bio češći primjer kako bi se što sigurnije obezbjedio prihod sa tog zemljišta. Zakupnina se davala obično na jednu godinu ili dugotrajni zakup.[4]

Dakle upravo su mnogi vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca ili prihoda. A novčana sredstva koja su ostajala kao gotov novac obično su bila zavještana s ciljem njegovog pozajmljivanja uz kamatu, interes koja će također opet služiti za pokretanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa. Tako da su upravo ta sredstva bila glavna osnova vakufskih pozajmnica, koji su bili prilično razvijeni u svim većim mjestima u Bosnanskom ejaletu, a posebno Sarajevu.[5]

Ono što je veoma važno jeste da je i novac često davan u zakup. Tih slučajeva je kod nas bilo dosta. Davale su se ponekad pozamašne svote novca od nekoliko stotina hiljada akči. U vakufnamama kao zadužbinskim poveljama, određeno je kako će se upotrebljavati taj novac. Obično se naglašava da će novac biti davan na zajam uz određeni ineres i tvrdo jemstvo, a prihodi od interesa da će se trošiti u vakufske svrhe.[6]

Davanje novca pod interes ipak nije bilo dozvoljeno u prvo vrijeme islama. Kur'an jasno na nekoliko mjesta zabranjuje uzimanje bilo kakvog interesa u vidu kamate. Ugovor se sa ove strana smatra nevalidnim a stranka podleže pod krivičnu odgovornost šerijatskom pravu, jer se to smatra nedozvoljenim sticanjem novca, a sve sa ciljem ukidanja ili smanjivanja stope lihvarenja koje je po Kur'ana kao kamata ili Ribh opće zabranjeno. Međutim, ova mjera teško se odražavala na privrednoj i trgovačkomj sceni i prometu. Trgoviana, kao takva, usko je povezana sa prometom i kreditom, odnosno interesom, što je na ovaj način bilo zabranjeno, odnosno u velikoj mjeri spriječavalo ostvarenje bilo kakve dobiti. Baš zbog toga vrlo je rano za potrebe privrednog prometa ovakav način razmišljanja prevaziđen u njegovoj okvirnoj formi, međutim načela su se zadržala. Zaobilaznim putem, izigravanjem zakona „hjal“ uvelo se u običaj uzimanje kamate. To se činilo na osnovu ugovora po kome dužnik prima manju svotu, a obavezuje se da će vratiti veću. Razlika između ove dvije svote predstavljala je prikrivenu kamatu. To se obično realiziralo na osnovu privrednog ugovora o kupovini i prodaji.[7]*

Islamski su pravnici na početku ove postupke osuđivali, ističući da su oni u neskladu sa propisima o zabrani kamate. Međutim sa vremenom je ovaj način sve više napredovao i opravdavan je kao potreba i opći interes da se podspiješi privreda.[8]*

Međutim ulema je tokom nekoliko prvih stoljeća i sama dala veliki doprinos konstituiranju discipline “vakufskoga prava”. Rano se došlo do teorije o stalnosti i trajnosti same imovine koja se uvakufljava, zatim o mogućnosti uvakufljenja pokretnine imovine, potom teorije o neotuđivosti vakufske imovine, itd.[9]

Sredstva pod kredit izdavana su ljudima  uglavnom iz iste mahale odakle je vakuf bio, odnosno bar iz istog mjesta. Ljudima privrednicima, onima malo moćnijim, koji bi određeni uloženi novac bili u stanju da vrate i gdje ne bi bilo rizika. Često je to kome će biti novac izdavan regulirano i samom vakufnamom, gdje bi sam vakif, kako je npr. Gazi Husrevbeg naglasio da se novac pod zakup, daje trgovcima, odnosno zanatlijama i poljoprivrednicima, koji su na glasu kao imućniji ljudi i u dobrom stanju, te koji imaju povjerenja da su ispravni i da su poznati po lijepom vladanju. A da se ne daje emirima, valijama, muderisima, kadijama i vojci, čime se jasno označava na koju stranu bi novac trebao biti usmjeren. [10]

Kamatna stopa bila je uglavnom jasno fiksirana, u obliku odredbe koju je sam vakif dao. Ona se uglavnom kretala 10 - 12,5%, međutim visina kamatne stope često je znala ići i do 15%. A ovakve odluke vakufname i samog vakifa bile su strogo poštovane, te se nisu smjele i trebale remetiti.[11] Obezbjeđivanje vakufskih potraživanja osiguravalo se primarno putem jemstva kao oblika personalnog obezbjeđenja, rečeno ekonomskim rječnikom i putem realnog obezbjeđenja odnosno zalaganja nekretnine. Pored vakufskih gotovina koje su davane na zajam uz interes; postojale su i slične gotovine siročadi, maloljetnih lica, koje su također na sličan način izdavane Ovo je obično obavljao vasija ili skrbnik koji bi bio imenovan kao staratelj maloljetnoj osobi i da se brine o njegovim sredstvima.[12]

 

 ZAKLJUČAK

Vakufi su odigrali značajnu ulogu u društveno-ekonomskom životu Bosne i Hercegovine. Znatno uticali na postanak i razvoj gradova. Na transformaciju mjesta u urbana naselja islamskog tipa. Vakufski krediti, s druge strane, imalu su jednu veoma značajnu ulogu u kreditiranju privrede, narošito gradske privrede, dajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaja privredni napredak i razvijenost. Kako su brojni vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca zavještanog s ciljem njegovog pozajmljivanja uz interes. imali su i mogućnost njegovog pozajmljivanja privrednicima za pokretanje ili razvijanje trgovine i posla, što je pomagalo razvoj privrede. Te opet, nakon vraćanja ovog novca uz određeni interes koji je objašnjen u radu, on je opet služio za pokrivanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa.

Zbog toga se kroz obradu literature i razumijevanjem ovog procesa jasno shvata značaj same institucije vakufa za privredni napredak, te značaj kredita za razvoj i unaprijeđenje odrešenog posla, npr. trgovačkog. Na kraju se jasno može iznijeti afirmativna uloga vakufskih kredita kao značajnog pologa koji će iako je na određeni način bio šerijatski neustanovljen pomoći tadašnjim privrednicima kao važno pomoćno sredstvo u finansiranju na različitim prostorima carstava, pa i same Bosne i Hercegovine.

 

BIBLIOGRAFIJA

·         Begović Mehmed, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska  akademija nauke i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963.

·         Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, str. 267-294.

·         Sućeska Avdo, Vakufski krediti u Srajevu prema podacima iz Sidžila sarajevskog kadije iz godine 973, 974. i 975/1564, 65. i 66, Prilozi za orjentalnu filologiju 44-45, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani,  Naučni skup Sarajevo, 22. juni 2011, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.

    - Mehmedalija Hadžić, Vakufi i vakufname – definicija i implementacija, str. 11-19.

   - Behija Zlatar, Značaj izvora za izučavanje historije institucije vakufa, str. 19-27.

               - Enes Karić, Ulema i vakufi, str. 43-53.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2013.

   - Enes Ljevaković, Institucija vakufa u šerijatskom pravu, str. 15-25.

   - Kerima Filan, Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, str. 117-145.

   - Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u BiH , str.33-47.

 


[1] O ulozi vakufa u ekonomskom, drušvenom i kulturnom životu, a posebno o njegovom značaju za formiranje i razvoj gradskih sredina i privrede u historiografiji nije puno pisano. Osim djela Kreševljakovića, Vladislava Skarića, Ćire Truhelke i još nekoliko radova nema sveobuhvatne studije, iako svake godine u vremenu obilježavanja dana vakufa, zbornicima radova se pokušavaju tretirati određeni važni problemi i da se na njih da odgovor. Sućeska, Vakufski krediti, str. 3- 4; Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, 267-294, str. 287.

[2] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u Bosni i Hercegovini, 33-47, str. 36.

[3] Sućeska, Vakufski krediti, str. 5-7.

[4] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.

[5] Sućeska, Vakufski krediti, str. 3.

[6] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.

[7] Ibidem, str. 69-70.

    * Povjerilac je prodavao svome dužniku navodno neku robu na kredit za određenu svotu novca. On bi tu istu robu otkupio od dužnika za gotov novac po nižoj cijeni. Dužnik je bio obavezan da vrati onu veću svotu novca nego što je primio od svoga povjerioca. Ovdje se ustvari zaobilaznim, prikrivenim putem sklapao ugovor o zajmu uz plaćanje interesa. Ovaj postupak nazivao se „muhatara“, a njime su se služili najviše trgovci i zanatlije. A pored toga primjenjivao se u istu svrhu i ugovor na osnovu koga bi dužnik bio obavezan da svome povjeriocu prilikom isplate duga da još i dar, dobit u robi u određenoj vrijednsoti. Tako da se i na ovaj način prikrivao interes,a  ovakav način se nazivao „murabeha“.

[8] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 70-71.

    *Također je postojala mogućnost da dužnik povjeriocu proda založenu stvar s tim što je mogao natrag povratiti kad dug isplati. Povjerilac je kao prividni vlasnik sticao pravo da se koristi i služi založenom stvari, a da plodove i koristi nije dužan uračunati u otplatu duga.Ti plodovi su ustavri predstavljali interes na sumu koja je povjeriocu dana na korištenje.

[9] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani, Enes Karić, Ulema i vakufi, 43-53,
str 45.

[10] Sućeska, Vakufski krediti, str. 12-13.

[11] Ibidem, str. 19: Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 72.

[12] Ibidem, str.11,12, 20 - 23.

 

Piše: ARMIN DŽUNUZOVIĆ, MA

 

Podkategorije