10 GODINA ŽIVOTA KOMUNISTI SU MI UZELI BEZ RAZLOGA

“Moj otac je te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže”



Atif Delalić rođen je 1929. godine u selu Mjedenik, gatačka općina. Otac Uzeir bio je imam, svršenik tzv. Merhemića medrese. Mati mu je bila iz Bileće. Kako kaže, osnovnu školu završio je putujući po sedam kilometara do škole, u jednom pravcu sedam, u drugom sedam, pritom prelazeći preko Neretve u njenom gornjem dijelu, gdje mostovi nikad ne ostaju pred silinom rijeke. “Učitelj nam je bio neki solunac (učesnik Solunskog fronta, op. a.), nije se znao ni potpisati kako treba, a mi smo za taj period školovanja naučili jedino tablicu množenja”, kaže Atif i nastavlja: “Nakon toga, u Gacku sam upisao građansku školu i zbog lošeg predznanja jedva sam čekao kraj godine. Upisao sam medresu u Mostaru, ali je onda počeo Drugi svjetski rat i ja sam se vratio svojima u selo. Bio sam mlad, povisok, ali malokrvan i neuhranjen, bolešljiv. Tokom rata prelež’o sam i tifus. Nisam bio dovoljno star za vojske, što me spasilo od mogućih mobilizacija, od ustaša, domobrana, partizana.”

Bošnjaci istočne Hercegovine, kao i oni u istočnoj Bosni i Sandžaku, te ratne 1941. godine bili su potpuno nezaštićeni. Komšije Srbi i njihovi sunarodnjaci iz Srbije i Crne Gore jedva su dočekali da se obračunaju s “Turcima”. Tada nije bilo važno u kojoj vojsci su bili ti Srbi, u partizanima ili četnicima, njima je važna bila osveta “Turcima”. Prof. dr. Smail Čekić tvrdi da je u periodu od juna 1941. do kraja januara 1942. godine u istočnoj Hercegovini počinjen genocid nad Bošnjacima i da ih je pobijeno više desetina hiljada. Taj genocid preživio je Atif Delalić.

“I sad se sjećam suza moje majke kad je saznala da su joj pobili sve njene u Bileći. Bilo je to u augustu 1941. godine, kada su četnici nakon iživljavanja i monstruoznih zločina i mučenja bacili nekoliko stotina bošnjačkih civila, žena, djece i staraca u jamu Čavkarica i pobili ih. Bliska rodica moje majke Hadžera Ćatović-Bijedić jedina je preživjela ovo stratište tako što je 72 dana provela u toj prirodnoj jami, među leševima, na dubini od stotinjak metara. No ništa se o ovoj jami nije smjelo govoriti iza Drugog svjetskog rata. Komunistima to nije odgovaralo zato što su mnogi zločinci bili iz njihovih redova. Navest ću vam primjer svireposti koja je tih mjeseci provođena nad Bošnjacima istočne Hercegovine. Mom daidžiću koji je bio izuzetno pametan, a što su znale komšije, izvadili su zašiljenim drvetom oči i pustili ga da se tako u tim bolovima tetura po hercegovačkom kršu i udara s kamena na kamen. A oni su za to vrijeme sjedili ispred njegove kuće i sve to gledali i smijali se”, drhtavim glasom govori svoja sjećanja Atif.

Ubrzo je došao red i na Bošnjake Gacka i okoline: “Jedva smo živu glavu izvukli. Ni sam ne znam kako smo uspjeli pobjeći. Smjestili smo se u Hrasnici kod Sarajeva, gdje je otac dobio imamsku službu. Ja sam tu u Hrasnici u tih nekoliko ratnih godina puno izgubio, nisam se školovao, sve do 1944. godine, kada po nagovoru i insistiranju oca upisujem zanat. Zanat će mi kasnije, kada budem uhapšen kao mladomusliman, puno pomoći da preživim zatvorske dane. Radio sam u radionici i nisam bio izložen torturi kao ‘Mladi muslimani’ koji su bili studenti. Zbog toga sam blagosiljao oca stalno što me je dao na zanat.”

Upravo je preko oca Uzeira Atif doživio i prvi zvanični obračun komunista s njegovom porodicom odmah po dolasku na vlast. “Kada su došli na vlast komunisti, a među njima i mnogi četnički fašisti koji su preobukli uniforme, počeli su se obračunavati s Bošnjacima. Na Ilidži je bila situacija takva da su Srbi koji su bili kmetovi kod Bošnjaka dobili zemlju na korištenje, a onda im je ona i dodijeljena. Oni su bili jako pokvareni i s dolaskom komunista na vlast vidjeli su mogućnost obračuna s komšijama Bošnjacima. Prokazivali su uglavnom lažima svoje komšije Bošnjake UDBA-i. Onda su ih oni hapsili i zatvarali, isljeđivali i ubijali bez suđenja. I moj otac je bio uhapšen. Ja bih svaki dan svraćao do mjesta gdje su bili zatvoreni i ponio bih ocu nešto da pojede. Jednog dana, nakon što sam ostavio na kapiji hranu i pošao, čuo sam kako me otac doziva. Bio je na spratu jedne barake. Rukama je pokušao da se sporazumije sa mnom, odnosno da sazna ima li u blizini milicije.

Nakon što sam mu pokazao rukama da nema, bacio je nešto prema meni. Uzeo sam svežanj, otvorio, a unutra je bio hljeb. Shvatio sam da je u pitanju poruka. Kad sam se odmakao, otvorio sam i između dvije kriške hljeba našao napisanu poruku na papiru. U poruci je stajalo: ‘Osuđen sam na smrt. Ubiće me’ i ime popa kome je trebalo mati da se obrati da mu pomogne. Riječ je o popu s kojim je otac sarađivao kao imam. Mati je to uradila i pop je rekao: ‘Ne brini, neće ga ubiti.’ U isto je vrijeme UDBA poslala dopis u naše mjesto kod Gacka i tražili su da se mještani Srbi izjasne kakav je bio moj otac. A otac je tim komšijama pomogao 1941. godine i spasio ih likvidacije od strane ustaša. Naime, otac je doznao da će ustaše pobiti te Srbe i krišom je navečer obavijestio komšiju šta se sprema te da on obavijesti druge i da bježe. I tako je i bilo, pobjegli su i spasili se. Međutim, pet godina kasnije oni žele odgovoriti UDBA-i na Ilidži riječima ‘odžu treba ubiti’. Ali ustaje jedan među njima i kaže: Zar se ne sjećate da nas je ‘odža spasio’, prekori ih i ode istinita depeša o ocu. Tako da otac preživljava, puštaju ga na slobodu, ali nikad ga ne ostavljaju na miru. Do smrti su ga svako malo hapsili, isljeđivali, zatvarali pa puštali, posebno nakon što su mene uhapsili 1949. godine.”

Moj je otac te 1946. godine imao sreće, a mnogi Bošnjaci na Ilidži nisu. Zahvaljujući zlobi komšija, bili su hapšeni i ubijani. Desetine ih je tada ubijeno i zatrpano u jednoj rupi na jednoj poljani u Hrasnici koju su napravile 1944. godine savezničke bombe. Tada su letjeli saveznički avioni prema Siciliji i prelijetali preko Sarajeva. Ustaše su pucale na njih pa je jednom jedan bombarder ispustio bombu, odnosno tu se radilo o uvezanih više teških bombi. Kada je pala, napravila je ogroman krater. Mogla je u krater stati povelika kuća. Tu rupu su komunisti te 1946. godine koristili za ubijanje Bošnjaka s Ilidže. Otac je svjedočio tim noćnim odvođenjima zatvorenika, a svi mi rafalima. Jednu noć su to bili jaki mitraljeski rafali. Ujutru kad sam pošao u školu, čuo sam priču kako su se četnici ubacili i pofatali neke Bošnjake i pobili ih. To je bila izmišljena priča od UDBA-e.”

Atif Delalić priključuje se pokretu “Mladi muslimani” 1947. godine. “Mladi muslimani’ su tada imali ugled u našem narodu. Stekli su ga tokom rata jer su pomagali naš narod, izbjeglice posebno kroz humanitarnu pomoć, ali i kroz mektebe i obrazovanje djece, a pritom nisu bili tokom rata s fašistima, a nisu ni s komunistima poslije rata. Ja sam bio kivan na fašiste i na komuniste sve kroz sudbinu svoje porodice. I tako sam se priključio tom progresivnom pokretu mladih ljudi. Uglavnom, sva naša ideologija tada je bila ostati u islamu i čvrsto se uzdati u Allaha, te širiti među omladinom islamske stavove i principe, ne dozvoliti asimilaciju i napuštanje vjere. Nikakvih drugih ambicija nije bilo. No to je bilo dovoljno komunistima da se obračunaju s nama 1949. godine. Ja sam po završetku zanata zaposlio se u Vojno-remontnom zavodu. Stanovao sam u Starom Gradu s jednim Zijom iz Krajine, koji je također bio mladomusliman. Kad je počelo hapšenje 1949. godine, mi smo shvatili da će uhapsiti i nas i htjeli smo bježati. Ja sam dobro znao kako se oni obračunavaju s muslimanima još od sudbine ilidžanskih Bošnjaka 1946. godine. Međutim, nismo uspjeli, jedan dan vratio sam se s posla u stan, u jednoj čikmi sam stanovao, kad ide auto prema kući, tada je to samo mogla biti UDBA. Izlaze dvojica u dugim kožnim kaputima i hapse me. Poslije 12 dana provedenih u UDBA-i i velike iscrpljenosti jer mi nisu davali da jedem, prebačen sam u vojni zatvor zato što sam radio u Vojno-remontnom zavodu pa je odlučeno da mi sudi vojni sud. Dobro sam prošao u vojnom zatvoru što se tiče isljeđivanja, maltretiranja i zatvorskih uslova, puno bolje od kolega kojima je suđeno na civilnim sudovima, ali sam zato dobio više godina zatvora.

Osuđen sam na 12 godina za navodno kršenje poretka, naoružavanje, krađu oružja iz Vojno-remontnog zavoda, i to nekakvih mina koje su teške 18 kg i glomazne i koje je nemoguće iznijeti skrivene u čarapama, pantalonama, jakni. A pritom smo, što je i normalno, bili svaki dan pregledani i prilikom ulaska na posao i prilikom izlaska s posla. Prebačen sam u Zenicu s još 20-ak zatvorenika. Čim smo ušli u krug, postrojili su nas i tražili da istupe ‘Mladi muslimani’. Istupili smo. Onda su tražili da istupe od nas oni koji su bili pripadnici milicije. Izašli su Adem Gerin, Ćamil Hodžić i jedan Topić. Prema njima su imali poseban tretman, posebno prema Ademu jer je bio komandir stanice u Starom Gradu u Sarajevu. Kao što sam rekao već, život mi je spasio zanat. Radio sam u radionici i prošao dobro u odnosu na druge mladomuslimane. Inače su prema nama mladomuslimanima imali poseban tretman. Najgore smo prošli, ali sam ja, eto, imao sreće. Kad je Tito počeo da hoda po muslimanskim zemljama, oni su se počeli interesirati za položaj muslimana i onda je Tito skontao da je bolje da nas puste i počeo je taj proces puštanja, ali su napravili komisije koje su nas saslušavale. Tako da sam ja pušten nakon 10 odležanih godina. Deset godina života sam dao bez razloga, kao i svi drugi.”

Nakon izlaska iz zatvora, kao i većina istaknutih mladomuslimana, i Delalić je nastavio školovanje. Bilo je puno poteškoća da upiše Ekonomski fakultet, ali je na kraju uspio. Završio je prvi stepen, odnosno Višu ekonomsku, a onda su ga pozvali u vojsku. Nakon dosta poteškoća u vojsci u Kninu, gdje su uglavnom slali one koje su smatrali problematičnim, što je Delalić za njih bio kao mladomusliman, vratio se u Sarajevo. Oženio se, zaposlio i radio jedno vrijeme kao čuvarkuća, zatim kao zanatlija, a onda i kao ekonomista, u penziju je otišao radeći u ekonomskoj struci na Medicinskom fakultetu.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je na službi u Civilnoj zaštiti na Dobrinji, a dvije godine, 1995. i 1996, bio je predsjednik Općine Novo Sarajevo. U toku te dvije godine ta funkcija je promijenjena u načelnik. Danas Atif živi na Dobrinji, penzionerski, dosta dobrog zdravlja za godine koje ima. I dalje je u kontaktu s još tih nekoliko živih mladomuslimana iz tih prvih generacija, s prof. dr. Omerom Nakičevićem, Ćamilom Hodžićem i Ejubom Hadžićem.


__________________

IZVOR: Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu STAV

PIŠE: Anes Džunuzović

Nas, mladomuslimane, nikad neće ostaviti na miru jer smo porazili i fašiste i komuniste

Da su “Mladi muslimani” i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman u 97. godini života, Konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina Sarajlija po mjestu življenja. “Jašta sam, sine, nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma. Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene”, započinje svoju priču hadžija Ćamil

                               

Kada su pred Drugi svjetski rat jačale dvije retrogradne i po čovječanstvo opasne ideologije - fašizam i komunizam, među Bošnjacima se pojavila grupa mladih intelektualaca koja je bila svjesna ovih opasnosti. Bili su to ''Mladi muslimani''. Tada je Mustafa Busuladžić pisao: ''Komunizam i antipod mu fašizam nezadovoljavaju''. Nažalost, ove ideologije su uzele maha, i traju do danas. Fašizam je privukao uz sebe tokom Drugog svjetskog rata jedan broj Bošnjaka, na sreću mali broj. Komunizam se pokazao bližim Bošnjacima, pa ga mnogi i danas njeguju, neki vrlo aktivno kroz političku borbu, a neki kroz žal za ''boljim vremenima'', uz kalendare sa Titinim fotografijama, ljubomornim čuvanjem partijskih knjižica i pionirskih mahrama. Demokratske promjene '90-ih godina prošlog stoljeća, na svu sreću, poslale su komunizam u našoj zemlji u opoziciju. Mladomuslimanske snage nosile su slobodarski i demokratski duh kod Bošnjaka pred Drugi svjetski rat, a nosile su ga i kada se raspadala Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Kao antifašisti i antikomunisti pokrenuli su, uz druge intelektualce, Bošnjake ka političkom organiziranju na principima slobode, demokratije, antifašizma i antikomunizma. I uspjeli su.

Vampiri su među nama
Povampireni komunisti iz bošnjačkih redova, i fašisti iz drugih redova, konstantno se bore za povrat na ideološki, ali i politički tron, na ponovnu ideološku i političku okupaciju Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Konstantno se od Drugog svjetskog rata do danas pokušava ''Mladim muslimanima'' i drugim bošnjačkim intelektualcima osporiti antifašizam. Dok je vladao komunizam hapšeni su i zatvarani, predstavljani su kao fašisti, a zapravo su hapšeni je su bili antikomunisti. Danas se ''Mladi muslimani'' ponovo pokušavaju pokazati kao fašisti. To je udar ne samo na ovaj pokret već na suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, jer su mladomuslimani udarili temelj modernoj Bosni i Hercegovini i poveli je ka putu nezavisnosti i suverenosti. Tako da neprijateljima je cilj da dokažu da su mladomuslimani fašisti, a time bi dokazali da je moderna Bosna i Hercegovina zapravo fašistička tvorevina. S kojim nivoom svijesti se u ovaj koncept uklapaju savremeni bošnjački komunisti, FGR-ovci, mnogi intelektuaci i mediji, treba se zapitati ili ih upitati. Ne čini se tako bezazlenim demonstriranje komunističkih aktivista s parolama tokom polaganja cvijeća gospodina Bakira Izetbegovića na Spomen obilježlju Vraca, kao što se ne čine bezazlenim ni nedavne izjave generala Jove o selamu i Armiji RBiH.

Hapšenje i boravak u njemačkim logorim

No, da su ''Mladi muslimani'', i svi oni koji su njihov izdanak antifašisti, ali u isto vrijeme i antikomunisti, svjedoči žrtva fašizma i komunizma hadži Ćamil Hodžić, mladomusliman, 97 godina, konjičanin po rođenju, a već 70-ak godina sarajlija po mjestu živjenja. ''Jašta sam sine nego bio protiv fašizma, a i protiv komunizma'', započinje svoju priču hadžija Ćamil: ''Ali čini mi se da su oni još više bili protiv mene. Ni kriv ni dužan, osim što sam bio Bošnjak i musliman, držo do sebe, svog naroda i svoje vjere, završio sam i u fašističkom i u komunističkom logoru. Bio sam mlad, svega 18 godina kad su me 1941. godine Nijemci uhapsili u Konjicu i sa još možda 300 ljudi transportnim vozovima prebacili u Njemačku. Tri dana nam nisu dali ništa da jedemo. Tek treći dan kad smo bili u Beču dobili smo nešto hrane. Prvo su nas smjestili u Dortmund u neke barake. U Dortmundu su bile smještene velike protivzračne snage njemačke vojske. Englezi i Francuzi su često bombardovali ciljeve, poput željeznica, a mi smo onda to popravljali, i to uglavnom noću. Bilo je zatvorenih Francuza, Engleza, Rusa. Mi smo im trebali kao radna snaga. Upoznao sam tamo i jednog francuskog pilota koga su oborile njemačke protivzračne snage. Dobro smo se sprijateljili, on je imao lošiji tretman kao pilot neprijateljske vojske pa sam mu ja pomagao u hrani. Bio mi je zahvalan zbog toga. Nakon Dortmunda prebacili su me u Essen, a završio sam u Hamm wesfalenu, sjećam se da sam pitao stražara Hermana gdje sam i da mi je odgovorio. Moji u Konjicu nisu znali šta je samnom, mislili su da sam mrtav. Sve dok moj komšija i drug nije zamolio svoga oca Ćamila Hamzu, načelnika u Konjicu, da iskoristi svoj autoriter načelnika i provjeri kod okupatora gdje sam. I saznao je tačno gdje sam, pa je zamolio da me pokušaju izbaviti. I tako je i bilo. Jedan dan, bila je 1943. godina, možda proljeće, pozvali su me iz komande logora i rekli da idem kući. Osigurali su mi kartu, odjeću i nešto novca i ja sam pošao kući'', prisjeća se hadžija Ćamil.

Mobiliziranje u partizane
Nakon otprilike godinu i pol provedenih u radnim logorima hadžija Ćamil je putovao kući. Uspio je naučiti i njemački jezik za to vrijeme. Iako je prošlo više od 75 godina prisjeća se i nekih detalja. U kupeu je sjedio sa dvoje Nijemaca, bratom i sestrom. Nijemica mu je tražila i adresu, a on je zapamtio njeno ime i adresu i pamti ih do danas, zvala se Hani Kosmajle. Nakon presjedanja u Beču i Zagrebu stigao je i kući u Konjic. Poslije nekoliko dana pošao je za Zagreb gdje mu je bio brat, ali su ga u Sarajevu s voza skinule ustaše i zatvorile u tadašnji zatvor Belediju kod Vijećnice. Tu je bio 20 dana. Uspio je poslati pismo kući preko jedne čistačice s Bistrika, pa je opet intervenirao načelnik Ćamil Hamza i pustili su ga ali nije mogao ići u Zagreb već se vratiti u Konjic. Zamalo je tada hadžija Ćamil izbjegao da ga pošalju u Jasenovac. Nije dugo bio u Konjicu partizani su upali u selo i mobilizirali ga. Nije se opirao jer je u njima vidio antifašiste. Bio je pripadnik 29. divizije i ratova po Hercegovini. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata priključio se tadašnjoj miliciji, bio je na školovanju nekoliko mjeseci u Sarajevu, a onda se vratio u Konjic, bio je u Ostrožcu, svom selu, načelnik ispostave milicije. Poslije nekog vremena prebačen je u Livno, za načelnika milicije.

Susret s Titom
Bilo je dogodovština i tada priča hadžija Ćamil: ''Bio sam dežurni ispred policijske stanice, bila je noć kad staje vojni auto i otvara se prozor, pita me oficir iz auta gdje živi Hasan Brkić. Hasan Brkić je bio ministar tada. Ja mu pokušam objasniti, a on kaže hajde sjedi povedi nas, ja sjednem kad sam se okrenuo kad pozadi sjedi Tito. Hasan Brkić je bio Titin prijatelj i ovaj mu je pošao u posjetu, ali nisu znali tačno gdje stanuje, pa su mene pitali''.

Hapšenje i boravak u komunističkim logorima
Hadžija Ćamil bio je posvećen svom poslu, no, nikad nije ostavljao namaz i nikad nije postao član partije, a družio se i s džamijskim ljudima, među kojima i s mladomuslimanima čije je ideje prihvatao. Bilo mu je jasno da su komunisti uzurpirali antifašističku borbu i da su nametnuli svoju ideologiju kao zvaničnu u novoj državi, novoj Jugoslaviji. To je komunistima bilo dovoljno da ga 1949. godine uhapse u Livnu. Stigli su DB-ovci iz Mostara i uhapsili ga na spavanju. Odmah su ga zatvorili u samicu i tri dana niko nije otvorio vrata, nisu mu dali ni vode ni hrane. Hadžiji Ćamilu tada nije suđeno u grupi s drugim mladomuslimanima, a te godine su bila velika hapšenja, više od 1.200 mladomuslimana je uhapšeno. Njemu je kao pripadniku milicije suđeno skupa s Ademom Gerinom, policajcem iz Stoca. Osuđen je na osam godina zatvora, a Gerin 13 godina. Odležao je šest godina u Zenici.

Nismo mi kao oni
''Sine dragi, sad ću ti reći u čemu je bila razlika između nas muslimana ili mladomuslimana kako smo se osjećali zbog progresivnih ideja tog pokreta i s druge strane fašista i komunista. Za fašiste svi znamo šta su radili. Znamo za Luburića koliki je zločin počinio u Sarajevu. Pričali su da je znao nosio krvav nož u zubima dok je šetao gradom. Toliki je zločinac bio. Ja sam na sopstvenoj koži osjetio i ustaški i njemački fašizam. Jedne prilike umalo me nisu ubili njemački stražari kad sam bio u logoru u Dortmundu samo zato što sam od svog sljedovanja hrane jedan komad dao nekom Rusu. Komunisti su bili ostrašćeni. Iako sam bio u partizanima i u policiji i nikad nisam učinio ništa loše državi, nisam se slagao sa režimom, ali režim nije država, ipak su me hapsili. Njima je partija i ideologija bila preča od države. Bili su spremni na sve, mi mladomuslimani to najbolje znamo. A kakvi smo bili mi. Evo da ti kažem. Kad su me udbaši uhapsili i zatvorili u samicu, i danima nisu ni provirili, našao sam jednu žicu i uspio otvoriti vrata samice jednu noć. Izašao sam, a u stražari spava udbaš koji me je čuvao. Automat obješen o čiviluk, mislio sam uzeti automat, likvidirati ga i pobjeći. Ali onda kažem sebi: 'Ti si musliman, ko ubije jednog nedužnog čovjeka kao da je ubio cijelo čovječanstvo, a on samo izvršava nečije naređenje', i odustanem, vratim se u ćeliju. Nisam htio biti kao oni. Slično je bilo i s fašistima. Kad smo uhapsili jednu grupu Nijemaca iznad Jablanice, njih 20-ak kaže mi komandir Hodžiću likvidiraj ih sa svojom jedinicom. Ja mu kažem neću, njih treba predati u komandu pa neka oni odluče, on mi skine činove, ali ih ne pobije. Kasnije se ispostavi da je među njima bio jedan građevinski inžinjer koji je napravio veliki broj mostova u Hercegovini. Slična situacija bude i sa jednom grupom četnika, njih 40-ak, zarobimo ih kod Boračkog jezera i ja ne dozvolim da budu likvidirani. Među njima je bio i Draže Mihajlovića doktor sa suprugom. Kasnije kad sam bio u Zenici u zatvoru odem u zatvorsku ambulantu kad me doktor, zatvorenik kao i ja, pita otkuda se znamo, a ja se sjetim da je to Dražin ljekar kog smo uhapsili. Kaže mi hvala ti, živ sam zahvaljujući tebi. Znači dijete drago, mi smo bili protiv fašizma i komunizma, ali nikad nismo bili, niti smo ikad mogli biti kao oni. Hvala Bogu za to''.

Nas mladomuslimane nikad neće ostaviti na miru
Na kraju razgovora hadžija Ćamil nam je prokomentarisao i današnje vrijeme: ''Vidiš sine, nas muslimane, mladomuslimane, nikad neće ostaviti na miru komunisti. Često slušam kako smo mi bili saradnici okupatora, fašisti, a ja sam ponajbolji primjer da to nije istina. Primjer su i drugi. Mnogo je nas bilo u partizanima, a neka mi neko pokaže i jednog mladomuslimana koji je bio u nekoj fašističkoj vojnoj jedinici. Nema takvih. A vidim sve više nas izjednačavaju sa četnicima i ustašama, pa ne mogu da povjerujem. Sve je to ja mislim samo zato što smo jednako antikomunisti, kao što smo i antifašisti, i što smo ih na kraju ipak uspjeli poraziti''.


____________________________

Piše: Anes Džunuzović

 

 

 

 

SPREMA LI SE ISTI SCENARIO 2020.: SDP je i 1992. pokušao domonstracijama srušiti legalnu vlast, dok su SDA patriote na linijama ginule braneći grad od napada JNA i domaćih izdajnika

Ko planira da antifašistički revolt Sarajlija pretvori u bunt protiv vlasti i poziva na demonstracije? Prisjetimo se kako je to izgledalo 4. aprila 1992. godine: SDP je izdao javni proglas, u kome se građani, između ostalog, pozivaju da “u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge razorene institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti. Vrh SDP-a je bio izmanipuliran od Miloševićevog obavještajno-bezbjednosnog vrha i da im je rušenje vlasti uspjelo – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine


                   

Mjesec april je i u Sarajevu započeo otvorenom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su sudjeluvali JNA i teroristi SDS-a. Iz kasarni u gradu vojnici JNA pucali su i na civile, i na pripadnike milicije. Petnaestorica milicionera su tada ubijeni, a zna se – ko puca na policiju, okrenuo je oružje i protiv države. Noć sa 4. na 5. april bila je odlučujuća noć za Sarajevo, kada smo osujetili agresorski pokušaj preuzimanja stanica milicije. Noć sam proveo u Sekretarijatu i prostorijama Gradske skupštine, kao član Savjeta za narodnu odbranu Grada, koji je bio u stalnom zasjedanju. Niko nije spavao, a izvještaji su nam dolazili jedan za drugim.
Dok su građani Sarajeva mirno spavali, ne znajući šta se dešava i kakva opasnost prijeti njihovom gradu, te noći smo uspjeli sačuvati sve stanice milicije, koje je SDS htio staviti pod svoju kontrolu: u općini Centar, Novom Gradu, Novom Sarajevu… Uspjelo im je to nakratko u Novom Sarajevu, ali naše snage su je uspjele vratiti. To je bila i za nas strateška policijska stanica, jer se nalazila na liniji Policijska škola Vrace – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići, kojom je agresor i kasnije namjeravao spojiti snage i odsjeći Stari Grad. To je bila velika pobjeda za nas. Izvještaje smo podnosili predsjedniku Izetbegoviću i njemu je to bilo veliko ohrabrenje.
Međutim, već sutradan, 5. aprila, u Sarajevu je došlo do velikih demonstracija, na kojima je bilo blizu stotinu hiljada ljudi. Nastavile su se i dan kasnije, 6. aprila. Mnogi to i danas nazivaju “mitingom za mir”, ali je potpuno jasno da se radilo o pokušaju državnog udara i rušenja legitimne republičke vlasti. Po svemu sudeći, sve je bilo osmišljeno i organizirano iz Beograda. Teško je i opisati kako je bilo nama u Centru veze, kada s jedne strane dobijamo izvještaje o napadu četnika iz pravca Pala (kojima se odupiru malobrojne jedinice Patriotske lige, Policije, Bosni i dr.), a sa druge desetine hiljada ljudi zahtijevaju rušenje vlasti koja je u tim kritičnim trenucima pokušavala organizirati kakvu-takvu odbranu – i koje je to radila i prethodnih godinu dana!
Narod je, nažalost, bio izmanipuliran. Skoro svi prisutni bili su protiv agresije, protiv podjele Bosne i Hercegovine, pa i protiv njenog pripajanja Velikoj Srbiji. Nažalost, oni koji su ubačeni u taj narod sa zadatkom da ga usmjeravaju i podjaruju – mislili su drugačije. Niti jedan od govornika tih dana, niti jedan od aktivista raznoraznih parapolitičkih tijela, kojekakvih “odbora” i “vlada spasa” nije pozvao narod na odbranu i borbu protiv agresora. No, neki su umjesto toga zazivali JNA da dođe i “uvede red”.
Tako smo imali slučaj da istog dana kada je Republika Bosna i Hercegovina međunarodno priznata od Evropske zajednice, masa ljudi je nosila zastave već nestale Jugoslavije i Titove slike, a dan prije su provalili u Republičku skupštinu u namjeri da sruše bosanskohercegovačku vlast.
Iako to nerado pišem, danas je ipak došlo vrijeme da se o tome otvoreno govori. U sva ta dešavanja bila je uključena najjača opoziciona partija –SDP, čiji su aktivisti, istaknuti članovi i rukovodioci organizirali okupljanja,autobuse i drugi prevoz za učešće na demonstracijama iz ostalih bosansko-hercegovačkih općina… U tome su, uz SDP, sudjelovali i drugi aktivisti tzv. lijevog bloka, kao i predstavnici javne scene – osobe poznate po izraženom jugoslavensko-unitarističkom djelovanju i opredjeljenju.
Dan prije, 4. aprila 1992. godine, SDP je izdao javni proglas, u kome se građani, između ostalog, pozivaju da “u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge razorene institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti”. Nažalost, zaslijepljeni mržnjom prema SDA i puni jeda zbog ranijeg gubitka vlasti, vodeći ljudi SDP-a nisu mogli ili nisu htjeli praviti razliku između SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem na jednoj, i SDS-a na čelu s Radovanom Karadžićem na drugoj strani. Za njih su to sve bili “nacionalisti” kojima je trebalo oteti vlast, pa makar i tipično miloševićevskom metodom “događanja naroda”.
A zar je tih dana vlast išta drugo i značila osim preuzimanja odgovornosti pred najtežim iskušenjem u kojem se ova zemlja našla u njenoj novijoj historiji: organizirati odbranu Bosne i Hercegovine i spasiti je od nestanka i uništenja…?
Vodeći ljudi SDP-a su, nažalost, tih dana upravo pokazali koliko su bili (ne)svjesni situacije u kojoj su se Sarajevo i cjelokupna Bosna i Hercegovina nalazili, dopustivši da budu izmanipulirani od Miloševićevog
obavještajno-bezbjednosnog vrha. Da im je rušenje vlasti uspjelo, iste one vlasti koja je do tada jedina mogla okupiti i organizirati snage odbrane – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.
Otrežnjenje je i za njih došlo onda kada su teroristi SDS-a otvorili snajpersku vatru po okupljenoj masi, kada se vidjelo da velikosrpski agresor ne pravi nikakvu razliku između “nacionalista” i sljedbenika drugih stranaka.
Pokazalo se to, doduše, i prethodnih dana, u Bijeljini, Zvorniku i drugim mjestima, ali mnogi to nisu ni željeli ni htjeli da vide. Pokazalo se i u Sarajevu tog dana ko je zapravo stao u odbranu nezaštićenog naroda: bili su to pripadnici Patriotske lige BiH – organizacije koju je osnovala SDA, zatim “Bosne” i, naravno, milicije (policije)
U narednom periodu mnogi simpatizeri, pa i lokalni funkcioneri SDP-a, jednako kao i drugih opozicionih stranaka, širom Bosne i Hercegovine su se postepeno uključivali u odbranu, pokazujući vlastitu patriotsku svijest. Međutim, snaga naše odbrane bila bi sigurno znatno veća da je SDP od početka djelovao u tom pravcu kao organizirana politička snaga. Nažalost, vodeći ljudi ove partije su nakon neuspjelog pokušaja rušenja legalne rebubličke vlasti od 5. i 6. aprila proglasili “zamrzavanje” stranačkog djelovanja. Tek kasnije, SDP se ponovo aktiviro i uključio u jedinstven patriotski front.
O dešavanjima tih dana u Sarajevu opširno sam pisao u svojoj knjizi Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad – 5. i 6. aprila 1992., objavljenoj 2016. godine.

                                                       

Za ovu priliku, izdvajam ulogu predsjednika Alije Izetbegovića, kada je izašao pred nahuškanu masu naroda, pokušavajuči prisutne uvjeriti u besmislenost i pogubnost njihovih zahtjeva za “ostavkama” vlasti. Nažalost, u prvi mah je bio izviždan, prijetilo se čak i njegovoj fizičkoj sigurnosti. Ali kada je naglasio da im se obraća kao običan građanin, uspio je većinu mase pridobiti na svoju stranu. Na kraju svog izlaganja dobio je aplauz, vjerovatno na veliku muku i nezadovoljstvo huškača ubačenih među narod.
Kasnije, kao što je poznato – predsjednik Izetbegović nikada nije postavio pitanje ponašanja vodstva SDP-a u tim presudnim aprilskim danima, iako je ono, otvoreno govoreći, po svemu predstavljalo veoma štetno djelovanje i faktički subverzivni rad. Naprotiv, u želji da stvori svebosanski patriotski front branitelja Bosne i Hercegovine, vodstvo SDP-a je pozvao da i samo uzme učešća u institucijama ratne vlasti, a time i u odbrani opstojnosti Bosne i Hercegovine. Kako je i sam više puta i tokom rata i nakon rata isticao – za njega su postojale samo dvije stranke: stranka onih koji se bore za Bosnu i Hercegovinu i stranka onih koji su protiv Bosne i Hercegovine.
U Predsjedništvo, kao civilnu Vrhovnu komandu naše Armije, te u Vladu RBiH ušlo je više istaknutih predstavnika SDP-a, među njima i lider ove stranke dr. Nijaz Duraković.
Svjedok sam da je neposredno nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu predsjednik Alija Izetbegović predložio da se organizira fizičko obezbjeđenje prof. dr. Nijazu Durakoviću. Za njegovu osobnu zaštitu kao pratilac je određen Zijad Kozić Dugi, jedan od istaknutijih pripadnika Patriotske lige. Zijad je tih dana često navraćao u Sekretarijat, a kasnije smo se viđali u zoni odgovornosti kojom je komandovao.








__________________________

Izvor: Izdvojeno.ba
Piše: Nihad Halilbegović



Pandemija kao novi izazov u našim životima

Autor: Samir Beglerović

           Prenijeto sa www.znaci.com

Uvod

Već izvjesno vrijeme razmišljamo postaviti jedan tekst u kojem bismo se osvrnuli na početak i trajenje aktuelne pandemije. Brojne internet stranice o tome pišu, štaviše, skoro da nema medija koji se nije, bez obzira na svoju specifičnost, u cijelosti preorijentisao na izvještavanje o svim aspektima vezanim za aktuelnu pandemiju.

Nerijetko se poseže za oblastima za koje autori priloga/poruka nisu kompetentni, a posebno su u tim slučajevima zanimljivi medicina te sigurnosni aspekti.

Teško je reći bilo šta novo i originalno s obzirom da svi eksperti nastoje ponuditi neki plan kojim bi ljudima pomogli.

Imajući to u vidu, naglasili bismo samo dva aspekta pristupa trenutnoj situaciji.

U prvome bismo se tek kratko fokusirali na ono što, po našem mišljenju, predstavlja sâm smisao aktuelne pandemije uzrokovane virusom covid-19.

U drugom bismo naveli nekoliko tačaka kojih se i sâmi pridržavamo u želji da iz ove situacije iziđemo onako kako će svevišnji Allah s snama biti zadovoljan.

 

O smislu aktuelne pandemije

Rasprave o ovome pitanju nerijetko se koncentrišu na način njegovoga nastanka: Da li je riječ o sintetičkom ili, pak, prirodnom fenomenu?

Ne možemo donijeti bilo kakav sud o tome, međutim, nemoguće je ne začuditi se da rijetko koja rasprava te vrste ne problematizuje sâm uzrok pojave ovakvog virusa, makar virus bio sintetičke, poluvještačke ili u cijelosti porijeklom iz prirode.

Naime, oslovljavanjem toga pitanja, koji je, po svemu sudeći „problem svih problema”, postaje skoro irelevantno da li će se nekada otkriti stvarna priroda covida-19.

Najkraće rečeno, ova pandemija je autentičan izraz stanja savremene civilizacije te ogledalo vrijednosti globalnog pa time i našeg društva. Kao takav, on za osobe koje su ozbiljno razmišljale o stanju (hâlu) čovjeka u 20. i 21. vijeku uopšte ne predstavlja neko iznenađenje.

Naravno način pojave epidemije, njen tok i razvoj jesu nepoznanica ali „ovakva sudbina” čovječanstva doslovno je isprovocirana vrijednostima koje se promovišu unatrag skoro četiri vijeka, a naročito u 20. te dosadašnjim dijelom 21. vijeka.

Te vrijednosti, u smislu pozicije čovjeka, kao Božijeg stvorenja, mogu biti sukusirane u tri temeljna aspekta dinamike razvoja savremenog čovječanstva.

Prva je odnos prema dragome Bogu. Bez obzira na sve, ovo je sâma suština čovjekovog identiteta.

Jedno je negirati Božije jestvo, ali je sasvim drugo promovisati obrasce vjerovanje koji će čovjekov duhovni identitet i njegovo porijeklo vezati za konkretna bića ili apstraktne dimenzije koje se predstavljaju kao izvor života kao takvog.

Promovisanje okultnih vrijednost, u svakodnevnom životu kroz popularnu literaturu, strip, film/serije i video igre, dovelo je čovječanstvo u stanje potpune pometenosti, zbunjenosti koja definitivno ne može ponuditi nikakav konačan odgovor.

Analogno bespuću okultnoga, i čovjekov duhovni život, sâmim time i društveni, prepun je “božanstava” koja ga inspirišu na činjenje zla drugim ljudima, na kreiranje društva u kojem neće biti apsolutno nikakvih vrijednosti, niti bilo kakavog reda. Naprosto, sve je dozvoljeno, ukoliko je valjano promovisano. Jedino što je važno, to je neograničeno zadovoljavanje želje pojedinca.

Kur'anski ajet i hrabri i opominje:

Nije jednako ono što je ružno i ono što je lijepo, makar te i čudilo mnoštvo ružnoga! Stoga se čvrsto držite Allaha, vi koji tragate za suštinom, ne biste li uspjeli. (el-Mâide, 100. Ajet)

 

Druga vrijednost savremenoga čovječanstva proizilazi iz prethodne a odnosi se na potpunu nezainteresovanost za dobrobit drugoga.

Aktuelni događaji koji, po svemu sudeći, najavljuju definitivnu smjenu globalne moći i najavljuju novu raspodjelu snaga, koja, kao uostalom, i ranija podrazumijeva doslovno „rijeke prolivene krvi”, ponovno su u prvi plan postavili čini se sve izvjesniju opasnost od nuklearnog rata, odnosno takvog sukoba čija bi posljedica bila skoro potpuna destrukcija čovječanstva.

Jedan takav sukob ne samo da bi, vjerovatno, imao najgore posljedice za čovječanstvo već sâma činjenica da se o njemu nerijetko govori kroz hvalospjeve: religijskih zajednica, medijâ, akademskih radnika… po sebi je znak potpune izgubljenosti čovjeka.

Imati takav osjećaj da je nužno izbrisati sa lica zemlje doslovno svakoga ko ne misli kao ti, strašna je.

Bez obzira na razvoj znanosti i umjetnosti, jedno slobdono možemo reći „navijačko raspoloženje“ vezano za izvijesnost nuklearnog sukoba, predstavlja potpuni poraz ljudskoga duha.

A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude jednim ummetom učinio. Ali one se ne prestaju suprotstavljati. (Hud, 118. Ajet)

 

I konačno, treći aspekt čija je sasvim logična posljedica (ali ujedno i samo jedna od!) virus covid-19 jeste čovjekovo skoro nevjerovatno uništenje prirode.

Razlog ovakvom odnosu prema prirodnom okruženju proistječe iz prve dvije anomalije ljudskoga karaktera, opravdava se potrebom za bezuslovnim razvojem tehnike i tehnologije, a nošeno je osjećajem sile i snage, odnosno čovjekovom ohološću.

S jedne strane, nema nikakve sumnje da su brojna naučna otkrića doprinijela poboljšanju kvalitete čovjekovog života, međutim, potpuno je jasno i da su u dobroj mjeri posljedice maksime po kojoj „ništa nema granica”, pa je i svrha čovjekovog života svedena na taj cilj: bezuslovni napredak, ma šta taj napredak značio.

Priroda nije data tek da čovjek uživa u životu na ovome svijetu već da se sa njom konstantno „druži”, da je „čita” kao jednu od knjigâ Allahove objave. I to doslovno – svaki njen dio!

Nasuprot tome, traganje za zakonima koji u njoj djeluju, ali ne kao Božijim stvorenjima već kao samostalnim datostima, čovjeka je dovelo u poziciju njihovoga razumijevanja kao „kosmičkih moći” koje su posljedica djelovanje nekog transcendentnog Duha/duhovâ, a koji se realizuje odnosno kojeg ljudi spoznaju kroz njegovo djelovanje u prirodi, istoriji i sl.

U tome kontekstu, znatan dio savremene nauke pretvoren je u želju čovjeka ne da spoznaprirodu, kao Allahovo stvorenje, već da „ovlada” njome i njenim zakonima kako bi i sâm mogao njima manipulisati, odnosno doseći taj “transcendentni Duh”.

Već izvjesno vrijeme se o tome samo šapuće u akademskim krugovim, jer bi otvoreno govorenje o tome automatski značilo, kao posljedicu, podvrgavanje govornika ismijavanju te njegovo izgurivanje na marginu naučno-akademskog života.

Naime, krajnje je vrijeme barem otvoriti pitanje metafizičkog/duhovnog porijekla brojnih naučnih teorija, iz oblasti prirodnih nauka, društvenih itd.

Ponovit ću, ovo ne znači da je doslovno svako znanstveno otkriće posljedica ne-ljudskoga djelovanja, u smislu čovjekovih spoznajnih mogućnosti. Ali je, imajući u vidu ne pojedinačne već dalekosežne posljedice njihove primjene kao i na njima izgrađenu kulturu, potrebno barem progovoriti o mogućim izvorima nadahnuća koja su čovjeku omogućila uspostavljanje jednog krajnje specifičnog i u dosadašnjoj istoriji jedinstvenog odnosa prema svijetu (svako nadahnuće nije autentično, neko dolazi od dragoga Boga, neko od neodgojene ljudske duše, neko od hira, a neko od šejtanâ).

Ne fokusirajući se ovaj put konkretno na moguće džinske/demonske aspiracije u čovjeku, smatram važnim barem skrenuti pažnju na jedan uzročno-posljedičan odnos koji se u ljudskoj istoriji pokazao kao istinit.

Čovjek je vezan za vlastitu aspiraciju/želju, ono što trenutno želi, to on zapravo i jeste (“Tvoj je himmet/duhovna aspiracija, ono čime si preokupiran”, kako bi rekao hazreti pîr Abdulkadir Gejlani).

Ukoliko je čovjek pokoran božanstvima okultnoga, izvjesno je da će i život koji na njima gradi (porodični, društveni… akademski itd.) biti ogledalo toga odnosa. Ukoliko je priroda „pozornica djelovanja ezoterijsko-okultnih moći”, onda će i istraživanje zakona koji u njoj djeluju proizvesti kulturu okultnoga, koja, u najkraćem, podrazumijeva da se čovjek pokorava nevidljivim silama, da bi mu te „sile” otkrile „kosmičke tajne”, kojima će se čovjek služiti da bi, sada on, manipulisao drugima. A te manipulacije imaju brojne forme.

Ukoliko takav odnos po kojem čovjek iz jednoga stanja prelazi u drugo stanje, nazovemo upravo „prijelazom” (prijelaz iz stanja neznanja o nečemu ka stanju poznavanja nečega), odnosno “napuštanjem” (hidžra), tada se dodatno uviđa značaj doslovnoga smisla riječi hazreti pejgambera Muhammeda, alejhiselam:

“Djela su po namjerama, i svakako svakome čovjeku ide ono čemu je težio. Pa kome napuštanje/prijelaz (hidžra) bude radi Allaha i Njegovoga Poslanika, pa hidžret te osobe je radi Allaha i Njegovoga poslanika. A čije napuštanje bude radi ovoga svijeta (dunjaluka) kako bi ga dobio, ili radi žene, kako bi je oženio, pa njegova hidžra je ono radi čega je napuštanje i uradio.”

(riječi hazreti Alejhiselama prenosi hazreti Omer, a bilježe Buharija i Muslim)

Voljom i odredbom dragoga Allaha, sve ima svoje granice, svoje omeđene zone (aktâr), i punina bîvanja svakoga fenomena podrazumijeva njegovo puno ostvarenje upravo unutar njegove prirodne granice, koju mu je dao jedini Gospodar.

Skupino džina i ljudi, ako možete da prodrete preko granica nebesa i Zemlje, prodrite. Nećete moći prodrijeti izuzev uz Vladara. (Er-Rahmân, 33. ajet)

Kako je u uvodu rečeno, ove tri nabrojane vrijednosti savremenog društva, po sebi generišu brojna zla i, uopšteno govoreći, neravnotežu: u čovjekovom srcu, u prirodi, i u društvu.

Analogno tome, opasnost od covida-19, bez obzira na njenu snagu, tek je privremena i samo je jedan segmenat moguće pošasti koje čovječanstvo može zadesiti.

Stoga, aktuelna pandemija, bez obzira na tragične individualne i žrtve nekih zajednica, nije po sebi toliko strašna. Strašno je ono čiji je ona glasnik, nered (fesad) koji je njena osnova.

 Tako razumijevajući trenutno stanje, onda se shvata da ono ipak nije kazna već prije kušnja, ujedno s Božijom milošću i prilika da se svaki čovjek popravi i time poboljša i stanje društva u kojem živi.

Sa tim promjenama, prije svega na sâmome sebi, trebalo bi se započeti već sada, za vrijeme trajanja pandemije. O nekima ćemo nešto više reći u narednome dijelu ovoga osvrta.

 

Ponašanje u vremenu pandemije

Kako je najavljeno, nije namjera govoriti o aktuelnim događanjima, iz perspektive bilo medicinskih znanosti bilo sigurnosnih. Naprosto se žele pobrojati prije svega radnje koje bi svaka osoba mogla realizovati. Nabrojane će biti taksativno.

  1. Uvijek treba poći od toga da je sve, ali apsolutno sve u Allahovim rukama, On, jedini, o svemu odlučuje, i ništa se bez Njegovoga znanja ne dešava; tako, bez obzira na porijeklo virusa, i bez obzira na sudbinu svakoga čovjeka, može se desiti isključivo samo ono što On, jedini i dragi Allah, hoće; ovako prihvatanje događaja trebalo bi iskoristiti da se uzdamo u Allahovu milost i oprost, te Njegov zakon po kojem Milost vazda prevladava Srdžbu; ovo može prouzročiti pojavu optimizma kod onih koji žive u strahu i koji su po prirodi anksiozni, ali i opredijeliti čovjeka da se u nekim slučajevima i žrtvuje radi dobra čovječanstva.
  2. Allah dragi voli hrabre, i voli one koji se žrtvuju na Njegovom putu radi drugih. Snaga jedne zajednice, jedne države, ogleda se u posvećenosti zaštiti najslabijih njenih pripadnika: u najširem smislu i osiguranju mira tijela umrlih, a u svakodnevnome životu i starih osoba, bolesnih (hroničnih i akutnih) te djece. Obaveza je, koliko god je to moguće, izolovati se od fizičkog kontakta, kako nam nadležne vlasti i preporučuju, međutim, u uslovima kada je to potrebno, ne treba se plašiti pomoći najslabijima, kako bi npr. dobili lijekove, hranu i sl. Već je nekoliko ljekara umrlo, upravo pokušavajući pomoći drugima, što je slučaj i sa nekim medicinskim osobljem, prodavačicama i dr.
  3. Obaveza je fizičke kontakte svesti na minimum, što podrazumijeva i odlaske u posjetu voljenim osobama samo zato da bismo se s njima vidjeli. Sve je Božija Volja, tako da i trenutna razdvojenost između nekih ljudi ima svoj smisao, treba ga samo otkriti.
  4. Život bez fizičkog kontakta, i bez društvenosti, što podrazumijeva izostanak odlaska u džamije, tekije, škole i sl., dobra su prilika da čovjek kod sebe probudi u dobroj mjeri nerazvijene duhovne organe, koje zajednički oslovljavamo srcem. Odnos sa drugim, ljudima i uopšte pojavama, ne gradi se samo fizičkim putem. Štaviše, duhovna veza je ključna, fizička je ili njena posljedica ili, pak, služi kao sredstvo dolaska do nje. Bez ovoga je nemoguće svjedočiti istinu kur'anskih ajeta npr. onih koji govore o konstantnim prisustvima (hazretima) dragoga Boga i pečatnoga poslanika Muhammeda, alejhiselam: Znajte, zaista je s vama Allahov Poslanik… (el-Hudžurât, 7.)
  5. Slično prethodnome, nažalost kada smo već suočeni s ovom kušnjom, korist od ovoga stanja može se odraziti i na vjernikov put prema srži (lubb) stvari. Takav je slučaj sa džuma namazom. Odlazak i klanjanje džume, znači u džematu, u džamiji, propisano je časnim Kur'anom (jedna sura upravo nosi naziv „Džuma”) te sunetom Alejhiselama. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhiselam, rekao je, između ostaloga, da se ova obaveza, u ovoj formi, ne odnosi na četvero (erbe'atun lâ džum'ate ‘alejhim), to su: rob, bolesnik, putnik te žensko (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Taberânî;  u uvoj tačci pozivat ćemo se na poznato hanefijsko djelo: „el-Ihtijâr li ta'lîl muhtâr”, od Ebû Dekîke, budući da smo po tome djelu učili fikhul ibadat na Fakultetu). U djelu „Ihtijâr” prenosi se jedna predaja (eser) od hazreti Aiše, u kojem majka vjernika kaže: „Namaz je propisan u osnovi kao dva rekata, pa se povećava (broj rekata) kada je osoba mukim (u svome mjestu), a ostaje (dva rekata) kada je osoba musafir (putnik).” Drugim riječima, svaki propis dat je kao usmjerenje čovjeku kako doći do cilja, obaveza je svjedočiti (šehâdet) ono u što se vjeruje, te u određenim situacijama obaveza dobiva drugačiju formu (npr. kada se na putu izvode radovi, čovjek se autentičnim, „zvaničnim”, znakovima preusmjerava na drugu dionicu). Hazreti Alejhiselam je rekao: “U džumi ima jedan tren (sâ’at), neće se desiti da vjernik koji je ustao (kâ’im) u njemu moli Allaha za neko dobro, a da mu On to ne podari.” (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija i Muslim) S jedne strane, učenjaci zauzimaju različite stavove o vremenu kada taj „tren” nastupa, međutim, s druge strane, definitivno je riječ o sâmoj srži džume, koja se podudara se kazivanjem hutbe, a neki učenjaci poput hazreti Ibn Arebija taj „tren” će opisati kao period u kojem dragi Allah robu šalje takvu vrstu manifestiranja Svojih Lijepih Imena i Svojstava, kakvu ne dariva u drugom vremenu. S obzirom da je dragi Allah Sebi propisao milost, nikoga nije izuzeo od ovoga dara, čak ni osobe kojima „namaz u džematu nije obaveza”, tj. svako taj „tren” može svjedočiti, no, uslov je da sve drugo ostavi u vremenu u kojem se klanja džuma-namaz (podne u petak). Štaviše, upravo u ovoj formi odnosno kroz naglašavanje njene suštine, mubarek džuma je i predstavljena u časnome Kur'anu: Vjernici, kada budete pozvani na namaz od Dana džume, potrudite se/požurite! prema spominjanju Allaha/činjenju zikrullaha/, a ostavite prodaju! To je za vas bolje, ako znate. /el-Džuma, 9. ajet/ Dakle, džuma je jedan od najviših oblika zikrullaha, tako da u slučajevima poput ovoga u kome se nalaze punoljetni muškarci danas odnosno i izvan vanrednih situacija svi oni kojima džuma nije obaveza, period podne-namaza petkom, nakon suneta a prije farza, treba biti iskorišten za činjenje zikra, spominjanja i veličanja dragoga Allaha. Dodatna potvrda ovome je što niko ne smije zabraniti odlazak u džamije jer džamija nije privatna svojina (Mesdžidi su radi Allaha pa se, pored Allaha, nikome drugom ne molite.El-Džinn, 118.ajet), no ljudi koji se brinu za dobro džamija i zajednice mogu džumu, uslovno rečeno, suspendovati ukoliko postaji neka bojazan da bi okupljanje ljudi na jednome mjestu ugrozilo njihovo ili zdravlje ostalih ljudi; spomenuti zikr treba biti barem ono kod nas tradicionalno učenje sure Ihlas („Kul Huvallâhu Ehad”) tri puta između suneta i farza podne-namaza. Za vrijeme učenja zikra, odnosno slušanja džumanske hutbe, važno se u potpunosti koncentrisati na dragoga Allaha, pokušati „otvoriti srce” spomenutom specifičnom manifestiranju Božijih Lijepih Imena, zbog čega je, uostalom, razgovor i zabranjen za vrijeme trajanja hutbe.
  6. S vremena na vrijeme u kući proučiti suru “Ahkâf”, s obzirom da neki učenjaci (npr. hazreti imam Hulusi, nekadašnji muderis i imam Sultan Bajazidove džamije u Istanbulu) smatraju da njeno učenje s Allahovim emerom može spriječiti pojavu i širenje zaraznih bolesti.
  7. Pokušati iskoristiti priliku da se svede na minimum gledanje televizijskih programa. Naročito u ovakvim situacijama, sasvim je dovoljno pogledati neki informativni program ujutro i navečer, kako bi osoba bila u toku sa događanjima i mogla čuti preporuke kako se ponašati.
  8. Ovo je sjajna prilika da se internet (u najširem smislu značenja toga pojma) stavi u poziciju korištenja čovjeku umjesto, kao što je slučaj sada, da se ljudi za njega suštinski vežu, da o njemu postanu ovisni. Kao i tv-programi, tako su i sadržaji na internetu prepuni ružnih i nepotrebnih stvari. Nerijetko im se „potpuno predaju” i intelektualci, hodže i šejhovi, trošeći dragocjeno vrijeme na pisanje svakodnevnih poruka/statusa, nekada i po nekoliko dnevno.
  9. Jedna od vijesti koja se pojavila skoro odmah na početku proglašenja stanja pandemije, jeste da su pornografske kuće dozvolile besplatno emitiranje svojih sadržaja. Ne želeći ovom prilikom na bilo koji način moralizirati, samo ističem zabrinutosti znajući da se u časnom Kur'anu i sunetu hazreti Alejhiselama izričito navodi da širenje bluda izravno prouzročuje pojavu bolesti i porast stope smrtnosti u nekoj zajednici! A ukoliko izolacija nije praćena nastojanjem da se očisti srce za šta je uslov smanjenje korištenja sadržaja na tv-u i internetu, onda ova odluka spomenutih kuća nagovještava porast stradanja.
  10. Tri su čovjekova najveća neprijatelja: njegova nodgojena duša (nefs), hir odnosno prohtjevi (hevâ) i prokleti šejtan. U ovakvim prilikama kada čovjekom dominiraju strah i anksioznost, ova tri neprijatelja napadat će još jače. Bez obzira na čovjekove grijehe, ne treba nikada smetnuti sa uma da bilo kakav grijeh osoba da je napravila, sve dok je živa može moliti dragoga Allaha da joj oprosti. Ne smije se zavarati i pasti u očaj jer je milost jedinoga Allaha neograničena.
  11. Konačno, rahmetli profesor Ibrahim Džananović koji je predavao šerijatsko pravo na Fakultetu islamskih nauka i u Gazi Husrev-begovoj medresi, često je ponavljao da vjernik ne bi smio zaspati „a da mu oporuka nije pod jastukom“. Drugim riječima, svako bi trebao sastaviti neku formu oporuke u kojoj bi naglasio: da je musliman, da želi da mu se klanja dženaza. Život je nepredvidiv, nikada se ne zna u kakvu situaciju čovjek može dospjeti, stoga je mudro imati pri sebi i ovu vrstu „dokumenta“ kojom bi definitivno izrazio svoju želju da bude opremljen na drugi svijet kao vjernik.

Kako je na početku rečeno, ovo nisu nikakva pravila već naprosto jedno razmišljanje o situaciji u kojima se naše društvo trenutno nalazi. Želja je otvoriti ozbiljan, dostojanstven, vjernički razgovor o kušnji u kojoj se naše društvo nalazi, a, dojam je, da tako nešto, za sada, uglavnom izostaje. A samo dragi Allah može dati konačan izlaz.