Udruženje Mladi Muslimani

Siromašnog stražara ubilo kraljevo obećanje

Detalji

Objavljeno utorak, 12 Septembar 2017 00:00

Autor Administrator

U toku hladne zimske noći jedan kralj se vratio u svoj dvorac i pred dvorcem je vidio starog stražara u trošnoj odjeći. Upita ga je: ”Čovječe, zar ti nije hladno u takvoj odjeći?” Stražar je odgovorio: ‘Poštovani kralju, ja se smrzavam od hladnoće, ali nemam bolje odjeće da se zaštitim niti se mogu spasiti od hladnoće.’

Na to mu je kralj rekao: ”Sačekaj, ja ću sada ući u dvorac i naredit ću svojim slugama da ti donesu vunenu odjeću da se zaštitiš od ove ubitačne hladnoće.”
Stražar se silno obradovao kraljevom obećanju, ali je kralj, čim je ušao u svoj dvorac, zaboravio na svoje obećanje.
Ujutro su našli starog stražara mrtvog, a pored njega je bio papir na kojem je, drhtavom rukom, napisao svoju posljednju poruku kralju. U poruci je stajalo: ‘Poštovani kralju, ja sam svaku noć strpljivo podnosio hladnoću stražareći pored tvoga dvorca, ali mi je tvoje obećanje, da ćeš mi poslati vunenu odjeću, slomilo strpljenje i ubilo me.’
Zapamti, tvoje obećanje može značiti nekome mnogo više nego što možeš i zamisliti. Zato nikada ne iznevjeri obećanje, jer ne znaš šta time možeš srušiti i uništiti.

Za Saff Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

http://saff.ba/siromasnog-strazara-ubilo-kraljevo-obecanje/

Prikaz knjige ''Islam između istoka i zapada''

Detalji

Objavljeno utorak, 15 Avgust 2017 00:00

Autor Administrator

Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove.  Ali, za razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost samog islama.

Polazeći od uvjerenja, podignutog na nivo dogmatičke autoreferencijalnosti, kako je svijet u ontološkom smislu dijadički struktuiran, Alija Izetbegović u „Islamu između Istoka i Zapada“ nastoji teorijski demonstrirati kako je islam ona ideja koja uravnotežuje svekolike antipode povijesnog bitka, dovodeći ih do njihovog pomirenja, ekvilibrija, sinteze. Temeljna filozofema, ali i dosljedna metodološka nit-vodilja ove knjige (koja je u neku ruku već nakon uvodnih stranica čini predvidljivom) sadržana je u autorovom uvjerenju kako je svijet moguće sintetizirati, kako je moguće pomiriti njegovu dijalektičku kompleksnost – uvjerenje koje danas, u našem vremenu teorijske disperzivnosti, dekonstruiranih totaliteta, narastajućeg nihilizma i lišenom svake utopičnosti  ̶  zvuči vrlo anahrono.

Ovom kvalifikacijom („knjiga sinteze“) želimo historijski smjesti knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ u njenu, uvjetno kazano, matičnu povijesnu epohu. Riječ je o diskursu koji u potpunosti ostaje zatvoren u okvirima kulturnog naslijeđa modernosti. Čak i površan pogled na literaturu na koju se Izetbegović poziva potvrđuje ovu konstataciju. U književnosti: Tolstoj, Dostojevski, Balzak, Flaubert, Gide, Hugo. U filozofiji: Kant, Hegel, Marx, Engels, Berdjajev, Bergson, Whitehead, Russel. Ali više od preferirane literature, riječ je o konceptima, o kategorijalnom aparatu, stilu mišljenja koji su tipični za spekulativnu modernu unutar koje vrijedi pravilo da je filozofsko mišljenje u principu sistematsko, pri čemu se pod sistematskim mislilo uglavnom na dijalektičko. Pri čemu, opet, dijelaktika nije samo metoda, već, kako je to, između ostalih, Hegel naglašavao, „vlastita, istinska priroda samih stvari.“ U Izetbegovićevoj formulaciji to izgleda ovako:  „’Islamski’ je ovdje više ime za metodu, nego za gotovo rješenje i označava princip sinteze prituvrječnih načela.“

Izetbegović, dakle, pripada prostranom arhipelagu spekulativne moderne unutar koje se on jasno opredjeljuje za smisao svijeta, za smisao povijesti, i to za konkretan, pojedinačan smisao –islam, koji je sinteza čiste religije i materijalizma, morala i politike, profanog i sakralnog. On vjeruje kako svijet ima svoj temelj, kako povijest ima svoj cilj i kako život ima značenje. Zato je njegovo djelo u potpunosti lišeno cinizma, postmodernog ludizma i narativne tolerancije. Umjesto toga, često se susrećemo sa krajnje generaliziranim iskazima, ponešto krutim dihotomijama, širokopoteznim definicijama i teorijskim redukcionizmom koji se otvoreno najvaljuje već u uvodnim rečenicama. Tako Izetbegović kaže kako „postoje samo tri integralna pogleda na svijet i više ih ne može biti: religiozni, materijalistički i islamski.“

No, ovakva pozicija je razumljiva. Izetbegović koji piše „Islam između Istoka i Zapada“ još uvijek živi u bipolarno struktuiranom globalnom poretku, koji je stabilan i konzerviran, poretku koji se Izetbegoviću ne dopada (on traži treću poziciju), ali čijem totalitetu, čijem duhu, čijm kontekstu u potpunosti pripada. Ovaj, prije svega, geopolitički poredak (kojeg Izetbegović poslije razvija u epistemološki i ontološki poredak) nagoviješten je već u naslovu, u sintagmi „između Istoka i Zapada“, koja okoštaloj, danas također prevaziđenoj, Afganijevoj opoziciji „islam i Zapad“ dodaje treći entitet, „Istok“, koji, kao koncept, kao metafora, pokriva široki duhovni i kulturni prostor od socijalizma do budističkog asketizma.

Danas su, međutim, pojmovi Istoka i Zapada višestruko problematični. Ne samo da svijet više nije bipolarno struktuiran, već su Istok i Zapad, i kao geopolitički entiteti, i kao historijske naracije, i kao metafore, potpuno nivelirani u velikoj globalizacijskoj retorti. Ne postoje više Istok i Zapad, oni su sinkretizirani, ali ne kroz islam, čemu se možda nadao Izetbegović, već kroz fluidni kapital, kroz postmoderni eklekticizam, kroz supranacionalne političke, ekonomske i kulturne forme koje su konfigurirane od višestrukih mreža hibridnih identiteta, elastičnih hijerarhija i mnogostrukih simboličkih i materijalnih razmjena. Lišena dijalektičkog naboja, globalna postmoderna scena izmiruje toplo i hladno, veliko i malo, spektakle nasilja i unutrašnji mir, pornografiju i mistiku, čime svijet tone u potpunu ravnodušnost, besmisao i nihilizam. Svijet i povijest ostvaruju svoju veliku sintezu.

Iako postkolonijalna i postmoderna globalna rekonfiguracija moći nema više razumijavanja za stare binarnosti, još uvijek ponegdje pretrajava, kako u medijima tako i akademskim krugovima, klasična binarnost „islam i Zapad“, kao ona najpotentnija dijalaktička suprotstavljenost koja je nastala tokom kolonijalnih susretanja muslimanskih zemalja sa evropskom modernošću i koja je pratila sve epistemološke modele i produkcije znanja o islamu tokom 20. stoljeća. Ali danas pretpostavka vječnog konflikta islama i Zapada (tog kolonijalnog monstruma) također više nije legitimna.S jedne strane, Zapad se, kao simbolički referent evropske prosvjetiteljske modernosti sam urušio u onome što imenujemo kao postmodernost, a s druge strane, nastajuća geopolitika kapitala je generirala novu geopolitiku moći u kojoj pojam „Zapad“ ne može zadržati staro značenje. Islam je kroz svoju povijest uvijek bio u dijalogu sa velikim i značajnim sagovornicima, bilo da je riječ o grčkoj filozofiji, hinduizmu, budustičkom asketizmu, kršćanskoj ili jevrejskoj teologiji. U razgovoru sa ovim moralnim, simboličkim ili čak političkim snagama (kakve su bile Sasanidsko i Bizantijsko carstvo) islam je artikulirao svju civilizaciju. U posljednjih nešto više o dvije stotine godina islam se gradio u dijalogu sa kolonijalizmom, odnosno Zapadom (kojeg su vodili muslimanski intelektualci od 18. stoljeća pa do danas) i zato je nemoguće razumjeti identitet modernog islama bez kolonijalnog konteksta, odnosno bez Zapada.

Ko je danas, kad više nema Zapada, ključni povijesni sagovornik islama?

Prije toga, treba odgovoriti na pitanje šta je to islam?  Šta je danas islam? I, ne sadrži li samo to pitanje esencijaliziranje jedne velike tradicije, jednog nepreglednog okeana? Kako svesti jednu široku „kumulativnu tradiciju“  (da upotrijebimo izraz W. C. Smitha) koja je, poput kulture, ogromni, komplesni, protejski, mnogoznačni, nezaustavljivi, tekući, višedimenzionalni proces, na samo jednu definiciju, na jedno ime? „Entiteti“ kao što su budizam, hinduizam i kršćanstvo, smatra Smith, nisu pojedinačne, statične, zatvorene, okamenjene religije, već upravo kumulativne tradicije sastavljene od potpuno divergentnih formi, koncepata, izražaja, u različitim geografskim područjima i različitim historijskim periodima. Stoga je potpuno besmisleno govoriti o ovim tradicijama kao o istinitim ili lažnim, kao što je apsurdno etiketirati neku civilizaciju kao istinitu ili lažnu. Distinktivno obilježje ovih tradicija je vjera (faith) koja je srce i duša ovih pseudofluidnih i pseudostabilnih sistema. Slijedi da istine ne prebivaju u religijama, već u osobama, u njihovoj vjernosti, integritetu i dosljednosti.

Potpuno je, stoga, pogrešno razmišljati o religijama na temelju njihovih konkurentskih, takmičarskih „tvrdnji o istini.“ Ove kumulativne tradicije treba jednostavno posmatrati kao različite puteve, iz čega slijedi da su svi ljudski religijski konstrukti – riječi, obredi, doktrine i slike – samo načini ili sredstva koja usmjeravaju pojedince ka transcedenciji. Ali isto tako mogu biti opasni ukoliko zagovaraju apsolutna, ultimativna značenja i vrijednosti. Svaka ljudska tvrdnja data iz perspektive apsolutnog i ultimativnog Božijeg znanja je, nedvosmisleno će Smith, idolatrija jer je riječ o pseudoapsolutnom znanju posredovanom kroz konačne ljudske konstrukte. I kršćani i muslimani su kranje idolatrični kada daju ovakve apsolutizirajuće izjave o istini o Bogu i individualnom spasenju.

Na koji način Izetbegović misli o islamu? Da li on esencijalizira islam? Očito je da Izetbegović pod islamom misli na samu ideju ravnoteže, sklada, sredine; i, u kojem god povijesnom ili civilizacijskom domenu da je ta ideja realizirana riječ je o islamu. U poglavlju „Treći put“ izvan islama Izetbegović tvrdi kako je anglosaksonski svijet ostvario svoje islamsko doba.

„Engleska je jedan poseban odsjek evropske historije koji se mora posmatrati odvojeno. Bez Engleske Evropa ima samo dva doba: doba crkve i doba države. Srednje, islamsko doba u historiji Evrope postoji samo kao doba Engleske“ To Izetbegović potkrepljuje podatkom da u Spenglerovom sistemu izotermi, pojava angloameričkog duha u historiji Zapada odgovara pojavi islama u historiji Zapada. U anglosaksonskom svijetu je ostvareno jedinstvo crkve i države što je islamski elemenat ovog svijeta.

Drugim riječima, islam nije ekskluzivitet muslimana. Svako muslimansko udaljavanje od ideala ravnoteže bilo je i udaljavanje od islama. Judaizam i kršćanstvo su dvije ideje, dvije metafore između kojih povijesni islam vječito oscilira. Tesawuf je, na primjer, islam koji se približio kršćanstvu. (Pri čemu Izetbegović o kršćanstvu govori krajnje afirmativno: „Objavljivanje kristalno jasnih i radiklnih stavova Evanđelja označilo je prijelomni trenutak u historiji. Sa njima je čovječanstvo prvi put došlo do pune svijesti o vrijednosti čovjeka i time ostvarilo ne prvnestveno historijski, nego ‘kvalitativni’ progres. Pojava Isusa Krista označava stoga kamen međaš svjetske historije, a vizije i nade koje je on objavio ugradile su se u sva kasnija ljudska nastojanja.“)

Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove.  Ali, za razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost samog islama.

Iako se radi o važnom djelu velike misaone odvažnosti, djelu koje sadrži briljantne dionice krajnje autentičnih refleksija, pa čak određeni broj zanimljivih anticipacija, mi nismo suvremenici sa knjigom „Između Istoka i Zapada“. Iz više razloga.

Prvo, svijet se radikalno izmijenio, i pojmovi koje Izetbegović promišlja, danas se posmatraju u bitno drugačijim kontekstima. „Probudili smo se iz sna poslije hiljadu ljeta“, pjeva Ceslaw Miloz, „opet je orao letio na suncu, ali više nije značio isto.“

Drugo, neka velika pitanja koja tretira „Islam između Istoka i Zapada“ nisu više aktualna.

Treće, svijet više nije moguće metodološki svesti ni na kakvu pojedinačnu sintezu. Umjesto ontoloških bifurkacija kakve nalazimo u Izetbegovićevoj metodologiji, danas je svijet moguće razumijevati jedino preko složenih sistema i mreža dominantih makrotrendova koji određuju našu sadašnjost. To su oni trenodvi koja sabiru glavne niti savremenosti u jedan pregledan skup kako bi se u ovom dinamičnom, haotičnom i suštinski kontradiktornom vremenu obezbijedila kakva-takva cjelovita slika svijeta. Danas se o smisleno i odgovorno može govoriti o islamu jednino preko tih makrotrendova, kao što su pitanje manjina, migracije, terorizam, nezaposlenost, budućnost, globalizacija, dug, info-neuro-nano-bio tehnologije, društvene mreže itd. Ništa od toga nije moguće naći u „Islamu između Istoka i Zapada“.

Oswald Spenglera, autor pod čijim je utjecajem Izetbegović očigledno bio, u „Propasti Zapada“ je napisao:

„Svaka filozofija je izraz svog i samo svog vremena. Nema dva vijeka koji bi imali istu filozofsku namjeru… Neprolaznost postalih misli je iluzija. Bitno je: kakav čovjek njime dobija lik. Ukoliko veći čovjek, utoliko istinitija filozofija.“

Piše: Samedin Kadić

Islam između istoka i zapada:

http://algoritam.net/2017/08/12/islam-izmedu-istoka-i-zapada/

Mustafa Busuladžić: Naša tolerancija

Detalji

Objavljeno utorak, 08 Novembar 2016 00:00

Autor Administrator

Pripremajući tekstove za knjigu o Mustafi Busuladžiću koja će uskoro izići iz štampe, hafiz Mevludin Dizdarević proslijedio je redakciji Stava tekst Naša tolerancija, kojeg je Busuladžić objavio u listu Osvit 26. marta 1944. godine. U ovom su hrvatskom listu za vrijeme NDH brojni ugledni Bošnjaci objavljivali svoje tekstove, nerijetko pod pseudonimom. Takav je slučaj i s ovim tekstom objavljenim pod pseudonimom Bećir Mustafić. Ipak, tekst je korišten kao dokazni materijal u istražnom postupku protiv Mustafe Busuladžića, a on je sam na suđenju priznao da je autor teksta. Busuladžićev vapaj za samoodbranom Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu prožima i podsjećanje da je tolerancija izvorno islamski koncept, ali i poruka da se ne smije biti tolerantan prema onome ko sam ne priznaje i ne poštuje drugog.

Busuladžić je, suprotno citatima izvađenim iz konteksta koji ovih dana preplavljuju medije u BiH, iskazao veliku građansku hrabrost kada direktno poziva na toleranciju i zaziva tradiciju suživota između bosanskih muslimana, pravoslavaca, katolika i jevreja. Vjerovatno je bio svjestan zločina endehazijskih vlasti i o njima je želio progovoriti indirektno jer je znao da se neposluh i oponiranje režimu plaćao glavom. Također, bez obzira što su ga neki željeli svrstati u hrvatski nacionalni korpus, posve je jasno da Busuladžić artikulira svoj identitetarni “ja” kao pripadnik bošnjačkog naroda koji je stoljećima “svoj na svome”.

Stoga i u tom kontekstu treba razumijevati kada Bošnjake imenuje “hrvatskim muslimanima”, kao dio tadašnjeg političkog trenutka i naloga vremena. Tekst je nesumnjivo pisan u okolnostima rata, pod teretom sveprisutne ratne medijske propagande i cenzure. Njegov stil, ali i dubina misli svjedoče da se radi o nesvakidašnjem intelektualcu koji gotovo ničim ne podsjeća na klasičnu ulemu svoga vremena. Možda je ovaj tekst ponajbolji odgovor onima koji Busuladžića optužuju za antisemitizam, jer, iako je pisan u režimskim medijima pod jakom cenzurom, on se usudio pozvati na toleranciju prema jevrejima, ne upadajući u zamku ratnohuškačke retorike koja poziva i opravdava masovne zločine Nijemaca i ustaša. Stoga ga donosimo u formi u kojoj je objavljen, bez ikakvih lektorskih ili redaktorskih intervencija, u skladu s tada važećim pravopisom.

Piše: Mustafa Busuladžić

Rat koji je uzkovitlao suvremeno ljudstvo i savezno s njim događaji, koji su se zbili i još se danas odigravaju na našem području, nužno nam nameću neodloživu potrebu temeljne revizije i preispitivanja onih vrjednota naše kolektivne duše, koje su se odrazile u našem cjelokupnom povijestnom izživljavanju. Iako se na ovome mjestu u više navrata raspravljalo o raznolikim pitanjima, koja zadiru u našu prošlost i u naš sadašnji politički i društveni život, potrebno je učiniti i ponoviti stanovite napomene, koje bi u interesu našeg obstanka i života trebalo uvažiti. Naime rieč je o našoj toleranciji, kako smo je očitovali u prošlosti prema inovjernim sugrađanima, kao i o tome, kako je i u kojim granicama danas promieniti prema našem neprijatelju, koji jednako uništava živi organizam naroda i vrši snažnije zahvate presezanja na naš životni prostor, na kome smo se kroz stoljeća afirmirali i koji smo vlastitom krvlju, braneći se, natapali.

Potanja analiza toga problema sili nas, da posegnemo u prošlost. Kako je obćenito poznato odmah nakon islamiziranja Bosne i Hercegovine, koje je i po priznanju najobjektivnijih nemuslimanskih povjestničara bilo sasvim dragovoljno i iznad svakog prisiljavanja, ove su zemlje, uklopljene u okvir osmanlijskog carstva, odpočele jedno novo razdoblje političkog, vjerskog i društvenog života. No iako je turska državna ideja kroz četiri stoljeća bila dominantna u političkom životu Balkanskog Poluotoka pa i Herceg-Bosne, a islamizirani patareni glavni nosioci političko-kulturnog stremljenja u ovim zemljama, ipak nije prekinut kontinuitet vjerskog života katolika i kasnije u Bosni po Turcima doseljenih pravoslavaca. Sviest o susjedskim dužnostima i liepim odnošajima prema inovjernom komšiji kod muslimana je kroz čitavih pet stoljeća bila živa i ona je izravno izvirala iz etičkih učenja islama, koji nikada ni prema kome ni u jednoj zemlji, gdje se je on ustalio, nije nosio obilježje vjerskog ekskluzivizma.

Upravo zbog naših pravilno shvaćenih islamskih dužnosti, koje su nalagale liep odnos i postupak prema inovjernim sugrađanima, javlja se kod nas ona vjerska tolerancija i podnošljivost, koje su dozvoljavale i omogućavale nesmetan vjerski, kulturni i društveni razvitak katolika i pravoslavnih. Jedan od prvih političkih poteza osvajača Bosne Mehmeda-El-Fatiha bio je izdavanje ahdname (povelje), kojom se nemuslimanskim podanicima Bosne jamči puna vjerska sloboda. Ova Fatihova povelja, eklatantan primjer vjerske tolerancije, nije ništa drugo nego manifestacija primjenjenih propisa islama o dužnostima muslimana prema inovjernom susjedu, koji su bili uviek usmjereni na razvijanju prvotnih klica dobra, usađenih u ljudskim dušama i razvijanju onih čovječanskih kvaliteta plemenitosti, vjerske podnošljivosti, pravice i poštenja, po kojima čovjek jeste čovjek. Gdje god su muslimani predstavljali većinu i živjeli izmiešani s inovjernicima, ovima je do pune mjere bio zajamčen životni integritet, sloboda vjere i nesmetan gospodarski i kulturni razvitak. Tako je prije bilo u Španjolskoj, Siciliji, a danas i prije u Egiptu, Turskoj, Iraku, Perziji i Siriji, gdje harmonični odnosi muslimana sa svojim inovjernim sugrađanima, pripadnicima mahom malobrojnih kršćanskih sekti, omogućuju normalnu političku i kulturnu izgradnju dotičnih zemalja. Kao primjer i suradnje i vjerske tolerancije pružaju nam se danas Libanon, Egipat i Palestina. Libanon, obkoljen morem muslimana, slobodna je kršćanska republika. U Egiptu kršćanski Kopti vrše jak politički upliv na unutrašnju i vanjsko-političku orientaciju zemlje, dok se u Palestini uz bok muslimanskih Arapa bore kršćanski Arapi protiv zajedničkog neprijatelja za očuvanje nacionalne slobode zemlje, tako svete i muslimanima i kršćanima.

Prodirući na Balkan islam, nošen po Turcima, izjednačivao je na poluotoku ljude pravima i pred zakonom. Za trajanja islamiziranja balkanskih zemalja i prodiranja turskog političkog gospodstva, vladale su nesnošljive gospodarske prilike, koje su gušile seljake. Dok je primjerice u Dušanovoj Srbiji za “male ljude“ – kako se nazivaju u jednoj povelji Stevana Prvovjenčanog – bezpravni seljaci (merops, sokolnik, sobar ili otrok – a osobito za otroke vladalo rimsko-bizantsko načelo “stvar koja nema osobnih prava“), dotle Turci donose jedan bolji društveni poredak, koji izključuje oštre staležke razlike i izjednačuje muslimane i nemuslimana u svim dužnostima i pravima. Onda nije teško protumačiti nagli proces islamiziranja balkanskih zemalja. S pravom je prije nekoliko godina jedan srbski pisac napisao da se u razdoblju naglog rasprostiranja turske političke moći na Balkanu nije samo radilo o vojničkoj, nego prije svega o moralnoj premoći osvajača.

Tako su i u Bosni Turci, kao donositelji islama, stvorili usklađene međuvjerske odnose. Za vrijeme turskog gospodstva tvorile su Bosna, Dalmacija, Slavonija, Srbija, Bugarska i Albanija u vjerskom pogledu pravi mozaik, jer se je na jednom te istom etničko-nacionalnom prostoru razvijao vjersko-društveni život različitih vjerskih skupina (muslimani, katolici, pravoslavni i židovi), koje su u duhovnom pogledu gravitirale prema posve oprečnim žarištima.

Iako su zauzimali dominantan politički položaj nisu muslimani ni u Bosni, a ni u drugoj zemlji vršili fizička istrebljenja svojih nemuslimanskih sugrađana, niti su im uništavali imetke i rušili svetinje. Da muslimani u Herceg-Bosni, Sandžaku i drugim dielovima osmanlijskog carstva nisu zauzimali korektan stav i poštivali osobni integritet i vjerska uvjerenja nemuslimana, ovih bi nestalo u potresima prošlosti prosto iz razloga što su predstavljali manjinu. Da smo mi gajili agresivne namjere bilo prema komu, mi smo ga mogli kroz pet stoljeća likvidirati, da mu se danas ni za trag ne zna.

Povijestna je činjenica, da su se katolici, predvođeni otcima Franjevaca, u Bosni mirno i nesmetano razvijali i vjerski i kulturno, kao što je znanstveno utvrđeno, da je pravoslavni element, kako onaj u Srbiji tako i onaj u Herceg-Bosni i Sandžaku, uživao sva građanska prava, koja su pripada i muslimanima. Dostatno je navesti činjenicu, da je upravo pećka patriaršija, koja je od 1459. bila pod vlašću ohridske autokefalne arhijepiskopije, ponovo po Turcima obnovljena 1557. Prije toga (1539. godine), dakle u Tursko doba, u srbskim zemljama je uspostavljena prva Gutembergova tiskara.

Niko nije ni pomišljao da dirne u vjerski život, koji se je razvijao po katoličkim i pravoslavnim crkvama i samostanima razasutim po čitavoj Bosni, Hercegovini i Sandžaku. Tolerancija, koju su muslimani ovih zemalja pokazivali prema kršćanima i židovima, rietka je a možda i jedinstvena u povijesti europskog kontinenta. Muslimani su u svojoj vjerskoj toleranciji i u svom silno razvijenom osjećaju samilosti i čovjekoljublja, poznatom pod imenom “merhamet“, koji je ovjekovječila i narodna pjesma i predaja, nekada prelaizili granice koje u stanovitim trenutcima ne dozvoljava borba za obstanak i tako išli na uštrb vlastitih probitaka. Mi s punim pravom tvrdimo, da je islam putem tolerancije, koju je do mogućih granica razvijao kod svojih vjernika, najsnažnije utjecao na oblikovanje duhovno kulturne fizionomije zemalja jugo-istočnog sektora Europe, dok se ovaj nalazio u sklopu turske imperije.

No kada se politička ravnoteža na Balkanu izmienila na štetu turske državne ideje muslimanima se nije istom mjerom uzvratilo. Uzimamo primjer iz nedavne prošlosti. Kako je poznato Saint Germainskim ugovorom (od 1919.) bosansko-hercegovačkim muslimanima je bila zajamčena vjerska sloboda kao održavanje džamija, grobalja i drugih vjerskih ustanova. Ali s onu stranu Drine ti su se propisi međunarodne konvencije kroz cielo vrieme života u bivšoj državi javno gazili. Porušen je čitav niz džamija i drugih vjerskih spomenika, izvlašteno bezbroj vakufskih objekata i uništeno toliko vjerskih svetinja. Muslimani albanske narodnosti, otrgnuti od svoje matice, naročito su bili proganjani, iako je Esad-paša u svoje vrijeme učinio velikih usluga tlačiteljima naroda albanskog jezika i krvi.

Kad je nakon Prvog svjetskog rata na ovom prostoru uspostavljena nova politička konstelacija, koja nas je kulturno i gospodarski podrivala, oni isti, kojima smo omogućili obstanak, te gospodarski i vjerski razvitak u prošlosti, uzvratili su nam dug pokoljima, koji su počeli u Hercegovini, da se završe u Šahovićima u Sandžaku. Drugi je svjetski rat dao samo priliku da eksplodiraju prividno natrpani slojevi životinjstva, kojim se je okomio naš neprijatelj u ludilu strasnog uništavanja svega onoga što je muslimansko. Tom se prilikom ponovo obistinila ona narodna, da vuk dlaku mienja, ali ćudi nikada, koja bi izražena suvremenim rječnikom nakon nedavnih stečenih izkustava mogli prevesti: Naš neprijatelj kapu mienja, ali ćud nikada.

Između klanja u prošlosti i ovih današnjih, koja se vrše nad muslimanskim elementom postoji očiti kontinuitet koji će se sveudilj nastaviti do podpunog fizičkog istriebljenja ako se kao kolektiv ne probudimo i sagledamo pogibelj, koja nam prieti danas i sutra. I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno, da je tolerancija etična i moralna ako postoji recipročna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice nego da nekada može biti i porazna, ako iz događaja ne bi povukli potrebne konzekvence.

Ne smijemo se zavaravati ispraznim tlapnjama, nego moramo spoznati da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih razloga u dvie naoko oprečne fronte, nesmiljeno nasrće na naše živote. Povijest, ta magistra vitae, bez ikakvog obilaženja nam govori, da u vremenima bitaka i uništavanja, kakva su naša, narode ne spašava puka sentimentalnost, nego jedino napon svih duhovnih i materijalnih snaga, usmjerenih zajedničkoj obrani.

Nas bi nestalo ako bi se mi sentimentalnošću odupirali balkanskom hajdučkom mentalitetu. Savezno s tim smatramo potrebnim ovdje napomenuti da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka balkansko-bizantijske orientacije, i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu islama bilo na Istoku bilo na Zapadu. Ovaj potonji tip čovjeka bio je uviek nosilac viših kulturnih i ćudorednih vrednota, koje su stvarale atmosferu međuvjerske podnošljivosti. U odlike islamskog tipa čovjeka spada čovjekoljublje i osjećaj samilosti koji nikada ni u ratu nije zatajio. Muslimanski tip čovjeka pokazao je moguću mjeru čovječnosti ne samo u prošlosti nego je pokazuje i danas na kućnom pragu, braneći ugroženi život i čast porodice. Tu odliku treba i u budućnosti zadržati, ali ne i sentimentalnost prema krvavoj pestnici, što bi predstavljalo ne samo zločin prema sebi, nego i samoubilački potez. A mi to ne smijemo dozvoliti, kada se radi o našim glavama i svetinjama.

Mi nećemo niti možemo udešavati svoj stav prema vjetru ili onako kako je to nekome u interesu, da nas što prije likvidira. Tim prije što mi nismo ničiji privjesak, nego smo svoji i živimo na svom. Mi smo uviek znali što hoćemo i danas znademo, a to je, da se održimo kao muslimani, da živimo na prostoru koji je naš i da podržavamo najbolje susjedske odnose sa svima dobronamjernim ljudima.

Nikad nismo bili pobornici šovinizma. Naše domoljublje nikad nije bilo obilježeno ekskluzivizmom, nego je uviek bilo kulturno i tolerantno, pa je kao takvo omogućavalo život i razvitak i drugima osim nas. Ali naša tolerancija ne može ići dotle da mi mirno gledamo uništenje. Ako neko misli da našoj toleranciji nema granica, taj se ljuto vara, jer u trenutcima opasnosti kakve proživljavamo sada, naš obstanak traži da se priberemo u svrhu samoobrane. To je kategorički imperativ naše stvarnosti, pred kojim trebaju pasti sve prepreke. Kao i u prošlosti, tako i danas moramo posegnuti za kolektivnom samoobranom. Opet se moramo povratiti poviesti, koja nam govori, da su hrvatski muslimani kroz čitavu svoju prošlost u trenutcima svoje ugroženosti kao cjelina reagirali na sve opasnosti, koje su dolazile iznutra ili s vana. Dovoljno je podsjetiti na bitku kod Banja Luke 1737., za vezirovanja Ali-paše Hećim Oglua, na okupaciju Bosne i Hercegovine, te na Džabićev pokret od 1900. – 1908. U svim tim događajima hrvatski su se muslimani listom dizali, ne prezajući ni pred najvećim opasnostima.

Sasvim je opasno podilaziti neprijatelju, posebno pak našem, koji nikada otvoreno ne napada niti vodi častan rat, nego napada uviek iza leđa i plota, vršeći okrutnosti nad golorukim i nejakim. Zato smo stradali što odmah u početku nismo reagirali kao cjelina. No animalnost, podgrijavana strastima za ubijenjem i rušenjem, biesom i mržnjom, nikada nije bila trajna, nego je ubijala samu sebe. Nositelji animalnosti, u konkretnom slučaju naši neprijatelji, koji već tri godine rade na našem uništenju, na koju će se sunovratiti u crnu propast, na što nas upućuje i svemirski moralni zakon, da zlodjela ne mogu ostati neplaćena i da od mača gine onaj koji ga prvi poteže.

Naša je borba sveta ali i častna. Ne vršimo presezanja na tuđe živote i zemlju nego branimo sebe na svome. U takvoj borbi savjest Europe i čovječanstva, naročito svjetskog muslimanstva trajno će biti na našoj strani. Tu je izvorište našem optimizmu, s kojim proniknuti idemo u susret novim krupnim svjetskim zbivanjima, koja će odlučiti završetak drugog svjetskog klanja.

Događaji su nas, kao i bezbroj puta u prošlosti, postavili pred oštru dilemu: život ili smrt, odpor ili uništenje. Opet je nastupio trenutak, kada naša kolektivna odporna snaga, koja ni u najtežim razdobljima naše povjestnice nije zatajila, treba da odlučno odgovori na sve udarce, koji idu za našim uništenjem. Ozbiljnost vremena, koja proživljavamo, traži od nas, kao nekad od Kartažana, da sve od sebe učinimo. U smrtnoj opasnosti uništenja, koja im je zaprietila, Kartažani se listom digoše na oružje i obranu i da bi se oprli porušiše svoje domove i palače, da zadobiju građe za ratne naprave, žene pokloniše svoj nakit za oružje i odrezaše sebi kose, da od njih načine tetive za lukove.

IZVOR: STAV (Bećir Mustafić)

Autodestrukcija

Detalji

Objavljeno petak, 06 Februar 2015 00:00

Autor Administrator

Mi smo smiješan narod. Trudimo se da na što kreativniji način ismijemo dijete od pet godina. Također pažljivo pratimo sve portale i facebook stranice i tražimo nekoga ko se ne zove Mehmed, Mustafa, Haris. Tražimo Dragana, Mirka, Aleksandra koji će da napiše komentar kako naša reprezentacija igra dobro. Naravno taj komentar ima 563 lajka i slika istog dijeli se po raznim stranicama i grupama. Ovo je jadno. I ljudi koji to rade su što se mene tiče veliki rasisti i šovinisti. Prvo autodestrukcija, i zbog ovoga je Bajra nacionalista. Drugo za mene je normalan pozitivan komentar nekog Aleksandra, ali sam se navikao i na one druge komentare od nekog drugog Aleksandra, a za tebe koji ćeš reći da sam ja nacionalista to je čudo. Ti si prebrojao krvna zrnca zar ne? Ti si napravio razliku između Aleksandra i Mehmeda. Ti u nebo dižeš Srđana Aleksića, a u tvojoj ulici prebiva barem 50 ljudi koji su veći heroji od njega. (Bajra bolan kuš na Srđana) Ti si bolan veći heroj od Srđana, ali FTV ti puni mozak da je Srđan tvoj heroj. U tvojoj ulici više nema mnogo onih koji su dali život i ne znaš njihova imena izuzev ako su ti rodbina. Ti veličaš Srđana kome je Dodik dodjelio posthumno orden Republike Srpske, i kaže ‘tata’ Dodik: “Vidite kakvi smo mi Srbi, nađite mi jednog ovakvog kod “Muslimana”. Ti si primoran da gledaš svake sedmice neki partizanski film, i da naučiš da su to narodni heroji, a Zlatni Ljiljani su manje bitni, toga nema na tv-u.

Ti ne znaš ko je Izet Nanić, ali znaš ko je Andrea Mendoza. Ti znaš šta je bilo 11.jula, ali znaš isto tako sve Cecine pjesme napamet i omakne ti se pa 11. jula objaviš na svom facebook profilu onu Cecinu “Kad bi bio ranjen (Arkan)”. Za tebe je Čedomir Jovanović legenda samo zato što je rekao Dodiku: “Nemoj javno govoriti o rušenju Bosne i Hercegovine, priznaj zločine iz rata zbog stranaca i pomozi da zaborave što prije i gradi teren za nove zločine, budi vuk s krznom ovčijim.”

Nemoj zaboraviti da popljuješ predsjednika Aliju i svakog imalo uglednog Bošnjaka, informiši se u Avazu tamo sve piše. Iako nosiš bošnjačko, islamsko ime, a Boga spomeneš samo kada igra repka, imaš puno pravo da omalovažavaš reisu-l-ulemu, da iznosiš hiljadu argumenata o nepotrebnom građenju novih džamija, o jačini ezana sa munara, ipak to je demokratsko pravo da izneseš svoje mišljenje. Ti znaš šta priča efendija na hutbi iako nikada ne ideš u džamiju, i znaš da onaj jedan što ga često vidiš iz kafane dok tamo ispijaš karlovačko ide u džamiju i on ima mnogo mahana i za tebe takvi ne bi trebalo da ulaze u Božiju kuću. I iako si ti obični klošar što u kafani traži izgubljene dane, tvoje starkice na nogama su dokaz tvog velikograđanstva. Ti si raja. Svi drugi su roja. Ti žališ za petokrakom. Kažeš nema više prave raje, došli neki Mehmedi, Ibrahimi. Tvoja prava raja otišla još 92. na brda oko tvoga grada, ali ti to još nećeš da shvatiš. Ima ove nove raje koja želi da bude kao ti, čini im se ‘kul’ biti glup, to je sada moderno. Tebi su tvoja stara nana i dedo zaostali primitivci. Tvoja nova raja se stidi svojih roditelja, i da nemaju ono malo poštovanja prema njima najradije bi promjenili ime jer đeš se zvati Muradif u 21. stoljeću.

Pa vidio si bolan da je Dennis Gratz predsjednik Naše Stranke promjenio ime. To je moderna urbana stranka, pa ne možeš u Evropu s nekim tamo ‘arapskim’ imenima. Ti ćeš svoj patriotizam dokazati tako što ćeš pljunuti po svemu onome što je suština tvoga bića. Ti ćeš biti ostali jer uvrijedit ćeš Dragana ako kažeš da si Bošnjak. Ma svi smo mi Bosanci. I jesmo care moj, i Dragan je Bosanac ali on također zna da je i Hrvat i on se ne stidi svoje etničke pripadnosti, njemu ni na kraj pameti nije glupost koja se nalazi u tvojoj glavi. Naravno da u tvom svijetu Bošnjaci, a posebno oni koji drže do svoje vjere su primitivci i seljačine. Ti želiš biti kao oni drugi, diviš se njima, voliš kupiti paketić svom Denisu na dan Svetog Nikole – to je kul. Slaviš ti i Bajram, jest da se mahmura drugi i treći dan Bajrama ali mora se zalit.

Jeste druže moj pored ovog virtuelnog Bošnjaka koji to ne želi biti moram i tvoj primjer navesti na kraju pa se ti naljuti na mene, a vjerovatno ovo nećeš ni pročitati. Kod mene dobar jaran se napio u Ramazanu. Hajde nije jedini, mnogo ljudi pije i u tom svetom mjesecu – svakome će Bog posebno suditi, u to ne ulazim. Ali zanimljiv je razlog zašto se moj jaran napio u Ramazanu. Izašao je sa jednim momkom koji nije musliman, katolik je. Taj katolik je pio jer njemu nije Ramazan, možda i ne zna da je Ramazan bio. Moj jaran je pio, ne što mu se pilo, nego da ne uvrijedi svog druga katolika. Kaže: “Šta ću ne mogu pustiti čovjeka da sam pije, može se naći uvrijeđen.” A ja se pitam kako moj jaran nije pomislio da taj njegov drug njega ne poštuje?

Autodestrukcija. Fenomen Bošnjačke gluposti ne mogu objasniti ni najbolji svjetski psiholozi. Što bi rek’o jedan dobar čovjek, moj prijatelj s facebooka “samo na glas razmišljam”, ili su ovo samo neke moje frustacije.

Piše: Haris Bajrić, student na PMF-u Sarajevu