SPREMA LI SE ISTI SCENARIO 2020.: SDP je i 1992. pokušao domonstracijama srušiti legalnu vlast, dok su SDA patriote na linijama ginule braneći grad od napada JNA i domaćih izdajnika

  • Štampa
Detalji
Objavljeno utorak, 19 Maj 2020 00:00
Autor Administrator
Ko planira da antifašistički revolt Sarajlija pretvori u bunt protiv vlasti i poziva na demonstracije? Prisjetimo se kako je to izgledalo 4. aprila 1992. godine: SDP je izdao javni proglas, u kome se građani, između ostalog, pozivaju da “u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge razorene institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti. Vrh SDP-a je bio izmanipuliran od Miloševićevog obavještajno-bezbjednosnog vrha i da im je rušenje vlasti uspjelo – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine


                   

Mjesec april je i u Sarajevu započeo otvorenom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su sudjeluvali JNA i teroristi SDS-a. Iz kasarni u gradu vojnici JNA pucali su i na civile, i na pripadnike milicije. Petnaestorica milicionera su tada ubijeni, a zna se – ko puca na policiju, okrenuo je oružje i protiv države. Noć sa 4. na 5. april bila je odlučujuća noć za Sarajevo, kada smo osujetili agresorski pokušaj preuzimanja stanica milicije. Noć sam proveo u Sekretarijatu i prostorijama Gradske skupštine, kao član Savjeta za narodnu odbranu Grada, koji je bio u stalnom zasjedanju. Niko nije spavao, a izvještaji su nam dolazili jedan za drugim.
Dok su građani Sarajeva mirno spavali, ne znajući šta se dešava i kakva opasnost prijeti njihovom gradu, te noći smo uspjeli sačuvati sve stanice milicije, koje je SDS htio staviti pod svoju kontrolu: u općini Centar, Novom Gradu, Novom Sarajevu… Uspjelo im je to nakratko u Novom Sarajevu, ali naše snage su je uspjele vratiti. To je bila i za nas strateška policijska stanica, jer se nalazila na liniji Policijska škola Vrace – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići, kojom je agresor i kasnije namjeravao spojiti snage i odsjeći Stari Grad. To je bila velika pobjeda za nas. Izvještaje smo podnosili predsjedniku Izetbegoviću i njemu je to bilo veliko ohrabrenje.
Međutim, već sutradan, 5. aprila, u Sarajevu je došlo do velikih demonstracija, na kojima je bilo blizu stotinu hiljada ljudi. Nastavile su se i dan kasnije, 6. aprila. Mnogi to i danas nazivaju “mitingom za mir”, ali je potpuno jasno da se radilo o pokušaju državnog udara i rušenja legitimne republičke vlasti. Po svemu sudeći, sve je bilo osmišljeno i organizirano iz Beograda. Teško je i opisati kako je bilo nama u Centru veze, kada s jedne strane dobijamo izvještaje o napadu četnika iz pravca Pala (kojima se odupiru malobrojne jedinice Patriotske lige, Policije, Bosni i dr.), a sa druge desetine hiljada ljudi zahtijevaju rušenje vlasti koja je u tim kritičnim trenucima pokušavala organizirati kakvu-takvu odbranu – i koje je to radila i prethodnih godinu dana!
Narod je, nažalost, bio izmanipuliran. Skoro svi prisutni bili su protiv agresije, protiv podjele Bosne i Hercegovine, pa i protiv njenog pripajanja Velikoj Srbiji. Nažalost, oni koji su ubačeni u taj narod sa zadatkom da ga usmjeravaju i podjaruju – mislili su drugačije. Niti jedan od govornika tih dana, niti jedan od aktivista raznoraznih parapolitičkih tijela, kojekakvih “odbora” i “vlada spasa” nije pozvao narod na odbranu i borbu protiv agresora. No, neki su umjesto toga zazivali JNA da dođe i “uvede red”.
Tako smo imali slučaj da istog dana kada je Republika Bosna i Hercegovina međunarodno priznata od Evropske zajednice, masa ljudi je nosila zastave već nestale Jugoslavije i Titove slike, a dan prije su provalili u Republičku skupštinu u namjeri da sruše bosanskohercegovačku vlast.
Iako to nerado pišem, danas je ipak došlo vrijeme da se o tome otvoreno govori. U sva ta dešavanja bila je uključena najjača opoziciona partija –SDP, čiji su aktivisti, istaknuti članovi i rukovodioci organizirali okupljanja,autobuse i drugi prevoz za učešće na demonstracijama iz ostalih bosansko-hercegovačkih općina… U tome su, uz SDP, sudjelovali i drugi aktivisti tzv. lijevog bloka, kao i predstavnici javne scene – osobe poznate po izraženom jugoslavensko-unitarističkom djelovanju i opredjeljenju.
Dan prije, 4. aprila 1992. godine, SDP je izdao javni proglas, u kome se građani, između ostalog, pozivaju da “u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge razorene institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti”. Nažalost, zaslijepljeni mržnjom prema SDA i puni jeda zbog ranijeg gubitka vlasti, vodeći ljudi SDP-a nisu mogli ili nisu htjeli praviti razliku između SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem na jednoj, i SDS-a na čelu s Radovanom Karadžićem na drugoj strani. Za njih su to sve bili “nacionalisti” kojima je trebalo oteti vlast, pa makar i tipično miloševićevskom metodom “događanja naroda”.
A zar je tih dana vlast išta drugo i značila osim preuzimanja odgovornosti pred najtežim iskušenjem u kojem se ova zemlja našla u njenoj novijoj historiji: organizirati odbranu Bosne i Hercegovine i spasiti je od nestanka i uništenja…?
Vodeći ljudi SDP-a su, nažalost, tih dana upravo pokazali koliko su bili (ne)svjesni situacije u kojoj su se Sarajevo i cjelokupna Bosna i Hercegovina nalazili, dopustivši da budu izmanipulirani od Miloševićevog
obavještajno-bezbjednosnog vrha. Da im je rušenje vlasti uspjelo, iste one vlasti koja je do tada jedina mogla okupiti i organizirati snage odbrane – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.
Otrežnjenje je i za njih došlo onda kada su teroristi SDS-a otvorili snajpersku vatru po okupljenoj masi, kada se vidjelo da velikosrpski agresor ne pravi nikakvu razliku između “nacionalista” i sljedbenika drugih stranaka.
Pokazalo se to, doduše, i prethodnih dana, u Bijeljini, Zvorniku i drugim mjestima, ali mnogi to nisu ni željeli ni htjeli da vide. Pokazalo se i u Sarajevu tog dana ko je zapravo stao u odbranu nezaštićenog naroda: bili su to pripadnici Patriotske lige BiH – organizacije koju je osnovala SDA, zatim “Bosne” i, naravno, milicije (policije)
U narednom periodu mnogi simpatizeri, pa i lokalni funkcioneri SDP-a, jednako kao i drugih opozicionih stranaka, širom Bosne i Hercegovine su se postepeno uključivali u odbranu, pokazujući vlastitu patriotsku svijest. Međutim, snaga naše odbrane bila bi sigurno znatno veća da je SDP od početka djelovao u tom pravcu kao organizirana politička snaga. Nažalost, vodeći ljudi ove partije su nakon neuspjelog pokušaja rušenja legalne rebubličke vlasti od 5. i 6. aprila proglasili “zamrzavanje” stranačkog djelovanja. Tek kasnije, SDP se ponovo aktiviro i uključio u jedinstven patriotski front.
O dešavanjima tih dana u Sarajevu opširno sam pisao u svojoj knjizi Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad – 5. i 6. aprila 1992., objavljenoj 2016. godine.

                                                       

Za ovu priliku, izdvajam ulogu predsjednika Alije Izetbegovića, kada je izašao pred nahuškanu masu naroda, pokušavajuči prisutne uvjeriti u besmislenost i pogubnost njihovih zahtjeva za “ostavkama” vlasti. Nažalost, u prvi mah je bio izviždan, prijetilo se čak i njegovoj fizičkoj sigurnosti. Ali kada je naglasio da im se obraća kao običan građanin, uspio je većinu mase pridobiti na svoju stranu. Na kraju svog izlaganja dobio je aplauz, vjerovatno na veliku muku i nezadovoljstvo huškača ubačenih među narod.
Kasnije, kao što je poznato – predsjednik Izetbegović nikada nije postavio pitanje ponašanja vodstva SDP-a u tim presudnim aprilskim danima, iako je ono, otvoreno govoreći, po svemu predstavljalo veoma štetno djelovanje i faktički subverzivni rad. Naprotiv, u želji da stvori svebosanski patriotski front branitelja Bosne i Hercegovine, vodstvo SDP-a je pozvao da i samo uzme učešća u institucijama ratne vlasti, a time i u odbrani opstojnosti Bosne i Hercegovine. Kako je i sam više puta i tokom rata i nakon rata isticao – za njega su postojale samo dvije stranke: stranka onih koji se bore za Bosnu i Hercegovinu i stranka onih koji su protiv Bosne i Hercegovine.
U Predsjedništvo, kao civilnu Vrhovnu komandu naše Armije, te u Vladu RBiH ušlo je više istaknutih predstavnika SDP-a, među njima i lider ove stranke dr. Nijaz Duraković.
Svjedok sam da je neposredno nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu predsjednik Alija Izetbegović predložio da se organizira fizičko obezbjeđenje prof. dr. Nijazu Durakoviću. Za njegovu osobnu zaštitu kao pratilac je određen Zijad Kozić Dugi, jedan od istaknutijih pripadnika Patriotske lige. Zijad je tih dana često navraćao u Sekretarijat, a kasnije smo se viđali u zoni odgovornosti kojom je komandovao.








__________________________

Izvor: Izdvojeno.ba
Piše: Nihad Halilbegović



Pandemija kao novi izazov u našim životima

  • Štampa
Detalji
Objavljeno srijeda, 08 April 2020 00:00
Autor Administrator

Autor: Samir Beglerović

           Prenijeto sa www.znaci.com

Uvod

Već izvjesno vrijeme razmišljamo postaviti jedan tekst u kojem bismo se osvrnuli na početak i trajenje aktuelne pandemije. Brojne internet stranice o tome pišu, štaviše, skoro da nema medija koji se nije, bez obzira na svoju specifičnost, u cijelosti preorijentisao na izvještavanje o svim aspektima vezanim za aktuelnu pandemiju.

Nerijetko se poseže za oblastima za koje autori priloga/poruka nisu kompetentni, a posebno su u tim slučajevima zanimljivi medicina te sigurnosni aspekti.

Teško je reći bilo šta novo i originalno s obzirom da svi eksperti nastoje ponuditi neki plan kojim bi ljudima pomogli.

Imajući to u vidu, naglasili bismo samo dva aspekta pristupa trenutnoj situaciji.

U prvome bismo se tek kratko fokusirali na ono što, po našem mišljenju, predstavlja sâm smisao aktuelne pandemije uzrokovane virusom covid-19.

U drugom bismo naveli nekoliko tačaka kojih se i sâmi pridržavamo u želji da iz ove situacije iziđemo onako kako će svevišnji Allah s snama biti zadovoljan.

 

O smislu aktuelne pandemije

Rasprave o ovome pitanju nerijetko se koncentrišu na način njegovoga nastanka: Da li je riječ o sintetičkom ili, pak, prirodnom fenomenu?

Ne možemo donijeti bilo kakav sud o tome, međutim, nemoguće je ne začuditi se da rijetko koja rasprava te vrste ne problematizuje sâm uzrok pojave ovakvog virusa, makar virus bio sintetičke, poluvještačke ili u cijelosti porijeklom iz prirode.

Naime, oslovljavanjem toga pitanja, koji je, po svemu sudeći „problem svih problema”, postaje skoro irelevantno da li će se nekada otkriti stvarna priroda covida-19.

Najkraće rečeno, ova pandemija je autentičan izraz stanja savremene civilizacije te ogledalo vrijednosti globalnog pa time i našeg društva. Kao takav, on za osobe koje su ozbiljno razmišljale o stanju (hâlu) čovjeka u 20. i 21. vijeku uopšte ne predstavlja neko iznenađenje.

Naravno način pojave epidemije, njen tok i razvoj jesu nepoznanica ali „ovakva sudbina” čovječanstva doslovno je isprovocirana vrijednostima koje se promovišu unatrag skoro četiri vijeka, a naročito u 20. te dosadašnjim dijelom 21. vijeka.

Te vrijednosti, u smislu pozicije čovjeka, kao Božijeg stvorenja, mogu biti sukusirane u tri temeljna aspekta dinamike razvoja savremenog čovječanstva.

Prva je odnos prema dragome Bogu. Bez obzira na sve, ovo je sâma suština čovjekovog identiteta.

Jedno je negirati Božije jestvo, ali je sasvim drugo promovisati obrasce vjerovanje koji će čovjekov duhovni identitet i njegovo porijeklo vezati za konkretna bića ili apstraktne dimenzije koje se predstavljaju kao izvor života kao takvog.

Promovisanje okultnih vrijednost, u svakodnevnom životu kroz popularnu literaturu, strip, film/serije i video igre, dovelo je čovječanstvo u stanje potpune pometenosti, zbunjenosti koja definitivno ne može ponuditi nikakav konačan odgovor.

Analogno bespuću okultnoga, i čovjekov duhovni život, sâmim time i društveni, prepun je “božanstava” koja ga inspirišu na činjenje zla drugim ljudima, na kreiranje društva u kojem neće biti apsolutno nikakvih vrijednosti, niti bilo kakavog reda. Naprosto, sve je dozvoljeno, ukoliko je valjano promovisano. Jedino što je važno, to je neograničeno zadovoljavanje želje pojedinca.

Kur'anski ajet i hrabri i opominje:

Nije jednako ono što je ružno i ono što je lijepo, makar te i čudilo mnoštvo ružnoga! Stoga se čvrsto držite Allaha, vi koji tragate za suštinom, ne biste li uspjeli. (el-Mâide, 100. Ajet)

 

Druga vrijednost savremenoga čovječanstva proizilazi iz prethodne a odnosi se na potpunu nezainteresovanost za dobrobit drugoga.

Aktuelni događaji koji, po svemu sudeći, najavljuju definitivnu smjenu globalne moći i najavljuju novu raspodjelu snaga, koja, kao uostalom, i ranija podrazumijeva doslovno „rijeke prolivene krvi”, ponovno su u prvi plan postavili čini se sve izvjesniju opasnost od nuklearnog rata, odnosno takvog sukoba čija bi posljedica bila skoro potpuna destrukcija čovječanstva.

Jedan takav sukob ne samo da bi, vjerovatno, imao najgore posljedice za čovječanstvo već sâma činjenica da se o njemu nerijetko govori kroz hvalospjeve: religijskih zajednica, medijâ, akademskih radnika… po sebi je znak potpune izgubljenosti čovjeka.

Imati takav osjećaj da je nužno izbrisati sa lica zemlje doslovno svakoga ko ne misli kao ti, strašna je.

Bez obzira na razvoj znanosti i umjetnosti, jedno slobdono možemo reći „navijačko raspoloženje“ vezano za izvijesnost nuklearnog sukoba, predstavlja potpuni poraz ljudskoga duha.

A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude jednim ummetom učinio. Ali one se ne prestaju suprotstavljati. (Hud, 118. Ajet)

 

I konačno, treći aspekt čija je sasvim logična posljedica (ali ujedno i samo jedna od!) virus covid-19 jeste čovjekovo skoro nevjerovatno uništenje prirode.

Razlog ovakvom odnosu prema prirodnom okruženju proistječe iz prve dvije anomalije ljudskoga karaktera, opravdava se potrebom za bezuslovnim razvojem tehnike i tehnologije, a nošeno je osjećajem sile i snage, odnosno čovjekovom ohološću.

S jedne strane, nema nikakve sumnje da su brojna naučna otkrića doprinijela poboljšanju kvalitete čovjekovog života, međutim, potpuno je jasno i da su u dobroj mjeri posljedice maksime po kojoj „ništa nema granica”, pa je i svrha čovjekovog života svedena na taj cilj: bezuslovni napredak, ma šta taj napredak značio.

Priroda nije data tek da čovjek uživa u životu na ovome svijetu već da se sa njom konstantno „druži”, da je „čita” kao jednu od knjigâ Allahove objave. I to doslovno – svaki njen dio!

Nasuprot tome, traganje za zakonima koji u njoj djeluju, ali ne kao Božijim stvorenjima već kao samostalnim datostima, čovjeka je dovelo u poziciju njihovoga razumijevanja kao „kosmičkih moći” koje su posljedica djelovanje nekog transcendentnog Duha/duhovâ, a koji se realizuje odnosno kojeg ljudi spoznaju kroz njegovo djelovanje u prirodi, istoriji i sl.

U tome kontekstu, znatan dio savremene nauke pretvoren je u želju čovjeka ne da spoznaprirodu, kao Allahovo stvorenje, već da „ovlada” njome i njenim zakonima kako bi i sâm mogao njima manipulisati, odnosno doseći taj “transcendentni Duh”.

Već izvjesno vrijeme se o tome samo šapuće u akademskim krugovim, jer bi otvoreno govorenje o tome automatski značilo, kao posljedicu, podvrgavanje govornika ismijavanju te njegovo izgurivanje na marginu naučno-akademskog života.

Naime, krajnje je vrijeme barem otvoriti pitanje metafizičkog/duhovnog porijekla brojnih naučnih teorija, iz oblasti prirodnih nauka, društvenih itd.

Ponovit ću, ovo ne znači da je doslovno svako znanstveno otkriće posljedica ne-ljudskoga djelovanja, u smislu čovjekovih spoznajnih mogućnosti. Ali je, imajući u vidu ne pojedinačne već dalekosežne posljedice njihove primjene kao i na njima izgrađenu kulturu, potrebno barem progovoriti o mogućim izvorima nadahnuća koja su čovjeku omogućila uspostavljanje jednog krajnje specifičnog i u dosadašnjoj istoriji jedinstvenog odnosa prema svijetu (svako nadahnuće nije autentično, neko dolazi od dragoga Boga, neko od neodgojene ljudske duše, neko od hira, a neko od šejtanâ).

Ne fokusirajući se ovaj put konkretno na moguće džinske/demonske aspiracije u čovjeku, smatram važnim barem skrenuti pažnju na jedan uzročno-posljedičan odnos koji se u ljudskoj istoriji pokazao kao istinit.

Čovjek je vezan za vlastitu aspiraciju/želju, ono što trenutno želi, to on zapravo i jeste (“Tvoj je himmet/duhovna aspiracija, ono čime si preokupiran”, kako bi rekao hazreti pîr Abdulkadir Gejlani).

Ukoliko je čovjek pokoran božanstvima okultnoga, izvjesno je da će i život koji na njima gradi (porodični, društveni… akademski itd.) biti ogledalo toga odnosa. Ukoliko je priroda „pozornica djelovanja ezoterijsko-okultnih moći”, onda će i istraživanje zakona koji u njoj djeluju proizvesti kulturu okultnoga, koja, u najkraćem, podrazumijeva da se čovjek pokorava nevidljivim silama, da bi mu te „sile” otkrile „kosmičke tajne”, kojima će se čovjek služiti da bi, sada on, manipulisao drugima. A te manipulacije imaju brojne forme.

Ukoliko takav odnos po kojem čovjek iz jednoga stanja prelazi u drugo stanje, nazovemo upravo „prijelazom” (prijelaz iz stanja neznanja o nečemu ka stanju poznavanja nečega), odnosno “napuštanjem” (hidžra), tada se dodatno uviđa značaj doslovnoga smisla riječi hazreti pejgambera Muhammeda, alejhiselam:

“Djela su po namjerama, i svakako svakome čovjeku ide ono čemu je težio. Pa kome napuštanje/prijelaz (hidžra) bude radi Allaha i Njegovoga Poslanika, pa hidžret te osobe je radi Allaha i Njegovoga poslanika. A čije napuštanje bude radi ovoga svijeta (dunjaluka) kako bi ga dobio, ili radi žene, kako bi je oženio, pa njegova hidžra je ono radi čega je napuštanje i uradio.”

(riječi hazreti Alejhiselama prenosi hazreti Omer, a bilježe Buharija i Muslim)

Voljom i odredbom dragoga Allaha, sve ima svoje granice, svoje omeđene zone (aktâr), i punina bîvanja svakoga fenomena podrazumijeva njegovo puno ostvarenje upravo unutar njegove prirodne granice, koju mu je dao jedini Gospodar.

Skupino džina i ljudi, ako možete da prodrete preko granica nebesa i Zemlje, prodrite. Nećete moći prodrijeti izuzev uz Vladara. (Er-Rahmân, 33. ajet)

Kako je u uvodu rečeno, ove tri nabrojane vrijednosti savremenog društva, po sebi generišu brojna zla i, uopšteno govoreći, neravnotežu: u čovjekovom srcu, u prirodi, i u društvu.

Analogno tome, opasnost od covida-19, bez obzira na njenu snagu, tek je privremena i samo je jedan segmenat moguće pošasti koje čovječanstvo može zadesiti.

Stoga, aktuelna pandemija, bez obzira na tragične individualne i žrtve nekih zajednica, nije po sebi toliko strašna. Strašno je ono čiji je ona glasnik, nered (fesad) koji je njena osnova.

 Tako razumijevajući trenutno stanje, onda se shvata da ono ipak nije kazna već prije kušnja, ujedno s Božijom milošću i prilika da se svaki čovjek popravi i time poboljša i stanje društva u kojem živi.

Sa tim promjenama, prije svega na sâmome sebi, trebalo bi se započeti već sada, za vrijeme trajanja pandemije. O nekima ćemo nešto više reći u narednome dijelu ovoga osvrta.

 

Ponašanje u vremenu pandemije

Kako je najavljeno, nije namjera govoriti o aktuelnim događanjima, iz perspektive bilo medicinskih znanosti bilo sigurnosnih. Naprosto se žele pobrojati prije svega radnje koje bi svaka osoba mogla realizovati. Nabrojane će biti taksativno.

  1. Uvijek treba poći od toga da je sve, ali apsolutno sve u Allahovim rukama, On, jedini, o svemu odlučuje, i ništa se bez Njegovoga znanja ne dešava; tako, bez obzira na porijeklo virusa, i bez obzira na sudbinu svakoga čovjeka, može se desiti isključivo samo ono što On, jedini i dragi Allah, hoće; ovako prihvatanje događaja trebalo bi iskoristiti da se uzdamo u Allahovu milost i oprost, te Njegov zakon po kojem Milost vazda prevladava Srdžbu; ovo može prouzročiti pojavu optimizma kod onih koji žive u strahu i koji su po prirodi anksiozni, ali i opredijeliti čovjeka da se u nekim slučajevima i žrtvuje radi dobra čovječanstva.
  2. Allah dragi voli hrabre, i voli one koji se žrtvuju na Njegovom putu radi drugih. Snaga jedne zajednice, jedne države, ogleda se u posvećenosti zaštiti najslabijih njenih pripadnika: u najširem smislu i osiguranju mira tijela umrlih, a u svakodnevnome životu i starih osoba, bolesnih (hroničnih i akutnih) te djece. Obaveza je, koliko god je to moguće, izolovati se od fizičkog kontakta, kako nam nadležne vlasti i preporučuju, međutim, u uslovima kada je to potrebno, ne treba se plašiti pomoći najslabijima, kako bi npr. dobili lijekove, hranu i sl. Već je nekoliko ljekara umrlo, upravo pokušavajući pomoći drugima, što je slučaj i sa nekim medicinskim osobljem, prodavačicama i dr.
  3. Obaveza je fizičke kontakte svesti na minimum, što podrazumijeva i odlaske u posjetu voljenim osobama samo zato da bismo se s njima vidjeli. Sve je Božija Volja, tako da i trenutna razdvojenost između nekih ljudi ima svoj smisao, treba ga samo otkriti.
  4. Život bez fizičkog kontakta, i bez društvenosti, što podrazumijeva izostanak odlaska u džamije, tekije, škole i sl., dobra su prilika da čovjek kod sebe probudi u dobroj mjeri nerazvijene duhovne organe, koje zajednički oslovljavamo srcem. Odnos sa drugim, ljudima i uopšte pojavama, ne gradi se samo fizičkim putem. Štaviše, duhovna veza je ključna, fizička je ili njena posljedica ili, pak, služi kao sredstvo dolaska do nje. Bez ovoga je nemoguće svjedočiti istinu kur'anskih ajeta npr. onih koji govore o konstantnim prisustvima (hazretima) dragoga Boga i pečatnoga poslanika Muhammeda, alejhiselam: Znajte, zaista je s vama Allahov Poslanik… (el-Hudžurât, 7.)
  5. Slično prethodnome, nažalost kada smo već suočeni s ovom kušnjom, korist od ovoga stanja može se odraziti i na vjernikov put prema srži (lubb) stvari. Takav je slučaj sa džuma namazom. Odlazak i klanjanje džume, znači u džematu, u džamiji, propisano je časnim Kur'anom (jedna sura upravo nosi naziv „Džuma”) te sunetom Alejhiselama. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhiselam, rekao je, između ostaloga, da se ova obaveza, u ovoj formi, ne odnosi na četvero (erbe'atun lâ džum'ate ‘alejhim), to su: rob, bolesnik, putnik te žensko (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Taberânî;  u uvoj tačci pozivat ćemo se na poznato hanefijsko djelo: „el-Ihtijâr li ta'lîl muhtâr”, od Ebû Dekîke, budući da smo po tome djelu učili fikhul ibadat na Fakultetu). U djelu „Ihtijâr” prenosi se jedna predaja (eser) od hazreti Aiše, u kojem majka vjernika kaže: „Namaz je propisan u osnovi kao dva rekata, pa se povećava (broj rekata) kada je osoba mukim (u svome mjestu), a ostaje (dva rekata) kada je osoba musafir (putnik).” Drugim riječima, svaki propis dat je kao usmjerenje čovjeku kako doći do cilja, obaveza je svjedočiti (šehâdet) ono u što se vjeruje, te u određenim situacijama obaveza dobiva drugačiju formu (npr. kada se na putu izvode radovi, čovjek se autentičnim, „zvaničnim”, znakovima preusmjerava na drugu dionicu). Hazreti Alejhiselam je rekao: “U džumi ima jedan tren (sâ’at), neće se desiti da vjernik koji je ustao (kâ’im) u njemu moli Allaha za neko dobro, a da mu On to ne podari.” (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija i Muslim) S jedne strane, učenjaci zauzimaju različite stavove o vremenu kada taj „tren” nastupa, međutim, s druge strane, definitivno je riječ o sâmoj srži džume, koja se podudara se kazivanjem hutbe, a neki učenjaci poput hazreti Ibn Arebija taj „tren” će opisati kao period u kojem dragi Allah robu šalje takvu vrstu manifestiranja Svojih Lijepih Imena i Svojstava, kakvu ne dariva u drugom vremenu. S obzirom da je dragi Allah Sebi propisao milost, nikoga nije izuzeo od ovoga dara, čak ni osobe kojima „namaz u džematu nije obaveza”, tj. svako taj „tren” može svjedočiti, no, uslov je da sve drugo ostavi u vremenu u kojem se klanja džuma-namaz (podne u petak). Štaviše, upravo u ovoj formi odnosno kroz naglašavanje njene suštine, mubarek džuma je i predstavljena u časnome Kur'anu: Vjernici, kada budete pozvani na namaz od Dana džume, potrudite se/požurite! prema spominjanju Allaha/činjenju zikrullaha/, a ostavite prodaju! To je za vas bolje, ako znate. /el-Džuma, 9. ajet/ Dakle, džuma je jedan od najviših oblika zikrullaha, tako da u slučajevima poput ovoga u kome se nalaze punoljetni muškarci danas odnosno i izvan vanrednih situacija svi oni kojima džuma nije obaveza, period podne-namaza petkom, nakon suneta a prije farza, treba biti iskorišten za činjenje zikra, spominjanja i veličanja dragoga Allaha. Dodatna potvrda ovome je što niko ne smije zabraniti odlazak u džamije jer džamija nije privatna svojina (Mesdžidi su radi Allaha pa se, pored Allaha, nikome drugom ne molite.El-Džinn, 118.ajet), no ljudi koji se brinu za dobro džamija i zajednice mogu džumu, uslovno rečeno, suspendovati ukoliko postaji neka bojazan da bi okupljanje ljudi na jednome mjestu ugrozilo njihovo ili zdravlje ostalih ljudi; spomenuti zikr treba biti barem ono kod nas tradicionalno učenje sure Ihlas („Kul Huvallâhu Ehad”) tri puta između suneta i farza podne-namaza. Za vrijeme učenja zikra, odnosno slušanja džumanske hutbe, važno se u potpunosti koncentrisati na dragoga Allaha, pokušati „otvoriti srce” spomenutom specifičnom manifestiranju Božijih Lijepih Imena, zbog čega je, uostalom, razgovor i zabranjen za vrijeme trajanja hutbe.
  6. S vremena na vrijeme u kući proučiti suru “Ahkâf”, s obzirom da neki učenjaci (npr. hazreti imam Hulusi, nekadašnji muderis i imam Sultan Bajazidove džamije u Istanbulu) smatraju da njeno učenje s Allahovim emerom može spriječiti pojavu i širenje zaraznih bolesti.
  7. Pokušati iskoristiti priliku da se svede na minimum gledanje televizijskih programa. Naročito u ovakvim situacijama, sasvim je dovoljno pogledati neki informativni program ujutro i navečer, kako bi osoba bila u toku sa događanjima i mogla čuti preporuke kako se ponašati.
  8. Ovo je sjajna prilika da se internet (u najširem smislu značenja toga pojma) stavi u poziciju korištenja čovjeku umjesto, kao što je slučaj sada, da se ljudi za njega suštinski vežu, da o njemu postanu ovisni. Kao i tv-programi, tako su i sadržaji na internetu prepuni ružnih i nepotrebnih stvari. Nerijetko im se „potpuno predaju” i intelektualci, hodže i šejhovi, trošeći dragocjeno vrijeme na pisanje svakodnevnih poruka/statusa, nekada i po nekoliko dnevno.
  9. Jedna od vijesti koja se pojavila skoro odmah na početku proglašenja stanja pandemije, jeste da su pornografske kuće dozvolile besplatno emitiranje svojih sadržaja. Ne želeći ovom prilikom na bilo koji način moralizirati, samo ističem zabrinutosti znajući da se u časnom Kur'anu i sunetu hazreti Alejhiselama izričito navodi da širenje bluda izravno prouzročuje pojavu bolesti i porast stope smrtnosti u nekoj zajednici! A ukoliko izolacija nije praćena nastojanjem da se očisti srce za šta je uslov smanjenje korištenja sadržaja na tv-u i internetu, onda ova odluka spomenutih kuća nagovještava porast stradanja.
  10. Tri su čovjekova najveća neprijatelja: njegova nodgojena duša (nefs), hir odnosno prohtjevi (hevâ) i prokleti šejtan. U ovakvim prilikama kada čovjekom dominiraju strah i anksioznost, ova tri neprijatelja napadat će još jače. Bez obzira na čovjekove grijehe, ne treba nikada smetnuti sa uma da bilo kakav grijeh osoba da je napravila, sve dok je živa može moliti dragoga Allaha da joj oprosti. Ne smije se zavarati i pasti u očaj jer je milost jedinoga Allaha neograničena.
  11. Konačno, rahmetli profesor Ibrahim Džananović koji je predavao šerijatsko pravo na Fakultetu islamskih nauka i u Gazi Husrev-begovoj medresi, često je ponavljao da vjernik ne bi smio zaspati „a da mu oporuka nije pod jastukom“. Drugim riječima, svako bi trebao sastaviti neku formu oporuke u kojoj bi naglasio: da je musliman, da želi da mu se klanja dženaza. Život je nepredvidiv, nikada se ne zna u kakvu situaciju čovjek može dospjeti, stoga je mudro imati pri sebi i ovu vrstu „dokumenta“ kojom bi definitivno izrazio svoju želju da bude opremljen na drugi svijet kao vjernik.

Kako je na početku rečeno, ovo nisu nikakva pravila već naprosto jedno razmišljanje o situaciji u kojima se naše društvo trenutno nalazi. Želja je otvoriti ozbiljan, dostojanstven, vjernički razgovor o kušnji u kojoj se naše društvo nalazi, a, dojam je, da tako nešto, za sada, uglavnom izostaje. A samo dragi Allah može dati konačan izlaz.

Ovo je Ramiz Salkić, Dragane Bursaću!

  • Štampa
Detalji
Objavljeno utorak, 12 Novembar 2019 10:05
Autor Alvir Hasanović

 

Ramiz Salkić je, kao što vidiš i ti, i svi Bošnjaci koji su nasjeli na tvoje pisanje i ushićeno te podržavaju, nosio uniformu časne Armije Republike Bosne i Hercegovine, braneći domovinu i goli život, dok si ih ti u uniformi zločinačke četničke VRS napadao. On je branio ustavno-pravni poredak Republike Bosne i Hercegovine, dok si ga ti sa svojim pajdašima rušio!

Ramiz Salkić je u maju 1992. preživio zloglasni logor smrti u školskoj sali u OŠ „Branko Radičević“ u Bratuncu, u kojem je brutalno premlaćivan. Kasnije je bio zatočen i u drugom logoru na Palama. Nažalost, njegov babo Hamed nije preživio, jer su ga ubili zločinci iz vojske kojoj si ti pripadao. Posljednji pogled, dok je išao u koloni, tada 19-godišnjeg Ramiza, bio je usmjeren prema obližnjem kanalu u kojem je ležao njegov rahmetli otac. Ubili su ga, Dragane, pripadnici vojske kojoj si ti pripadao.

Ubili su i Hamdiju i Ahmeta, Ramizovu braću. Kosti jednog brata još uvijek traži po masovnim grobnicama. Ubili su preko 20 članova familije Salkić i blizu 3.000 Bratunčana od 1992. do 1995. godine.

Uprkos svemu, Ramiz Salkić je nakon svega uspravan čovjek i čistog obraza korača na onom prostoru, kojeg je vojska kojoj si ti pripadao pokušala očistiti od nesrba. Uprkos svemu, Ramiz nikad nije pozivao na zlo i uvijek je tražio pravdu i izgradnju dobrih odnosa sa komšijama Srbima, koji nisu ukaljali svoj obraz.

Perfidno si pokušao, Dragane Bursaću, podmetnuti kost među Bošnjake, a pogotovo one koji kao građani petog reda žive na prostoru okupirane RBiH, što se genocidnom tvorevinom zove. Uspjelo ti je zavesti samo one Bošnjake, koji ne vide dalje od svog nosa, pa pljuju, kako po Ramizu, tako i po vodećim bošnjačkim intelektualcima u raznim oblastima. Njih si zaveo, ali veliku većinu ne možeš i nikada nećeš!

Iznosiš neistine, baš kao i neki mediji u Bosni i Hercegovini, o broju savjetnika Salkića. To radiš jer znaš da savjetnici, nisu isto što i članovi Savjeta, koji su u ovom slučaju svoje znanje i stručnost, volonterski i potpuno besplatno, stavili na raspolaganje potpredsjedniku Salkiću i Bošnjacima u bh. entitetu RS.

Tebe brine Savjet, u kojem sjede neki pojedinci, brine te što će ovakve gromade raditi na poboljšanju stanja Bošnjaka u bh. entitetu RS. Tebe brine, pa opet iznosiš neistine, da nema Bošnjaka iz Prijedora, a u Savjetu se nalaze troje Bošnjaka iz Prijedora. Ali, tebe, tako površnog, činjenice ne zanimaju.

I da dodam Dragane, kad te već toliko zanima, mnoge intelektualce iz Prijedora, Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Foče i drugih mjesta, vojska kojoj si pripadao, poslala je u masovne grobnice. To je jedan od odgovora zašto nema toliko bošnjačkih intelektualaca u RS.

Pišeš o Savjetu, a ne pišeš zašto jedan potpredsjednik nema nijednog zaposlenog savjetnika. Nisam pročitao da si se nekada oglasio o premlaćivanju povratnika, o zabrani izučavanja nastave na bosanskom jeziku, o napadu na džamije, o nemogućem zapošljavanju povratnika…

 

 

 

Kako je Hrvatska ukrala kompletnu dokumentaciju Armije R BiH, SDA, Patriotske lige…

  • Štampa
Detalji
Objavljeno utorak, 28 Maj 2019 00:00
Autor Administrator

Arhivski radnici u Bosni i Hercegovini posljednjih godina bezuspješno ukazuju na nezapamćen međunarodni kriminal u kojem je država Hrvatska, putem svoga Državnog arhiva i Službe sigurnosti, ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine oko 10.400 kutija arhivske građe (radi se o milionima dokumenata, fotografija, video i audio snimaka). U toj građi je kompletna dokumentacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije (sa personalnim dosjeima i privatnim prepiskama), Patriotske lige Bosne i Hercegovine itd.

Kada je otkriveno da su državne institucije Hrvatske, preko svoga instaliranog kadra u Arhivu Bosne i Hercegovine ukrale kompletnu ratnu memoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine, zatraženo je zvanično da Arhiv Hrvatske vrati dokumentaciju. Radi se dakle o kamionima materijala. U tom trenutku, zbog opasnosti da će biti kažnjeni od svjetske organizacije arhivista, Arhiv Hrvatske prebacuje kompletnu dokumentaciju u sjedište Službe sigurnosti i skida sa sebe odgovornost i mogućnost kazne. Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku kojom zabranjuje pristup toj dokumentaciji bilo kojeg stranog državljanina – dakle, definitivno je institucionalizirana krađa stoljeća, provedena u režiji države Hrvatske.

U to vrijeme pouzdani kadar Miroslava Tuđmana (u to vrijeme prvog čovjeka hrvatske službe sigurnosti) u Arhivu Bosne i Hercegovine bio je Andrek Rodinic. Zanimljivo je da je Rodinis nakon ove afere odselio u Holandiju i danas tamo živi, a do danas ga niko nije teretio za bilo kakav prospust, štetu ili krađu. Također, direktora Jerkovića nikada niko nije pozvao na odgovornost.
Kako je otkrivena ova prevara/ krađa?

Na naučnom skupu arhivista Hrvatske na Plitvicama, kao gosti su bili arhivski radnici iz Bosne i Hercegovine. U jednom naučnom radu, koji je objavljen u zborniku radova u povodu ovoga skupa naveden je spisak građe iz Bosne i Hercegovine koja je u posjedu države Hrvatske. Također, navedeno je da je Hrvatska angažirala na “sređivanju” te građe uposlenika Arhiva Bosne i Hercegovine – pouzdanog Andreka Rodinisa. BH Arhivisti su odmah reagovali i rekli da je ta građa vlasništvo Bosne i Hercegovine i da se prema međunarodnim propisima mora vratiti.

Tada dolazi do nevjerovatnog preokreta, kao u filmu – svi zbornici radova, koji su pratili konferenciju, odjednom su povučeni i uništeni, kako bi se uništili dokazi o krađi. Samo oni primjerci koji su prije toga slučajno izašli iz štamparije spašeni su, a na sreću jedan je došao u posjed arhivista Bosne i Hercegovine. Udruženje arhivista iz Bosne i Hercegovine objavilo je taj rad u svome časopisu, bez korekcija, tako da se može vidjeti šta je to ukradeno od Bosne i Hercegovine. U nekoliko navrata stani su dopisi Državnom arhivu Hrvatske da vrati arhivsku građu, ali to se nije desilo. Šta više, onemogućen je pristup korištenju te građe bosanskohercegovačkim naučnicima, istraživačima, vlastima…

Zašto je to sada važno?

Kada su shvatili da se vojnici i oficiri Armije Republike Bosne i Hercegovine nemaju čime braniti, jer je sva dokumentacija u Zagrebu, susjedi i komšije su odlučili preko noći da krenu u brzu kampanju podizanja optužnica protiv oficira i vojnika Armije Bosne i Hercegovine. Danas se Dreković, Dudaković, Muminović itd, nemaju čime braniti. Nemaju dokaze, nemaju pristup dokumentaciji i argumentima. U narednim sedmicama i mjesecima možemo očekivati hiperprodukciju novih optužnica.
O ovome su informisane i državne institucije, Ministarstvo civilnih poslova, ali je ono odgovorilo da nema nadležnosti nad Arhivom i arhivskom građom. I nikome ništa. Upoznati su razni nivoi vlasti, pojedinci, bošnjački funkcioneri, te predstavnici institucija na svim nivoima – i nikome ništa – pojela maca našu memoriju – ali kompletnu. Država i Bošnjaci nemaju dokumente Generalštaba Armije R Bosne i Hercegovine, dokumentaciju korpusa, brigada… Sve je u Zagrebu.
Kako bi ovaj problem bio dostupan široj javnosti, odlučio sam podijeliti tekst iz naučnog časopisa Arhivska praksa, tako da možete detaljnije čitati u dokumentima ispod. Možda nakon ovoga neko i reaguje. Iako, iskustvo zadnjih sedmica govori da neće, jer naša je filozofija – šta se to mene tiče!

Očigledno je da smo žrtve vrlo ozbiljne agresije koja se provodi nad državom Bosnom i Hercegovinom.
Da naglasim, Vojska RS i HVO nisu ustupili svoju dokumentaciju Arhivu Bosne i Hercegovine, ali su političke elite sa prostora gdje su tokom rata vladale ove vojne formacije, uredno uposlili svoje kadrove u državni arhiv, tako da je u jednom trenutku, od svih uposlenih u Arhivu Bosne i Hercegovine bio uposlen samo jedan Bošnjak i to sa srednjom stručnom spremom.
Dok se bošnjački političari u Sarajevu nadmeću ko će zasjesti za veću sofru i upravljati njome, ko će opkuračiti veću budžetsku kesu, državu Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku razbijaju iznutra.

____________

za Saff.ba piše: Mehmed Meša Pargan

Još članaka...

  1. Islamsko bankarstvo kroz prizmu vakufskih kredita u osmanskoj Bosni
  2. 80 godina od osnivanja Mladih muslimana i 70 godina od sudskog procesa 19. siječnja 2019.0
  3. Kako ojačati politički imunitet Bosne i Hercegovine
  4. DIPLOMATSKI I POLITIČKI ODNOS ISLAMSKIH ZEMALJA I ISLAMSKIH KONFERENCIJA PREMA RATU U BiH 1992-1995. GODINE