Danima već traju isprazne iliti šuplje priče koje se nadovezuju na izjave Nevenke Tromp, dobitnice nagrade Kantona Sarajevo. Ispostavlja se da niko pojma nema o stvarnim događajima u Sudu pravde.
Bošnjaci, koji su žrtve genocida, o toj presudi gotovo i nisu imali stav, niti se ikada govorilo javno o daljim koracima zbog ius cogens (obavezujuće) norme, koja je pravo iznad svakog prava. Gotovo šest godina trebalo je da se presuda Međunarodnog suda pravde prevede na bosanski jezik.
Nakon presude 2007. za genocid u Srebrenici, u martu 2017. Međunarodni sud u Haagu odbacio je zahtjev za reviziju presude protiv Srbije za agresiju i genocid. Sekretar Suda pravde ICJ-a Philippe Couvreur posebnim je pismom izvijestio članove Predsjedništva BiH kako je sud zaključio da nema osnove za pokretanje postupka revizije, jer, prema njegovoj tvrdnji, niti jedno tijelo državne vlasti u BiH o tome nije donijelo odluku. Praktično, bilo je to samo mjesec nakon predaje Revizije, Sud pravde je odbio zahtjev BiH.
Činjenica je da su podršku reviziji presude dala tri velika svjetska pravna autoriteta Van den Biesen, Alain Pellet i David Scheffer.
Kada je advokatski tim BiH najavljeno došao pred Sud pravde, registrar (sekretar) Couvreur je odbijao da prihvati zahtjev za revizijom presude iz 2007. godine. Činjenica je da registrar Suda ima ogromne ovlasti. Naime, njega imenuje Sud i on ima dvostruku funkciju: sudsku i diplomatsku, s jedne strane, i administrativne, s druge. U statusnom pogledu registrar Suda je izjednačen sa pomoćnikom Generalnog sekretara UN-a.
No, i pored svoje diplomatske i druge moći Couvreur ipak nije imao pravo niti mogao odbiti zahtjev za revizijom pred vratima suda iako je to uporno pokušavao.
Zahtjev za revizijom podrazmijevao je novu presudu Suda pravde kojom bi se utvrdilo da je jedini pravni lijek koji može upotrijebiti stranka koja je nezadovoljna presudom – revizija. Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti ako se zasniva na otkriću neke nove činjenice od odlučujućeg značaja, koja nije bila poznata Sudu u vrijeme donošenja presude 2007 godine.
Sve je urađeno formalnim odbijanem zahtjeva za reviziju, pa niko nije obraćao pažnju na meritum. U odnosu na prvu presudu u sadržaju revizije su se našli oni do tada tajni stenogrami sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) SR Jugoslavije.
Postupak revizije se otvara presudom Suda kojom se izričito utvrđuje postojanje nove činjenice, priznajući joj svojstvo da u tom sporu posluži kao osnov za reviziju, uz izjavu registrara da se zahtjev uvažava.
Kad je konačno Couvreur prihvatio zahtjev koji mu je delegacija BiH jedva uručila, moglo se pretpostaviti kako će slučaj završiti. Revizija je do danas potpuna novina u procesima Suda pravde, a na neki način problematizirala njegov rad. Registrar je stvar organizirao tako da se Revizija presude odbije. Nije čak poznato je li sud i u kojem sastavu raspravljao o ovom zahtjevu.
Pravilo je da Sud zasjeda u punom sastavu i tada kvorum čini devet sudija. Međutim, postoji mogućnost da se uz pristanak stranaka u sporu postupak vodi pred specijaliziranim vijećima prema sporovima koji se vode i zbog ubrzavanja sudskog postupka. Sud može na ovaj način da obrazuje jedno ili više vijeća za posebne vrste sporova, koji se sastoje od najmanje trojice sudija, prema odluci Suda. Presuda izrečena od strane ovih vijeća ima jednaku pravnu snagu kao i presuda koju izriče Sud u punom sastavu.
Koliko je poznato po zahtjevu za Reviziju tužbe od BiH raspravljano je na posebnom vijeću sa troje sudija koji su predmet jednostavno odbacili jer nema saglasnost Predsjedništva BiH. Dakle, Sud je mogao presuditi da postoje novi vrijedni dokazi u odnosu na presudu iz 2007. godine. Kada Sud ispituje da li je nadležan ili ne, on, ustvari, ispituje da li u tom smislu postoji pristanak stranaka. On ispituje da li ga je država koja se pojavila pred njim kao strana u sporu zaista ovlastila da riješi taj spor. Nema sumnje da je akreditacija Sakiba Softića iz 2002. važila i te 2017., ali je iz svojih razloga Sud tražio novu legitimaciju. Koju naravno Softić pored dva člana Predsjedništva Mladena Ivanića i Dragana Čovića nije mogao dobiti, zbog njihovog izričitog odbijanja. Danas se to Čovićevo odbijanje tužbe za genocid može tretirati kao legitimno predstavljanje. Danas se Ivanić pojavi na TV i da izjavu kojom se napravi lud i ustvrdi ono što ne može niko znati: Da (ni)su postojali novi dokazi za tužbu BiH protiv Srbije. Čini to da bi zakuhao kod onog glupljeg dijela konzumenata.
U međuvremnu se pojavila u javnosti činjenica o posjeti tadašnjih funkcionera BiH Denisa Zvizdića i Safeta Softića Aleksandru Vučiću gdje je razgovarano o zahtjevu za reviziju presude iz 2007. Zvizdić je objavio da su on i Softić tamo boravili prema pozivu jednog ministra u Vladi Srbije. Ispostavilo se da se radi o Rasimu Ljajiću.
Uostalom ništa se ni Softić ni Zvizdić, pa ni Vučić nisu pitali u zahtjevu za reviziju presude iz 2007. Prema Statutu Suda neophodno je bilo obavijestiti Srbiju da će se pokrenuti postupak revizije presude iz 2007. Da li je za te uslove znao neko iz BiH nije poznato, ali odlazak Zvizdića i Softića na poziv srpskog ministra Rasima Ljajića se savršeno uklapao u tu vrstu ispunjenja obaveza BiH, iako je sve na kraju bilo uzaludno.
Upravo taj sastanak je tretiran kao nekakav izdajnički dogovor. Nisam siguran da su Zvizdić i Softić uopšte znali za tu obavezu prema Statutu Svjetskog suda pravde.
Naravno, koliko se zna, tročlano vijeće koje je hitno oformljeno u Svjetskom sudu pravde odbilo je zahtjev BiH, pozivajući se na nepristanak članova Predsjedništva (pismo koje je Sud dobio od Mladena Ivanića i Dragana Čovića (koji reviziju nije podržao u svojim javnim istupima).
Nažalost, pokušaj revizije nije dalje otišao od pokušaja, jer je Sud pravde, preciznije tročlano skraćeno vijeće to u startu odbilo.
Revizija je zaustavljena na neprihvatanju nadležnosti. Stara nadležnost Softića je bila deponovana kod Generalnog sekretara UN-a tokom prvog porcesa. Sekretar UN-a je prepise izjava dostavio članicama Statuta i registraru Svjetskog suda pravde. Registrar Couvreur je mogao zahtjev uzeti ozbiljno, ali svjesno je to odbio uraditi.
Nedavno je reis Husein ef. Kavazović rekao sa smo mi "mali narod". Da ne bi bilo zabune, svaka od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina) imaju svoje stalne sudije u Međunarodnom sudu pravde.
Pravilo o "geopolitičkom sastavu radnog stola" postoji, uprkos činjenici da o tome ne govori nijedna odredba u samom Statutu Suda. Uostalom velike sile i biraju većinu sudija Suda pravde sa svojim utjecajem u UN-u.
To što se Srbija izvukla sa krivicom za nesprječavanje genocida bila je stvar njihovog diplomatskog lukavstva. Naime oni su za svog advokata izabrali Iana Brownleia, jedno od najvećih imena u međunarodnom pravu. Predavao je polovici od 15 sudija Suda pravde, bio nadređen i predsjednici ICJ Rosalyn Higgins. Druga polovina je učila od njega. Čudo je da smo 2007. dobili bilo kakvu presudu.
Brownlie je umro 2010., nepune tri godine nakon presude.
Jedini koji je kao anglosaksonski pravnik i svjetski ugledan čovjek mogao dostojno zastupati tužbu pred Sudom pravde bio je Muhamed Šaćirbey. Uz pomoć velikih pravnih umova Van der Biesena, Alaina Pelleta moglo se te 2007. oduprijeti Brownleiu i kombinacijama Srbije.
Ali, godinama prije, 2000. godine, mediji u BiH su Šaćirbeya optužili za korupciju, pa je počeo njegov progon. Premda je oslobođen 2003. počela je druga vrsta progona i to od Ministarstva pravde BiH i pravosuđa koje je sljedećih godina tražilo njegovo izručenje. Uglavnom on je držan po strani od procesa u Hagu jer su se zahtjevi za izručenje BiH i njegovih žalbi institucijama u SAD smjenjivali sve do 2007. godine, a onda je 2009. rečeno da je napravljena greška i da se procesi protiv Šaćirbeja više neće voditi.
Bila je to obična igra prevare. Sve je palo pred vratima zgrade u Haagu.
Tadašnje pacersko političko Sarajevo nije bilo doraslo ovakvim podvalama, pa je uništavalo sve oko sebe. Moglo bi se reći, kao po zahtjevima iz Srbije. Uostalom, malo se šta promijenilo do danas. Tadašnji ministar pravde Slobodan Kovač, kojeg su sarajevski mediji gotovo ismijavali zbog nezgrapnih javnih istupa i izjava, za pet godina mandata od decembra 2002. do novembra 2007., odradio svoj posao perfektno. Iz tog je ministarstva stalno zahtijevano izručenje Šaćirbeya, koji je tako držan daleko od Haga i sudskog postupka. Naravno, nisu u ovim igrama nevini ni mnogi u vlasti BiH.
Bilo je vrijeme da se podsjetimo presude i upitamo zašto ne djeluje "ius cogens" norma, obavezujuće pravo zbog izvršenog genocida nad Bošnjacima? Gdje su posljedice po bh. entitet Republika Srpska, koja je osuđena za genocid? Do kada ćemo te posljedice čekati?
Štošta od mogućnosti za pravdu još postoji. U slučaju da neka od strana u sporu ne ispuni obaveze koje proizilaze iz presude, druga strana se može obratiti Vijeću sigurnosti, koje može dati preporuku ili odlučiti o mjerama radi izvršenja presude. Vijeće sigurnosti UN-a se kao organ zalaže za preduzimanje konkretnih mjera procjenjujući posljedice koje mogu nastati ako se ne izvrše presude Suda pravde.
Danas opet imamo samo jalove i neartikulirane rasprave od ljudi koji pojma nemaju zašto je zahtjev za revizijom propao i šta se tamo uistinu događalo. Oni prave zaglušujuću buku, vjerovatno dirigiranu od stranačkih lidera. Koji vjerovatno osim političke buke i bijesa i ne proizvode ništa normalno.