Udruženje Mladi Muslimani

Sjećanje na šehida Nusreta Fazlibegovića

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 14 Maj 2018 00:00

Autor Administrator

PORIJEKLO

Nusret je rođen 30 avgusta 1927. u Mostaru. Sin je Mustafe i Rabije, rođ. Mutevelić. Nusretovi roditelji usvojili su Fehametu (1924) sa 6 – 7 godina od majčine bliže rodice, koji su Nusret i njegova braća Husref (1932) i Jusuf (1937) kao stariju jako voljeli i nisu razlikovali od rođene sestre Mejre (1929). Po smrti Nusreta rodila se još sestrica Enisa (1950) koja je bila utjeha za roditelje i koja je unijela radost u kuću Fazlibegovića. Otac je bio službenik, a majka domaćica.

Stanovali su na području Balinovca u blizini rijeke Radoblje, gdje su imali veliko imanje. Kuća vrlo raskošna, sa velikom avlijom u kojoj su bile sofe i ružičnjaci koji direktno vode do ogromne bašče, voćnjaka i vinograda.

ŠKOLOVANJE

Roditelji Nusreta su poklanjali veliku pažnju školovanju djece, tako da su sva djeca fakultetski obrazovana. Jedino je Ferhametu spriječilo hapšenje. Vladala je kućna harmonija, uz veliko respektovanje islamske tradicije i odgoja. Rodbina i prijatelji svih uzrasta rado su obilazili gostoprimljive domaćine i uz ugodan razgovor uživali u ovom lijepom ambijentu.

Nusret kao odličan učenik završava u Mostaru osnovnu školu i s prekidom gimnaziju. Naime, on po završetku šestog razreda gimnazije biva mobilisan, pa tek po demobilizaciji završava preostala dva razreda i maturira, te na jesen, septembra 1947, odlazi u Sarajevo, gdje se upisuje na Medicinski fakultet.

Uz redovno polaganje ispita, on jako mnogo čita, ideološki se izgrađuje i kroz raznovrstan organizovani rad, kao mladomuslimanski rukovodilac, druge angažuje i na njih pozitivno djeluje.

NEKE NUSRETOVE OSOBINE

- Veoma je načitan i pismen. Pisao je pjesme i kraće literarne sastave, a u zadnje vrijeme i vatrene napise. Njegove teke, dok je bio učenik, bile su: uredno ispisane čitkim krasopisom.

- Bio je jako društven i komunikativan. Imao je puno prijatelja i poštovalaca. Roditelji su držali do njegovog stava i mišljenja, a kao najstariji za braću i sestre bio je neprikosnoveni autoritet.

- Za njegovog najbližeg saborca, Omera Stupca rekao je Omer Behmen jednom prilikom: „Omer Stupac kada govori o Islamu i našoj borbi , može i hladnu stijenu zapaliti, a kamo li ne srce mladića“. Munir Gavrankapetanović dodaje da se isto to može reći i za Nusreta.

- Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, lijepog i pravilnog lica, kose crne kao ugalj i izrazito crnih očiju, dobrog zdravlja, temperametan. Simpatisale su ga djeojke, ali surovi život koji je uslijedio, nije mu dao vremena za emocije na tom planu. Bio je vrlo inteligentan i sugestivan u govornim nastupima ostavaljo je na sagovornike upečatljiv i dubok utisak. Prijatno ga je bilo slušati. Svoje ideje i razmišljanja prosto je unosio u dušu slušalaca. Kao gimnazijalac volio je sport, a bio je i dobar šahista.

MLADOMUSLIMANSKE AKTIVNOSTI

Nusret je postao član El – Hidajine Podružnice MM od njenog osnivanja 1943. pa sve do ulaska partizana u Mostar. Predsjenik odjela Podružnice u Mostaru bio je Ejub Kabil. Po završetku Drugog svjetkog rata biva mobilisan, pa je u Mostaru služio vojsku do januara 1946. Bio je lakše ranjen ganjajući škripare. Slično kao u Sarajevu, i u Mostaru se sastaju ranije članovi MM, bez veze sa Sarajlijama. Vrlo brzo, kada su čuli za hapšenja u Sarajevu, marta 1946. i oni prelaze na ilegalni rad, uvodeći konspiraciju. Nusret radi u grupi sa Omerom Stupcem i Omerom Behmenom. Najstariji u Mostaru je bio Salih Behmen, koji odlazi u Sarajevo i upisuje višu pedagošku školu, gdje se susreće sa Halidom Kajtazom, s kojim postaje nerazdvojan prijatelj. Tu se oni povezuju i dolazi do ujedinjavanja mostarske sa sarajevskom grupom.

Kao aktivan i vrijedan član pokreta MM i privržen ideji islama, Nusret proširuje djelokrug svog rada, preuzimanjem vrlo delikatnih zadataka, koji su ga na koncu i glave koštali. Do odlaska u Sarajevo, Nusret sa svojom grupom djeluje ne samo u Mostaru, nego i na širem području Hercegovine. Za vrijeme njegovog boravka u Mostaru, oformljene su grupe MM u Gacku, Nevesinju, Blagaju i Konjicu, a u samom Mostaru je oformljeno više grupa, koje su brojale nekih 25 članova Organizacije.

Nastavak njegovih aktivnosti u Sarajevu traje sve do njegovog hapšenja (8. aprila 1949.), odnosno njegovog ubistva novembra iste godine.

Dolaskom u Sarajevo, Nusret se povezuje sa Hasanom Biberom, a nešto kasnije i sa Halidom Kajtazom i vrlo brzo je izabran u uže rukovodstvo organizacije MM za grad Sarajevo i njegovu okolinu. Tu najviše djeluje, osim sa Hasanom i Halidom, još sa Salihom Behmenom, Hilmom Muftićem i Fikretom Pločom. Tokom 1948. godine, Nusret rukovodi sektorom doline rijeke Bosne, kome pripadaju mjesta: Tarčin, Pazarić, Hadžići, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Tešanj, Gračanica i jednim dijelom Tuzla. To je jedan od osam sektora, na širem području bivše Jugoslavije.

Za Nusreta se , vezano za njegove aktivnosti može reći sljedeće:

- On je jedan od inicijatora i osnivača Organizacije MM za Mostar i Hercegovinu.

- Od septemvra 1947. radi i djeluje u Sarajevu, a od početka 1948. djeluje u užem rukovodstvu Organizacije.

- Početkom 1949. godine formira udarne grupe u cilju uvježbavanja i stvaranja otpora muslimana, a onda dalje vođenje povjerava Hilmiji Muftiću.

- Nusret piše, štampa i umnožava ilegalni materijal vjerskog, prosvjetnog i ideološkog karaktera.

Skupa sa Saligom Behmenom Nusret se angažovao na formiranju prvog koncepta „Pravilnika organizacije MM“ a na osnovu konspirativnih pravila.

Nusret je učestvovao i na plenumu Centralnog rukovodstva MM koji je održan 20. i 21. februara 1949. godine.

HAPŠENJE I ISTRAGA

Već početkom 1949. godine neko je „provalio“ Nusreta pa ga je UDB – atražila. Krio se po raznim stanovima, a noću je izlazio i održavao sastanke Organizacije. Zatvor Čelavina u Mostaru bio je pu pripadnika MM. Razmišljao je da pokuša bijeg preko granice, ali je odustao. Osjetio je da mora biti krajnje oprezan. Ipak je 8. aprila otišao na ručak u studentsku menzu. Iako je bio u sklonutijem kutku, prišaomu je njegov kolega sa godine Rolović, koji je istovremeno bio i agent UDB – e. Sa njim su bila još dva agenta u civilu koji su odmah uperilili pištolje. Poveli su ga sa sobom i strpali u samicu Centralnog zatvora u Sarajevu.

Pošto je odbijao da govori, odveden je u u podrum u „bazen“. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu 1,5 m. Predhodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u donjem vešu. U tom bazenu je mogao samo sajati. Kada bi ga san uhvatio išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi bar pet – šest minuta. Bilo mu je jako hladno. Iz sata u sat bilo je sve neizdržljivije. Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prvih dana. Nekada bi na momente samo zaronio i sjeo na dno bazena samo da odmori noge. Zbog hladnoće je masirao svoje tijelo da se zagrije. Svjedočio je drugim zatvorenicima da je i pio vodu iz bazena.

Peti ili šesti dan u Bazenu stupio je u štrajk glađu. Hranili su ga prisilno. Nakon njegove upornosti, obišla ga je zatvorska komisija nakon čega je prebačen u suhu ćeliju.

Nusreta je najviše tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, agent UDB – e i njegov dalji rođak.

Mjesec dana pred suđenje svaku noć  su ga saslušavali po deset sato o ciljevima, metodama rada i historijatu Organizacije. Prilikom isljeđivanja prijetili su mu kao i Hasanu i Halidu da će biti osuđeni na smrt i da je suđenje samo formalnost.

SUĐENJE

Pored svega, čime su sve teretili rukovodioce MM, Nusreta su posebice optuživali da je „terorista“. Suđenje je počelo 1. avgusta, a presuda je izrečena 12. avgusta 1949. godine koja je potvrđena 25. avgusta na Vrhovnom sudu.

Odmah po presudi, kao i ostalim na smrt osuđenim, okivaju mu noge bukagijama. To posebice teško pada krajnje iscrpljenim zatvorenicima, nakon svih maltretiranja, popraćenih nesanicom i glađu.

HAPŠENJE ČLANOVA PORODICE

Česti sastanci u kući Fazlibegocića spontano su utjecali na uključivanje u MM Nusretovih članova porodice. U aktivan rad su se uključile Fehameta i Mejra u ženskoj grupi sa još pet djevojaka. One će biti uhapšene nakon suđenja MM pripadnicima u Sarajevu sa još par djevojaka iz Hercegovine, te biti upućene na društveno koristan rad, kao i brat Husref.

OPROŠTAJNA POSJETA

Uzalud su roditelji pokušavali da upute molbe najvišim organima u SFRJ. Tako je odbijenica žalbe stigla prije u Sarajevo prije nego su se roditelji vratili iz Beograda. Ostalo je da se Nusretu ode u oproštajnu posjetu. Majka nije imala snage, pa su mu otišli otac, brat Jusuf i sestra Mejra. Čim ih je ugledao, Nusret je odmah sjetno rekao „Zar je sve već svršeno“? Otac mu je prišao, zagrlio ga i zamolio da mu halali jer ga je mučila misao da ga on nije storim odgojem naveo na ovakav korak, Nusret je tada imao pune dvadest i dvije godine. Nusret mu je  tada odgovorio „Ne oče ja tebi treba da zahvalim što si me odgojio u islamskom duhu, a ja sam svoj put lično odabrao zahvaljujući Allahu i ja sam zadovoljan, ellhamdullilah“. Zatim se okrenuo sestri i bratu „Samo naprijed, učite i molite Allaha da vas uputi na pravi put. Klonuti ne smijete nikada. Dušman ne smije nikad da vas sa pravog puta skrene“. Ove poruke su pamtili i držali se i brat i sestra.

Porodici nikada nije rečeno gdje i kada su Nusret i njegovi saborci ubijeni, niti način na koji je to izvršeno. Posigurno se zna da su još dugo isljeđivani i mučeni i nakon pravosnažne presude. Uprava zatvora je još dugo primala pakete koje sigurno nisu dolazili do njih.

O boravku Nusreta u zatvoru najviše se zna po kazivanju Munira Gavrankapetanovića koji je sa njim bio u istoj ćeliji prije presude. I ovaj tekst je skraćena verzija njegovog i sjećanja njegovih članova porodice.

______________________________________________________________

Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.

Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"

Sjećanje na šehida HASANA BIBERA

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 30 April 2018 00:00

Autor Administrator

Hasan Biber je rođen 1. 12. 1919. godine u Sarajevu. Sin je bakala Mustafe iz Sarajeva i majke Aiše, rođ. Neretljaković. Imao je četiri sestre: Vasvija (1923), Munevera (1926), Hajrija (1928) i Bahriju (1941) i dva brata: Muhameda (1931) i Osmana (1935).

Po preranoj smrti oca 1943. godine, usred teških godina II svjetskog rata, Hasan u svojoj 24. godini preuzima trgovinu i domaćinsku ulogu nad brojnom porodicom. Samo jedna sestra je tek postala punoljetna, ali ni ona nije bila udata, niti zaposlena, dok je majka bila domaćica.

Stanovali su na Vratnik mejdanu (Mali sokak 1). Imali su bakalarsku radnju u Saračima 48, blizu baščaršije i magazu u Halačima.

ZANIMANJA

Hasan je završio bravarski zanat u željezničkoj radionici. Međutim, smatrao je korisnijim da se bavi trgovinom. Pomagao je ocu u trgovini, kao i njegova sesra Munevera. U susjedstvu je bio dućan Dervišage Kajtaza, oca Halidovog. Iz tog vremena potiče prijateljstvo Hasana i Halida. Po očevoj smrti, Hasan preuzima poslovodstvo u bakalarnici, sada uz još veći angažman sestre Munevere. Vojsku je služio za vrijeme kraljevine Jugoslavije u Beogradu na Banjici, nešto oko devet mjeseci, gdje ga je zatekao rat. Tada je on pješice došao u Sarajevo. Kasnije je morao da nastavi služenje vojnog roka do napunjenih 18 mjeseci, kao domobran. U tom ga je periodu Munevera zamjenjivala u dućanu. Po dolasku partizana, mobilisan je. Služio je u Karlovcu, gdje je lakše ranjen u ruku i u nogu, pa je vraćen u Sarajevo. Smješten je u bolnicu na Jezeru. U međuvremenu je isposlovano da se kao hranitelj oslobodi daljeg služenja u vojsci.

Opštom konfiskacijom oduzeti su im i dućan i magaza. Tada se Hasan zapošljava u bravarsko – limarijskoj radnji BRALIM, gdje je radio sve do hapšenja.

NEKE HASANOVE OSOBINE

- Nad njegovom baščom je bio nadvješen susjedski orah. Nije nikada dozvolio da neko od njegovih ukućana pojede neki od oraha koji padnu u njegovu bašču, nego je svaki trebalo prebaciti preko susjedove ograde.

- Jako je poštovao majku, a u potpunosti je zamijenio oca. Bio je strog i poštovali su ga i braća i sestre.

- Jako je pazio na susjede i bolesnike, pa je uvijek bio na pomoći nemoćnima i siromašnima, iako ni sam nije bio dobro situairan. Pakete je slao u zatvor Aliji Izetbegoviću i Ešrefu Čampari. Pomagao je majke nestalih: Esada Karađozovića i Emina Granova i ne znajući da time pomaže u kući skrivenom Eminu.

- Bio je vrlo skroman.

- Volio je planinarenje i skijanje, ali je i po snijegu uzimao abdest i bez ustručavanja klanjao. Rado je djecu okupljao, pa ih je po nekoliko stavljao na skije i vozio. Bio je izrazito fizički jak, krupan i naočit momak.

- Mrzio je pušenje, alkoholizam, nepoštivanje roditelja, nemoral i druge ljudske poroke.

- Nije volio modu, a od sestara je zahtjevao da budu pokrivene.

- Hobi mu je bila džiudžica i sviranje na violini.

- Pokazao se kao odličan organizator.

- Bio je za disciplinu i nije trpio javašluk, pa je davao i pismene opomene, a neke je i isključivao iz organizacije.

- Jako je štitio druge, pa je sam nosio kompromitirajući materijal i unosio u voz, odakle ga je drugi preuzimao tek po stizanju u odredište.

- Vrlo je cijenjen, pa ga je Esad Karađozović svrstao u A – grupu, znači među probranije , povjerljivije i agilnije. Tako je Esad, pri svom povlačenju iz Sarajeva, pred ulazak partizana u Sarajevo, imao najviše povjerenja u Hasana da kod njega pohrani svoje članke. Među tim člancimasu bili i oni a la „Zašto ne svinjetinu“,  „Alkohol majka svih zala“, „Porijeklo čovjeka“ i dr. Ovi članci su bili osnov za MM ideološki rad.

- On u početku nije bio rječit, ali se kasnije jako izverzirao.

HAPŠENJE HASANA

Oko ponoći, 10. aprila 1949. godine, došla su u Hasanovu kuću trojica službenika UDB- e. Kada su zakucali na sokakna vrata Hasan je sišao sa sprata do majke i rekao joj da ne otvara dok on nešto ne završi. Pokupio je neki kompromitirajući materijal i skočio kroz prozor u baščicu. Taj materijal je sklonio u ćumez i dao majci znak da otvori. Odmah su se zainteresovali za Hasana, a kako se on nije odmah pojavio, rekli su da će uhapsiti njegovog brata Muhameda. Na to je Hasan izašao u hodnik i pitao šta hoće. Jedan od njih je uperio pištolj prema njemu i naredio mu da sjedne i da ne mrda. On se povukao u halvat i primjetivši na sećiji tragove svojih stopa sjeo je baš na to mjesto. Dok je jedan tako pored njega stajao sa uperenim pištoljem, druga dvojica su vršila pretres kuće. Pošto nisu našli ništa kompromitirajuće, pokupili su: El – Hidaje, Behare, Takvime i Bašagića pjesme. Tada su poveli sa sobom samo Hasana. Na rastanku, Hasan je rekao „Halali majko, ako se ne vidimo na ovome vidjet ćemo se na drugom svijetu!“ Od tada ga majka nikada više nije vidjela. Hasan nije bio nimalo uzbuđen, a majka je bila šokirana, ali to nije pokazivala ni tada ni kasnije.

Ujutro su ponovo došli, stim da obnove pretres. Sve su slamarice isparali i sećije izrazvaljivali, ali opet nisu ništa našli. Još su jednom pretresi knjige, ali nisu ništa odnjeli. Kroz dva dana, opet oko ponoći i opet trojica pokucala su na kućna vrata. Na upiut „Ko je?“ odgovarali su „Oni tvoji, otvori“. Ušavši, odmah su tražili kramp i pravo otišli u mutvak (ljetnju kuhinju), koji je tada služio kao šupa. Ispod ognjišta su našli skriveni materijal: dvije vreće pisanih materijala i pisaću mašinu. Bilo je tu i duakta, pa je i to odneseno. Radio i violina nisu bili u skrovištu, pa su, čudno onjeli i njih. Za ovo skrovište je znao samo Kemal Kurbegović, zvani Kemo. To skrovište nije trebalo razbijati jer je gornja ploča bila pomična. Međusobno su se ovi udbaši zvali: Besim i Meha. Ovaj Besim je kasnije udarao Hasanovu majku pod istragom. Ono, pak, u ćumezu nije pronađeno ni kasnije. Ovo govori o tome da skrovište u mutvaku nije „provalio“ Hasan nego Kemo. Ne zna se šta je bilo sa onim materijalima iz ćumeza, to je znala samo Hasanova sestra koja je umrla.

19. aprila, ponovo dolaze i tada hapse i odvode Hasanovu majku i brata Muhameda.

POSJETE

Sestre su braću i majku. Samo su mogle biti u posjeti, vrlo kratko, po jedna od njih. Izuzetno su dozvoljavali da uz Muneveru bude i mali brat Osman. Od osuđenih nisu nikada primali pisma, ni prije, dook su bili pod istragom. Susreti sa Hasanom, obično sa bukagijama na nogama, izuzev neposredno prije izricanja presude, bili su uvijek tužni. Jedva su dobili pravo na posjetu po izricanju presude. Za to se izborio advokat Ivanišević. Zadnja posjeta Hasanu bila je 25. avgusta, nakon što je Vrhovni sud potvrdio presudu. Tada je Ivanišević već bio u zatvoru zbog branjenja Hasana. Nisu dozvolili da se Hasanu preda nešto hrane, što su bili donjeli. Hasanu nisu dali ni da sjedne, a po pričanju Munevere, uz koju su jedva dozvolili da uđe i Osman, jezovio je loše izgledao.

Na prvoj posjeti je saznao da su mu majku i brata uhapsili, pa mu je to vrlo teško palo, pored svih muka. Munevera je jedina uspjela da dobije pravo na posjetu majke u Belediji. Tada je već znala za Hasanovu presudu.

Muhameda nisu mogli posjetiti prije nego što je prebačen na radilište, gdje je upućen na tzv. „društveno – korisni rad“. Pod istragom je bio u Ćemaluši u susjednoj sobi do majke, pa su se uspjevali dokucavati.

ODBRANA

Interesantno je napomenuti da su i advokati bili pod udarom. Tako je Hasanov advokat Ivanišević, iako nije musliman, pa nije mogao biti pristrastan, izletio sa izjavom da kada bi se suđenje vodilo na način kako je za vrijeme kraljevine Jugoslavije suđeno komunistima da bi ove mladiće trebalo osloboditi ili im eventualno dati po dvadeset po turu i pustiti kući. Za ovu izjavu je osuđen an godinu i po dana. Nije se onda čuditi što je bio sputan i neefikasan drugi advokat, Nadija Arnaut, koji je uza Ivaniševića preuzeo odbranu.

TORTURE POD ISTRAGOM

Nedžib Šaćirbegović, koji je istovremeno bio u Centralnom zatvoru kada i Hasan, suočavan je sa Hasanom. Tada mu je Hasan uspio dati do znanja da ga strahovito maltretiraju.

Jednom su isljednici kao ludi trčali po hodnicima kada su primjetili da je ispred Hasana nestao šifrirani spisak ljudi. Oni su naime prisiljavali Hasana da dešifruje imena ljudi sa spiska. Dok je prijeteći mu isljednik izašao na momenat, Hasan je iako vezanih ruku na leđima uspio da se sagne i dohvati spisak te da ga pojede. Isljednici su pokušavali da umjetno izazovu povraćanje, ne bi li došli bar do tragova spiska, ali u tome nisu uispjeli. Ko zna koliko je tek nakon toga maltretiran Hasan?

Nedžib je uspio da sazna od zatvorenika koji su bili sa Hasanom u ćeliji da su nad njim vršena sljedeća zlostavljanja: uvlačenje zahrđale žice u ud (što je izazivalo bolove pri mokrenju), vješanje čuturice vode o mošnje, uvalačenje ruke u fioku stola a onda njeno naglo zatvranje, podbacivanje nožnih prstiju pod sto, nakon čega isljednik još sjedne na sto. Kod drugih su primjenjivane još i druge surove metode mučenja, kakve mogu smisliti samo ateistički bezdušnici.

Nisu lako prošli pod istragom ni Hasanova majka i brat.

Pri pritvaranju, majku su prvo pitali koje ljude poznaje od onih koji su dolazili Hasanu. Ona je rekla da zna ime samo mljekara. Tada su počela maltretiranja. Dvojica su je udarala sa dvije strane. Insistirali su da prizna da je znala za rad organizacije MM.

Kako je bilo Hasanovoj majci koja je bez suda upućena na prisilni rad u Kopanice kod brčkog na UDB – ino poljoprivredno dobro. Svaki dan su joj dobacivali „Htjela si da budeš majka heroja“ „Mi smo ti ga ubili“.

Muhameda su također poslali na DKR. Pa je radio teške poslove u Bosanskom brodu, zatim na Alipašinom mostu što je imalo za posljedicu da je nakon tog mukotrpnog boravka i zaposlenja brzo otišao u invalidsku penziju i ubrzo umrlo.

Majka je bila „osuđena“ na godinu dana, od čega je odrobijala 11 mjeseci i pušena je za 1. maj, a Muhamed je dobio dvije i po godine, koje je izdržao do posljednjeg dana.

Neka je Allahov rahmet na Hasana i na njegovu majku i brata!

___________________________________________________

Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.

Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"

Na ahiret preselila Azijada Serdarević Kasumagić

Detalji

Objavljeno subota, 25 Mart 2017 00:00

Autor Administrator

U utorak 21. marta na ahiret je preselila Azijada Serdarević KAsumagić, pripadnica Pokreta ''Mladi muslimani'' još od svoje rane mladosti. Dženaza je klanjana u haremu Begove džamije u petak, 24. marta, a pokopana je na mezarju Ravne Bakije. Dženazi rahmetli Azijade prisustvovao je veliki broj građana Sarajeva, a među njima i značajan broj uglednih društvenih i političkih radnika, te pripadnika Pokreta ''Mladi muslimani''. Dženazu je klanjao glavni sarajevski imama dr. Ferid ef. Dautović, koji je istakao da je ponos biti u saffovima na dženazi rahmetli Azijade Serdarević KAsumagić. Nadalje ef. Dautović kaže: ''Tražili su jednakost koju je zagovarao poslanik Muhammed a.s. Svijet je prolazan, svako će jednog dana doći na ovo ili drugo mjesto gdje će biti ispraćen. Ono što će da svjedoči naše ovozemaljsko postojanje je ono što smo uradili kao vjernici i šta ostavljamo iza sebe kao vjernici. Ova porodica ostavlja čestit porod koji će čuvati vjeru i boriti se. Rahmetli Azijada je s brojnim muslimanima bila u zatvoru. Rijetke su bile muslimanke koje su se na taj način borile. Mnoge su se borile u svojim kućama odgajajući djecu, ali su bile malobrojne one koje su se borile kao Azijada'', kaže ef. Dautović.

Rahmetli Azijada je  rođena 1928. godine u Ljubinju. Porodica Serdarević spada u jednu od najstarijih porodica u Hercegovini. Rahmetli Azijada je imala četiri brata i sestru, bili su to: Asaf, Asafa, Ismet, Izet i Nijaz. U knjizi ''Mlade muslimanke - Svjedočenja i sjećanja'' Azijada piše: ''Od djetinjstva smo odgajani tako da čuvamo svoj muslimanski identitet i kod nas je izgrađivan otpor prema srpskim tendencijama za dominacijom. Nama je otac često čitao muslimanske junačke pjesme i kupovao nam knjige historije islama. Dakle, za nas je bilo sasvim normalno da postanemo pristalice mladomuslimanskih ideja već od samog početka, tim prije što je brat Asaf išao u isti razred Prve muške realne gimnazije sa Esadom Karađozovićem, Eminom Granovim i hisrefom Bašagićem koji su bili začetnici ovog pokreta''. Azijadin brat Asaf ubijen je od strane partizana zbog toga što je učestvovao u akciji prikupljanja žita za muhadžire tokom rata. Bio je među prvim šehidima mladomuslimanskog pokreta. Rahmetli Azijada uhapšena je navečer 12. augusta 1949. godine. Istog dana bilo je suđenje grupi mladomuslimana među kojima je bio i njen brat Ismet, koji je izbjegao smrtnu kaznu zahvaljujući uvjerljivom svjedočenju da je dana za koji je terećen da je bio na nekom sastanku, zapravo bio u Zagrebu na ispitu. Rahmetli Azijada provelaa je 18 mjeseci u zatvoru, uglavnom na radu. Udala se za Ismeta KAsumagića, istaknutog mladomuslimana 1954. godine. Izrodili su tri kćerke. 

Na ahiret preselio Nusret Šahinović

Detalji

Objavljeno srijeda, 02 Septembar 2015 00:00

Autor Anes Dzunuzovic

Nusret Šahinović, član Udruženja ''Mladi muslimani'' izVisokog preselio je na ahiret. Šahinović je bio ugledni član Udruženja i prvi predsjednik IO SO Visoko, te član Ratnog Predsjedništva SO Visoko.