Na ahiret preselio Omer Behmen
- Detalji
- Objavljeno četvrtak, 23 April 2009 14:22
- Autor Administrator
Naš dugogodišnji predsjednik
hadži OMER BEHMEN (1929.-2009.)
odazvao se svome Gospodaru, dana 23. aprila 2009./28. rebiu-l-ahir 1430. h.g. i otišao na bolji svijet. Članovi Udruženja ''Mladi Muslimani'' izgubili su veoma zaslužnog člana koji se do vremena udesa svakodnevno zadržavao u prostorijama Udruženja izvršavajući svakodnevne obaveze. Naša zahvalnost za njegov doprinos ne izostaje, a i želje za nagradu na budućem svijetu ostaju trajne. Neka mu Allah dž. š. dodijeli sve džennetske nagrade, a porodici strpljenje i ponos što su ga kao takvog imali.
„one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: 'Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!'“ (Kur'an, II, 156)
Dženaza će se klanjati u subotu, 25. aprila 2009. godine u Sarajevu u haremu Begove džamije poslije podne namaza (13:30 sati), a u Mostaru poslije ikindije namaza (16:40 sati) ispred Šarića džamije. Ukop će se obaviti u haremu Šarića džamije u Mostaru.
MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI
- Detalji
- Objavljeno četvrtak, 18 April 2024 07:48
- Autor Administrator
Dana 18.04.2024. je izašla iz štampe "MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI".
Od korupcionističke do terorističke stigmatizacije Bošnjaka
- Detalji
- Objavljeno utorak, 29 Oktobar 2024 16:45
- Autor Sanadin
Piše: AJDIN HUSEINSPAHIĆ
Svaki vid nasilja, terora, zla i zločina mi, Bošnjaci, oštro osuđujemo. Napad na našu policiju napad je na državu i tu nema dilema. Bošnjacima je barem jasno šta je država i koliko vrijedi uložiti vlastitih napora za očuvanje države i njenih institucija. Istovremeno smo svjesni da mnogi subjekti u ovoj državi ne žele ovu državu, ne čuvaju njen sveukupni integritet, ne mare za njen subjektivitet, njenu nezavisnost i državnost. Pošto je i vrapcima na grani jasno koliko i kako ova država može napredovati sa svim tim antidržavnim subjektima i politikama, molimo javnost, domaću, regionalnu i internacionalnu da Bošnjacima ne nameće kolektivnu inkriminaciju, da Bošnjake ne terorizira nivelacijom pozicija političkih subjekata u zemlji, kako tokom agresije tako i danas!
Mi, Bošnjaci, ali i sve patriote, znamo ko ovu državu ne želi i od čije smo agresije, genocida i UZP Republiku Bosnu i Hercegovinu branili, ne samo devedesetih nego i četrdesetih godina XX vijeka. Međutim, hoćemo li ikada shvatiti da iz jednog zla vrlo lahko i neprimjetno možemo pasti u drugo zlo?! Da bismo to shvatili, mi Bošnjaci, koji jasno vidimo da smo na odstrjelu mnogih kako unutardržavnih tako i regionalnih politika, moramo shvatiti da se protiv Bošnjaka i Bosne i Hercegovine i dan-danas vodi poseban oblik rata, tzv. hibridni rat. Shvatiti i pokrenuti se, napokon! Međutim, zabrinjava da ova priča zanima više naše susjede nego li nas Bošnjake, kao i ostale patriote. Razloge toga možemo tražiti u odsustvu bošnjačke političke svijesti, ali i vizije o pitanju zaštite nacionalnog identiteta Bošnjaka, očuvanja državnosti i nezavisnosti zemlje, kao i nužne požrtvovanosti o ovom pitanju na koju Bošnjaci moraju biti spremni. Vratimo se terorističkom činu u Bosanskoj Krupi!
Ono što ćemo vrlo teško saznati u slučaju ubistva policajca u Bosanskoj Krupi jeste to ko uistinu stoji iza tog čina, kao i iza akcije ciljanog privođenja i hapšenja hzf. prof. Kanurića i još nekoliko hafiza i uglednih Bošnjaka. Već smo navikli da se u javnom prostoru i na sam spomen terorizma u vezu dovode muslimani, odnosno Bošnjaci. Prije nego su po pitanju terorizma u Bosanskoj Krupi poduzete bilo kakve zvanične akcije, određeni mediji plasirali su kvaziinformaciju o “ekstremističkim, vehabijskim grupama” (sic!). Već su, ne samo Bošnjaci, nego i muslimani širom svijeta “navikli” da za njih ne važi presumpcija nevinosti kad je riječ o terorizmu, ekstremizmu, fundamentalizmu, radikalizmu itd. To postaje globalna hipoteka muslimana u svijetu, a temeljem koje mnogi imperijalisti ostvaruju vlastite interese. To nije ništa novo otkad je svijeta i vijeka, ali je novo to što Bošnjaci spavaju zimskim snom – dok su njihove institucije paralizirane i premrežene antibošnjačkim interesima – bez konkretnih akcija i planova itd. Vratimo se dvije decenije unazad!
Sjećamo li se 2002. godine i hapšenja nevinih ljudi, odnosno tzv. Alžirske grupe, sjećamo li se tog performansa koji je napravljen da bi se dodvorilo svijetu, makar i na svoju štetu?! Mediji su likovali, malo ko je imao hrabrosti išta napisati u prilog odbrane tih lica, mnogi su se bošnjački političari ponašali ljigavo i puzajuće. Ljudi su na pravdi Boga kidnapirani, procesuirani, nikad presuđeni, na koncu oslobođeni, i ko je za to odgovarao? Niko! Kako se gledalo na one koji su tada nevino uhapšenim davali podršku? Gorko i sumnjičavo, kriminogeno i nasrtljivo! Jednostavno kazano, mnogi Bošnjaci su “klepili ušima”, “podvili rep”, “progutali žabu” i isporučili grupu ljudi, snishodljivo se ponašali i opetovano na izborima podršku dobijali. Bošnjak na čelu tadašnjeg Vijeća ministara sada sjedi u Ujedinjenim nacijama! Salto mortale! Zato, danas, uz uvažavanje svih pravnih principa, valja otvarati oči svima, a posebno Bošnjacima, valja ukazivati na potencijalne probleme nametanja kolektivne krivice, stigmatiziranja Bošnjaka, gaženja pravnih principa, promoviranja nepravde, medijskog linča, slijeganja ramenima i medijskog donošenja presude i prije podizanja optužnice! Vjerujem da Bošnjaci na greškama uče, istina skupo plaćenim vlastitim greškama!
Podsjetimo se i na 2018. godinu i slučaj “terorizma”, odnosno ubistva policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića. Sjećate li se da li se tada uključila SIPA, odnosno viši nivoi policijsko-sigurnosnih, istražnih i pravosudnih tijela? Dakako, da nisu! Istragu su provodila niža policijsko-istražna tijela! Da li je tada predmet preuzelo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine? Dakako da nije, iako je riječ o napadu na državu, iako su ubijena dva policajca! Predmet je završio na nivou Tužilaštva Kantona Sarajevo i Kantonalnog suda. Sjećate li se da li je slučaj ubistva dvojice policajaca bio okarakteriziran kao terorizam? Naravno da nije! Sjećate li se koliko traje istražni i sudski proces o tom pitanju te da li je i koliko interesantan javnosti, odnosno koliko je medijski eksploatiran? Kome i šta nije jasno? Ide se po oprobanom receptu. Ako nemaš materijala za stigmatiziranje Bošnjaka, ma koliko slučaj bio kompleksan i težak, ignoriraj ga, izmakni izvan radara, izvan očiju javnosti itd.
Mnogi Bošnjaci nažalost nemaju snage da budu svoji na svome, da se navedenim pitanjima iskreno posvete, pa se radije bave međusobnim naklapanjima, unutrašnjim optužbama, obavještajnim i kontraobavještajnim optužbama i sl.!
Ništa nije slučajno, pa tako ni to što paralelno sa slučajem u Bosanskoj Krupi svjedočimo “bošnjačko-ministarskoj histeriji”, paušalnim ocjenama, ali i vrlo ozbiljnim optužbama, ne samo na račun bošnjačkog nego cijelog patriotskog bloka, slobodnih medija itd.? Zar nam nije očigledno da je u pitanju pripremanje terena za neke nove unutarbošnjačke udare, makar to sve Bošnjake koštalo i identiteta i države?! Sve je to osmišljena i dobro dirigirana aktivnost, što nije ništa novo u povijesti ove zemlje. Dirigenti su bili stranci, a izvršioci domaći izdajnici!
Na koncu, kad sve sagledamo, iskrenog patriotu, Bošnjaka, najviše boli politička glupost, egoizam, snishodljivost, poltronstvo, sužanjstvo, lahkomislenost, umišljenost, neiživljenost samih Bošnjaka koji se nalaze u organima vlasti i koji ondje u najvećem broju služe vlastitim interesima, i to onim najnižim, prizemnim, strastima prvobitne akumulacije kapitala ili interesima drugih, najčešće stranih faktora koji im to, na koncu, kompenziraju određenim političkim pozicijama. Međutim, to nije ništa novo, a za one koji žele analizirati gotovo istovjetnu dionicu u prošlosti ove zemlje preporučujemo da analiziraju Pokret za autonomiju Bosne 1831. godine, a ako se pitaju da li smo imali ovakvih političara i stranaca kao danas, neka izuče tadašnje bošnjačke političke vođe, kao i stranog predstavnika u liku Omer-paše Latasa. Pametnim i razumom obdarenim ljudima ovo će biti dovoljno da donesu vlastite zaključke!
Nakba 1948 – uvod u stradanje palestinskog naroda
- Detalji
- Objavljeno subota, 30 Mart 2024 03:42
- Autor Sanadin
Skoro svaki narod u svjetskoj historiji ima svoj “Dan D” ili teške periode koji oblikuju njegov identitet i budućnost. Za Palestince to je bila Nakba – nacionalna katastrofa – kad je na palestinskoj krvi uspostavljen nelegalan i nelegitiman cionistički identitet 1948. godine.
U kontekstu trenutne agresije na Gazu i provođenja genocida koji je po broju stradalih odavno nadmašio Nakbu nužno je da se osvrnemo na neke aspekte tog historijskog događaja kako bi smo povukli paralele sa aktuelnom agonijom Gaze.
Krvava kolonijalna fantazija cionističkog okupatora
Na početku, nužno je naglasiti da se Nakba desetljećima pripremala, kao što se trenutni genocid u Gazi pripremao po sličnom receptu godinama. Koncept Nakbe mutira u skladu sa razvojem cionističkog entiteta koji ima jasan krajnji cilj, a to je etnički čista historijska Palestina.
Kao i svi kolonijalni projekti naseljenika, Nakba je cionistička verzija protjerivanja palestinskog autohtonog stanovništva iz njihove historijske domovine, prisvajanja imovine i zatiranja njihovog naslijeđa. Kroz svoju historiju, cionizam je isprepleten u kolonijalnu logiku dominantan-inferiorni/dostojan-jadan. Cionisti su dali dodatnu težinu kolonijalnom obrazloženju civiliziranja jednog prostora kroz povratak “originalnog stanovništva” koje se vraća “kući” iz egzila. U isto vrijeme cionistička ideologija Palestince definiše kao “vanzemaljce” koje treba ukloniti.
Prisustvo Jevreja u Palestini ima historijsko utemeljenje, ali plansko naseljavanje krajem 19. i početkom 20. Stoljeća je bila pretpolitička faza cionizma. Jevreji su bježali od progona uglavnom iz Europe ili iz vjerskih razloga nastanili su se u Palestini kako bi bili dio veće palestinske zajednice. Čak i danas, religiozni Neturei Karta se izjašnjavaju kao palestinski Jevreji. Antagonizam sa Palestincima se pojavio kada je cionistička doktrina nagrizla mogućnost suživota u korist kolonijalnih naseljenika.
Transformacija cionističke kolonije iz teorije u stvarnost odvijala se preko Britanije koja je imala ulogu “babice” u procesu nasilnog rađanja cionističkog entiteta, Taj proces je ozvaničen Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine kojom je Britanija, bez kolonizacije Palestine ili ikakvih prava na nju, ponudila ju je europskim cionistima za ekskluzivnu jevrejsku domovinu. Međutim, Balfourova deklaracija bila je samo uvod za tri strategije nakon što je Britanija kolonizirala Palestinu. Prva je bila zabrana Jevrejima ulazak u Britaniju. Nakon uspona nacista, Britanci se hvale da su primili 80.000 Jevreja, ali prešućuju činjenicu da je deset puta veći broj Jevreja odbijen. Druga je bila britanska kolonijalistička uredba koja je favorizirala cioniste, posebno stjecanje vlasništva nad zemljom od strane Jevrejskog nacionalnog fonda, dok je ograničavao palestinsko posjedovanje imovine. Konačno, Britanija je favorizovala ekonomske i vojne kapacitete cionista. Do septembra 1944. Britanija je pomogla da se uspostavi jevrejska brigada od 30.000 vojnika pod njenom plavo-bijelom zastavom i obučila je prema visokim vojnim standardima.
Međutim, britanska pomoć nije pružila ključnu demografsku i političku prekretnicu. Do početka Drugog svjetskog rata, cionisti su uspjeli samo povećati jevrejsko stanovništvo u Palestini na oko 30 % koji su posjedovali manje od 5 % zemlje. U tom smislu, Holokaust se smatra historijskim trenutkom za prihvatanje cionističkog projekta od strane europskih Jevreja. Britanija je nametnula Palestincima da predaju politički i državni suverenitet na svojoj historijskoj zemlji za jevrejske izbjeglice iz Europe. Kolonijalistička logika je iskorištena da Europa riješi svoje jevrejsko pitanje nakon Holokausta na štetu Palestinaca. Na kraju su Britanci izvršili završni potez za rođenje Izraela po patronatom tek formiranih Ujedinjenih nacija.
Bez konsultacija s Palestincima, UN je većinom od tri glasa dekretirao da se 55 % teritorije Palestine da cionistima za stvaranje cionističke države kada je Jevreja bilo samo 37 % stanovništva koji su posjedovali oko 7 % zemlje.
Poklon UN-a bio je dilema za cioniste jer kako bi jevrejska manjina polagala pravo na „jevrejsku državu“ i stekla međunarodni politički legitimitet za ekskluzivitet?
Da bi riješili problem, uslijedila je smrtonosna faza Nakbe u kojoj je uništeno preko 500 palestinskih zajednica. Ovo je ispraznilo Palestinu od 75 % njenog starosjedilačkog stanovništva, stvarajući oko 750.000 izbjeglica. Nakon etničkog čišćenja 1948. godine, Izrael je proglašen za 78 % teritorije mandatne Palestine. Ogromnoj većini protjeranih Palestinaca nikada nije dozvoljen povratak. Njihovu imovinu konfiskovala je cionistička država i stavila u službu kolonijalizma naseljenika. Međutim, malobrojni Palestinci koji su uspjeli da se vrate postali su “prisutni odsutni” sa svojom zemljom i imovinom koju je prisvojio Izrael.
Ukupno je u koloniziranom području ostalo oko 150.000 Palestinaca. Da bi se ojačalo jevrejsko stanovništvo, progon Palestinaca nije bio dovoljan. Godine 1950. donesen je Zakon o povratku, koji je Jevrejima iz cijelog svijeta dao ekskluzivna prava da dobiju izraelsko državljanstvo i da se nasele bilo gdje u koloniziranim područjima.
Indijanci i Palestinci dijele istu sudbinu
Podrivanje i negiranje palestinskih prava nametnuto je u svim oblastima života, od obrazovanja, stjecanja zemljišta, braka, putovanja i stanovanja. Jevrejima je upravljalo građansko pravo, dok je Palestincima upravljale posebne vladine službe i vojska. Ovo je isti odnos koji su uspostavili bijeli europski naseljenici u Americi, gdje je nakon zauzimanja zemlje i genocida preostali domoroci strpani u rezervate.
Nakon 1967. godine, kako bi ostvario svoje kolonijalističke ciljeve, Izrael je okupirao ostatak teritorije Palestine, stvarajući još 350.000 izbjeglica i preuzeo kontrolu nad dodatnih milion Palestinaca. Menahem Begin, bivši premijer Izraela, rekao je „U junu 1967. ponovo smo imali izbor. Koncentracije egipatske vojske na prilazima Sinaju ne dokazuju da se Naser zaista spremao da nas napadne. Moramo biti iskreni prema sebi. Odlučili smo da ga napadnemo.”
U 19. stoljeću, Indijanci su stjerani u rezervate, izolujući jednu zajednicu od druge, oduzimajući većinu teritorije. Kolonijalni projekat cionističkih doseljenika već godinama se manifestuje kroz razbijanje Zapadne obale i istočnog Kudsa s preko 300 naseljeničkih kolonija u kojima živi 700.000 cionista. Obruč oko Palestinaca se dodatno steže, kroz zid od 700 km, preko 65 diskriminatornih zakona, oko 600 kontrolnih punktova i aparthejd puteva koji Palestince izoluju u rezervatima i oduzimaju im pravo na kretanje.
Palestincima u Izraelu je dozvoljeno da glasaju, pa čak i da budu članovi Kneseta, ali samo ako ne dovode u pitanje Izrael kao isključivo jevrejsku kolonijalnu državu. Izrael je otišao dalje od bilo koje europske naseljeničke kolonije napuštajući asimilaciju domorodaca i također je odustao od pretvaranja da je demokratski i pravičan. Godine 2018. donio je zakon o nacionalnoj državi koji kaže da je “pravo na ostvarivanje nacionalnog samoopredjeljenja” u Izraelu “jedinstveno za jevrejski narod”. I “Jevrejsko naselje kao nacionalna vrijednost”. Ovo isključuje sve nejevreje kao dio izraelske nacije, a proklamovanje prava na proširenje naselja u područjima iz 1967. nagriza svaku podjelu između 1967. i područja okupiranih 1947-48. Zakonodavstvo je jasno, nejevreji moraju prihvatiti da budu druge klase ili da budu protjerani-ubijeni.
U međuvremenu, Gaza je stavljena pod zračnu, morsku i kopnenu blokadu, a Izrael je čak kontrolirao i broj kalorija koje su mogli unijeti stanovnici enklave.
Dov Weisglass, viši savjetnik premijera Ehuda Olmerta, 2016. godine objasnio da je izraelska politika osmišljena „da Palestince stavi na dijetu, ali ne da ih natjera da umru od gladi“. Više vojnih agresija nakon povlačenja cionista iz Gaze 2005. godine su bila mučna stvarnost njenih stanovnika kao najvećeg logora na otvorenom.
U tom kontekstu akciju koju su poduzeli borci iz Gaze 7. oktobra možemo razumjeti kao jedini realni otpor Palestinaca cionističkom režimu.
Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.