https://youtu.be/6Nm5m9V1qfk
IZVOR: Faktor
IZVOR: Akos.ba
https://youtu.be/6Nm5m9V1qfk
IZVOR: Faktor
Za N1 je kazao da je razvoj događaja danas bio očekivan, odnosno da su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili posjetu sa ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovim kao slijed nakon sinoćnjih događaja.
- Ne možemo reći da je bilo očekivano ali sinoć su se dogodile određene stvari koje su usmjerene na ovo što danas svjedočimo. Sinoć su bili sastanci koji su u osnovi bili kontekstualizirani kao umanjenje značaja bh. državnosti i njenog suvereniteta i moram da kažem da ja to nisam očekivao od diplomate Lavrova. Nisam očekivao da bi na jedan takav način neko ko predstavlja Rusku Federaciju mogao da postupi. Sinoć se desilo ono što je jednostavno stavilo pred dilemu, ne samo Džaferovića i Komšića kao članove Predsjedništva već i sve patriote i BiH i ljude koji su ponosni na pripadanje ovoj zemlji. Takav razgovor jeste nužan, ali ne da sami sebe unižavamo kao državu i društvu. Očekivanja kao takva su se odjednom pojavila i ponosan sam na ono što su uradili Komšić i Džaferović. Poslali su poruku da Rusku Federaciju smatraju prijateljskom zemljom, ali bez obzira koliko moćna bila, treba poštovati institucije ove zemlje i odluke koje su donesene. To je bilo nešto što se trebalo desiti s nadom da će ta poruka biti razumijevana i da će se shvatiti i u Ruskoj Federaciji kao dobronamjerno – istakao je profesor Mulaosmanović.
Komentarisao je i zvanično saopštenje ruskog ministarstva, koje je ignorisalo da se Lavrov susreo samo s jednim članom Predsjedništva BiH.
- Ne bih da koristim tešku terminologiju, ali mislim da oni ne žele ostaviti dojam određenog diplomatskog šamara koji se desio i na taj način jednostavno žele da pokažu da je sve proteklo u normalnim uslovima, a mi svjedočimo da to nije tako. Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije želi da kaže da se Lavrov susreo sa ministricom vanjskih poslova BiH Biserom Turković i da je obavio razgovore u Predsjedništvu i da je njegova misija izvršena. Mislim da je to pokušaj da se od jednog ovakvog kraha i njegovog dolaska izvuče najviše šta može u ovom momentu - mišljenja je Mulaosmanović.
Rekao je i da Dejtonski mirovni sporazum nije sveto slovo, nego da kreira temelj za dalji napredak BiH. Kazao je da je ministrica Turković podvukla nekoliko značajnih stvari, ali da vjeruje da "građani BiH drže do toga da bez obzira koliko unutar naše države bilo tenzija, kakav je nivo našeg razvoja, treba se poštivati naš suverenitet".
- Mi smo prema tome dosta osjetljivi i dosta držimo do toga. BiH jeste mala država brojem i teritorijom, ali u međunarodnim odnosima BiH nije mala država i značajna je kao i ukupna regija Balkana. Moramo biti svjesni i mi sami i da se odnosimo tako. Smatram da je Turković na lijep način odaslala slične poruke koja sam ja rekao - istakao je.
Rekao je i da će nova američka administracija pomagati BiH i da ovo vrijeme može biti vrijeme pozitivnog preokreta. Potcrtao je i da BiH po njegovom mišljenju treba dobiti snažnu podršku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih država i drugih sila koje razumijevaju ovo šta su naši predstavnici jutros uradili.
IZVOR: N1
U jednom od svojih prvih intervjua, nakon što je obznanjeno da će prihvatiti ponudu da bude gradonačelnik Sarajeva, Bogić Bogićević je izjavio „da on u Dejtonu ne bi pristao na ime Republika Srpska“.
Neki su mediji ovu izjavu popratili kao još jedan dokaz da je riječ o odličnom izboru za gradonačelnika Sarajeva iako većinu građana Sarajeva u ovom trenutku ne zanima šta bi on uradio ili šta ne bi uradio u situacijama koje su se događale od prije 25 godina. Na žalost, izjava ukazuje da je Bogić figura koja hoće da egzistira na starim zaslugama, i koja (još) nije spremna pogledati naprijed, u budućnost, i koja nema viziju šta ponuditi građanima Sarajeva, pa se „hvata starih tema“. I to na pogrešan način!
Ne bi se trebalo ni osvrtati na ovu njegovu izjavu da ona nije podrška svim neprijateljima BiH i Bošnjaka koji nastoje izvrtati istinu plasirajući teze da je „Alija u Dejtonu prodao Bosnu“, „poklonio im 49% teritorije“ i slične pamflete srbijanskih i inih obavještajnih službi koje prihvataju naivni facebook pametnjakovići i virtuelni politički komentatori koji nas smoriše svojom naknadnom pameću.
Bogić ne shvata ili želi da mi ne shvatimo i zaboravimo slijedeće:
1. Dejtonski sporazum se, teška srca i sa velikom gorčinom, trebao i morao potpisati. Pritisak međunarodne zajednice i SAD na čelu je bio prevelik da bi ijedna strana mogla odustati od ponuđenih uvjeta za ostvarenje mira. Isto se ne može bolje objasniti nego rečenicom predsjednika Izetbegovića „da je to nepravedan mir, ali mir koji je bolji od rata.“
2. Milošević i njegovi sljedbenici su morali dobiti nešto zauzvrat da i oni pristanu na ponuđeni sporazum. Kad već nisu Bosnu i Hercegovinu ili dio nje pripojili Srbiji, kad nisu ništa ostvarili u Republici Hrvatskoj, kad je bilo jasno da uskoro gube i Kosovo, kad je bilo jasno da će njihovi vojni i civilni nalogodavci i izvršioci zločina odgovarati pred međunarodnim sudovima, najmanje što su mogli dobiti je da im se na neki način prizna samoproglašena republika, kao niža administrativna jedinica, bez međunarodnog subjektiviteta. Pa ni to nisu mogli dobiti na svim teritorijama nad kojima su tada imali vojnu kontrolu već su se morali povući sa nekih.
3. Nepristajanje na sporazum, značilo je nastavak rata. Bez obzira na relativno povoljniju situaciju za Armiju BiH 1995. godine u odnosu na ranije godine i neprijateljsku vojsku i veći moral naših oslobodioca, ne treba naivno pristajati na teze da bi Armija BiH za par mjeseci oslobodila sve okupirane teritorije, pobjedonosno ušla i u Banjaluku i sl. Možda i bi, ali uz velike žrtve i gubitke. Tih mjeseci mnoge naše brigade su imale i do 50% lakše i teže ranjenih, bolesnih, te na druge načine onesposobljenih boraca. Pozivi za mobilizaciju su u nekim općinama počeli dolaziti i tek stasalim 18-godišnjacima. Predsjednik Izetbegović je znao koliko vrijedi jedan mladi ljudski život i da će prekidom ratnih dejstava učiniti značajnu i dobru stvar za naš napaćeni narod.
4. Odbacivanje sporazuma od strane delagacije legalnih bh vlasti je moglo značiti i gubitak podrške međunarodne zajednice što se tada nedvojbeno moglo zaključiti iz nastupa Ričarda Holbruka, i što je potvrđeno godinama poslije u njegovim intervjuima.
Zašto onda Bogićević misli da bi on, svojim insistiranjem na tome, spriječio nastanak entiteta Republika Srpska pod tim imenom? Zar misli da bi Milošević odustao od toga? Zar misli da je međunarodna zajednica bila spremna uvažiti (baš) sve naše pravedne i ispravne zahtjeve? Ako on ili bilo ko drugi nije upoznat sa aktivnostima i pregovaračkoj ulozi svih članova bh delegacije u Dejtonu možemo ih uputiti na relevantne izvore koji svjedoče o tome.
Potrebno je znati da je predsjednik Izetbegović „zatezao konop“ maksimalno koliko je mogao na svim poljima, npr. u pogledu statusa Brčkog gdje nije dozvolio da isti uđe u sastav manjeg entiteta po cijenu napuštanja pregovora ali i da mu takva taktika nije mogla donijeti uspjeh u svim pitanjima o kojima se odlučivalo.
Bogićević je učinio ispravno što nije u ime nas, građana BiH, pristao na uvođenje vanrednog stanja i davanja ovlasti tadašnjoj JNA, ali taj njegov čin nije suštinski ništa izmjenio, nije zaustavio Miloševića u njegovim namjerama i nije spriječio učešće JNA u agresiji na našu zemlju. Evidentno je da Bogićević danas precjenjuje svoje „diplomatske mogućnosti“.
Na kraju možemo konstatovati da je jedan dio bh javnosti spreman kritikovati SDA da se i danas kiti ulogom predsjednika Izetbegovića i ratnim zaslugama a ostaje nijema na ovaj populistički pokušaj SDPa i njihovih partnera koji u nedostatku istinski kvalitetnih mlađih kadrova, pokušavaju isto nadomjestiti veteranima bivšeg sistema i vremena.