Kako je Hrvatska ukrala kompletnu dokumentaciju Armije R BiH, SDA, Patriotske lige…
- Detalji
- Objavljeno utorak, 28 Maj 2019 00:00
- Autor Administrator
Arhivski radnici u Bosni i Hercegovini posljednjih godina bezuspješno ukazuju na nezapamćen međunarodni kriminal u kojem je država Hrvatska, putem svoga Državnog arhiva i Službe sigurnosti, ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine oko 10.400 kutija arhivske građe (radi se o milionima dokumenata, fotografija, video i audio snimaka). U toj građi je kompletna dokumentacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije (sa personalnim dosjeima i privatnim prepiskama), Patriotske lige Bosne i Hercegovine itd.
Kada je otkriveno da su državne institucije Hrvatske, preko svoga instaliranog kadra u Arhivu Bosne i Hercegovine ukrale kompletnu ratnu memoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine, zatraženo je zvanično da Arhiv Hrvatske vrati dokumentaciju. Radi se dakle o kamionima materijala. U tom trenutku, zbog opasnosti da će biti kažnjeni od svjetske organizacije arhivista, Arhiv Hrvatske prebacuje kompletnu dokumentaciju u sjedište Službe sigurnosti i skida sa sebe odgovornost i mogućnost kazne. Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku kojom zabranjuje pristup toj dokumentaciji bilo kojeg stranog državljanina – dakle, definitivno je institucionalizirana krađa stoljeća, provedena u režiji države Hrvatske.
U to vrijeme pouzdani kadar Miroslava Tuđmana (u to vrijeme prvog čovjeka hrvatske službe sigurnosti) u Arhivu Bosne i Hercegovine bio je Andrek Rodinic. Zanimljivo je da je Rodinis nakon ove afere odselio u Holandiju i danas tamo živi, a do danas ga niko nije teretio za bilo kakav prospust, štetu ili krađu. Također, direktora Jerkovića nikada niko nije pozvao na odgovornost.
Kako je otkrivena ova prevara/ krađa?
Na naučnom skupu arhivista Hrvatske na Plitvicama, kao gosti su bili arhivski radnici iz Bosne i Hercegovine. U jednom naučnom radu, koji je objavljen u zborniku radova u povodu ovoga skupa naveden je spisak građe iz Bosne i Hercegovine koja je u posjedu države Hrvatske. Također, navedeno je da je Hrvatska angažirala na “sređivanju” te građe uposlenika Arhiva Bosne i Hercegovine – pouzdanog Andreka Rodinisa. BH Arhivisti su odmah reagovali i rekli da je ta građa vlasništvo Bosne i Hercegovine i da se prema međunarodnim propisima mora vratiti.
Tada dolazi do nevjerovatnog preokreta, kao u filmu – svi zbornici radova, koji su pratili konferenciju, odjednom su povučeni i uništeni, kako bi se uništili dokazi o krađi. Samo oni primjerci koji su prije toga slučajno izašli iz štamparije spašeni su, a na sreću jedan je došao u posjed arhivista Bosne i Hercegovine. Udruženje arhivista iz Bosne i Hercegovine objavilo je taj rad u svome časopisu, bez korekcija, tako da se može vidjeti šta je to ukradeno od Bosne i Hercegovine. U nekoliko navrata stani su dopisi Državnom arhivu Hrvatske da vrati arhivsku građu, ali to se nije desilo. Šta više, onemogućen je pristup korištenju te građe bosanskohercegovačkim naučnicima, istraživačima, vlastima…
Zašto je to sada važno?
Kada su shvatili da se vojnici i oficiri Armije Republike Bosne i Hercegovine nemaju čime braniti, jer je sva dokumentacija u Zagrebu, susjedi i komšije su odlučili preko noći da krenu u brzu kampanju podizanja optužnica protiv oficira i vojnika Armije Bosne i Hercegovine. Danas se Dreković, Dudaković, Muminović itd, nemaju čime braniti. Nemaju dokaze, nemaju pristup dokumentaciji i argumentima. U narednim sedmicama i mjesecima možemo očekivati hiperprodukciju novih optužnica.
O ovome su informisane i državne institucije, Ministarstvo civilnih poslova, ali je ono odgovorilo da nema nadležnosti nad Arhivom i arhivskom građom. I nikome ništa. Upoznati su razni nivoi vlasti, pojedinci, bošnjački funkcioneri, te predstavnici institucija na svim nivoima – i nikome ništa – pojela maca našu memoriju – ali kompletnu. Država i Bošnjaci nemaju dokumente Generalštaba Armije R Bosne i Hercegovine, dokumentaciju korpusa, brigada… Sve je u Zagrebu.
Kako bi ovaj problem bio dostupan široj javnosti, odlučio sam podijeliti tekst iz naučnog časopisa Arhivska praksa, tako da možete detaljnije čitati u dokumentima ispod. Možda nakon ovoga neko i reaguje. Iako, iskustvo zadnjih sedmica govori da neće, jer naša je filozofija – šta se to mene tiče!
Očigledno je da smo žrtve vrlo ozbiljne agresije koja se provodi nad državom Bosnom i Hercegovinom.
Da naglasim, Vojska RS i HVO nisu ustupili svoju dokumentaciju Arhivu Bosne i Hercegovine, ali su političke elite sa prostora gdje su tokom rata vladale ove vojne formacije, uredno uposlili svoje kadrove u državni arhiv, tako da je u jednom trenutku, od svih uposlenih u Arhivu Bosne i Hercegovine bio uposlen samo jedan Bošnjak i to sa srednjom stručnom spremom.
Dok se bošnjački političari u Sarajevu nadmeću ko će zasjesti za veću sofru i upravljati njome, ko će opkuračiti veću budžetsku kesu, državu Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku razbijaju iznutra.
____________
za Saff.ba piše: Mehmed Meša Pargan
Islamsko bankarstvo kroz prizmu vakufskih kredita u osmanskoj Bosni
- Detalji
- Objavljeno petak, 05 April 2019 00:00
- Autor Administrator
UVOD
U današnjem društvu sve je aktuelnije pitanje islamskog bankarstva, odnosno podizanja kredita i vraćanja kamate posudiocima, uglavnom bankama. Da li je to grijeh? Opće je poznat stav Islama prema kamati. Uzimanje novca pod kamatu, ili njegovo davanje pod istim uslovima strogo je zabranjeno islamskim propisima i smatra se velikim grijehom. Brojni današnji alimi, ulema i intelektualci bave se i govore o pitanju kamate i kredita. Da li je opravdano njeno davanje u kojim slučajevima je ona potrebna i slično.
Istim ovim pitanjem bavili su se narodi i u ranijem periodu. U vrijeme Osmanske vladavine u Bosni isto pitanje bilo je jako eksponirano. Naime, Kur'an je zabranio kamatu i davanje novca na kamatu, ali je trgovina dozvoljena. Čak je i preporučena jer je i sam Božiji poslanik bio trgovac. Upravo je ta mogućnost trgovine i danas ali i u ono vrijeme otvorila mogućnost posuđivanja novčanih kredita. Te otvorila različite mogućnosti poslovnanja. Kako to izgleda danas možete sazbnati u svakoj banci koja se bavi poslovanjem na bazi islamskog bankarstva. A kako je nekada izgledalo pročitajte u narednom tekstu. Sličnosti su evidentne.
Institucija vakufa i značaj koji je vakuf imao za društveni, ekonomski i socijalni razvoj je nemjerljiv. Njegova uloga kao jedne od krovnih institucija na kojima će se, kako je vrijeme pokazalo, temeljiti privredni prosperitet, ni u jednom segmentu ne može biti osporena. Posljedice vakufa i uvakufljenja vidljive su svakodnevno. Građevine kao što su džamije, medrese, mostovi ili česme posljedica su prakse uvakufljenja za opće dobro, te i danas imaju svoju svrhu.[1] Međutim, jedan poseban dio te prakse jesu vakufski krediti koji su u vrijeme osmanske vlasti imali ogroman značaj za podsijpešivanje privrede i njen razvoj. Način na koji su oni bili odobravani, te isplaćivani i vraćani uz interes kako je to formulirano bit će predmet istraživan ja i izlaganju u narednom, uz opću sliku i objašnjenje na koji način ekgzistira institucija vakufa.[2]
Vakufi su u Bosni odigrali veoma značajnu ulogu i u kreditiranju privrede, naročito gradske privrede, davajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaj za privredni napredak i razvijenost. Prema praski vakufi su u većini slučajeva praktikovali registrovanje zajmova u sidžilima kako bi osigurali zajmove i mogućnost naplate. A sve to s cilje očuvanja vakufskih sredstava i njihovom povećanju, kako je često u vakufnamam i navođeno da se određena svota novca daje pod zakup ili interes i sl.[3]
Iskorištavanje nepokretne imovine izvodilo se je uglavnom na dva načina. Ili je to bilo principom najamne snage ili izdavanjem pod zakup zemljišta. Što je bio češći primjer kako bi se što sigurnije obezbjedio prihod sa tog zemljišta. Zakupnina se davala obično na jednu godinu ili dugotrajni zakup.[4]
Dakle upravo su mnogi vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca ili prihoda. A novčana sredstva koja su ostajala kao gotov novac obično su bila zavještana s ciljem njegovog pozajmljivanja uz kamatu, interes koja će također opet služiti za pokretanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa. Tako da su upravo ta sredstva bila glavna osnova vakufskih pozajmnica, koji su bili prilično razvijeni u svim većim mjestima u Bosnanskom ejaletu, a posebno Sarajevu.[5]
Ono što je veoma važno jeste da je i novac često davan u zakup. Tih slučajeva je kod nas bilo dosta. Davale su se ponekad pozamašne svote novca od nekoliko stotina hiljada akči. U vakufnamama kao zadužbinskim poveljama, određeno je kako će se upotrebljavati taj novac. Obično se naglašava da će novac biti davan na zajam uz određeni ineres i tvrdo jemstvo, a prihodi od interesa da će se trošiti u vakufske svrhe.[6]
Davanje novca pod interes ipak nije bilo dozvoljeno u prvo vrijeme islama. Kur'an jasno na nekoliko mjesta zabranjuje uzimanje bilo kakvog interesa u vidu kamate. Ugovor se sa ove strana smatra nevalidnim a stranka podleže pod krivičnu odgovornost šerijatskom pravu, jer se to smatra nedozvoljenim sticanjem novca, a sve sa ciljem ukidanja ili smanjivanja stope lihvarenja koje je po Kur'ana kao kamata ili Ribh opće zabranjeno. Međutim, ova mjera teško se odražavala na privrednoj i trgovačkomj sceni i prometu. Trgoviana, kao takva, usko je povezana sa prometom i kreditom, odnosno interesom, što je na ovaj način bilo zabranjeno, odnosno u velikoj mjeri spriječavalo ostvarenje bilo kakve dobiti. Baš zbog toga vrlo je rano za potrebe privrednog prometa ovakav način razmišljanja prevaziđen u njegovoj okvirnoj formi, međutim načela su se zadržala. Zaobilaznim putem, izigravanjem zakona „hjal“ uvelo se u običaj uzimanje kamate. To se činilo na osnovu ugovora po kome dužnik prima manju svotu, a obavezuje se da će vratiti veću. Razlika između ove dvije svote predstavljala je prikrivenu kamatu. To se obično realiziralo na osnovu privrednog ugovora o kupovini i prodaji.[7]*
Islamski su pravnici na početku ove postupke osuđivali, ističući da su oni u neskladu sa propisima o zabrani kamate. Međutim sa vremenom je ovaj način sve više napredovao i opravdavan je kao potreba i opći interes da se podspiješi privreda.[8]*
Međutim ulema je tokom nekoliko prvih stoljeća i sama dala veliki doprinos konstituiranju discipline “vakufskoga prava”. Rano se došlo do teorije o stalnosti i trajnosti same imovine koja se uvakufljava, zatim o mogućnosti uvakufljenja pokretnine imovine, potom teorije o neotuđivosti vakufske imovine, itd.[9]
Sredstva pod kredit izdavana su ljudima uglavnom iz iste mahale odakle je vakuf bio, odnosno bar iz istog mjesta. Ljudima privrednicima, onima malo moćnijim, koji bi određeni uloženi novac bili u stanju da vrate i gdje ne bi bilo rizika. Često je to kome će biti novac izdavan regulirano i samom vakufnamom, gdje bi sam vakif, kako je npr. Gazi Husrevbeg naglasio da se novac pod zakup, daje trgovcima, odnosno zanatlijama i poljoprivrednicima, koji su na glasu kao imućniji ljudi i u dobrom stanju, te koji imaju povjerenja da su ispravni i da su poznati po lijepom vladanju. A da se ne daje emirima, valijama, muderisima, kadijama i vojci, čime se jasno označava na koju stranu bi novac trebao biti usmjeren. [10]
Kamatna stopa bila je uglavnom jasno fiksirana, u obliku odredbe koju je sam vakif dao. Ona se uglavnom kretala 10 - 12,5%, međutim visina kamatne stope često je znala ići i do 15%. A ovakve odluke vakufname i samog vakifa bile su strogo poštovane, te se nisu smjele i trebale remetiti.[11] Obezbjeđivanje vakufskih potraživanja osiguravalo se primarno putem jemstva kao oblika personalnog obezbjeđenja, rečeno ekonomskim rječnikom i putem realnog obezbjeđenja odnosno zalaganja nekretnine. Pored vakufskih gotovina koje su davane na zajam uz interes; postojale su i slične gotovine siročadi, maloljetnih lica, koje su također na sličan način izdavane Ovo je obično obavljao vasija ili skrbnik koji bi bio imenovan kao staratelj maloljetnoj osobi i da se brine o njegovim sredstvima.[12]
ZAKLJUČAK
Vakufi su odigrali značajnu ulogu u društveno-ekonomskom životu Bosne i Hercegovine. Znatno uticali na postanak i razvoj gradova. Na transformaciju mjesta u urbana naselja islamskog tipa. Vakufski krediti, s druge strane, imalu su jednu veoma značajnu ulogu u kreditiranju privrede, narošito gradske privrede, dajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaja privredni napredak i razvijenost. Kako su brojni vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca zavještanog s ciljem njegovog pozajmljivanja uz interes. imali su i mogućnost njegovog pozajmljivanja privrednicima za pokretanje ili razvijanje trgovine i posla, što je pomagalo razvoj privrede. Te opet, nakon vraćanja ovog novca uz određeni interes koji je objašnjen u radu, on je opet služio za pokrivanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa.
Zbog toga se kroz obradu literature i razumijevanjem ovog procesa jasno shvata značaj same institucije vakufa za privredni napredak, te značaj kredita za razvoj i unaprijeđenje odrešenog posla, npr. trgovačkog. Na kraju se jasno može iznijeti afirmativna uloga vakufskih kredita kao značajnog pologa koji će iako je na određeni način bio šerijatski neustanovljen pomoći tadašnjim privrednicima kao važno pomoćno sredstvo u finansiranju na različitim prostorima carstava, pa i same Bosne i Hercegovine.
BIBLIOGRAFIJA
· Begović Mehmed, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska akademija nauke i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963.
· Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, str. 267-294.
· Sućeska Avdo, Vakufski krediti u Srajevu prema podacima iz Sidžila sarajevskog kadije iz godine 973, 974. i 975/1564, 65. i 66, Prilozi za orjentalnu filologiju 44-45, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.
· Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani, Naučni skup Sarajevo, 22. juni 2011, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.
- Mehmedalija Hadžić, Vakufi i vakufname – definicija i implementacija, str. 11-19.
- Behija Zlatar, Značaj izvora za izučavanje historije institucije vakufa, str. 19-27.
- Enes Karić, Ulema i vakufi, str. 43-53.
· Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2013.
- Enes Ljevaković, Institucija vakufa u šerijatskom pravu, str. 15-25.
- Kerima Filan, Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, str. 117-145.
- Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u BiH , str.33-47.
[1] O ulozi vakufa u ekonomskom, drušvenom i kulturnom životu, a posebno o njegovom značaju za formiranje i razvoj gradskih sredina i privrede u historiografiji nije puno pisano. Osim djela Kreševljakovića, Vladislava Skarića, Ćire Truhelke i još nekoliko radova nema sveobuhvatne studije, iako svake godine u vremenu obilježavanja dana vakufa, zbornicima radova se pokušavaju tretirati određeni važni problemi i da se na njih da odgovor. Sućeska, Vakufski krediti, str. 3- 4; Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, 267-294, str. 287.
[2] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u Bosni i Hercegovini, 33-47, str. 36.
[3] Sućeska, Vakufski krediti, str. 5-7.
[4] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.
[5] Sućeska, Vakufski krediti, str. 3.
[6] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 62-63.
[7] Ibidem, str. 69-70.
* Povjerilac je prodavao svome dužniku navodno neku robu na kredit za određenu svotu novca. On bi tu istu robu otkupio od dužnika za gotov novac po nižoj cijeni. Dužnik je bio obavezan da vrati onu veću svotu novca nego što je primio od svoga povjerioca. Ovdje se ustvari zaobilaznim, prikrivenim putem sklapao ugovor o zajmu uz plaćanje interesa. Ovaj postupak nazivao se „muhatara“, a njime su se služili najviše trgovci i zanatlije. A pored toga primjenjivao se u istu svrhu i ugovor na osnovu koga bi dužnik bio obavezan da svome povjeriocu prilikom isplate duga da još i dar, dobit u robi u određenoj vrijednsoti. Tako da se i na ovaj način prikrivao interes,a ovakav način se nazivao „murabeha“.
[8] Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 70-71.
*Također je postojala mogućnost da dužnik povjeriocu proda založenu stvar s tim što je mogao natrag povratiti kad dug isplati. Povjerilac je kao prividni vlasnik sticao pravo da se koristi i služi založenom stvari, a da plodove i koristi nije dužan uračunati u otplatu duga.Ti plodovi su ustavri predstavljali interes na sumu koja je povjeriocu dana na korištenje.
[9] Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani, Enes Karić, Ulema i vakufi, 43-53,
str 45.
[10] Sućeska, Vakufski krediti, str. 12-13.
[11] Ibidem, str. 19: Begović, Vakufi u Jugoslaviji, str. 72.
[12] Ibidem, str.11,12, 20 - 23.
Piše: ARMIN DŽUNUZOVIĆ, MA
80 godina od osnivanja Mladih muslimana i 70 godina od sudskog procesa 19. siječnja 2019.0
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 21 Januar 2019 00:00
- Autor Administrator
“Mladi muslimani” su organizacija koje je osnovana 1939. godine, tako da će se u 2019. godini obilježiti 80 godina od postojanja organizacije, ali i 70 godina od sudskog procesa.
Tim povodom smo bili u prostorijama “Mladih muslimana”, koje su smještene na Saračima, sarajevskoj ulici koja evocira uspomene, u prostorijama Morića Hana. U prostorijama smo zatekli sekretara organizacije, Anesa Džunuzovića s kojim smo obavili prijatan razgovor.
“Ova godina je jako važna za udruženje „Mladi muslimani“ jer se navršava 80 godina od formiranja organizacije i 70 godina od vođenja velikog sudskog procesa koji su pokrenuli komunisti protiv “Mladih muslimana”, te ovu cjelokupnu godinu posvećujemo obilježavanju tih važnih događaja. Trenutno pravimo plan i program aktivnosti za ovu godinu i ako Bog da bit će više sadržaja, te će se obilježiti važne godišnjice i datumi kroz više projekata, u ovom trenutku vam baš i ne mogu reći šta će to tačno biti jer nemamo usvojen plan i program ali planiramo makar jedan naučni simpozij, pripremamo monografiju madih muslimana, pripremamo i dvije knjige čiji su autori upravo iz te prve generacije „Mladih muslimana“, dakle njihove biografije, ove dvije knjige su gotove a u pripremi je i treća, također, ima jedna naučna studija koju su radili „Mladi muslimani“, te ako budemo organizovali smopozij jedan ili više bit će zbornici radova, a s obzirom da moramo misliti i na mlađe generacije moramo nešto i za njih organizovati ali još uvijek nije poznato šta će to biti, da li neki literarni natječaj ili nešto drugo još uvijek nam nije poznato. U planu su nam također i dani otvorenih vrata, kao i izložba arhivske građe”, ispričao nam je Džunuzović o planovima za ovu godinu.
Svake srijede održavaju sastanke, iako nisu neka velika firma, sastanci su im potrebni zbog druženja.
Organizacija “Mladi muslimani” nastala je iz potrebe, jer tadašnji represivni aparat nije dozvoljavao da se religijski identiteti razvijaju u bilo kojem obliku.
“Mladi muslimani” su osnovani 1939. godine. Taj period je izrazito težak za muslimansko stanovništvo. To je vrijeme pred Drugi svjetski rat, period kada su jačali fašizam i komunizam. U Bosni, u ovom periodu, jačaju ustaške i četničke ideje, a znamo čime to rezultira, genocidom. Iz drugog konteksta zaključujemo da Kraljevina Jugoslavija nije imala korektan odnos prema bošnjacima, dolazi do dogovora Cvetković-Maček i Bosna ih uopšte ne interesuje, šta će se s njom i muslimanima desiti. U ovom periodu u Beogradu umire Mehmed Spaho, što kasnije zaključuju historičari da nije bila slučajna smrt nego ubistvo, te su na taj način slabili bošnjački politički i nacionalni integritet” Grupa mladih studenata i srednjoškolaca svjesna situacije u kojoj se bošnjaci nalaze pokušava dati odgovor, ali naravno oni su nemoćni da bi pružili neki adekvatan odgovor, ne mogu oni formirati vojsku koja će pokušati odbraniti njihov narod, ne mogu ništa ideološki značajno promijeniti ni na tim idejama što dolaze iz svijeta, ne mogu promijeniti četnike, ni ustaše, ali oni pokušavaju uticati na svoj narod, tj. oni pokušavaju narod vratiti Islamu. U Islamu je snaga, to je, može čovjek slobodno reći, „krik očajnika“ jer ne može Islam promijeniti stvari ako narod nema moći, ali oni su smatrali da trebaju narod vratiti Islamu i u tome pokušati pronaći rješenje.”
Organizaciju su osnovali studenti i srednjoškolci, koji su bili na putu da postanu intelektualci, što im je umnogome omogućilo da razvijaju svoju ideju.
“Osnivači “Mladih muslimana” su Esad Karađozović (student medicine), Husref Bašagić, Murtez Dervišević… To su mladi ljudi, studenti kojima su se kasnije srednjoškolci priključivali. Oni kreću sa svojom iinicijativom, ali se pravno ne uspjevaju ni registrirati. U periodu Drugog svjetskog rata i u toku njega, “Mladi muslimani” često djeluju humanitarno, pomažući izbjeglicama, ali radeći i sa djecom, učeći ih svjetovne i duhovne vrijednosti. Odmah nakon rata, nakon dolaska komunista na vlast, na osnivanju Preporoda su se usprotivili Alija Izetbegović, Nedžib Šećirbegović i njegova ne tada, nego kasnije supruga Aziza Šećirbegović, koji su digli glas, te su bili uhapšeni i osuđeni.”
Alija izetbegović je uhapšen 1946. godine i odležao je sve do 1949. godine
“Kasnije, kada vidimo šta je on sve uradio za bošnjački narod, vidimo da je možda i dobro što je on tada uhapšen, jer da je bio na slobodi kada je bio veliki proces protiv “Mladih muslimana” 1949. godine on bi do tada sa svojom harizmom i idejama bio neko ko se posebno istakao i vjerovatno bi bio među onima koji su ubijeni. Tada je oko 1200 muslimana, Mladih muslimana privođeno i saslušavano, te zatvarano.”
“Mladi muslimani” su na početku djelovali u ilegali, jer komunistički režim nije dozvoljavao da se razvijaju ideje ove vrste.
“Oni nikad nisu bili zvanično registrirani, ali pokret je postojao i oni su bili članovi tog pokreta, samo što nije postojala zvanična legitimacija i članarina – učlaniš se u nešto što nije pravno registrirano. Tada je veliki broj njih osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne, kada su odležali svoje kazne po sedam ili osam godina u uslovima koji nisu kao danas gdje zatvorenici imaju TV, teretanu i slične stvari. Zatvorenici su tada radili teške fizičke poslove. Njihove zvanične presude razlikovale su se, a najčešće su im oduzimana građanska prava, pa se po služenju kazne nisu mogli školovati nego im je to bilo zabranjeno, a oni koji su odlučili nastaviti studije (pošto nisu mogli u Sarajevu) odlazili su u Zagreb, Beograd i slično te su tamo uspjevali da se upišu i završe studije. Većina njih je završila studije u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Različite vrste presuda su bile; jedna žena osuđena je na zatvorsku kaznu u periodu trudnoće, te joj u presudi stoji zatvorska kazna i oduzimanje djeteta pri rođenju iz razloga što je pripremila ručak svome mužu i njegovim prijateljima koji su bili pripadnici “Mladih muslimana”. U tom periodu ne samo da su hapšeni “Mladi muslimani” nego i pripadnici pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, kao i pripadnici Uleme.”
Predstavnicima Komunističke partije nije smetao Islam kao takav, već religija, kao nešto što može ugroziti njihovu ideologiju.
“Od Teufika Vleagića Tofe, jednog od članova prve generacije mladih muslimana, imate jednu knjigu u kojoj jedna priča govori o njemu koji je uhapšen, osuđen 1954. godine. Dok boravi u zatvoru piše pismo jednoj članici “Mladih muslimanki”, u koju je vjerovatno bio i zaljubljen. To je jedan esej koji opisuje kako je njima u zatvoru, ne samo Mladim muslimanima, nego svima koji nisu bliski sa komunizmom. On 1954. godine, dok leži u zatvoru, opisuje svoje stanje, te u tom periodu daje neke ideje o rušenju komunizma. Oni vas nisu pustili da samo odležite kaznu i idete kući, pored radne obaveze oni su vas i lomili da vi revidirate stavove, da potpišete da mijenjate svoje stavove, da više ne pripadate pokretu „Mladi muslimani“, da niste musliman, da je religija nazadna… Naravno oni su to odbijali ali su mučenja iznova i iznova trajala i ponavljala se dok vam ne istekne zatvorska kazna ili dok ne dobijete neko pomilovanje.”
Knjiga Teufika Velagića Tofe je izdata 2013. godine i jedno je od najznačajnijih djela koja se odnose na organizaciju “Mladi muslimani”.
“Mi smo izdali ovu knjigu, autobiografiju Teufika Velagića Tofe, a osnova te njegove biografije je upravo to pismo koje on stvara. U tom trenutku gdje je pod potpunom torturom komunizma i gdje se ne vidi svjetlo na kraju tunela, on piše o padu komunizma ,te govori o tome kako se muslimani trebaju politički organizirati. Kasnije kada je izašao iz zatvora, završio je fakultet i pribjegao u Austriju, te se kasnije prijavio u Austriju u emigracionom centru.”
Mladi muslimani su imali veliki problem da završe fakultete, jer su nakon izlaska iz zatvora imali konstantnu kontrolu i velike represije na broje društvene aktivnosti, pa tako i na obrazovanje.
“Kad su izašli iz zatvora uspjeli su neki od njih da završe fakultete, neki naravno nisu i njihov nastavak djelovanja bilo je druženje, razgovor na sijelima gdje su se rađale raznovrsne ideje. Mladi muslimani su skupa sa Huseinom Đozom pokrenuli islamske novine Preporod. U današnjem vremenu nama su neke činjenice smiješne, dok je tad u tom vremenu za njih to bila velika stvar. Mi danas imamo na raznim jezicima dostupna mnogobrojna predavanja, dok tad za njih je bila velika stavr organizovati predavanja. Oni tada pokreću predavanja u Tabačkom mešdžidu i u Carevoj dzmiji. Često su pisali članke, ali nisu se eksponirali.”
Međutim, njihova stvaralačka djelatnost je bila izrazito produktivna. Posebno su istaknuti bili rahmetli Alija Izetbegović i Salih Behmen.
“Alija je kao što znate napisao Islamsku deklaraciju „Islam između istoka i zapada“, ova knjiga pripisuje se Aliji i potpisuje je Alija ali sigurno da veliki uticaj imaju i drugi jer je Alija imao običaj davati svoje tekstove drugima koji su mu sugerisali šta bi trebao ispraviti i kupio savjete. Salih Behmen je preselio davnih 90-ih godina, a Alija je tada, na njegovoj dženazi rekao „Otišao je najbolji među nama“, dakle neko ko je bio najbolji i djelom i savjetodavno i uticajan lider.”
Nije jednostavno bilo biti Mladi musliman.
“Strašna činjenica jeste da su Mlade muslimane pratili od izlaska iz zatvora 1949. godine. Oni su stalno bili praćeni od strane državne bezbjednosti, jer je to vrijeme jednopartijskog sistema – država je bila sve i nije bilo različitih mišljenja! Nisu ih pratili tajno, nego su im davali doznanja da ih konstantno prate. Imamo i potrebnu dokumentaciju vezanu za Omera Behmena, koji je također praćen. U toj dokumentaciji se navoide sva njegova kretanja, kad i gdje je išao, kad je s kim razgovarao i slične stvari. Iz pouzdanih izvora, od supruge jednog od bivših osuđenika Mladih muslimana ,saznajemo da su im ne pravili i prijatelji, te dolazili na sijela. Kasnije u procesu oni su ponovo osuđeni Behmen na 15. godina, a Alija na 14. godina zatvora. Oni su ležali u zatvoru kada su došle demokratske promjene, kada se svi zatvorenici oslobađaju, te oni napuštaju zatvore. Ljudi, koji su bili svjesni situacije u kojoj se nalazi Bosna, kreću u političko organiziranje.“
Artikulisanje ideja je najbitnije za razvoj jednog projekta, a ovaj projekat je nastajao u izrazito teškim okolnostima.
“Oni su svoje članke objavljivali kroz Takvim, ideje, avangardna tumačenja Islama. U to vrijeme imali su jako malo islamske literature, te je Takvim bio jedino što je izlazilo pored Ilmihala i to je to. Takvim jo godišnje izlazio sa par tekstova, a Prepord je napočetku izlazio više sa servisnim informacijama i jakom cenzurom.”
Sastanci “Mladih muslimana” se i danas održavaju.
Sjedište “Mladih muslimana” od 1991. godine je u Morića Hanu. Tu se pravi neka simbolika Morića Hana. Sastajemo se svake srijede, kao što sam već rekao, iako nam nije potrebno, ali održavamo tu bosansku kulturu, tradiciju, ta sijela, druženja i predavanja. Neka druženja organizujemo ovdje u sklopu Morića Hana, a neka na raznim drugim mjestima u Sarajevu ali i u Mostaru, Konjicu, Jablanici, Kakanju..
Organizacija je otvorena i za nove članove.
“Član “Mladih muslimana” postajete tako što dođete ovdje i popunite jedan aplikativni formular, ali ne postajete odmah član. Ne može doći neko i reći ja želim postati član vaše organizacije i da odmah postane. Mi smo uzeli običaj od organizacije iz perioda kada su djelovali ilegalno. Kada je organizacija djelovala ilegalno neko od članova bezbjednosti ubacivao bi svoje članove među članove organizacije, te iz tog razloga trebala su dva svjedoka koji su već članovi organizacije da se pojave sa novim članom i da svjedoče za njega, tek tad bi osoba mogla postati član naše tadašnje organizacije. I danas je praksa da neko garantuje za osobu, da mi vidimo da li on odgovara profilu, idejama i sličnim drugim stvarima kojima se bavi naša organizacija. Dva svjedoka nisu potrebna, ako mi upratimo aktivnosti osobe koja nam se želi priključiti, ako upratimo da svojim idejama odgovara organizaciji i njezinim članovima. Naravno, mi ne odigravamo ulogu državne bezbjednosti, mi ne pratimo nikoga, nego danas putem informacija koje su nam dostupne na nternetu provjeravamo profil osobe. Mi danas to radimo iz razloga što želimo da sačuvamo brend, da iskreni i fini ljudi budu članovi naše organizacije. Imali smo situacije kada su mladi ljudi mislili da ako su članovi naše organizacije mogu dobiti neki benefit, u smislu da se zaposle. Dakle, može se postati član ove organizacije uz ispunjavanje određenih uslova. Evidencija kojom mi raspolažemo dokazuje podatak da na nivou države ima 630 članova organizacije „Mladih muslimana“.”
Pored “Mladih muslimana” postojao je i ogranak Udruženja pod nazivom “Mlade muslimanke”.
Mladi muslimani danas djeluju jedinstveno. Imamo sekciju koja je ženska. Važno je naglasiti da su Mlade muslimanke imale svoju skupštinu. Jedna od članica je bila upravo upravo Aziza Šaćirbegović, supruga Nedžiba Šaćirbegovića, a majka Muhameda Šaćirbegovića, koja je prvo izbjegla skupa sa porodicom u Istanbul, a kasnije u Ameriku. Nakon velikih tortura koje proživljavaju u ovom periodu 1943. godine Mlade muslimanke su formirale svoj ogranak Udruženja i Aziza je bila predsjednica.
“Mlade muslimanke” su objavile zbornik pod nazivom „Sjećanja i svjedočenja“.
“Mlade muslimanke” u ovom djelu pišu svoje priče, jer su i one bile osuđivane pa su to priče iz tog perioda. Aziza priča priču iz 1946. a ove ostale iz 1949. godine. Hapšene su u Sarajevu, a bile bi na saslušanjima u Ćemaluši. Jedna od njih uz ovoj knjizi govori o svom sjećanju, tužnom sjećanju kada su istovarale iz silosa kukuruz, te je ona počela da propada i mislila da će se ugušiti i propasti kroz kukuruz. Tu se pojavila Jelka, koja je bila krupna i snažna žena te je izvukla je i spasila. Ovo je samo jedna od situacija, a sve ostale možete pročitati u knjizi „Sjećanja i svjedočenja“ koja je dostupna danas u svim bibliotekama.”
IZVOR: KVAKA.BA/H.Veladžić/A.Petrović
Kako ojačati politički imunitet Bosne i Hercegovine
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 19 Novembar 2018 00:00
- Autor Administrator
Još jedan izborni ciklus se završava, a novi počinje. I tako je svake dvije godine. Prečesto, pregusto. Kao društvo smo postali opterećeni izborima, stalnim trvenjima i sukobima kojih bez izbora ne bi bilo, barem ne ovoliko. U bošnjačkim čaršijama podjele su najdublje. Mnoge su porodice pocijepane zato što različite kuće podržavaju različite političare. Ne znaju ni zašto se razilaze, samo znaju da su na različitim stranama.
Ne politički, nego personalno. Politička usitnjenost tako je postala svojevrsni bošnjački fenomen. Mahalske i čaršijske strančice, nezavisni kandidati, političari bez jasne politike, lideri bez vizije. Sve nas je to podijelilo u velikoj mjeri. Od tolike podijeljenosti zaboravili smo suštinu bavljenja politikom, smisao izbora, a posebno smo zanemarili prilike u kojima nam se država nalazi jer je to izvan naših ličnih interesa i animoziteta.
A na samom kraju još jednog izbornog ciklusa, a na pragu novog, zapravo svjedočimo stanju koje je rezultat političkih procesa unutar Bosne i Hercegovine, ali i izvan nje. I sve nam to valja nazvati pravim imenima.
Prvo, potpuno je jasno kako dvije i po decenije od potpisivanja Daytonskog sporazuma i dalje živimo u državi koja je po mnogim svojim karakteristikama specifična i koju, iz više razloga, nije ni moguće ni pametno uspoređivati s drugima. Prije svega zbog njenog heterogenog administrativnog uređenja, entitetske i kantonalne organizacije vlasti, te njene nacionalne institucionalne podijeljenosti. Rezultat je to otvorenih, agresijom i zločinima ispoljenih pretenzija naših susjeda prema nama. I ne samo da u ovih dvadeset i pet godina nisu ublažene posljedice i rezultati pogubnih antibosanskih politika nego su njihove namjere i ciljevi ostali nepromijenjeni.
U tom se pogledu još nikada ništa ni za milimetar nije pomjerilo. Na suverenost i cjelovitost Bosne i Hercegovine i dalje se kidiše, i s lijeve i s desne strane. Ponovo smo, tokom cijele izborne godine, posebno u proteklom mjesecu, slušali otvorene secesionističke prijetnje, ucjene, najave kriznih planova i slično. Srpske i hrvatske mainstream politike, ne krijući, i dalje rade protiv interesa Bosne i Hercegovine, čineći sve da opstanak ove zemlje učine nemogućim. Praktično, takve politike već decenijama djeluju u službi Beograda i Zagreba, sinhronizirano i dogovoreno. Na sve se načine pokušava i nama i svijetu pokazati kako Bosna i Hercegovina ne može opstati, kako je to nemoguća država u kojoj nema sreće ni za koga.
Procesi dezintegracije države, na kojima rade dominantne srpske i hrvatske politike, ne prestaju, ne mijenjaju smjer, samo prelaze iz jednog oblika u drugi. Beograd i Zagreb neprekidno traže partnere unutar Bosne i Hercegovine s kojima kontinuirano rade na slabljenju državne strukture jer u tome vide svoj direktni interes. A srpski i hrvatski političari u našoj zemlji rado se prihvataju te uloge. Svojim su djelovanjem svaki put pokazali kako im je više stalo do interesa susjednih država nego do interesa vlastite države.
Drugo, sama iscjepkanost, administrativna i organizacijska, uveliko komplicira ionako otežano funkcioniranje države. Gotovo je nemoguće razvijati normalan društveni sistem na tako usitnjenom prostoru, podijeljenom po etničkom principu. Opstruira se rad državnih institucija kad god je to moguće, a svaka se prilika koristi za usporavanje pozitivnih procesa. Također, nepostojanje neophodnih institucija na državnom i federalnom nivou onemogućava sistemsko i funkcionalno uređivanje obrazovnog i zdravstvenog sistema, onako kako se to radi u dobro organiziranim društvima koja nisu taoci vlastitog sistema. Zato oni kojima je do države stalo iz nužde pribjegavaju alternativnim rješenjima.
Ilustrativan primjer desio se prije nekoliko godina kada su državne ustanove kulture bile pred nestankom. Od Zemaljskog muzeja do Nacionalne biblioteke. Ministar civilnih poslova, koji je inače pripadao antibosanskoj politici, prestao je izdvajati sredstva za ove ustanove, s neskrivenom namjerom da ih potpuno ugasi jer simboliziraju državu koju negira. Srećom, nakon njega resorno ministarstvo preuzeo je patriotski opredijeljen ministar i ustanove su spašene. Finansiranje su preuzele neke općine i kantoni, rješenje je bilo privremeno i nesistemsko, ali su ustanove preživjele. I sve nam je tako. Improvizacija u bosanskim okolnostima ponekad bude jedino moguće rješenje.
Ipak, svih ovih godina, uprkos silnom nastojanju antibosanskih politika da je izbrišu s političke karte svijeta, Bosna i Hercegovina ne samo da opstaje nego se i razvija, napreduje, približava Evropskoj uniji i NATO-u. Moguće je to iz jednog prostog razloga – zato što postoji snažna integrativna bosanskohercegovačka snaga, bošnjačka politika borbe za Bosnu i Hercegovinu, njene narode i građane. Ta je politika u proteklom mandatu za pozitivne proevropske procese uspjela privoljeti i neke srpske političke snage, okupljene u tzv. Savezu za promjene. Ista ta politika onemogućila je Čovićeve lokalne šerife da blokiraju magistralni put Sarajevo – Mostar i spriječe realizaciju odluke državne vlade u vezi s transportom i smještanjem migranata.
Iz svih ovih i još mnogo nepobrojanih razloga važno je da se sačuvaju i ojačaju bošnjačke integrativne politike i da se njihove unutrašnje podjele prevladaju.
A upravo iz tih razloga, u isto vrijeme, antibosanski centri različitim metodama djeluju na razbijanju i slabljenju kičme bošnjačke politike, koja je jedina prepreka za realizaciju njihovog cilja. Razbijanje bošnjačke političke snage, razjedinjavanje njihovog biračkog tijela najbolji je i najsigurniji put ka dezintegraciji Bosne i Hercegovine.
A to se postiže svim raspoloživim sredstvima, kreiranjem nepostojećih slučajeva i afera, dirigiranim protestima, propagandom, dok u isto vrijeme, srpsko i hrvatsko biračko tijelo ostaje homogenije i discipliniranije. Imamo historijsko iskustvo, koje je, nažalost, bogatije nego što smo željeli da bude, a vidimo i svjedočimo savremenom trenutku. Zbog onoga što bi nas moglo čekati u narednim godinama, bit će nam potreban ojačan imunitet.
____________________________________
Za stav.ba piše: Elvir Resić
Izvor: http://stav.ba/kako-ojacati-politicki-imunitet-bosne-i-hercegovine/