Znaš li prijatelju kako miriše Sarajevo?
Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke.
Poput stare hanume sa Vratnika.
Miriše šamijom moje nane.
Miriše somunom ramazanskim.
Miriše Tabijom i barutomtopa tabijskog.
Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama.
Miriše bolan prijatelju, osjeti i ti malo.
Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom,
Sinagogom i sahat-kulom starom.
Miriše Saračimai Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom.
Miriše prijatelju, stani malo pa miruhni.
Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi.
Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom.
Miriše kahvom prženom, osjetiš li ?
Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom.
Miriše ljudima stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim.
Miriše prijatelju Sarajevo i krvlju i suzom,
Suzom majke koja je sina dala
Da bi ti danas mogao mirisati Sarajevo.
Zato stani pa duboko udahni,
Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh,
Jer još više i ljepše miriše Sarajevo
Prijatelju moj.
Sjećanje na šehida Nusreta Fazlibegovića
PORIJEKLO
Nusret je rođen 30 avgusta 1927. u Mostaru. Sin je Mustafe i Rabije, rođ. Mutevelić. Nusretovi roditelji usvojili su Fehametu (1924) sa 6 – 7 godina od majčine bliže rodice, koji su Nusret i njegova braća Husref (1932) i Jusuf (1937) kao stariju jako voljeli i nisu razlikovali od rođene sestre Mejre (1929). Po smrti Nusreta rodila se još sestrica Enisa (1950) koja je bila utjeha za roditelje i koja je unijela radost u kuću Fazlibegovića. Otac je bio službenik, a majka domaćica.
Stanovali su na području Balinovca u blizini rijeke Radoblje, gdje su imali veliko imanje. Kuća vrlo raskošna, sa velikom avlijom u kojoj su bile sofe i ružičnjaci koji direktno vode do ogromne bašče, voćnjaka i vinograda.
ŠKOLOVANJE
Roditelji Nusreta su poklanjali veliku pažnju školovanju djece, tako da su sva djeca fakultetski obrazovana. Jedino je Ferhametu spriječilo hapšenje. Vladala je kućna harmonija, uz veliko respektovanje islamske tradicije i odgoja. Rodbina i prijatelji svih uzrasta rado su obilazili gostoprimljive domaćine i uz ugodan razgovor uživali u ovom lijepom ambijentu.
Nusret kao odličan učenik završava u Mostaru osnovnu školu i s prekidom gimnaziju. Naime, on po završetku šestog razreda gimnazije biva mobilisan, pa tek po demobilizaciji završava preostala dva razreda i maturira, te na jesen, septembra 1947, odlazi u Sarajevo, gdje se upisuje na Medicinski fakultet.
Uz redovno polaganje ispita, on jako mnogo čita, ideološki se izgrađuje i kroz raznovrstan organizovani rad, kao mladomuslimanski rukovodilac, druge angažuje i na njih pozitivno djeluje.
NEKE NUSRETOVE OSOBINE
- Veoma je načitan i pismen. Pisao je pjesme i kraće literarne sastave, a u zadnje vrijeme i vatrene napise. Njegove teke, dok je bio učenik, bile su: uredno ispisane čitkim krasopisom.
- Bio je jako društven i komunikativan. Imao je puno prijatelja i poštovalaca. Roditelji su držali do njegovog stava i mišljenja, a kao najstariji za braću i sestre bio je neprikosnoveni autoritet.
- Za njegovog najbližeg saborca, Omera Stupca rekao je Omer Behmen jednom prilikom: „Omer Stupac kada govori o Islamu i našoj borbi , može i hladnu stijenu zapaliti, a kamo li ne srce mladića“. Munir Gavrankapetanović dodaje da se isto to može reći i za Nusreta.
- Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, lijepog i pravilnog lica, kose crne kao ugalj i izrazito crnih očiju, dobrog zdravlja, temperametan. Simpatisale su ga djeojke, ali surovi život koji je uslijedio, nije mu dao vremena za emocije na tom planu. Bio je vrlo inteligentan i sugestivan u govornim nastupima ostavaljo je na sagovornike upečatljiv i dubok utisak. Prijatno ga je bilo slušati. Svoje ideje i razmišljanja prosto je unosio u dušu slušalaca. Kao gimnazijalac volio je sport, a bio je i dobar šahista.
MLADOMUSLIMANSKE AKTIVNOSTI
Nusret je postao član El – Hidajine Podružnice MM od njenog osnivanja 1943. pa sve do ulaska partizana u Mostar. Predsjenik odjela Podružnice u Mostaru bio je Ejub Kabil. Po završetku Drugog svjetkog rata biva mobilisan, pa je u Mostaru služio vojsku do januara 1946. Bio je lakše ranjen ganjajući škripare. Slično kao u Sarajevu, i u Mostaru se sastaju ranije članovi MM, bez veze sa Sarajlijama. Vrlo brzo, kada su čuli za hapšenja u Sarajevu, marta 1946. i oni prelaze na ilegalni rad, uvodeći konspiraciju. Nusret radi u grupi sa Omerom Stupcem i Omerom Behmenom. Najstariji u Mostaru je bio Salih Behmen, koji odlazi u Sarajevo i upisuje višu pedagošku školu, gdje se susreće sa Halidom Kajtazom, s kojim postaje nerazdvojan prijatelj. Tu se oni povezuju i dolazi do ujedinjavanja mostarske sa sarajevskom grupom.
Kao aktivan i vrijedan član pokreta MM i privržen ideji islama, Nusret proširuje djelokrug svog rada, preuzimanjem vrlo delikatnih zadataka, koji su ga na koncu i glave koštali. Do odlaska u Sarajevo, Nusret sa svojom grupom djeluje ne samo u Mostaru, nego i na širem području Hercegovine. Za vrijeme njegovog boravka u Mostaru, oformljene su grupe MM u Gacku, Nevesinju, Blagaju i Konjicu, a u samom Mostaru je oformljeno više grupa, koje su brojale nekih 25 članova Organizacije.
Nastavak njegovih aktivnosti u Sarajevu traje sve do njegovog hapšenja (8. aprila 1949.), odnosno njegovog ubistva novembra iste godine.
Dolaskom u Sarajevo, Nusret se povezuje sa Hasanom Biberom, a nešto kasnije i sa Halidom Kajtazom i vrlo brzo je izabran u uže rukovodstvo organizacije MM za grad Sarajevo i njegovu okolinu. Tu najviše djeluje, osim sa Hasanom i Halidom, još sa Salihom Behmenom, Hilmom Muftićem i Fikretom Pločom. Tokom 1948. godine, Nusret rukovodi sektorom doline rijeke Bosne, kome pripadaju mjesta: Tarčin, Pazarić, Hadžići, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Tešanj, Gračanica i jednim dijelom Tuzla. To je jedan od osam sektora, na širem području bivše Jugoslavije.
Za Nusreta se , vezano za njegove aktivnosti može reći sljedeće:
- On je jedan od inicijatora i osnivača Organizacije MM za Mostar i Hercegovinu.
- Od septemvra 1947. radi i djeluje u Sarajevu, a od početka 1948. djeluje u užem rukovodstvu Organizacije.
- Početkom 1949. godine formira udarne grupe u cilju uvježbavanja i stvaranja otpora muslimana, a onda dalje vođenje povjerava Hilmiji Muftiću.
- Nusret piše, štampa i umnožava ilegalni materijal vjerskog, prosvjetnog i ideološkog karaktera.
Skupa sa Saligom Behmenom Nusret se angažovao na formiranju prvog koncepta „Pravilnika organizacije MM“ a na osnovu konspirativnih pravila.
Nusret je učestvovao i na plenumu Centralnog rukovodstva MM koji je održan 20. i 21. februara 1949. godine.
HAPŠENJE I ISTRAGA
Već početkom 1949. godine neko je „provalio“ Nusreta pa ga je UDB – atražila. Krio se po raznim stanovima, a noću je izlazio i održavao sastanke Organizacije. Zatvor Čelavina u Mostaru bio je pu pripadnika MM. Razmišljao je da pokuša bijeg preko granice, ali je odustao. Osjetio je da mora biti krajnje oprezan. Ipak je 8. aprila otišao na ručak u studentsku menzu. Iako je bio u sklonutijem kutku, prišaomu je njegov kolega sa godine Rolović, koji je istovremeno bio i agent UDB – e. Sa njim su bila još dva agenta u civilu koji su odmah uperilili pištolje. Poveli su ga sa sobom i strpali u samicu Centralnog zatvora u Sarajevu.
Pošto je odbijao da govori, odveden je u u podrum u „bazen“. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu 1,5 m. Predhodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u donjem vešu. U tom bazenu je mogao samo sajati. Kada bi ga san uhvatio išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi bar pet – šest minuta. Bilo mu je jako hladno. Iz sata u sat bilo je sve neizdržljivije. Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prvih dana. Nekada bi na momente samo zaronio i sjeo na dno bazena samo da odmori noge. Zbog hladnoće je masirao svoje tijelo da se zagrije. Svjedočio je drugim zatvorenicima da je i pio vodu iz bazena.
Peti ili šesti dan u Bazenu stupio je u štrajk glađu. Hranili su ga prisilno. Nakon njegove upornosti, obišla ga je zatvorska komisija nakon čega je prebačen u suhu ćeliju.
Nusreta je najviše tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, agent UDB – e i njegov dalji rođak.
Mjesec dana pred suđenje svaku noć su ga saslušavali po deset sato o ciljevima, metodama rada i historijatu Organizacije. Prilikom isljeđivanja prijetili su mu kao i Hasanu i Halidu da će biti osuđeni na smrt i da je suđenje samo formalnost.
SUĐENJE
Pored svega, čime su sve teretili rukovodioce MM, Nusreta su posebice optuživali da je „terorista“. Suđenje je počelo 1. avgusta, a presuda je izrečena 12. avgusta 1949. godine koja je potvrđena 25. avgusta na Vrhovnom sudu.
Odmah po presudi, kao i ostalim na smrt osuđenim, okivaju mu noge bukagijama. To posebice teško pada krajnje iscrpljenim zatvorenicima, nakon svih maltretiranja, popraćenih nesanicom i glađu.
HAPŠENJE ČLANOVA PORODICE
Česti sastanci u kući Fazlibegocića spontano su utjecali na uključivanje u MM Nusretovih članova porodice. U aktivan rad su se uključile Fehameta i Mejra u ženskoj grupi sa još pet djevojaka. One će biti uhapšene nakon suđenja MM pripadnicima u Sarajevu sa još par djevojaka iz Hercegovine, te biti upućene na društveno koristan rad, kao i brat Husref.
OPROŠTAJNA POSJETA
Uzalud su roditelji pokušavali da upute molbe najvišim organima u SFRJ. Tako je odbijenica žalbe stigla prije u Sarajevo prije nego su se roditelji vratili iz Beograda. Ostalo je da se Nusretu ode u oproštajnu posjetu. Majka nije imala snage, pa su mu otišli otac, brat Jusuf i sestra Mejra. Čim ih je ugledao, Nusret je odmah sjetno rekao „Zar je sve već svršeno“? Otac mu je prišao, zagrlio ga i zamolio da mu halali jer ga je mučila misao da ga on nije storim odgojem naveo na ovakav korak, Nusret je tada imao pune dvadest i dvije godine. Nusret mu je tada odgovorio „Ne oče ja tebi treba da zahvalim što si me odgojio u islamskom duhu, a ja sam svoj put lično odabrao zahvaljujući Allahu i ja sam zadovoljan, ellhamdullilah“. Zatim se okrenuo sestri i bratu „Samo naprijed, učite i molite Allaha da vas uputi na pravi put. Klonuti ne smijete nikada. Dušman ne smije nikad da vas sa pravog puta skrene“. Ove poruke su pamtili i držali se i brat i sestra.
Porodici nikada nije rečeno gdje i kada su Nusret i njegovi saborci ubijeni, niti način na koji je to izvršeno. Posigurno se zna da su još dugo isljeđivani i mučeni i nakon pravosnažne presude. Uprava zatvora je još dugo primala pakete koje sigurno nisu dolazili do njih.
O boravku Nusreta u zatvoru najviše se zna po kazivanju Munira Gavrankapetanovića koji je sa njim bio u istoj ćeliji prije presude. I ovaj tekst je skraćena verzija njegovog i sjećanja njegovih članova porodice.
______________________________________________________________
Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.
Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"
Nakba (katastrofa)
Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.
Demontiranje palestinskog društva, rušenje palestinskih gradova i sela i protjerivanje više od 700.000 Palestinaca… bilo je promišljena i planirana operacija koja je imala cilj da „očisti“ (termin upotrebljavan u deklasifikovanim dokumentima) one dijelove Palestine koji su dodijeljeni Jevrejima kao nužni preduvjet nastanku jevrejske države.
Henry Siegman, The New York Review of Books
Jedan istaknuti ljevičar je izjavio: „Ne vidim problem u tome da ih izbacimo, i u činjenici da ne želimo da se vrate, jer mi želimo jevrejsku državu“
Citirano prema Meronu Benvenisti, iz knjige Sacred Landscape
Termin „etničko čišćenje“ relativno je nedavno ušao u engleski jezik i potiče iz konflikta na Balkanu s kraja dvadesetog stoljeća. Kada upotrijebite ovaj izraz, odmah možete dočarati televizijske slike nekih dalekih ratova i užasnih okrutnosti, ali je jako teško precizno definirati ovaj pojam.
Godine 1993. magazin Foreign Affairs objavio je članak o ovoj temi, u kojem je autor priznao da je teško dati preciznu definiciju tog pojma. Međutim, zaključio je da je, u „najopćijem smislu“, etničko čišćenje „protjerivanje ‘nepoželjnog’ stanovništva s neke teritorije zbog vjerske ili etničke diskriminacije, iz političkih, strateških ili ideoloških razloga, ili kombinacije svega navedenog“.
Sljedeće godine, magazin European Journal of International Law objavio je članak Drazena Petrovica o određivanju „metodologije“ etničkog čišćenja. Petrovic je uočio da termin vjerovatno potječe „iz vojne terminologije“, u kojoj se „čišćenje“ teritorije upotrebljavalo „za završnu fazu borbe kako bi se preuzela apsolutna kontrola nad osvojenim područjem“. „Etničko“ je dodato zato što se vjeruje „da ‘neprijatelj’ uglavnom pripada drugim etničkim zajednicama“.
Na lokalnom nivou, politika etničkog čišćenja podrazumijeva „stvaranje straha i panike i ponižavanje ‘druge’ zajednice“ i „poticanje druge zajednice da bježi“, pri čemu je glavni cilj „istrebljenje neke grupe ljudi s određene teritorije, uključujući i brisanje svih fizičkih tragova njihovog postojanja“.
Budući da je naš fokus Palestina 1948, mnogo bitnije za nas je to što je Petrovic diferencirao kratkoročnu od dugoročne politike etničkog čišćenja. Za kratkoročno čišćenje cilj „bi mogao biti učinkovita kontrola nad teritorijom zbog vojnih i strateških razloga“, a cilj dugoročnog čišćenja jest „stvaranje uvjeta za život koji bi onemogućili povratak raseljene zajednice“.
Palestinska katastrofa ispunjava sve uvjete sa spiska. Cionističko vođstvo je to spoznalo (već smo vidjeli kako je tekla njihova predratna priprema strategije), kao što to rade vojnici na frontu. U jevrejskim vojnim planovima, palestinska sela su postala „neprijateljske baze“, njihovi stanovnici su „dehumanizirani kako bi se pretvorili u ‘legitimne mete’ rušenja i protjerivanja“.
Neki cionistički propagandisti, koji više ne mogu da održe dugogodišnju laž da su Palestinci otišli svojevoljno ili zato što su im to naredile arapske vojske, sada tvrde da je to što ne postoje dokumenti s potpisom cionističkih vođa a koji naređuju totalno istjerivanje dokaz da se etničko čišćenje nikada nije ni dogodilo.
Međutim, kada se „zagrebe ispod površine“, nije baš da fale naređenja nadređenih jedinicama na terenu. Staviše, poznato je da je Ben-Gurion „obično klimao glavom i namigivao“, umjesto da izdaje „eksplicitna naređenja“, duboko i „neprekidno svjestan na koji način će povijest suditi njegovim djelima“. S druge strane, izraelski premijer je u svom dnevniku vodio evidenciju o takozvanim „okupiranim i iseljenim selima“.
Riječ „čišćenje“, na hebrejskom tihur, „vrhovna komanda redovno je prosljeđivala jedinicama na terenu“ kada je neko selo trebalo „očistiti“ ili „uništiti“. Naređenja organizacije Hagana (službene preddržavne jevrejske vojne snage) su se u aprilu 1948. „eksplicitno odnosila na ‘likvidaciju’ [hisul] sela“. Jedno operativno naređenje iz maja 1948. naložilo je vojnoj jedinici:
“da protjera neprijatelja iz sela… da očisti liniju fronta… da osvoji sela i očisti ih od njihovih stanovnika (žene i djeca [također] moraju biti protprotjerani), da uzme nekoliko zarobljenika… [i] da zapali što veći broj kuća.”
Veoma značajnu ulogu u etničkom čišćenju Palestine imao je takozvani Plan Dalet, koji su u martu 1948. usvojili vojni lideri Hagane. Cilj ovog plana bio je „da očisti unutrašnjost zemlje od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata“ i na taj način „dozvoli i opravda prisilno protjerivanje arapskih civila“. U maju je Ben-Gurion napisao pismo brigadnim komandantima Hagane kako bi ih podsjetio da „čišćenje Palestine ostaje primarni cilj Plana Dalet“. Do kraja marta, glavnokomandujući Hagane imenovao je „Komitet za arapsku imovinu“ zadužen za sve veći broj ispražnjenih palestinskih sela i domova.
Masakri i protjerivanje
Na jednom sastanku Ben-Gurion je izjavio: „Odlučili smo da očistimo Ramlu.“
Tom Segev
Izazivanje straha i panike među civilima, kako zločinima, tako i direktnim prisilnim protjerivanjem, neodvojiv je dio akcije etničkog čišćenja. Prema nekim naznakama broj počinjenih pokolja iznosio je 24, a prema drugima 33. Oko zločina u kojima je ubijeno desetine Palestinaca lakše se saglasiti da su bili „masakr“. Bilo je mnogo slučajeva nasumičnih ubistava: „ustrijeljena su dva starija čovjeka koji su hodali poljem“. „Jedna žena nađena je u napuštenom selu – ubijena.“
Masakri su bili važni zbog toga što su stvarali paniku u susjednim selima i naseljima, a kasnije i zbog toga što je sve više Palestinaca bježalo iz svojih domova u strahu (u to vrijeme nisu znali da se nikad neće vratiti). Deir Jassin je još uvijek jedan od najzloglasnijih pokolja u kojem je ubijeno negdje između 100 i 120 mještana, uključujući i porodice koje su ubijene „nakon što su napustile svoje domove i bježale ulicama“.
Daleko od toga da je Deir Jassin bio izoliran slučaj planiranog ubijanja civila. U selu Khisas, naprimjer, decembra 1947, jevrejske su snage „počele nasumično dizati kuće u zrak u gluho doba noći dok su stanari čvrsto spavali“, i u jednom napadu ubijeno je 15 mještana. Nakon što je slučaj dobio neželjenu pažnju međunarodne zajednice, Ben-Gurion se javno izvinio, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije napad stavio „na listu uspješnih operacija“.
Palestinci su širom zemlje zastrašivani kako bi otišli. U Medžd al-Kurumu nasumično je odabrano i ubijeno dvanaest muškaraca pred očima drugih mještana, dok je u Safsafu 70 Palestinaca ubijeno pred mještanima koji još nisu stigli pobjeći i spasiti se. U oktobru 1948. u mjestu Davajima „mještani su pobijeni u kućama, po uličicama i okolnim padinama, dok su bježali“ (80–100 mrtvih).
Masakr je često bio uvod u potpuno pustošenje pojedinih sela. Dok su mnogi Palestinci napustili svoje kuće u strahu od nadirućih cionističkih snaga, neke su vojnici prisilno odvozili iz njihovih naselja. Nadaleko poznat događaj jeste etničko čišćenje gradova Ramla i Lida u ljeto 1948, dva susjedna palestinska grada, koja su se ustvari nalazila izvan predviđenih granica jevrejske države.
Vojni napad u Lidi završio se smrću nekolicine izraelskih vojnika i stotinama mrtvih Palestinaca. Nedugo nakon osvajanja ovih gradova, izraelski vojnici počeli su protjerivati stanovnike. Yitzhak Rabin, zapovjednik u to vrijeme, pitao je Ben-Guriona šta bi trebalo uraditi sa stanovnicima, na što je premijer nehajno odgovorio: „Protjerajte ih!“
U Ramli su izraelski vojnici lupali na vrata kuća „kundacima“ i preko megafona vikali: „Idite u Ramallah!“Procjenjuje se da je sveukupno 50.000 Palestinaca bilo prisiljeno da pješači ka Zapadnoj obali, pri čemu su neke izbjeglice umirale na putu „od iznemoglosti, dehidracije i bolesti“. Iz Lide, koja je postala izraelski grad Lod, protjerano je 98 procenata palestinskog stanovništva.
Druge zajednice doživjele su sličnu sudbinu: prazna sela minirana kako bi se spriječio povratak Palestinaca, pucnjevi ispaljeni preko glava civila u bijegu kako bi „podstakli“ njihov bijeg, i kolone izbjeglica koje su zasute minobacačkom vatrom i improvizovanim bombama ispuštanim iz aviona, samo „da ih ubrzaju na putu“.
Uprkos masi raspoloživih dokaza od očevidaca, preživjelih, počinitelja i historičara, cionističke apologete pokušali su da unesu zbrku u priču o razlozima zbog kojih su palestinske izbjeglice napustile svoje domove. Često ponavljana laž bila je da su izbjeglice jednostavno prihvatali naredbe arapskih snaga koje napreduju, a propagandna tvrdnja bila je vezana za ideju da je izraelska država u povoju vodila očajnički, odbrambeni rat.
Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.
U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.
Historičar i stručnjak za Bliski istok Charles D. Smith utvrđuje da su tokom rata s arapskim zemljama „Izraelci započeli smišljenu politiku protjerivanja Arapa s područja koja bi preuzeli“. Izraelski historičar Ilan Pappe primjećuje: „Kada se ljudima ne dozvoljava povratak kućama nakon što su kratko boravili u inostranstvu, to je isto tako protjerivanje kao i bilo koje drugo direktno protjerivanje usmjereno protiv domicilnog stanovništva s ciljem deportacije“. Historičar Benny Morris, isto tako, jasno kaže gdje leži odgovornost:
Iznad svega, dopustite mi da ponovim, da je problem izbjeglica prouzrokovan napadima jevrejskih snaga na arapska sela i gradove i strahom njihovih stanovnika od takvih napada, i dodatno pogoršan protjerivanjem, zločinima i glasinama o zločinima i ključnom odlukom izraelske vlade iz juna 1948. kojom se zabranjuje povratak izbjeglica.
Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Bena Whitea “Izraelski aparthejd: vodič za početnike” koju je publikovao Centar za balkanske i bliskoistočne studije 2014. godine.
__________________________
IZVOR: Algoritam.net
http://algoritam.net/2018/05/14/nakba-katastrofa/