Nakba (katastrofa)

Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.

 

Demontiranje palestinskog društva, rušenje palestinskih gradova i sela i protjerivanje više od 700.000 Palestinaca… bilo je promišljena i planirana operacija koja je imala cilj da „očisti“ (termin upotrebljavan u deklasifikovanim dokumentima) one dijelove Palestine koji su dodijeljeni Jevrejima kao nužni preduvjet nastanku jevrejske države.

Henry Siegman, The New York Review of Books 

Jedan istaknuti ljevičar je izjavio: „Ne vidim problem u tome da ih izbacimo, i u činjenici da ne želimo da se vrate, jer mi želimo jevrejsku državu“

Citirano prema Meronu Benvenisti, iz knjige Sacred Landscape

Termin „etničko čišćenje“ relativno je nedavno ušao u engleski jezik i potiče iz konflikta na Balkanu s kraja dvadesetog stoljeća. Kada upotrijebite ovaj izraz, odmah možete dočarati televizijske slike nekih dalekih ratova i užasnih okrutnosti, ali je jako teško precizno definirati ovaj pojam.

Godine 1993. magazin Foreign Affairs objavio je članak o ovoj temi, u kojem je autor priznao da je teško dati preciznu definiciju tog pojma. Međutim, zaključio je da je, u „najopćijem smislu“, etničko čišćenje „protjerivanje ‘nepoželjnog’ stanovništva s neke teritorije zbog vjerske ili etničke diskriminacije, iz političkih, strateških ili ideoloških razloga, ili kombinacije svega navedenog“.

Sljedeće godine, magazin European Journal of International Law objavio je članak Drazena Petrovica o određivanju „metodologije“ etničkog čišćenja. Petrovic je uočio da termin vjerovatno potječe „iz vojne terminologije“, u kojoj se „čišćenje“ teritorije upotrebljavalo „za završnu fazu borbe kako bi se preuzela apsolutna kontrola nad osvojenim područjem“. „Etničko“ je dodato zato što se vjeruje „da ‘neprijatelj’ uglavnom pripada drugim etničkim zajednicama“.

Na lokalnom nivou, politika etničkog čišćenja podrazumijeva „stvaranje straha i panike i ponižavanje ‘druge’ zajednice“ i „poticanje druge zajednice da bježi“, pri čemu je glavni cilj „istrebljenje neke grupe ljudi s određene teritorije, uključujući i brisanje svih fizičkih tragova njihovog postojanja“.

Budući da je naš fokus Palestina 1948, mnogo bitnije za nas je to što je Petrovic diferencirao kratkoročnu od dugoročne politike etničkog čišćenja. Za kratkoročno čišćenje cilj „bi mogao biti učinkovita kontrola nad teritorijom zbog vojnih i strateških razloga“, a cilj dugoročnog čišćenja jest „stvaranje uvjeta za život koji bi onemogućili povratak raseljene zajednice“.

Palestinska katastrofa ispunjava sve uvjete sa spiska. Cionističko vođstvo je to spoznalo (već smo vidjeli kako je tekla njihova predratna priprema strategije), kao što to rade vojnici na frontu. U jevrejskim vojnim planovima, palestinska sela su postala „neprijateljske baze“, njihovi stanovnici su „dehumanizirani kako bi se pretvorili u ‘legitimne mete’ rušenja i protjerivanja“.

Neki cionistički propagandisti, koji više ne mogu da održe dugogodišnju laž da su Palestinci otišli svojevoljno ili zato što su im to naredile arapske vojske, sada tvrde da je to što ne postoje dokumenti s potpisom cionističkih vođa a koji naređuju totalno istjerivanje dokaz da se etničko čišćenje nikada nije ni dogodilo.

Međutim, kada se „zagrebe ispod površine“, nije baš da fale naređenja nadređenih jedinicama na terenu. Staviše, poznato je da je Ben-Gurion „obično klimao glavom i namigivao“, umjesto da izdaje „eksplicitna naređenja“, duboko i „neprekidno svjestan na koji način će povijest suditi njegovim djelima“. S druge strane, izraelski premijer je u svom dnevniku vodio evidenciju o takozvanim „okupiranim i iseljenim selima“.

Riječ „čišćenje“, na hebrejskom tihur, „vrhovna komanda redovno je prosljeđivala jedinicama na terenu“ kada je neko selo trebalo „očistiti“ ili „uništiti“. Naređenja organizacije Hagana (službene preddržavne jevrejske vojne snage) su se u aprilu 1948. „eksplicitno odnosila na ‘likvidaciju’ [hisul] sela“. Jedno operativno naređenje iz maja 1948. naložilo je vojnoj jedinici:

da protjera neprijatelja iz sela… da očisti liniju fronta… da osvoji sela i očisti ih od njihovih stanovnika (žene i djeca [također] moraju biti protprotjerani), da uzme nekoliko zarobljenika… [i] da zapali što veći broj kuća.”

Veoma značajnu ulogu u etničkom čišćenju Palestine imao je takozvani Plan Dalet, koji su u martu 1948. usvojili vojni lideri Hagane. Cilj ovog plana bio je „da očisti unutrašnjost zemlje od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata“ i na taj način „dozvoli i opravda prisilno protjerivanje arapskih civila“. U maju je Ben-Gurion napisao pismo brigadnim komandantima Hagane kako bi ih podsjetio da „čišćenje Palestine ostaje primarni cilj Plana Dalet“. Do kraja marta, glavnokomandujući Hagane imenovao je „Komitet za arapsku imovinu“ zadužen za sve veći broj ispražnjenih palestinskih sela i domova.

Masakri i protjerivanje

Na jednom sastanku Ben-Gurion je izjavio: „Odlučili smo da očistimo Ramlu.“

Tom Segev

Izazivanje straha i panike među civilima, kako zločinima, tako i direktnim prisilnim protjerivanjem, neodvojiv je dio akcije etničkog čišćenja. Prema nekim naznakama broj počinjenih pokolja iznosio je 24, a prema drugima 33. Oko zločina u kojima je ubijeno desetine Palestinaca lakše se saglasiti da su bili „masakr“. Bilo je mnogo slučajeva nasumičnih ubistava: „ustrijeljena su dva starija čovjeka koji su hodali poljem“. „Jedna žena nađena je u napuštenom selu – ubijena.“

Masakri su bili važni zbog toga što su stvarali paniku u susjednim selima i naseljima, a kasnije i zbog toga što je sve više Palestinaca bježalo iz svojih domova u strahu (u to vrijeme nisu znali da se nikad neće vratiti). Deir Jassin je još uvijek jedan od najzloglasnijih pokolja u kojem je ubijeno negdje između 100 i 120 mještana, uključujući i porodice koje su ubijene „nakon što su napustile svoje domove i bježale ulicama“.

Daleko od toga da je Deir Jassin bio izoliran slučaj planiranog ubijanja civila. U selu Khisas, naprimjer, decembra 1947, jevrejske su snage „počele nasumično dizati kuće u zrak u gluho doba noći dok su stanari čvrsto spavali“, i u jednom napadu ubijeno je 15 mještana. Nakon što je slučaj dobio neželjenu pažnju međunarodne zajednice, Ben-Gurion se javno izvinio, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije napad stavio „na listu uspješnih operacija“.

Palestinci su širom zemlje zastrašivani kako bi otišli. U Medžd al-Kurumu nasumično je odabrano i ubijeno dvanaest muškaraca pred očima drugih mještana, dok je u Safsafu 70 Palestinaca ubijeno pred mještanima koji još nisu stigli pobjeći i spasiti se. U oktobru 1948. u mjestu Davajima „mještani su pobijeni u kućama, po uličicama i okolnim padinama, dok su bježali“ (80–100 mrtvih).

Masakr je često bio uvod u potpuno pustošenje pojedinih sela. Dok su mnogi Palestinci napustili svoje kuće u strahu od nadirućih cionističkih snaga, neke su vojnici prisilno odvozili iz njihovih naselja. Nadaleko poznat događaj jeste etničko čišćenje gradova Ramla i Lida u ljeto 1948, dva susjedna palestinska grada, koja su se ustvari nalazila izvan predviđenih granica jevrejske države.

Vojni napad u Lidi završio se smrću nekolicine izraelskih vojnika i stotinama mrtvih Palestinaca. Nedugo nakon osvajanja ovih gradova, izraelski vojnici počeli su protjerivati stanovnike. Yitzhak Rabin, zapovjednik u to vrijeme, pitao je Ben-Guriona šta bi trebalo uraditi sa stanovnicima, na što je premijer nehajno odgovorio: „Protjerajte ih!“

U Ramli su izraelski vojnici lupali na vrata kuća „kundacima“ i preko megafona vikali: „Idite u Ramallah!“Procjenjuje se da je sveukupno 50.000 Palestinaca bilo prisiljeno da pješači ka Zapadnoj obali, pri čemu su neke izbjeglice umirale na putu „od iznemoglosti, dehidracije i bolesti“. Iz Lide, koja je postala izraelski grad Lod, protjerano je 98 procenata palestinskog stanovništva.

Druge zajednice doživjele su sličnu sudbinu: prazna sela minirana kako bi se spriječio povratak Palestinaca, pucnjevi ispaljeni preko glava civila u bijegu kako bi „podstakli“ njihov bijeg, i kolone izbjeglica koje su zasute minobacačkom vatrom i improvizovanim bombama ispuštanim iz aviona, samo „da ih ubrzaju na putu“.

Uprkos masi raspoloživih dokaza od očevidaca, preživjelih, počinitelja i historičara, cionističke apologete pokušali su da unesu zbrku u priču o razlozima zbog kojih su palestinske izbjeglice napustile svoje domove. Često ponavljana laž bila je da su izbjeglice jednostavno prihvatali naredbe arapskih snaga koje napreduju, a propagandna tvrdnja bila je vezana za ideju da je izraelska država u povoju vodila očajnički, odbrambeni rat.

Ustvari, etničko čišćenje Palestine počelo je prije nego što je Izrael unilateralno proklamovao nezavisnost i prije nego su se arapske zemlje (nerado) uključile u borbu. Procjenjuje se da je polovina svih protjeranih Palestinaca bila „očišćena“ prije nego je počeo arapsko-izraelski rat.

U periodu od manje od sedam sedmica koje su prethodile stvaranju Izraela i arapsko-izraelskom ratu, 200 palestinskih sela „okupirano je i njihovi stanovnici protjerani“. Od 15. maja do prvog primirja u junu, još 90 sela je bilo „zbrisano“. Čak i prije ovog perioda, počevši od decembra 1947, razlog evakuacije Palestinaca iz njihovih naselja i sela uglavnom su bili jevrejski „napadi ili strah od mogućih napada“. To je bio obrazac koji se zadržao i tokom juna i augusta 1948, kada se svaki „egzodus događao za vrijeme ili odmah nakon vojnog napada“.

Historičar i stručnjak za Bliski istok Charles D. Smith utvrđuje da su tokom rata s arapskim zemljama „Izraelci započeli smišljenu politiku protjerivanja Arapa s područja koja bi preuzeli“. Izraelski historičar Ilan Pappe primjećuje: „Kada se ljudima ne dozvoljava povratak kućama nakon što su kratko boravili u inostranstvu, to je isto tako protjerivanje kao i bilo koje drugo direktno protjerivanje usmjereno protiv domicilnog stanovništva s ciljem deportacije“. Historičar Benny Morris, isto tako, jasno kaže gdje leži odgovornost:

Iznad svega, dopustite mi da ponovim, da je problem izbjeglica prouzrokovan napadima jevrejskih snaga na arapska sela i gradove i strahom njihovih stanovnika od takvih napada, i dodatno pogoršan protjerivanjem, zločinima i glasinama o zločinima i ključnom odlukom izraelske vlade iz juna 1948. kojom se zabranjuje povratak izbjeglica.

Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Bena Whitea “Izraelski aparthejd: vodič za početnike” koju je publikovao Centar za balkanske i bliskoistočne studije 2014. godine.

__________________________
IZVOR: Algoritam.net
http://algoritam.net/2018/05/14/nakba-katastrofa/