Udruženje Mladi Muslimani

Osvrt na dan obilježavanja 95 godina od osnutka MUSLIMANSKOG DOBROTVORNOG DRUŠTVA „MERHAMET“ u Sarajevu

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 07 April 2008 08:15

Autor Ismet Kasumagić

Moje prve društvene aktivnosti vezane su upravo za aktivnosti MDD „Merhameta“. Kao petnaestogodišnjak, za vrijeme II svjetskog rata, saznah da se u prostorijama „Merhameta“ u Sarajevu okuplja omladina. Tu su održavana veoma interesantna predavanja naših vrhunskih alima. Još saznah da ta omladina nosi naziv „Mladi Muslimani“ i da je svesrdno aktivirana u pomoći muhadžirima izbjeglim iz Istočne Bosne. Odmah sam osjetio da po mom islamskom životnom opredjelenju pripadam toj skupini omladine. Moj pristup njoj su velikodušno prihvatili i moji roditelji.

Postao sam aktivni član MM-a. Bio sam tužan kad su komunisti 1946. godine zabranili dalje djelovanje humanitarne asocijacije „Merhameta“, a presretan sam bio kad je u BiH prestala komunistička vladavina, pa sam bio među onima koji su bili inicijatori i organizatori održavanja Obnoviteljske skupštine 2. februara 1991. kada „Merhamet“ obnavlja svoju djelatnost. Za predsjednika je izabran Edhem Šahović, bivši potpredsjednik MM-a za vrijeme II svjetskog rata, kojeg je 24.10.1992. naslijedio Edah Bećirbegović, također pripadnik MM.a. Iz zdravstvenih razloga, Edah je proglašen počasnim predsjednikom „Merhameta“, a za predsjednika je izabran sadašnji predsjednik Hajrudin Šahić. U prvom sastavu Fuad Sendić je bio u Nadzornom odboru, a zatim i predsjednik Savjeta „Merhameta“. On je osnivač MM-a još 1942. u Gradačcu. U akcijama „Mehameta“ je od 1943. godine. Umro je decembra 1998.

Bio sam u Savjetu „Merhameta“ kojim je rukovodio Sendić, ali je djelatnost ovog Savjeta praktično bila formalna, a ne stvarni usmjerivač djelatnosti ove veoma značajne humanitarne asocijacije.

U najnovije vrijeme u Savjetu „Merhameta“ je osam vrhunskih intelektualaca, među kojima su i dva akademika. U Upravnom odboru su s jednim izuzetkom također sve vrsni intelektualci, a nedavno je uz njih 12 uvršten i jedan akademik. Vrsni stručnjaci su i u Nadzornom odboru i Sudu časti. Nadam se da njihova uloga nije samo formalna.

U Biltenu broj 10, juni/juli 2007., navedeni su i direktori jedanaest Regionalnih odbora koji obuhvataju tri do jedanaest općina, a direktor Direkcije Društva je Sadik Aždahić, dok je predsjednik Skupštine Munib BUJAK, profesor.

Bilteni su vrlo ilustrativni, pa se dobiva jasna slika o aktivnostima, ali prikaz istorijata „Merhameta“ od proteklih 95 godina je, ko zna iz kojih razloga, nepotpun. Akcenat je dat na samo pokretanje i ulogu reisu-l-uleme Čauševića, kao prvog prdsjednika i prvog pokrovitelja ovog društva, te dr. Mehmeda Spahe, koji je bio na čelu Upravnog odbora.

Iznenađuje, međutim, činjenica da na koncertu posvećenom 95. godišnjici „Merhameta“, održanom 27. marta 2008. u Narodnom pozorištu Sarajeva, ni u prospektnom materijalu, kao ni u svim usmenim izlaganjima, ni uzgred nisu pomenuti Mladi Muslimani. I ne znajući da će se to desiti, pošto je u pozivnicama navedeno da će zadnja tačka programa biti obraćanje gostiju, to sam se odmah najavio rukovodiocu Munibu Bujaku da želim pozdraviti skup u ime Udruženja MM. On mi odgovori da su odustali od tog dijela programa. A ja bih uz vrlo kratko obraćanje proicirao dvije fotografije aktivista MM iz doba II svjetskog rata. Jedna prikazuje 24 mladića uz Kasim ef. Dobraču, kao tadašnjeg predsjednika MM, za vrijeme akcije zbrinjavanja muhadžira u Alipašin Mostu. A na drugoj su MM-šehidi, među kojima su četvorica koji su ubijeni pri akciji „Merhameta“. Ove fotografije ću dostaviti „Merhametu“ uz tekst koji se odnosi na djelatnost žrtava akcije „Merhameta“: Na fotografijama su nazančena imena aktivista. Oni ih uz tekst koji slijedi mogu objaviti u nekom od svojih sljedećih brojeva Biltena.

U ovom osvrtu želim da se i čitaoci lista „Preporod“ podsjete na aktivnosti pripadnika Pokreta „Mladi Muslimani“ u akcijama MDD „Merhamet“:

Evo šta se ne smije zaboraviti:

„U toku II svjetskog rata osnovne preokupacije Mladih Muslimana su bile ideološka izgradnja i intezivna svekolika pomoć muhadžirima kroz aktivnosti MDD“Merhamet“.

Muhadžirima se pomagalo vrlo riskantnim izbavljanjem nejači iz četničkog okruženja, transportovanjem do Sarajeva, zbrinjavanjem i raspodjelom u sabirne centre na Alipašinom Mostu, Koranu i nekim objektima u samom gradu: školi na Bendbaši, Sirotištu, džamiji u Hrasnu i po kućama. Djevojke su djecu bez roditelja kupale i oblačile u flanele, a mladići su ih razvodili po kućama.

Neke porodice su primale u svoje kuće po jednu ili više muhadžirskih porodica. Tako je porodica Asafa Serdarevića primila tri muhadžirske porodice iz Rogatice, njih dvanaestoro. Njima su dali na raspolaganje cio sprat kuće i mutvak u avliji, a sami su se zbili u jednu sobu i kuhinju u prizemlju.

Poseban problem je predstavljala oskudica u hrani. Premalo je bilo one hrane što se uz odjeću i druge potrepštine prikupljala od građana, pa je bilo nužno nabavljati hranu i van Sarajeva. Tako je jedna ekipa otputovala u Posavinu s ciljem da nabavi žito. U toj ekipi su prvobitmo bili od Mladih Muslimana: Ismet Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Kemal Kurbegović. Uz njih su još bili: Safet Softić, službenik „Merhameta“ i Mehmed Landžo, Šakir Haliskadić i Alija Misirlija.

Oni su prvo bili u Derventi, pa u Slavonskom Kobašu i uz prvu količinu nabavljenog žita i nešto deka i odjeće, otputovao je ubrzo u Sarajevo Kemal Kurbegović. Ostali su, međutim, prešli u Orašje i tamo nabavili jedanaest vagona žita i još deka i odjeće. Ustaše su tada tražile mito (novac) tvrdeći da nisu pouzdani dokumeneti kojima su ovi mladići raspolagali.

U to vrijeme došlo je do sukoba muslimanske milicije i ustaša, pa je u tom njihovom prepucavanju, s jedne strane i s druge strane Save, jedan metak smrtonosno pogodio Mehmeda Landžu.

Da bi mogli da transportuju nabavljene namirnice, mladići su bili prisiljeni da odu u Sarajevo po dodatne uvjerljivije dokumente. U tom cilju otputovali su u Sarajevo Ismet Serdarević i Šakir Haliskadić. Trebalo im je devet dana da se probiju do Sarajeva, a ostali su ostali u Orašju.

Na nesreću, u toku boravka u Sarajevu, ustaška racija je uhvatila Haliskadića, pa su ga Luburićevi dželati nedužnog ubili. Ismetu Serdareviću je, međutim, nakon višekratnog prekidanja, počela nastava u Srednjoj tehničkoj školi, pa je njegov stariji brat Asaf, koji je već bio završio fakultet i formalno upisao Višu teološku školu u Sarajevu, što ga je štitilo od mobilizacije, odlučio da omogući Ismetu pohađanje škole, pa je sam prikupio potrebne dokumente i otputovao u Orašje. Njemu se tada pridružio Osman Krupalija, također Mladi Musliman.

Bilo je predviđeno da sa Asafom otputuje i Edhem Šahović, potpredsjednik Podružnice MM, ali ga zbog opšte nesigurnosti spriječio stariji brat Rasim.

Asaf je uspio da dobije tražene dokumente od ustaških vlasti.

Žito i ostalo što su nabavili utovareno je u 11 vagona teretnog voza, kojim su i oni, sada njih šest, putovali u Sarajevo.

Nagodili su se nekako s ustašama u Orašju, a u putu su imali još nekoliko kontrola, kako ustaških, tako i njemačkih, s kojima se Asaf lako sporazumijevao. Uspjeli su da se dovezu do Kaknja. Kako je bio prekinut dalji saobraćaj prema Sarajevu, jer je bio srušen most kod Ćatića, to se cijela kompozicija vratila do Janjića.

Asaf Serdarević i Alija Misirlija su se vratili u Zenicu, radi konsulatacija. Uvidjvši težinu situacije, Alija se zadržao i skrio u Zenici, a Asaf se vratio u Janjiće.

Žito, hrana i ostalo pohranjeno je u obližnju džamiju, a nešto je razmješteno i po kućama. Nijemci i ustaše su se već bili povukli, a u Janjiće je došla 11. Krajiška brigada partizana, na čelu koje je bio Zdravko Kuljanić, a drugi komandant je bio Sulejman Repovac.

Iako su partizani sasvim jasno vidjeli kome su žito i ostalo namijenjeni, pa su trebali da pomognu da se ono transportuje do Sarajeva, oni su, naprotiv, sve zaplijenili. Pa i to bi se moglo doneklo razumjeti, s obzirom na opštu oskudicu, ali se njihov dalji postupak nikako ne može ni razumjeti, a kamoli opravdati. Oni su ovih pet krasnih mladića, entuzijasta u pomaganju svome narodu, od kojih ni jedan nije bio vojno lice, niti je služilo u bilo kojoj formaciji NDH, sproveli do svoje komande u Vitezu i po kratkom postupku, potpuno nevine, bez suda, likvidirali.

U Vitezu su oni bili pritvoreni skupa sa šefom Željezničke stanice Janjići, Žiga Alijom, sa kojim su bili u istoj sobi. Jedne noći, kako je pričao ovaj željezničar koji je igrom slučaja oslobođen, nakon tri mjeseca boravka u Logoru u Kruščici, odveli su ih noću u 23 sata prema rijeci Lašvi. Svjesni šta će se zbiti, oni su prodornim glasovima učili tekbire. Zatim se čuo rafal i nastao je potpuni muk iza toga. Pretpostavlja se da su strijeljani bačeni u Lašvu.

Ovo su bili prvi mladomuslimanski šehidi.