Spore promjene u Egiptu
Al Noor ili kako je nazivaju selefijska partija, osvojila je 24% posto glasova na izborima u Egiptu i time postala značajan politički faktor u državi. Više glasova osvojila su samo Muslimanska braća, i to 36%. Uspjeh Al Noor partije bio je iznenađenje za sve, pa možda i za samo rukovodstvo partije koja okuplja uglavnom siromašniji sloj egipatske države. Ova partija se zalaže za uspostavu islamskih društvenih i političkih normi u državi, a što mnogima smeta, kako unutar države, tako i izvan nje. Iako je tzv. ''Arapsko proljeće'' u Egiptu rezultiralo odlaskom sa političke scene Hosnija Mubaraka, ipak se reforme sporo dešavaju, a vojska drži konce u svojim rukama, a prema više izvora iz svijeta na nju se vrši jak pritisak od strane vlasti iz Amerike i Izraela. To, na određeni način potvrđuje i brutalan odnos prelazne vlasti koja je pod okriljem vojske, prema demonstrantima koji na Trgu Tahrir protestiraju zbog sporih promjena.
Antiratne demonstracije u 80 američkih i kanadskih gradova
U organizaciji nekoliko udruženja i aktivista, u osamdeset gradova SAD-a i Kanade, održane su masovne demonstracije i protesti protiv ratnohuškačkog djelovanja američke administracije i NATO-a. Protesti su održani prema ranije utvrđenom planu 4. februara, a organizatore i učesnike u namjeri nisu spriječile ni velike padavine i hladnoća. Pored organiziranih udruženja i grupa poput pokreta sa Wall street-a, u organizaciji ovih demonstracija učestvovale su brojne kulturne i političke ličnosti, stranke, ali i studenti iz muslimanskih zemalja.
Od parola koje su se mogle čuti na ovim protestima ili vidjeti na transparentima izdvajamo sljedeće: Ne sankcijama protiv Irana; Rat protiv Irana – Nikad!; Ne širite nemir u svijetu; Ne ubijajte iranske naučnike; Ne miješajte se u poslove drugih zemalja; Zaustavite rat protiv naroda; Amerika i NATO! Zaustavite rat!
Ankara i Teheran: Na vjetrometini mogućeg sukoba
Ogromno zalaganje Turske za pomoć muslimanima širom svijeta je jasno vidljivo, počev od Sjeverne Afrike pa do Bliskog Istoka. Zalaganja za osnovna ljudska prava i slobode osvojila su srca miliona muslimana širom svijeta. Turska je sada zasigurno postala lider islamskog svijeta što je zaista jedna vrlina koja zaslužuje svako poštovanje i pohvalu, ali u drugu ruku to je prokletstvo.
Iranske nuklearne ambicije dovele su i Tursku na rub vojne intervencije kako bi spriječili Teheran u namjeri da dođe do nuklearnog naoružanja. Pred Turskom su ozbiljni problemi u pogledu Sirije, jer se zemlja nalazi na ivici sukoba sa tom državom. Na međunarodnoj sceni SAD, Saudijska Arabija i Izrael trebaju Tursku kako bi pomogla što više izolovati Siriju a sa tim i otežati poziciju Irana. Jačanje Irana na Bliskom Istoku ne odgovara niti Saudijskoj Arabiji a pogotovo Izraelu, tako da je Turska optimalna zemlja za taj zadatak prvenstveno zahvaljujući islamskom demokratskom vodstvu i jakoj ekonomskoj moći.
Koncentrirani napori SAD, Saudijske Arabije i Izraela da pomoću Turske izoluju Iran, je još jedno teško breme za Teheran koji je pod sankcijama i pod stalnom prijetnjom od mogućih vojnih udara. Ove tri navedene zemlje su u zaista velikoj dilemi. Turska im je prijeko potrebna, zbog svoje ekonomije, vojske, snage, ali prvenstveno i ugleda koji uživa u cijelom islamskom svijetu zalažući se za palestinsko pitanje i pomaganje popularnih revolucija. S druge strane, kod njih postoji bojazan da će vodeća partija Pravde i razvoja Turske koja iako nema islamski predznak u skorije vrijeme toliko ojačati i pretvoriti Tursku u vodeću silu na Bliskom Istoku (naravno kada Iran bude i dalje pod izolacijom i sankcijama), a ta pozicija Turske u novoj konstelaciji odnosa ne odgovara ni Izraelu niti Saudijskoj Arabiji.
Što se tiče Zalivskih zemalja bogatih naftom neminovno je da će val protesta i revolucija stići i do njih. Turskoj kao i SAD u ovom slučaju odgovara trenutni status jer zbog ekonomskih interesa sa zemljama Zaliva ne želi da kvari odnose podstičući ili podržavajući revolucionarne struje. Sirija nije poput Libije, malo je tvd orah ne samo za Tursku već i za SAD koji se boje direktno konfrontirati sa ovom zemljom tako da svoje neuspjehe pokrivaju aktivnošću raznih agencija i delegacija koje pregovaraju u njihovo ime.
Predsjednik SAD-a Barak Obama veoma teško pronalazi način da balansira situacijom na Bliskom Istoku, jer pružanjem pomoći u svrgavanju Mubaraka u Egiptu kvari odnose sa autokratskim režimom u Saudijskoj Arabiji. S druge strane nadolazeći zahtjevi za Palestinskom državom postaju sve veći i u slučaju da im izađe u susret kvari odnose sa Izraelom.
Veliki problem predstavljaju odnosi Turske i Izraela naročito od 2010. kada je ubijeno devet turskih državlajna, aktivista za ljudska prava koji su htjeli okončati blokadu Gaze, dostaviti humanitarnu pomoć i spriječiti masovno kažnjavanje stanovnika Gaze. Turska je ustrajna u održavanju hladnih odnosa sa Izraelom zbog neizvinjenja za incident na brodu i nedavanja prikladne kompenzacije porodicama poginulih. Zbog pomaganja revolucija u arapskom svijetu Turska je postala veoma cijenjena i popularna, ali uvučena u niz međuregionalnih sukoba. Zbog takvih odnosa sa Izraelom teško da će uspjeti iznaći pomirljive stavove između Izraela i Irana koji su na ivici konflikta. Čak je jedan član vladajuće partije kritizirao premijera Tajiba Erdogana zbog prevelikog miješanja emocija u odnosima sa Izraelom. Praktično Turska mora biti most rješavanja konflikta Izraela i Irana u odnosima kada Izrael i Zapad sve više zveckaju oružjem. Turski analitičari smatraju da bi čak i kod udara jačih razmjera bilo teško uništiti dobro utvrđene i sakrivene iranske kapacitete, a i pored toga Iran bi se mogao žestoko osvetiti usmjeravajući paljbu po okolnim zemljama koje su protiv njega. Tursko zalaganje za Arapskim proljećem u očima Irana je sumnjivo u najmanju ruku, jer Turska time želi popularnost i ogromno tržište, a stvarni pokretač revolucija je Iran koji je napravio Islamsku revoluciju prije trideset godina.
Odnose još više ugrožava i pristanak Turske da se na njenoj teritoriji gradi NATO radar. Iran se optužuje da podstiče kurdske pobunjenike da svojim napadima destabiliziraju stabilnost Turske. Konzervativni iranski kolumnisti odgovaraju prikazivanjem turskog premijera kao sunnitskog diktatora kojeg ne priznaje pola zemlje - aludirajući na kurdsku i Alevitsku manjinu na istoku zemlje.
Napadi usmjereni protiv Irana od strane SAD i zemalja Zaliva idu dalje od namjere da mu se onemogući pribavljanje nuklearnog naoružanja, tako se Turska stavlja na nezavidan položaj da manevriše usred usijanih bliskoistočnih tenzija. To ujedno skreće pažnju sa revolucija koje bi mogle zahvatiti bogate zemlje Zaliva.
Sažetak teksta objavljenog u časopisu „Turkish Review March – April 2012.“. Autor je James M. Dorsey, profesor sa Rajaratnam School of International Studies iz Singapura.