Islam ne priznaje niti poznaje pojam »svetog rata«

 

 

 

 

 

Sarajevski časopis za društvena pitanja. Pregled u svojemu aprilskom broju za ovu godinu donosi jedan vrlo interesantan članak Dimenzlje džihada, iz pera profesora Sarajevskog univerziteta dra Hasana Sušića. “Mada je o džihadu pisano mnogo, naročito u islamskom svijetu”. ističe autor, “o toj kategoriji postoji niz zabluda. a ocjene se često izriču bez elementarnog poznavanja islama. Takvu sudbinu nemaju samo pojedini postulati islama, već katkada i islam u cjelini. Upravo jednostrano interpretiranje džihada znatno je doprinijelo da se islam shvati kao ecclesia militant. Tome je naročito doprinijelo ignoriranje nekih bitnih dimenzija ovog pojma koje je Kur’an vrlo precizno i jasno naznačio, a još više konkretizirao Hadis.”

Sušić, zatim. slijedeći hlstoriografsku metodu i. paralelno, aktuelizirajući to pitanje na temelju Kur’ana i Hadisa, piše o nekoliko koncepcija džihada i grupira ih u tri vrste: 1. Shvatanje džihada kao nasilnog nametanja vjere; 2. lnsistiranje na džihadu kao naporu koji je usmjeren ka duhovnom i moralnom usavršavanju; 3. Shvatanje da je džihad u osnovi samo nastojanje koje ima za cilj prosperitet i preporod zajednice na svim područjima. lza toga nastoji pokazati koliko se te koncepcije smještaju u okvir Kur’ana i Hadisa. Sušić se poziva i na neke stavove uleme u islamskom svijetu o različitoj interpretaciji i razumijevanju džihada i na neke tekstove koji su pisani u našoj publicistici.

U teksu Aktualizacije islama (Delo, Beograd. juli 1978. godine) Dragoš Kalajić je pisao: “U specifičnom kontekstu razmatranja treba ukazati na činjenicu da koncepcija velikog svetog rata potiče od jednog Muhammedovog hadith/a izrečenog nakon povratka sa vojne: “Vratili smo se iz malog svetog rata u veliki sveti ratv(Rajana min al-jihadiI-asghar ila l–jihadiI-akbar). U svetlu praksevvernosti islamskoj tradiciji, savremeni pozivi na uveliki sveti rata sevmoraju tumačiti u kontekstu značenja nevedenog hadith/a. Okolnosti u kojima je izrečen ovaj hadith, dakle, po povratku iz rata jasno ukazuju da se veliki sveti rat vodi ili treba da vodi u uslovima mira. Odnos “malogo” i “velikog” svetog rata je hijerarhijski odnos dva različita, ali komplementarna sveta stvari i pojava u specifičnom poiju fenomena ljudske borbe. U pitanju je odnos “malog” odnosno “spoljnjeg” materijalnog i “unutrašnjeg” duhovnog rata koji se vodi u srcima i mislima čovjeka, kao jedan od puteva metafizičke realizacije ili aktuelizacije vrednosti protiv svega što se u čoveku opire usponu ka savršenstvu i ispravljanju ka supremnoj meri jedinstva i harmonije”. Dijelove ovog napisa citira i Hasan Sušić. U nastavku teksta se piše o shvatanjima džihada nekih arapskih državnika (Nasera Burgibe i dr.), kao i o tumačenjima džihada, često sasvim oprečnim i posvema pragmatičkim u pojedinim historijskim etapama islamskog svijeta. Sve je to uglavnom bilo u skladu sa određenim društveno-historijskim tumbama. Tako je i džihad bivao interpretiran, kao i mnogi drugi aspekti islama, onako kako je to odgovaralo užljebljenju u kontekst svojih – suviše svojih prosudbi i presudbi, što je najviše uzelo maha u dobu kulturne. ekonomske i svake druge kolonijaiističke ekspanzije. Na isti su način, medutim, odgovorili i neke agresivnlje snage u samom islamskom svijetu. U dobroj mjeri to se i dan–danas osjeća. A, “u Kur’anu je džihad na Božijem putu”, piše H. Sušić, “prvenstveno shvaćen kao džihad duše. tj. kao učvršćenje vjerovanja. ostvarenje osnovnih principa islama, davanje milostinje i borba za pravičnost. Za Muhammeda je u tom pogledu nam džihad reći tiraninu istinu u lice. I prema Our’anu pravi je džihad borba protiv vlastitih slabosti. Tek docnije će se o džihadu na Božijem putu govoriti i u smislu bespoštedne borbe protiv neprijatelja. Dakle, prvenstveno značenje džihada na Božijem putu shvaćeno je u smislu napora nad samim sobom, najprije da bi se obuzdale vlastite strasti, borba protiv zla, a za dobro, te konačno oružana borba koja je nametnuta vjernicima spolja“. Dalje, autor članka piše o nekim društvenim gibanjima, nesporazumima i kompromisima u Muhammedovo, alejhi-s-selam, doba i u vremenu stvaranja prve islamske zajednice.

S obzirom da se radi o vrlo aktualnom tekstu koji bi u dobroj mjeri mogao interesirati i naše čitatelje, prenijet ćemo u cijelosti zaključak koji je, na osnovu svojih razmatranja. na kraju izveo Hasan Sušić:

“Džihad nije sveti rat i islam ne priznaje niti poznaje pojam svetog rata. Taj atribut mu je dat prema analogiji s hrišćanski shvaćenim krstaškim ili svetim ratom. Čak ni džihad na Božijem putu ne može biti shvaćen kao sveti rat, jer taj džihad, pored oružane borbe podrazumijeva i džihad u miru, a i tu se džihad ispoljava u etici, dubini vjerskog zanosa i ispovijedanju, postu. zakatu i hadžu. Džihad je aktivnost širokih razmjera usmjerena na izmjenu postojeće situacije, aktivnost u koju pored psiholoških, ekonomskih, etičkih i drugih napora ulazi i oružani sukob u doslovnom smislu riječi. Stoga je sa stanovišta Kur’ana, pa i Muhammedovog Predanja neprihvatljivo svođenje džihada samo na oružani napor.

Upravo zbog širine i bogatstva sadržaja pojma džihada od oružane borbe u doslovnom smislu riječi do općeg napora za preobražaj društva u cjelini, on je različitim društvenim snagama pružao velike mogućnosti za razliku u interpretacijama. Interpretatori, bilo teoretičari ili realpolitičari, najčešće organičeni vlastitom društvenom zbiljom i ideološkom pozicijom, sužavali su ovaj pojam i svodili njegov sadržaj na odrednice koje su im praktično-politički u određenim okolnostima najviše odgovarale.

Također se pokazalo da se džihad ne iscrpljuje samo u etičko-duhovnoj sferi. To područje u Kur’anu je snažno istaknuto, ali je očito da je svodenje džihada samo na ovo područje također sužavanje ovog pojma za što Kur’an ne daje nikakvo opravdanje.

U pokušajima razumijevanja savremnih koncepcija o džihad treba prvenstveno imati u vidu koje su to snage i strukture koje stoje iza određenih poziva na džihad: dali je to sitna buržoazija, da li je to iranska ili egipatska ulema, ili pak turski i egipatski fundamentalisti itd. Stoga je upravo zbog širine dimenzija džihada koje pruža sam Kur’an nužan zadatak razabiranja društvenih snaga i njihovih cjelovitih koncepcija, programa i orijentacija da bi se shvatila i njihova poimanja o džihadu.

Tako se pokazalo da je većina savremenih koncepcija i shvatanja džihada jednostrana i da nema osnovu u Kur’anu, jer ga parcijaliziraju, pa zato i same ostaju parcijalne. Stoga se s pravom može konstatovati da one savremene koncepcije koje najviše zagovaraju džihad kao sveti rat, pa čak i kao terorizam, najviše odstupaju od izvornog teksta Kur’ana?

Na kraju članka je donesen izbor kur’anskih ajeta o džihadu i manji izbor hadisa na tu temu.

___________________________

Piše: H. H. (Objavljeno u Islamskoj misli maja 1984. godine)

Priredio: Resul Mehmedović

https://dialogos.ba/2018/06/27/islam-ne-priznaje-niti-poznaje-pojam-svetog-rata/

 

 

 

 

Ejjuhel - veled (O, mladiću)

O, mladiću - Uvod

Neki mladić pohađao je duže vremena predavanja velikog islamskog učenjaka i autoriteta Ebu Hamid Muhammed b. Muhammed el-Gazalije i postigao na taj način solidno znanje i usavršenje duhovnih vrijednosti i vrlina. Jednoga dana je ovaj učenik počeo da razmišlja i na koncu je došao do ovog zaključka: Proučio sam gotovo sve vrste znanosti i potrošio cvijet svoje mladosti učeći i sakupljajući nauku. Potrebno je sada da saznam, koja će mi vrsta nauke najbolje koristiti za budućnost i u grobu, koja opet ne koristi, pa da je ostavim, jer je Muhammed a.s. često govorio:

Bože, utječem se Tebi od nauke, koja ne daje koristi.

Opširnije...

Bajram – Iz pera Edhema Mulabdića

Gluho je doba. U dolinici, gdje su se stisnule varoške kućice, bila gusta tama pa bi rekao gledajući ozgor s vite Hridine da tu u toj mračnoj jami nema ni živa stvora. Ali zađi samo kroz tu gustu noć, izmeđ’ onih starih kuća što im šiljke samo prama nebu vidiš, osluhuješ, čuješ kretnje, po koju riječ, žamor, škripu vrata, – sve je budno. Noć ti sad nije tako nijema, tama nije više tako gusta; to gluho doba ispunja neki tajinstveni čar, – za koji čas sviće Bajram. U svakoj kući vidiš slabo svjetlo, sve ustalo, sprema se da u novu ruhu izađe na Bajram da se u čistu odijelu klanja namaz. Još od zore ni znaka a na vitoj se munari začuje mujezinov tanahni glas, zauči salavat. U to se doba prenula i mlada žena u svojoj skromnoj sobici gdje još nije bilo svjetla. Prenuo ju mujezinov glas.

Prva joj misao bijaše Bajram, no odmah za tom ona tuga s kojom je provela na stotine noći. Svak se raduje, svak se gizda, žena sprema muža, mati sina, sestra brata, a ona… ah, gdje je njezin vojno, u askeru, daleko u svijet zanio kosti svoje, a more biti da je do sad i u zemlji… I ona pokri lice rukama, onako proplaka, kako je svaku noć s plačem legla i ustala. Najedanput skoči, upali svjetlo i baci se do svog sinčića koji je slatko spavao.

Maliću bilo tek šest godina, jedro dijete ko jabučica.
– Arife, sine moj! – poče ga buditi.
– Ustani, eno salavat, Bajram! Ustani! Malić progleda.
– Zar Bajram, mati? – u čudu će ono, pa poleće k prozoru. Ali napolju bila još tama.
– Eno, čuješ salavat! – veli mu ona.
– Hajde umij se pa će ti mati lijepo obući nove haljine, pa ćeš onda u džamiju. Mali bio veseo, nije znao šta će prije. A mati doskora izvadila čitav svežanj haljina, umila ga i počela oblačiti: nova i čista rubenina, pa onda nove čakširice, pa onda šamaladže, anterija, čohali fermen, pas, fesić medžidija, pa čarapice i nove firale, a sve novo, sve kroja ko za velikoga.

Mali se sve posmjehivao gledajući to novo odijelo, pa bi istom ubrzao:

– Je l’ de, mati, da su moje čakšire bolje neg’ u Muhameda Devlet-hanumina?
– Uh, tvoje su najbolje! – odvraćala mu ona, a glas joj drhtao. Sirota zaklonila lice od svjetla da joj malić ne vidi suza. Oblačila ga, sobom mu sapela i najmanju kopčicu, a kad ga sasvim opremi i on ustade, pred njom bijaše prava slika njezina dragog, neprežaljenog muža. Salavat se na munari svršio i začuo sabah; napolju je svitalo. Mati se zagledala u sina, zagrlila ga i pokapala suzama.
– Dušo moja! – veli ona. – Što ćeš nam u džamiji za- iskati od Boga? – Tako ga je običavala napućivati. Mali se zamislio. – Da nam Bog da zdravlje i dug život – veli on – pa onda… što ono još, mati?
– Onog svijeta džennet, sine moj! – Ja, onog svijeta džennet i… ništa više, je l’ de, mati? – Zaboravio si nešto! – jedva žena izmuca zagrlivši dijete. Mali se opet zamislio.
– Ha – uskliknu on – i da nam babo dođe. – Jest, jest, dušo moja! — dočeka ona plačući, a u sebi dodade: – Ako bude…Sad je mali opazio majčine suze, pa se nekako snuždio. Ali nije mu se dalo da to bajramsko veselje, pa radost za nove haljine pomuti kakvom tugom i stoga nekako dirljivo zapita majku:
– Ma što plačeš, mati? – Ali ne plačem, dušo moja – ona će usiljeno – već mi je drago što si mi tako valjan i pametan! Opet ga zagrlila. Doskora i ona baci feredžu na se i povede malića do kapije da ga uputi u džamiju. Iza avlijskih vrata virila na sokak, kud su ljudi prolazili. Svaki čas škripile tuda nove firale il’ cipele, šušnjile nove haljine, širio se do njih miris miška kojim su ljudi namazali nove haljine, a hladnim jutarnjim zrakom brujio glas “tećbira”, što su ga prolaznici tiho učili. Mladoj ženi grudi da puknu od neke tuge. Sjetila se kad bi prije četiri godine ovako na Bajram ispratila svog dragog Mehagu u džamiju, a u njeg novo odijelo; bio je vazda najpristaliji. Najedanput ga dušmani uzeše u asker, otjeraše na vojsku, a ona osta sirota sa svojim dvogodišnjim sinčićem.

Što je od onog dana suza prolila, a svaki dan na svakom namazu od Boga iskala da joj se povrati njen dragi Mehaga. Pa joj je sad žao na cio svijet. Sprva došlo dva-tri puta pismo od njeg s Drine, iz Hercegovine; a kako rekoše da je otišo nekud čak za Stambol, otada nikakva glasa za njeg. I komšije, dok su imali pouzdanih glasova, dođi i oveseli je svaki čas, a sad kan’ da i oni vide da se nema ničem dobru nadati za svog muža. Plakala, grlila malića, jedinu uspomenu svojih sretnih dana, a ono se otimalo, htjelo u džamiju. I ona ga naposljetku pusti: on se umiješa u prolaznike, ode u džamiju onako skromno i pobožno ko odrasto čovjek.

Njene oči ostale uprte za njim. U Devlet-hanuminu kuću, koja je uprav naprama haremu džamijskom, sleglo se silno ženskinje da vidi gizdavi svijet kad se iz džamije raziđe. Bajram je i ženskinje gizdavo, a sve veselo, samo Mehaginica tužna, žalosna. Došla u taj veseli svijet da vidi svog sinčića, kad joj iz džamije izađe. Žene ju tješile i razgovarale, a ona plakala. Iz džamije se čuli dirljivi glasovi i doskora poče dova a stotine i stotine grla zabrujalo haremom: “Amin, amin!”. Sad osu svijet iz džamije. Harem pun, sve novo, gizdavo, stiska, oni silni prosjaci cvilili: “Udijeli siromahu sadaku porad svog zdravlja, porad onog svijeta”! Dugo je trajalo dok se taj silni šaroliki svijet iztiskao iz harema, a svak se laćao džepova i bacao pare ubogima što su cvilili kraj njihovih nogu. Na kraju, baš među starcima, išao Arif, uzevši se pod ruku sa Muhamedom Devlet-hanuminim. Bila oba vrš- njaci. Baš na samom izlazu jedan starac sagnuo se i pomilovao oba dječaka, a objema majkama srce igralo od radosti. Na ovaj sveti dan sve se sjeća preminulih svojih, pa sad sve ovo gizdavo mnoštvo krenulo na mezarluke, da tu na kaburu svojih starih prouči što za duše njihove.

U toj je svjetini išao i mali Arif, i on će poput drugih onamo, makar da ne zna za kabur nikoga svog. A kad se ljudi počeli vraćati kućama svojim, i on je veselo potrčao majci svojoj. Umoran već šćaše uprav da ukorači u svoju avliju, kad se kod njeg stvori stranac čovjek u tuđu odijelu. Mali se poplašio pa se požurio u avliju, ali stranac za njim. No začudo bilo malom kako ga taj tuđi čovjek gleda nekako umiljato i smiješi se na njeg. A kad ga još i po imenu dozvao, ono stalo.

– Je l’ tebi ime Arif? – upita ga stranac.

Mali kimnu glavom, metnuvši prstić u usta, a čudnovato promatrao stranca.
– Čiji si ti?
– Materin – ozva se ono sad.

Čovjek bio do suza dirnut s ovog dječijeg odgovora. Gledao ga čas-dva a suze mu navrle na oči. Srce mu igralo od nekog uzbuđenja; poslije četiri godine vraća se iz dalekog svijeta, susreće se eto sa sinom svojim, a prepoznati se ne mogu. Kakve su misli obuzele dušu njegovu! Priđe k djetetu, zagrli ga i suzama pokapa. Tako ga u zagrljaju ponio preko avlije.

A kad se vrata kućna otvoriše i sirota žena smotri sina svog u zagrljaju svog dragog vojna, srce da joj pukne od časovita uzbuđenja. Nije u prvi mah vjerovala svojim očima, gledala ga ko izvan sebe.

A kad joj se muž javi drhtava glasa, ona suznih očiju poleti prama njima.
– Sine moj! – zagrli ona dijete – vidiš, evo tvog babe!

Tu, na pragu kućnom zahvališe Bogu na tolikoj sreći. Tog je dana išao komšija komšiji, svoj svome na Bajram. I Mehagi su dolazile komšije i svojta, a u njegovoj kući toga dana bijaše dvostruk Bajram.

Bajram – Iz pera Edhema Mulabdića

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica

 

https://akos.ba/bajram-iz-pera-edhema-mulabdica/

Uvodnik - Čitanje

Uvodnik - Čitanje

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine.

Ramazan je mjesec Kur’ana. „U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, Upute za ljude, i jasnih dokaza Prave Staze i lučenja istine od laži (El-Bekare, 185) A prva kur’anska Objava koja je odjeknula u mjesecu ramazanu, na brdu Hira, gdje se Muhammed, alejhisselam, često osamljivao, sadržana je u riječima: „Čitaj, u ime tvoga Gospodara, koji stvara“. (El-Alek, 1) 

Iz tih kur’anskih riječi u kojima se od Muhammeda, alejhisselam, traži da čita, potekla je povijest islama. Ta povijest islama kojoj i mi ovdje pripadamo sadržana je u povijesti čitanja kojim se ispunjava nalog izrečen u noći Kadra. To čitanje obilježava povijest našeg islamskog obrazovanja. Tako da je „jednako kao i obrazovanje u drugim velikim kulturama klasično islamsko obrazovanje obilježeno težnjom da čovjeka potakne, uputi i odgoji za duhovno više i izvjesnije, da ga učini višim“. (Hilmo Neimarlija) 
Tako bismo mogli kazati: ramazan je mjesec čitanja. U muslimanskoj tradiciji to čitanje sadržano je u čitanju/učenju Kur’ana i mukabela i odnosi se u prvom redu na ono znanje koje je sadržano u Knjizi i koje nije kao u zapadnoj povijesti prognano u sferu iracionalnog (Louay Safi). Ali, ramazan kao mjesec čitanja trebalo bi da nas potiče i na čitanje u toku cijele godine, na svakodnevno čitanje, na čitanje koje se odnosi na znanja, iskustva, poglede sadržane u knjigama. U ramazanu bismo trebali razvijati ljubav prema čitanju, kulturu čitanja. 

Jer, jedino nas možda čitanje čini slobodnim. Jedino nas možda čitanje u svjetskim razmjerima međusobno povezuje. Čitanje uvećava, proširuje naš svijet, ono nas oslobađa od straha i predrasuda, te okova instiktivnog života ograničenog na mali svijet ličnih interesa smješten, kako kaže Russell, usred jednog velikog i silnog svijeta koji prije ili kasnije taj naš mali svijet ličnih interesa pretvara u ruševine. Jedino čitajući možemo razumjeti taj ne samo veliki i silni, nego i složeni i zamršeni svijet u kojem treba da se orijentiramo kao muslimani. 

Samo kroz čitanje čovjek ispunjava zadaću da ispuni misiju Božijeg namjesnika na Zemlji, da bude poučen i da imenuje stvari. Samo čitajući ispunjavamo viši smisao našeg života. Samo u čitanju smo kod kuće. Jer, „bez formativne moći jezika unutarnji život nikada se ne može ispuniti i uobličiti“ (Bari Sanders)
***
Usred ramazana smo. Sedamnaestog dana mjeseca ramazana odigrala se bitka na Bedru u kojoj je malobrojna skupina muslimana na čelu s Muhammedom, alejhisselam, braneći Medinu, pobijedila brojčano nadmoćnu vojsku mekkanskih mnogobožaca. Nakon bitke oni mnogobožački zarobljenici koji nisu mogli otkupiti svoju slobodu imali su mogućnost da to učine tako što će naučiti po desetero muslimanske djece da pišu i čitaju. Čitanje je put do ‘Prave staze’. Ovih dana imali smo priliku pročitati informaciju da, prema podacima popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini ima blizu 150.000 građana iznad 15 godina koji ne znaju čitati i pisati.

 

__________________________________

Za preporod piše: Senada Tahirović

https://www.preporod.com/index.php/misljenja/item/9735-uvodnik-citanje