Gazalijeva misao i njena suvremena važnost

očasni govor koji je održao prof. dr Syed Muhammad Naquib al-Attas, rukovodilac Gazalijeve katedre islamske misli, osnivač i direktor Internacionalnog instituta za islamsku misao i civilizaciju, na internacionalnoj konferenciji u oktobru 2001.

Prvi dio

Vaše kraljevsko visočanstvo princ al-Hassan bin Talal jordanskog hašemitskog kraljevstva, cijenjeni učenjaci, ekselencije, dame i gospodo:

Imam veliko zadovoljstvo i počast da u ime Internacionalnog islamskog instituta za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) poželim srdačnu dobrodošlicu svima vama koji ste doputovali sa svih strana svijeta da se zajedno sa nama okupite na konferenciji i da obilježite neizmjerno nasljeđe ove briljantne zvijezde na nebeskom svodu Islamske misli, onoga koji je među najuzvišenijim u sazvježđu muslimanske prosvijećenosti.

Opširnije...

»PRAVDA« – središnji imperativ Kur’ana

 

Šerijat (Božiji Zakon) je u svojoj cjelokupnosti pravda, milost, mudrost i dobrobit, kako je napisao Ibnu-l-Kajjim. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ), zaključuje on.

 

RAMAZAN – PRILIKA DA SE OKRENEMO SEBI

Ramazanske noći koristim da razmišljam o Kur’anu kao sržnoj odrednici ramazana. To je mjesec u kojem je Kur’an spušten na nama najbliže nebo i u kojem je započeto njegovo postupno objavljivanje ljudima preko pečatnog Poslanika, Muhammeda, a.s. Naravno, uvijek to svoje razmišljaje vezujem za stanje u kojem se nalazimo, kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Tačno je da sve počinje od pojedinca, od njegovih doživljaja, razumijevanja, shvatanja i strijemljenja. I ideja islama započela je od pojedinaca, a doći će i vrijeme kada će ponovo pasti na pleća pojedinaca, kazivao je naš plemeniti Poslanik, a.s. Ramazan zato i jeste prilika da se okrenemo sebi, da sagledamo vlastite slabosti i propuste, da pokušamo mijenjati sebe, a ne svijet oko sebe. U tom kontekstu razmišljam o onome što se nad nama nadvilo poput tamnih oblaka, onome što nas pritišće i sputava da odbacimo okove i hrabro kročimo naprijed. Ono što nas je zapljusnulo iz tih tekših i tamnih oblaka jeste uvriježeno mišljenje da je Bosna zemlja mržnje i straha, da u njoj nema (su) života, a samim tim ni svijetle budućnosti. Naravno, o ovome svoj sud trebaju dati književni kritičari i iznova pretresti djela Andrića, Selimovića, Sušića, Kulenovića i drugih naših književnika. Kad kažem naših, ne uskraćujem pravo drugima da spomenute književnike smatraju i svojim, ali mi ne naumpada da se kao Bošnjak odričem bilo koga od njih. Zadržavam pravo da doživljaj pročitanog zadržirn za sebe i da o tome imam vlastiti sud.

PRAVDA JE BOŽIJI NALOG

S druge strane, promatrajući našu duhovnu vjersku tradiciju, sjetih se i navodnog sna Sultana Fatiha koji je pred osvajanje Bosne usnio san i u njemu vidio halife: Ebu Bekra, Osmana, Aliju, ali ne i Omera. Navodno mu je izvjesni tumač prokOmentarisao da će u Bosni biti dobrih, iskrenih i čestitih ljudi, hrabrih i odvažnih (takve su osobine krasile ovu trojicu), ali nikada neće biti pravde, jer nije usnio pravednog Hazreti Omera. Odmah da kažem da mi je nekako nelogično da ljudi budu iskreni i hrabri, a da u društvu ne Vlada pravda. No, nije u tome poenta. Poenta je u tomešto sam ovaj podatak pronašao negdje u podsvjesti kada sam počeo razmišljati o pravdi kao sržnom imperativu Kur’ana. Problem je, dakle, kad se nešto poput ovog podatka koji, uzgred, ima i svoju duhovnu dimenziju, jer se radi o snoviđenju vjernika, nastani u našoj podsvjesti kao pohranjeni podatak, maltene činjenica. I onda se vratim Kur’anu i gledam kako su naši prevodioci preveli poznati kur’anski ajet iz sure El-Bekare, preciznije izraz ummeten vesatan. Zanimalo me je kako je Korkut preveo ovaj ajet: Mi smo od vas stvorili pravednu zajednicu… Nurko Karaman se držao doslovnog prijevoda i upotrijebio izraz središnju” zajednicu, (kao i E. Karić) što se nekako uklapa u uvriježeno mišljenje naše vesatijje ili srednjeg puta kojeg muslimani treba da se drže, u smislu vječite bojazni od pretjerivanja u vjeri ili zanemarivanja njenih osnovnih dužnosti.

Ipak, bez obzira što Korkutov prijevod čitamo više od pola vijeka, čudno mi je kako u našim glavama ovaj ajet godinama prevodimo kao srednji put, potpuno potiskujući izraz pravda ili pravednu zajednicu kako je ispravno i preveo rahmetli Besim Korkut. Međutim, problem je što se na njega pozivamo više nego na bilo koji drugi kur’anski naputak.

Bio bih sretniji kada bismo u ovom slučaju upotrebljavali izraz pravedna zajednica, jer bi u tom slučaju ovaj krunski kur’anski izraz bio pohranjen u našoj podsvjesti, stalno bismo ga upotrebljavali i, siguran sam, imali od njega više koristi u našim nastojanjima da promijenimo vlastito stanje, ali i stanje u društvu u kojem živimo. Može neko pomisliti da i nije tako bitno kako ćemo određeni kur’anski izraz prevesti sami sebi, ali, nažalost, nije tako.

Zajednica prvih muslimana, naših dobrih prethodnika, označena je pravednom zajednicom, ummom, kakav je bio njen osnivač, Allahov miljenik i pečatni Poslanik, Muhammed, a.s. Drugim riječima, naše uvriježeno mišljenje da smo i sami sljedbenici središnj zajednice ili zajednice srednjeg puta, jednostavno ne ispunjava naučne uzuse, niti odgovara historijskim činjenicama. Zbog toga marokanski mislilac Al-Fasi u svojim Intencijama Šerijata i konstatira da ovaj izraz označava pravednu zajednicu“, te da još jedan ajet to potvrđuje, u suri El-Kalem: I reče najpravedniji među njima (kale evsatuhum), El-Kalem, 28. Ovaj izraz je-preveden kao ponajbolji kod Korkuta, Odnosno kao umjereni kod Karamana. Nemam namjeru da ovdje kritikujem ili ispravljam prijevode naših prevodilaca. Zapravo, njihov doprinos našem čitanju Kur’ana je izuzetan i oni su jedini koji svojim naporima i nas podstiču da promišljamo kur’anski tekst. Ovdje želim skrenuti pažnju na činjenicu da smo i na ovaj način iz svoje podsvijesti, a samim tim i iz našeg uvjerenja, vjerovanja i djelovanja potisnuli suštinski pojam pravde i pravičnosti. A, Šerijat (Božiji Zakon) je, u svojoj cjelokupnosti, pravda, milost,mudrost i dobrobit, kako je napisao Ibnu-l-Kajjim. Svaki propis ili postupak koji pravdu izokrene u krivdu, ne spada u šerijat, makar u njega dospio putem tumačenja (onih koji tumače Božiju Riječ), zaključuje on. Ima li u našim unutarnjim doživljajima vjere ili u našim postupcima pravde i da li nam je ona na pameti kao središnji kurianski imperativ ili suštinska intencija Šerijata, prosudite sami? Hoće li naša zajednica muslimana slijediti uzomu pravednu zajednicu naših prethodnika i hoće li u ovoj zemlji Bosni biti pravde? To ne smije zavisiti od nekakvog snoviđenja, od nekakve nametnute slike. To mora da zavisi od nas, sljedbenika Božije Knjige koja nas svojim imenom zove na čitanje, e da bismo postali oni koji slušaju govor (Božiji) i slijede ono najbolje od njega.

Piše: Osman Kozlić

Izvor: Preporod (Br. 12/1118, 15. juni 2018)

Porodica je najvažnija institucija građanskog društva

Točkovi razmjene okreću građansko društvo

Razmjena unapređuje uljudnost, učtivost. Montesquieu je upravo trgovini pripisao širenje lijepih manira među narodima Sjeverne Evrope koje su Rimljani nekada zvali varvarima. David Hume je promovisao ideju prema kojoj je širenje trgovine odigralo ključnu ulogu u pročišćavanju društva i unapređenju umjetnosti i nauke. Obzirom da je razmjena omogućila “vršenje usluge za drugog i bez pokazivanja stvarne ljubaznosti” on je istakao da je razmjena stvorila društvo u kojem je “u interesu svih čak i loših ljudi da rade za opšte dobro”. Trgovci zahtijevaju povjerenje od onih sa kojima trguju, i na taj način doprinose stvaranju klime ispunjavanja obećanja. Francis Fukuyama je demonstrirao značaj povjerenja u uspješnim društvima te doprinos trgovine i razmjene u stvaranju povjerenja koje omogućava razvoj građanskog društva.

Američki ekonomista, Ronald Coase je opisao kako se različiti pojedinci, akcionari, radnici, potrošači i ostali okupljaju kako bi stvorili ono što nazivamo firmom. Ali, dok vlastiti interes motiviše ove različite grupe da međusobno sarađuju, dotle altruizam, ljubav prema bližnjem, predstavlja osnovu drugih oblika društvene saradnje, kakva je porodica. Mada su podesni u različitim oblastima ljudskog života, znamo da nas naši altruistički impulsi ne bi odveli daleko u poslu, baš kao što sebičnost postiže jako malo u porodičnom životu. Snaga posredničkih institucija građanskog društva leži upravo u njihovoj sposobnosti da hrane, vaspitavaju i razvijaju naše ljudske instinkte tamo gdje oni mogu biti iskorišteni na najbolji mogući način. Građansko društvo kanališe naša osjećanja ka njihovim odgovarajućim ispustima jer bi, u suprotnom, ona mogla izazvati veliku štetu.

Porodica kao rušilačka institucija

Od svih institucija građanskog društva, porodica je ipak najvažnija. Uloga porodice kao vaspitača, snabdjevača i odgajivača djece neuporediva je sa bilo kojom drugom institucijom. Porodica predstavlja jedinstven izvor moralnih vrijednosti i središte ljudskih osjećanja da ju je Ferdinand Mount označio kao rušilačku instituciju. Porodica se nalazi između čovječnosti i zastrašujuće vizije Hrabrog Novog Svijeta, ili čak Platonove republike u kojoj su djeca branioci države. Kao prenosnik vrijednoti sa generacije na generaciju, porodica, koja polaže ogromno pravo na ljudska osjećanja je mnogo snažniji moralni učitelj čak i od najprodornije propagande totalitarne države. Porodica je mjesto gdje budući građani uče da razlikuju dobro od lošeg. I upravo u onim društvima u kojima je uloga porodice najjača, u kojima odluke donose porodice a ne država, njihovi članovi imaju najveće razumijevanje razlike između dobrog i lošeg. Porodice u slobodnim društvima imaju tu prednost jer njihova vlada ne tretira odrasle članove svoga društva kao malu djecu.

Tampon zona između pojedinca i države

Ključna funkcija građanskog društva u slobodnim društvima jeste da djeluje kao povratna sila sili vlade. Tamo gdje je uloga pojedinca svedena na minimum i gdje pojedinci nisu naviknuti na razne načine međusobne saradnje oni postaju lakši plijen totalitarnim iskušenjima onih koji nude sigurnost u zamjenu za slobodu. Ovi mali vodovi stoje na putu vladavini tiranije jer polažu pravo na lojalnost svojih članova, nasuprot zahtjevima totalitarizma za bezuslovnom lojalnošću državljana jedne države. Porodica, religijske zajednice, privatna inicijativa, dobrovoljne organizacije i slobodna sindikalna udruženja potkopavaju takvu lojalnost i prenose vrijednosti koje su u suprotnosti sa poslušnošću i prećutnim pristajanjem zahtijevanim od strane zagovornika totalitarizma. Upravo iz toga razloga je svako totalitarno društvo ikad stvoreno od strane čovjeka pokušalo da ih uništi, i upravo zato je stepen u kojem ove institucije napreduju i razvijaju se najbolji pokazatelj sigurnosti naše slobode.

Neprijatelji građanskog društva

Onda nije slučajno što su fašistički i komunistički režimi kroz istoriju objavili rat porodici, i pokušali da okrenu djecu protiv njihovih roditelja, supruge protiv njihovih muževa, i generaciju protiv generacije. Razlog za ovo je taj što država želi pristup informacijama koje treba da služe svojoj svrsi te bezuslovno zahtijeva snažniju i dublju lojalnost prema državi od lojalnosti koju ljudi prirodno osjećaju prema svojoj porodici. Stoga ovakve institucije imaju rušilačku ulogu u takvim društvima jer su osjećanja i odanost koje one stvaraju plod odupiranja zahtjevima države. Snažno građansko društvo se ponaša kao prepreka tiraniji jer održava moralni poredak koji čuva i podupire vrijednosti slobode.

Potkopavanjem institucija građanskog društva, vlada lišava pojedinca zaštitnih slojeva koji ostaju u rukama nametljive vlade. A kada ti slojevi između vlade i pojednica nestanu, pojedinac ostaje nezaštićen od neprijatelja otvorenog društva koji će potčiniti slobodu pojedinca autoritetu države.

Složena mreža zajedničkih obaveza

Ovaj sistem koji podupire društvenu moć obuzdavanjem političke moći stvara mrežu recipročnih prava i obaveza koje omogućavaju društvu da upravlja samo sobom. Društvo predstavlja veliku kompaktnu cjelinu ne samo sadašnjih članova društva, već i onih koji više nisu živi kao i generacija koje još uvijek nisu rođene. Mi djelujemo u interesu drugih koje i ne poznajemo a u nekim slučajevima i ne možemo da poznajemo jer smo vođeni moralnim osjećajem koji nam govori šta moramo da radimo. Ovi moralni instinkti nas tjeraju da bolje ispunimo svoju ulogu u društvu i doprinesemo ostvarivanju veće zajedničke koristi nego što to može učiniti bilo koja vlada. Roditelji i njihova djeca imaju prava i obaveze jedni prema drugima. Svaka generacija ima odgovornost prema generacijama prije njih kao i prema generacijama koje tek dolaze. Brak, prijateljstvo, pa čak i ljudski odnos prema životinjskom carstvu su vođeni ovim obavezama, iz kojih se rađaju društvene veze koje nas vode ka ostvarenju naših obaveza prema drugima baš kao što se i mi nadamo i vjerujemo da će oni učiniti prema nama. I upravo zbog toga što država ne može da zamijeni ovaj sistem nastaje surovost države onda kada ona to pokušava.

Obnova građanskog društva

Danas vjerovatno nema značajnijeg zadatka od obnove građanskog društvenog reda u onim društvima gdje je svemoguća država taj isti društveni red ostavila u ruševinama. Bilo bi pogrešno pretpostaviti da država može sama ispuniti taj zadatak. Građansko društvo je rezultat spontanih humanih aktivnosti slobodnih ljudi. Ono od vlade zahtijeva da se smakne sa puta ljudskim naporima i dozvoli ljudima da se slobodno udružuju jedni sa drugima. Mnogo je lakše uništiti moralno tkivo jednog društva nego što je pažljivo ga izgraditi i prenositi kroz generacije. Nema sumnje da sloboda neće dugo potrajati ukoliko se ovaj zadatak ne počne odmah ostvarivati. To znači da ljudi moraju biti slobodni u obavljanju svojih ekonomskih poslova, vjerskih aktivnosti i u njihovim porodičnim životima.

________________________________________________

Odlomak iz djela: Nigel Ashford, Principi za slobodno društvo, str. 4-7.

za Dialogos.ba priredio: Resul S. Mehmedović

https://dialogos.ba/2018/08/30/porodica-kao-rusilacka-institucija/

Dan Arefata: Milostivi Allah i Njegovi uzvanici – hadžije

 

Piše:  Edhem Šerkavi

 

Danas je Dan Arefata.

Milostivi Allah i Njegovi uzvanici – hadžije.

Pozvao ih je i oni su se odazvali spuštajući se niz sve strmine.

Pozvao ih je i oni su se odazvali, dolaze pješke i na kamilama iznurenim, dolaze iz mjesta dalekih.

Milostivi se hvali sa njima pred Svojim melekima i govori im: ”To su Moji robovi, došli su prašnjavi i raščupane kose.”

Da, Tvoji robovi, Gospodaru naš!

Siromasi – ako nam Ti bogatstvo ne podariš.

Poniženi – ako nas Ti ponosnim ne učiniš.

Slabi i nemoćni – ako nam Ti snagu ne podariš.

Razjedinjeni – ako nas Ti ne ujediniš.

Poraženi – ako nam Ti pobjedu ne dadneš.

Danas je Dan Arefata. Dan kada Allah pita meleke: ”Šta žele ovi?”

Allahu dragi, Ti ih poznaješ bolje nego oni sami sebe.

Oni su čuli da je tržnica za oslobađanje (od grijeha i vatre) uspostavljena, pa su došli da prodaju svoje grijehe za Tvoj oprost.

Oni znaju da trgovina sa Tobom ne može propasti, pa ne dozvoli, Gospodaru, da prođe ovaj dan, da sunce zađe dok se ne upotpuni njihovo oslobađanje od džehennemske vatre i dok im sve grijehe ne oprostiš.

Danas je Dan Arefata.

Ovdje je najbolji čovjek i najodabraniji Allahov Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., govorio ljudima: ”Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje, pa se ne oholite.”

Ovdje je on, poslata Allahova milost, stajao na Brdu milosti, govoreći: ”Vaši životi, vaše časti i vaši imeci su sveti i nepovredivi do Sudnjega dana, kao što je svet ovaj dan, u ovom mjesecu, u ovoj zemlji.”

Ovdje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostavio trajnu oporuku i upozorio na lijep postupak i odnos prema ženama, govoreći: ”Bojte se Allaha u pogledu vaših žena!”

I na kraju je pitao: ”Jesam li vam dostavio?”

Da, Allahov Poslaniče, mi svjedočimo da si dostavio Allahovu poslanicu.

Svjedočimo da nisi ostavio ni jedno dobro, a da nas nisi uputio i podstakao na njega, i nisi ostavio ni jedno zlo, a da nas nisi upozorio na njega.

Nisi ništa zabranio, a da nisi bio prvi koji je to ostavio, niti si išta naredio, a da nisi bio prvi koji je to radio.

Neka te Allah nagradi onako kao On nagrađuje Svoga poslanika za poslanicu koju je prenio i za njegov ummet.

Danas je Dan Arefata.

Mnogobrojne hadžije stoje danas na Arefatu i skrušeno Te mole za oprost.

Nas je ove godine mimoišlo stajanje na Arefatu, ali nas nije mimoišlo stajanje pred vratima Tvoga oprosta.

Došli smo sa našim grijesima, Milostivi Allahu!

Došli smo da tražimo i molimo od Onoga za Kojeg znamo da ne odbija molbe, da nas oslobodiš i spasiš džehennemske vatre.

Došli smo priznajući da smo našim očima gledali i ušima slušali ono što je zabranjeno, da smo jezicima napadali na čast drugih ljudi, da smo rukama posezali za onim što nije halal, da smo nogama često puta kročili putevima sa kojima Ti nisi zadovoljan.

Došli smo da potvrdimo i priznamo naše grijehe i našu nepokornost.

Ali, Gospodaru naš, Ti znaš da mi nismo bili nepokorni zbog toga što smo omalovažili Tvoje sveznanje i svemoć, niti zbog toga što smo podcijenili Tvoju kaznu, već zbog toga što smo sami sebe obmanuli i tješili Tvojim oprostom i Tvojom neizmjernom milošću.

Međutim, Allahu dragi, mi i pored naših grijeha mrzimo i preziremo ono što Ti mrziš i prezireš, i evo došli smo kucajući na Tvoja vrata, nadajući se da ćeš uslišati naše dove i da ćeš nam oprostiti, pa Te, Gospodaru naš, skrušeno molimo u ovom velikom danu, Danu Arefata, oprosti nam grijehe i oslobodi nas džehennemske vatre. Amin!

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

________________________

IZVOR: saff.ba 
http://saff.ba/dan-arefata-milostivi-allah-i-njegovi-uzvanici-hadzije/