Udruženje Mladi Muslimani

U Jablanici dr. Mustafa Cerić održao predavanje o Aliji Izetbegoviću

Detalji

Objavljeno subota, 28 Oktobar 2017 00:00

Autor Administrator

U petak, 27. oktobra u Jablanici je održano predavanje na temu ''Alija Izetbegović - moralni uzor i politički učitelj''. Predavanje je održao dr. Mustafa Cerić, reis IZ u BiH od 1993 do 2012. godine. Organizator tribine je Osnovni odbor Jablanica Udruženja ''Mladi muslimani''. U nastavku donosimo cjelokupno predavanje dr. Cerića.

Draga braćo i sestre,
Zahvaljujem se bratu Mehi Deliji što me je pozvao na ovu tradicionalnu jablaničku tribunu “Mladih muslimana” da govorim o liku i djelu bosanskog predsjednika Alije Izetbegovića, rahmetli, povodom četrnaeste godišnjice od njegovog preselenja na Ahiret.

Sâm sam izabrao ovu temu: Alija Izetbegović: moralni uzor i politički učitelj.

Uradio sam to zato što mislim da smo mi Bošnjaci/Bosanci danas u oskudici moralne vrline i političke dscipline. Utjeha je, možda, što u toj oskudici nismo sami. Očito je da je danas cijeli svijet u stanju moralne krize i političkog ludila. Uobičajene moralne vrline ili vrijednosti, kao tradicionalni moralni običaji su poremečeni, a politička misao, kao naučna disciplina, je obezvrijeđena. U moralnom smislu sve je postalo dozvoljeno, čak poželjno, ako je to lični “fun” (“zabava”) pojedinca, koji se poziva na svoju “prirodnu” strast kao legitimno pravo da krši ili ruši tradicionalna pravila o ljudskoj porodici ili zajednici, dok se u političkom smislu makijavelistička ideja o tome da “cilj opravdava sredstvo” te da “vjerski moral i politika nemaju i ne mogu imati nikakvih dodirnih tačaka”, naturalizira kao normalna politička misao.

Naravno, izopačena moralna shvaćanja i nerazumno političko ponašanje nisu nove pojave. Obje te pojave su primjetne u povijesti. No, ono što ovo naše vrijeme čini drugačijim od svih dosadašnjih povijesnih vremena jeste moć i sila koju današnji čovjek posjeduje. Čovjek danas posjeduje razornu nuklearnu silu, koja je toliko narasla i toliko se umložila u svijetu da niko više ne zna tačno ni kolii je njen stvarni obim ni koliki je njen broj. Pa, kad se uzme u obzir i treća makijavelistička teza o tome da “pravo počiva na sili”, onda, zaista, imamo razlog da budemo zabrinuti i da se pitamo: kuda ide ovaj svijet?

U takvim okolnostima smatrao sam da je primjereno da nam godišnjica Alijine smrti bude povod da u njegovom liku i djelu tražimo moralni “uzor” i političku “pamet”. Jer, kao što primjećuje Ayn Rand: - Čovjek je jedina živa vrsta koja je u stanju da bude svoj vlastiti uništitelj - i to je način na koji je čovjek djelovao kroz većinu svoje povijest. Ljudi koji pokušavaju ostati u životu ne putem razuma, već putem sile, pokušavaju živjeti metodom životinja. Ni život ni sreća ne mogu se ostvariti na način iracionalnog hira. I baš kao što je čovjek slobodan da živi na bilo koji nasumičan način, kao parazit, prosijak ili pljačkaš, ali nije slobodan da uspije u tome iznad dometa trenutka - tako isto čovjek je slobodan da traži svoju sreću u bilo kojoj irecionalnoj podvali, hiru, zabludi i bilo kojoj ludosti, bježeći od stvarnosti, ali čovjek nije slobodan da uspije u tome iznad dometa trenutaka, nita da izbjegne posljedice svega toga (završen citat).

* No, prije nego otvorim ovu temu, dozvolite mi da vam ispričam jednu priču. Naime, sin je pitao babu da mu kaže šta je prava vrijednost života. Babo mu reče da uzme jedan dragi kamen i da ode na pijacu s tim kad ga bude neko pitao: -
Pošto je kamen? da mu ništa ne govori, već samo da mu pokaže dva prsta u obliku slova “V”.

Tako i bijaše. Kad upita jedan čovjek na pijaci pošto je dragi kamen, sin mu pokaza dva prsta u obliku slova “V”, a potencijalni kupac iz toga zaključi da je cijena dva dolora. Sin nije prodao dragi kamen, već se vratio babi da mu kaže da mu je na pijaci nuđeno dva dolara za dragi kamen. Kad je to čuo, babo reče sinu da ode u jedan muzej i da tamo ponudi dragi kamen na isti način. Kad ga direktor muzeja upita: - Pošto je kamen? sin pokaza dva prsta u obliku slova “V”, na što mu direktor muzeja ponudi dvjesto dolara. Sin se opet vrati s kamenom kući i onda mu babo reče da ode kod prodavca darogocijenog kamena da mu ponudi ovaj dragi kamen. Kad je prodavac dragog kamena vidio o čemu se radi, uzviknuo je -Pa ovo je neviđena vrijednost, pošto ga prodaješ? Sin uradi isto kao na pijaci i u muzeju: pokaza dva prsta u obliku slova “V”. Na to će prodavac dragocjenog kamena: -Znači cijena ovog dragocjenog kamena je dvjesto hiljada dolara. Sin je bio nemalo iznenađen tom ocjenom pa se vratio babi veoma uzbuđen. Na što mu babo reče: - Sine moj, pitao si me šta je to vrijednost života. Htio sam da to naučiš na ovaj način, htio sam da shavtiš da vrijednost života ovisi o tome s kim si i gdje se krećeš. Ako si na pijaci vrijednst tvog života ima cijenu pijace, ako si u muzeju, život tvoj ima muzejsku cijenu, a ako si među dragim kamenjem, odnosno među ljudima od moralne vrline i pošetenja i vrijednost tvoga života ima tu visku cijenu.

Ja se večeras osjećam da sam došao da predstavim dragulj u liku i djelu Alije Izetbegovića ljudima koji znaju vrijednost te vrste dragulja, odnosno znaju da ta vrsta ljudskih, moralnih i političkih dragulja ima visoko cijenu. 
I
Moralna vrlina

Aka kažemo da je pojam morala ili moralnosti izveden iz latinskog jezika, od imenice Mos ( gen. Moris ), koja ima isto značenje kao i grčki etos, što znači običaj, ponašanje i vladanje, onda nam ostaje da definiramo pojam “uzor “ ili “uzoriti”. “Uzor” ili “urnek” ili “usva hasaneh”znači riječ ili djelo koje vrijedi kao mjera vrijednosti, koje drugi nastoje dostignuti, kao ideal: moralni, knjževni, politički itd. Odmah da kažem, posljedni Allahov Vjesnik Muhammed, a.s., je neupitni i neuporedivi “uzor” (“usve hasane”), pa, stoga, to ne treba miješati sa “uzorom”, o kojem mi ovdje govorimo, a to je moralni uzor rahmetli Alije, za kojeg možemo kazati da je “uzoriti” u smislu da ga možemo slijediti nakon što nam je pokazao i dokazao da je u svom srcu nosio i jezikom očitovao dva šehadeta, a to su šehadet da je Bog Jedan i šehadet da je Muhammed Njegov pokornik i posljednji, koji je ostavio iza sebe riječi i djela, kao mjeru vrijednosti, koje musliman nastoji dostignuti, kao moralni ideal, ideal kojeg je rahmetli Alija isto tako nastojao doseći pa zato mislimo da nam može biti moralni uzor na svoj način.

Nadalje, treba razlikovati moralnu od intelektualne vrline. Moralna vrlina se očituje kroz hrabrost, umjerenost, slobodoumnost i nesebičnost, dok se intelektualna vrlina iskazuje kroz mudrost, koja upravlja etičkim ponašanjem i razumijevanjem, koje se izražava u znanstvenom natjecanju u dobru za korist ljudi po uzoru na hadis Allahovog Pslanika, u kojem se kaže: - Nabolji su oni ljudi koji koriste drugim ljudima!

Bez dvojbe, rahmetli Alija je imao obe ove vrline: moralnu i intelektualnu. Njegova intelektualna vrlina očitovala se najviše kroz njegovu knjigu “Islam između istoka i zapada”. Naime, rahmetli Alija u ovoj knjizi nije pokazao samo mudrost, već i vrlo uvjerljivu natjecanjno-umnu sposobnost u smislu da je ponudio svoju orginalnu ideju o “integralnom dualizmu” svijeta i čovjeka, a to znači postojanje duha i materije. Prema ovoj tezi sve što se ima reći o svijetu i čovjeku treba posmatrati u kontekstu duha i materije: - Ako bi postojala samo materija, materijalizam bi bio jedina konsekventna filozofija, a religija bi bila potpuno bespredmetna. Obrnuto, ako postoji duh, onda postoji i čovjek, a život bio bi besmislen bez jednog oblika religije ili morala. Islam je ime za jedan princip jedinstva duha i materije čiji je najviši oblik ljudski život. Čovjekov život je dosljedan samome sebi, ako istovremeno ostvaruje humani koncept, ne odbacujući, nego čak potvrđujući sve zoološke pretpostavke egzistencije. Svi čovjekovi promašaji u suštini se svode ili na religiozno odbijanje čovjekovog biološkog života, ili na materijalističku negaciju čovjeka (završen citat).

Naizgled ništa novo, ali kad se čita ova Alijina knjiga imate dojam da je sve novo, jer su Alijine idje toliko svježe da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, već u svakome bude nove ideje, koje mu prije toga nisu padale na pamet.

Alijine moralne vrline nisu bile samo teorijske, kao što ih je sam naznačio u svojoj svojevrsnoj ispovijesnoj knjizi “Moj bijeg u slobodu”, već su one bile i parktične na način da o njima mi možemo danas serbes svjedočiti. Inače, duga je lista moralnih vrlina, naročito u sufijskoj literaturi, poput: hrabrosti, mudrosti, izdržljovosti, širokogrudnosti, nesebičnosti, vjernosti, dosljednosti, duhovnosti, empatije, entuzijazama, gostoprimljivosti, zahvalnosti, iskrenosti, istinitoljubivosti, ljubavi, milosrđa, čednosti, misaonosti, nade, nenasilja, odanosti, odgovornosti, optimizama, osjećajnosti, pažnje, povjerenja, poslušnosti, poštenja, pravednosti, prijateljstva, razboritosti,savjesti, samopouzdanja...

Od svih ovih moralnih vrlina, koje nipošto nisu konačne, ja sam uzeo četiri, kao najkarakterističnije Alijine moralne vrline, o kojima večeras želim progovoriti.

Prvo, Alijina vrlina hrabrosti, kojoj dajem prednost u odnosu na vrlinu mudrosti zato što mudrost ponekad može da obeshrabri čovjeka da mijenja svijet, poput onog Bernad Šoovog zapažanja da “razuman, što će reći mudar, čovjek se prilagođava svijetu: nerazuman čovjek je uporan da mijenja svijet prema sebi. Stoga, sav progres ovisi o nerazumnom čovjeku”.

Dakako, hrabrost je bila napisati “Islamsku deklaraciju” u sjeni komunističke ili ateističke vlasti; hrabrost je bila 1991. god. izaći i reći: ''Ovo nije naš rat (u Hrvatskoj)! Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat’’; hrabrost je bila reći: “Spreman sam žrtvovati mir za nezavisnost”; hrabrost je bila odgovoriti Karadžiću: “Muslimanski narod neće nestati”, a to je značilo da muslimanski narod, tj., Bošnjake/Bosance Karadžićeva prijetnja da mogu nestati zato što se ne mogu braniti ako dođe do rata u Bosni, nije uplašila ili obeshrabrila; hrabrost je bila izdržati sve te ratne i poratne pritiske, kao što i sam Alija kaže: “Kada sve proživiš i izdržiš, kada se nakon stotinu pokleknuća ponovno podigneš, kada se odrekneš lažne nade i utjehe i stisneš zube da bi otvoreno pogledao istini u oči, tada shvatiš da je sav smisao života u borbi protiv zla.” Dakle, jedna od najvećih Alijinih vrlina je upravo ta što je bio potpuno svijestan da je njegov život posvećen borbi protiv zna, a to je, u stvari, značilo da je njegov život bio posvećen borbi za istinu i pravdu.

Druga Alijina vrlina je bila mudrost, koja je ponekad bila u sjeni njegove hrabrosti u smislu da su neki pomišljali da nije bilo mudro pisati “Islamsku deklaraciju” pod komunističkom vlašću; da nije bilo mudro zagovarati referendum o bosanskoj nezavisnosti; da nije bilo mudro izazivati JNA da bosanski momci neće ići u rat protiv Hrvatski, iako je to Tuđman potpuno pogrešno shvatio zato što je bio moralno pokvaren i politički ograničen; da nije bilo mudro suprostavit se JNA-a, kao trećom vojnom silom u Europi. Možda to i nije bilo sve mudro, kao što Bernard Šow veli da se “razumni”, odnosno mudri, ljudi prilagođavaju svijetu, dok “nerazumni”, odnosno hrabri, ljudi svijet prilagođavaju svojim potrebama, a sloboda je jedna od najvećih ljudskih potreba. Zbog toga je rahmetli Alije i pobjegao u slobodu, tj., u mali zatvor, jer nije mogao podnijeti život u velikom zatvoru, gdje bi morao patiti od neslobode njegove slobodne savjesti. Dakle, mudrost je velika vrlina, kao što se kaže u i Čanom Kur’anu: (يُؤْتِي الْحِكْمَةَ مَن يَشَاءُ ۚ وَمَن يُؤْتَ الْحِكْمَةَ فَقَدْ أُوتِيَ خَيْرًا كَثِيرًا ۗ وَمَا يَذَّكَّرُ إِلَّا أُولُو الْأَلْبَابِ (269) ) - Allah daje mudrost kome hoće, a onaj kome bude data mudrost, dato mu je veliko dobro, kojeg su svjesni samo oni koji pamet imaju (Kur’an, 2:269). Ali, mudrost bez hrabrosti ne ostvaruje svoju puninu, kao što ni hrabrost bez mudrosti ponekad ne ispunjava svoju veličinu. Zato je spoj hrabrosti i mudrosti najbolja vrlina. Alija je imao taj spoj, mada mi se čini da u odnosu između “hrabrosti” i “mudrosti”, hrabrost je kod njega imala izvjesnu prednost, hrabrost koju je Alija znao u datom trenutko začini svojom mudrošću, što je, svakako, najbolja kombinacija njegove ličnosti u smislu moralne vrline.

Teća Alijina vrlina bila je izdržljivost, koja ima veze sa hrabrošću i mudrošću, ali se ipak razlikuje u smislu osobinog sabura ili stpljenja. Alija, rahmetli, je imao snage da otrpi takve udarce, koje neki drugi ne bi nikako izdražali. Alijina vrlina izdržljivosti je najbliža njegovoj vrlini tolerancije prema onima koji su mu učinili nepravdu, koju je podnio u vrijeme komunizma. Alija nije bio osvetnik, što su mu mnogi iz njegovog užeg okruženja prigovarali. Oni su tražili da prema bivšim komunistima bude rigorozniji, tražili su da se provede istraga ili lustracija protiv obaještavaca u komunizmu, ali Alija nije želio to učiniti, ne zato što nije osjetio nepravdu na vlastitoj koži, već zato što je vjerovao da je moguće postići neku vrstu pomirenja i dati priliku tim ljudima da u novim okolnostima pokažu u dokažu svoj bosanski patriotizam. Koliko je to bilo pametno (mudro) pokazat će vrijeme, ili je već pokazlo, na način da tu Alijinu vrlinu bivši komunisti nisu baš adekvatno vrednovali.

Alijina četvrta vrlina na koju želim skrenuti vašu pažnju je njegova širokogrudnost, koja ima veze s njegovom vrlinom izdržljivošću, ali i koja ima jednu posebnost, a to je njegova široka demokratičnost, koja je ponekad bila i preširoka. No, ono što mene posebno dojmi u sklopu ove Alijine vrline je njegova istinoljubivost i odbojnost prema dvoličnosti. Mislim da je od svih poroka u moralnom, odnosno nemaoralnom smislu, rahmetli Alija najviše prezirao porok dvoličnosti, ulizištva i podaništva. On jednostavno nije podnosio dvoličnjake, ulizice i podanike, iako je bio svjestan da vlast - bilo koja vlast pa i njegova nije mog law biti slobodna od tih ljudi. Oni su naprosto potrošno gorivo svake vlasti. Oni su služili ili posluživali i Aliju rahmetli, ali on nije bio u njihovoj službi bar onoliko koliko je mogao da to izbjegne a da ne naruši vlast, koja je za Aliju rahmetli bila preteško breme, kojeg se on nije mogao osloboditi ni zadnje minute, u kojoj je, kao što nam se prenosi u jednom rivajetu, ostavio Bosnu u amanet osobno Tjjibu Redžepu Erdoganu, predsjedniku Republike Turske.

To bi, dakle, bile četiri Alijeni moralne vrline: hrabrost, mudrost, izdržljivost i isširokogrudnost, koje nipošto nisu jedine, već ogledne. O njegovim drugim moralnim vrlinama, možda, nekom drugom prilikom.

Evo nekoliko Alijinih misli iz kojih je mogući prepoznati i neke druge njegove moralne vrline:

- Moj um stalno se koleba i pita, ali moje srce je uvijek bilo i ostalo na strani vjere. Moji trenuci sreće su bili oni u kojima su se moj um i moje srce slagali. (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

- Neodgovorno je zamajavati narod lijepim a nerealnim pričama. Grijeh je gladnom čovjeku pričati o lijepim jelima ako ga nećete nahraniti. Te priče su poput saharina: slade ali ne hrane." (Članak "Jedina vrsta ljudi koju mrzim su izdajice", BH Dani, 13. oktobar, 2000.)

- Ostani uspravan. Kako ćeš pognute glave ispod zvijezda? Kojim god putem da kreneš na kraju čeka smrt. I sve se završava propašću. I ti ćeš umrijeti. I ovaj svijet će umrijeti. Zato ostani uspravan." (10. oktobra 2001. godine, dok je bio hospitaliziran u KCUS-u, napisao je pjesmu "Poruka sebi" – Alija Izetbegović)

- Nema, dakle, laičkog načela. Država treba biti izraz i podržavati moralne koncepte religije." (Islamska deklaracija)

- Pitanje je, treba li mijenjati društvene ustanove ili ljudska srca? Jedini pravi odgovor je oboje. Ipak, od čega početi? Od srca naravno, ako je to moguće i ako znate kako." (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

II
Političiki učitelj 
Politika se obično definira kao: “umjeće mogućeg”. No, ja mislim, da je prava definicija politike: “umjeće nemogućeg”. Jer, ono što je moguće ne traži veliko umjeće. Zapravo, ono što je nemoguće traži umjeće da postane moguće. Upravo u tome vidim političku genijalnost rahmetli Alije. Alija je od nemoguće bosanske situacije za odbranu od srpsko-crnogorske i hrvatske agresije napravio odbranu Bosne mogućom u političkom, medijskom, diplomatskom, i, nada sve, vojnom pogledu. Po tome je Alija politički učitelj zato što je uspio da od nemoguće situacije napravi situaciju mogućom.

Stoga, na primjeru političke genijalnosti rahmetli Alije treba mijenjati definiciju politike u smislu da je politika “umjeće da se nemoguća situacija učini mogućom”. Ali, ne samo po tome. Alija je politički učitelj, posebno nama Bošnjacima/Bosancima, i po tome što je znao da se poistovjeti s dušom i srcem svoga naroda, jednostavno zano je da “liči na svoj narod”, koji je u njegovim riječima i njegovom političkom ponašanju imao osjećaj da prenosi njegova osjećanja, njegove misli i riječi. Alija je bio velik zato što je bio običan i svakom dostupan, a bio je običan i svakom dostupan zato što je bio velik.

Zasigurno, pojava Alijinog političkog lika na svjetskoj sceni bio je presedan. Alija je jedan od rijetkih političara u postkomunističom dobu, zajedno sa češkim predsjednikom Havelom, koji nije bio opterečen političkim navikama iz komunizma. Zbog toga, Alija rahmetli nije bio tipični političar, ali je zano o politici više nego mnogi političari, koji su život poroveli u politici. Alija nije bio ni klasični ‘alim, ali je znao duh islama više, nego mnogi ‘alimi. Alija rahmetli je bio jedinstven i po svojim moralnim vrlinama i po svojim političkim pogledima.

I baš zato što je iza sebe imao relativno mali narod i državu, Alijin lik i djelo se prelio iz tog malog bosanskog korita i razlio se po svijetu, naročito u muslimanskom svijetu, koji je u Alijinom političkom liku i djelu prepoznao novu ili osvježavajuću misao i praksu. Zbog toga, lik i djelo Alije Izetbegovića se više cijeni u svijetu negu u njegovoj Bosni. Ali, to je, zapravo, sudbina svih velikih ljudi, svim Božjih poslanika, koji nisu, gotovo svi do jednoga, mogli raširiti Božju poruku u svom rodnom mjestu, već su morali činiti hidžru da bi spasili Božju objavu.

Ovdje ću navesti nekoliko Alijinih citata, koji imaju poruku političku učitelja nacije:

- Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem. (Govor u sarajevskoj Zetri, 2.10.2002.)

- Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.

- A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu, za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno. (prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)

- Ako hoćemo Bosnu i Hercegovinu onda ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Trebamo pokušati da budemo ako je moguće Bosanci ubuduće što više, ne zaboravljajući naravno nikada ono što smo, ne zaboravljajući svoje tradicije. Nitko ne treba da zaboravlja svoje tradicije i nigdje nije uvjet da budete dobar Bosanac, da zaboravite svoje tradicije. Upravo obrnuto stoji stvar. Svako treba da njeguje svoje tradicije ali i da njeguje jedan ideal bosanske države.

- Lično imam snažno bošnjačko nacionalno i snažno islamsko vjersko osjećanje i to mi ne smeta da se istovremeno osjećam velikim Bosancem. Ja sam tu dilemu u sebi razriješio, mnogi izgleda nisu.

III
Ne bismo bili uvjerljivi ako ne bismo spomenuli i neke manjkavosti kod Alije rahmetli, koje su izraz njegove obične ljudske naravi, jer od ljudi samo su Božji Poslanici imali svojstvo nepogrešivosti ('ismet). No, Alijine manjkavosti su bile više izraz okolnosti nego loše namjere u smislu da nije uspjevao završiti neke važne poslove oko vjere, nacije i države.

Mogao je, ali mu se nije dalo da donese državni zakon o povtatku vakufa Islamskoj zajednici!

Mogao je, ali mu se nije dalo da ustanovi nacionalne institucije Bošnjaka, poput Bošnjačke akademije nauke i umjetnosti!

Mogao je, ali mu se nije dalo da ostavi jasan testament oko vođenja političke stranke, koja je nakon njegove smrti izgubila onaj političi i moralni kredibilitet, kojeg je imala za vrijeme njegovog života.

Pretpostavljam da je rahmatle Alija pred kraj svoga života bio toliko umoran da nije imao više snage da se bavi krupnim nacionalnim i državnim pitanjima. Zato je i govorio: - "Kada izgubim razloge da živim, umrijeću".

IV 
Koliko ima danas Alijinog morala i Alijine politike u Bosni? To je pravo pitanje za nas ovdje i sada. Nažalost, odgovor na to pitanje je porazan, jer, priznajmo, nismo ni hrabri, ni mudri, ni izdržljivi ni širokogrudni, kao što je Alija bio. A politički nismo ni vidoviti, ni budni, ni jedinstveni... Mi ne ličimo na naš narod i nismo mu dostupni, kao što mu je Alia bio dostupan.

Nemoj da se bojimo ovih ocjena o sebi, ocjena koje nisu prolazne, već moramo Alijinu moralnu i političku knjigu pažljivo čitati da bismo ispit položili, ispit koji ništa manje nije težak, kao što je bio i u Alijino vrijemo osim što smo mi u prednosti u odnosu na Aliju rahmetli, a to je da imamo pred sobom njegovo iskustvo, imamo njegove intelektualne i moralne vrline, imamo njegove političke lekcije, iz kojih možemo mnogo taga naučiti, a što Alije nije imao kad je izlazio na ispit u ime svog naroda i države pred cijeli svijet.

Naravno, najlakše je kritikovati. Najlakše je biti general nakon bitke, ali najlakše je i reći da me se ništa ne tiče. Ni jedan savjestan i odgovoran Bošnjak/Bosanac nema pravo razmišljati na način da kaže da ga se ništa ne tiče, ali isto tako nijedan Bošnjak/Bosanac nema pravo monopola na vjeru, naciju, državu, na našu zajedničku bosansku sudbinu. O tome da niko jedan i niko sam ne može riješuiti našu bosansku zgonetku, već svi moramo biti na okupu kad se radi o našoj vjerskoj, nacionalnoj i državnoj sudbini, najbolje govori rahmetli Alija, pa poslušajmo:

- Dozvolite da se ne složim sa mišljenjem da sam ja toliko važan za odbranu, pa i opstanak bošnjačkog naroda. Bilo bi loše da je to tako, ali, hvala Bogu, nije. Hiljade ljudi se bori, lakše im je sa mnom, kao sto je meni lakše sa njima, ali oni bi se borili i bez mene i nastavit će se boriti i raditi kada ja odem. Uvjerio sam se u to u oktobru 1992. kada sam prvi put prošao uzduž i poprijeko Bosnu u kojoj je bijesnio rat. Ponovio sam taj obilazak dva mjeseca kasnije, u decembru iste godine. Došao sam u jedan Gradačac, koji je već bio odbranjen i koji će biti konačno odbranjen u bici što će se voditi u novembru 1992., kada smo napravili hršum. Šta sam im ja i ljudi oko mene u Sarajevu pomogli u tome? Nismo mnogo. Pomogli smo im utoliko što smo prije početka rata organizirali narod i pripremili nešto oružja, nažalost ne mnogo, i što smo im negdje ujesen, a prije ove odlučne bitke u novembru, dostavili nešto oružja protiv oklopa. Sve drugo odradili su oni sami, na osnovu lične inicijative, organizirajući i pomoć iz svoje dijaspore u Evropi. U ovome su pokazali veliku mjeru samostalnosti, snalažljivosti i mašte. Sjetite se onoga oklopnog voza kada su ga borci Gradačca namamili i uništili. Nije to bila naša ideja, bilo je to i u zamisli i u izvedbi njihovo djelo.. (iz knjige "Armija Bosne i Hercegovine”).

A sad poslušajte i ovu važnu Alijinu poruku i pouku: 
Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA. (govor Alije Izetbegovića, 12. januar 1994.)

Predavanje Avde Hebiba o referendumu za nezavisnost BiH

Detalji

Objavljeno četvrtak, 26 Oktobar 2017 00:00

Autor Administrator

U srijedu, 25. oktobra u Morića hanu održano je predavanje Avde Hebiba na temu ''Referendum za nezavisnost Bosni i Hercegovini''. Avdo Hebib je odigrao važnu ulogu u organizaciji i provođenju referenduma i vrlo temeljno je govorio o pripremama i održavaanju referenduma uz niz zanimljivih i javnosti nepoznatih detalja.

Malo je poznato da u pripremi referenduma da bi bio proveden po svim pravilima koja je nalagala Evropska zajednica, u svakoj općini morao je biti angažiran određeni broj stručnjaka, pravnika za organizaciju i sprovođenje referenduma. Međutim, zbog sigurnosti bilo je teško osigurati dovoljan broj pravnika. U takvim okolnostima dešavale su se zanimljive situacije, poput poziva i stavljanja na raspolaganje Meddžide Kreso. Ona je nakon razgovora sa Avdom Hebibom i stavljanja na raspolaganje sama odlučila otići u Trebenje i sprovesti referendum u ovom gradu koji je bio jedan od najopasnijih i najnesigurnijih. Nakon okončanja referenduma i pritiska koje je imala pozvala je Hebiba i rekla mu da osigura da se referendusmski listići sigurno prebace iz Trebinja, a da ona nije bitna u svemu tome. Hebib je brzo reagovao i poslao tri vozila MUP-a iz Mostara koji su preuzeli Meddžidu Kreso i listiće i preko Dubrovnika uspjeli se sigurno prebaciti do Mostara i Sarajeva. Avdo Hebib je iskoristio priliku da pomene i još neke događaje i ljude koji su odigrali značajnu ulogu tokom referenduma, poput Nidžare Beganović koja je kao portparol uspješno animirala svjetske medije i javnost da sa pažnjom prate referendum, te je uspješno prenosila sve značajne podatke tokom i nakon referenduma. 

Iako je referendum za nezavisnost BiH široko poznat javnosti predavanje Avde Hebiba iz prve ruke bilo je izuzetno korisno i sa mnogo nepoznatih ili manje poznatih detalja. Govorio je Hebib i o odluci Hrvata da drugog dana referenudma izađi i daju glas nezavisnosti BiH, ali i o tome da je veliki broj Srba izašao na referendum i podržao nezavisnost.

Intervju Edhema Bakšića, predsjednika Udruženja za STAV

Detalji

Objavljeno utorak, 24 Oktobar 2017 00:00

Autor Administrator

Ko su bili mladi muslimani? Ljevica danas proziva njihove potomke, postavljajući ih u poziciju kolaboracionista i kvislinga, suprotstavlja ih antifašizmu koji sebi ekskluzivno pripisuje?

„Mladi muslimani“ su bili generacija muslimanskih mladića i djevojaka koja je sredinom 20. stoljeća, pred sami Drugi svjetski rat, intuitivno osjećala tešku situaciju u svom narodu. Ta teška situacija se ogledala u vjerskoj stagnaciji, nedefiniranom nacionalnom pitanju, nastojanjima srpske i hrvatske politike da čitavu BiH i muslimansko stanovništvo uključe u svoje nacionalne i velikodržavne projekte, u podjeli muslimanske inteligencije na prosrpske i prohrvatske i njihov podređen položaj u tadašnjoj zajedničkoj državi, novim ideološkim pokretima (poput komunizma) i sl. Smatrali su da islamsko učenje nudi rješenje za sve te probleme i da se muslimani ne trebaju priklanjati ni srpskoj ni hrvatskoj strani (što znači suprotstavljanje i ustaškom i od četničkom „viđenju“ budućnosti na ovim prostorima). Također su uvjereno isticali da ni fašizam ni komunizam ne trebaju imati podršku među pripadnicima našeg naroda.

Laž je da su „Mladi muslimani“ bili kvislinzi i saradnici okupatora odnosno ustaške države, a dokaza za to ima mnogo. Kao prvo, činjenica da se nisu mogli registrirati kao zvanična organizacija 1941. godine u tadašnjoj NDH, koja bi ih prihvatila samo kao dio ustaške mladeži. Nisu iskoristili priliku da se zvanično registruju u Kraljevini Jugoslaviji, i sa uspostavom NDH praktično su postali ilegalna organizacija poput SKOJa. Oni nisu htjeli biti dio ustaške mladeži i rješenje su našli u okviru Islamske zajednice odnosno kao podmladak udruženja imama „El Hidaje“. Drugo, bili su pokretači, potpisnici i prenosioci antifašističkih rezolucija koje su nastale 1941. godine. To su rezolucije u kojima se osuđuju ustaški postupci prema Srbima, Romima i Jevrejima. Pokretač Sarajevske rezolucije bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“ na kojeg su se „Mladi muslimani“ ugledali, a potpisnik Bijeljinske rezolucije ugledni hafiz Abdulah Budimlija, član organizacije. I Alija Izetbegović je jednom prilikom ukazao na to da je on u to doba bio previše mlad da bi mogao biti relevantan potpisnik te rezolucije, ali da je doprinio njihovom umnožavanju i dijeljenju po selima i gradovima,  te  da je to činio sa svojim drugovima (dakle „Mladim muslimanima“, onima koji su gradili svoja shvatanja, između ostalog, i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića). Treće, „Mladi muslimani“ nisu bili ni u kakvim vojnim jedinicama u to vrijeme osim u partizanima. Ne postoji nijedan dokaz da je ijedan pripadnik bio u ustašama, ili Handžar diviziji i sl. iako mediji stalno ponavljaju tu neistinu.

Može li se biti antifašist i antikomunist istodobno?

Naravno da može. „Mladi muslimani“ upravo to dokazuju. Ponavljam da niko od njih nije bio u fašističkim vojnim formacijama, ali jeste u partizanima, a oni koji su bili u partizanima nisu se aktivirali u Komunističkoj partiji jer su je smatrali stranom svojim shvatanjima i opredjeljenjima, prvenstveno zbog ateizma koji je bio utkan u komunističke ideje. Moj rahmetli otac, pripadnik organizacije Mladi muslimani, je bio u partizanima sa svojih 17 godina, a nikad nije ni pomišljao da se aktivira, recimo, u domobranima, iako je to italijanska vlast u Hercegovini očekivala od tadašnjeg muslimanskog stanovništva. Pa i većina današnjih evropskih, demokratskih političkih partija istodobno su i antifašističke i antikomunističke.

Slažete li se s dojmom da ne postoji radikalni antititoizam i antikomunizam kod Bošnjaka, čak ni kada govorimo o ljudima koji su bili žrtve tadašnjeg režima, ali da postoji pojava radikalnog titoizma i komunizma među Bošnjacima, što ne samo da je krajnje anahrono, nego izaziva i reakciju?

Nijedan radikalizam nije dobar. Bošnjaci velikim dijelom znaju prepoznati i dobre strane života u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, ali i činjenicu da su ipak bili ideološki zavedeni i sa manjim pravima u odnosu na druge narode. Oni koji ističu činjenicu da smo se za vrijeme Tita afirmirali kao nacija, kao Muslimani, ne vide izgleda šta su Srbi, Slovenci i Hrvati dobili i iskoristili u njegovo doba. Zato nema radikalnog antititoizma, kako kažete, a radikalni titoizam prisutan je kod onih koji se stide pa čak i odriču svoje vjere, nacije, porijekla, historije i imaju potrebu za radikalnim podržavanjem ideološki prevaziđenog sistema naše prošlosti.

Znači, govorimo o revivalizmu radikalnog titoizma i reakciji na njega, a ne bošnjačkom revizionizmu fašizma. Jeste li primijetili da neko veliča Handžar diviziju, da neko hoda s kapama i znakovljem te SS jedinice po sarajevskim ulicama, kao što hodaju po Hercegovini s ustaškim kapama i Banja Luci sa četničkim?

Naravno da toga nema, ali moram istaći činjenicu da Bošnjaci slabo nastoje objektivno saznati o tom dijelu svoje historije. I mi kao udruženje i ja kao predsjednik Imali smo već priliku da reagiramo na tvrdnje u kojima se izjednačavaju „Mladi muslimani“ sa četnicima i ustašama. Odgovorno mogu tvrditi da ne treba izjednačavati ni Handžar diviziju sa četnicima i ustašama, jer njeni pripadnici nisu činili zločine kakve su činili četnici i ustaše. Oni su bili SS formacija sastavljena od muslimanskog stanovništva koje je smatralo da zaštitu našem narodu od istrebljenja može najbolje garantirati Njemačka, i osim vojnih borbi sa četnicima i partizanima, nisu napadali nenaoružano civilno stanovništvo. Naravno, srpska propaganda nastoji iskoristiti i sam naziv handžar da predoči sliku o nekoj strašnoj krvožednoj vojnoj formaciji da bi relativizirala četnička klanja po istočnoj Bosni.

Ovdje govorimo i o pokušaju da se Busuladžićevo vođenje radijske emisije u Rimu izjednači sa zločinačkim nedjelima jednog Jure Francetića i Draže Mihajlovića. Odnosno, zločinac ustaša i zločinac četnik imaju svoje ulice u BiH, a po Busuladžiću se zove škola što je u zadnje vrijeme također prilog tezama ljevice da se vrši revizionizam fašizma među Bošnjacima. Trebaju li se Bošnjaci odreći Mustafe Busuladžića?

Ne, jer on nije bio ni fašista ni ustaša niti je podržavao njihove ideje iako je vodio radijske emisije i za potrebe talijanske vlasti vršio neke prijevode na arapski ili sa arapskog. U svojim radovima zalagao se za neki vid islamskog socijalizma čime je jasno dao do znanja da shvata teoretske vrijednosti socijalističkog društva, ali nije mogao prihvatiti takav sistem koji je bio ateiziran. Jasno je osudio fašizam, ali je upozoravao da je komunizam, kakav je na djelu u republikama Sovjetskog saveza, još veće zlo. Imajući u vidu statistike o broju ubijenih pod Lenjinovom i Staljinovom vlašću i onih ubijenih od strane njemačkih nacista i njihovih saradnika, dolazi se do zaključka da nije bio daleko od istine.

Tzv. ljevica je označila Busuladžića kao fašistu na osnovu rečenice u kojoj navodno likuje zbog nestanka Jevreja iz sarajevske čaršije. Međutim, to nije likovanje već zabrinutost da će i muslimane (odnosno Bošnjake) snaći ista sudbina kao i Jevreje ako se budu ponašali kao oni. Jasno je da Mustafa nije imao simpatije prema Jevrejima, ali uzrok tome jesu kur'anska upozorenja na njihovo ponašanje prema nejevrejima tokom cijele njihove historije. Treba razlikovati nacistički stav prema Jevrejima, koji je podrazumjevao njihov progon do istrebljenja, i islamski stav, koji nas uči da su oni izgubili Božiju milost i podršku, ali koji ne daje muslimanima niti bilo kome drugom pravo da im ikakvo zlo ili nasilje učini. Oni koji jedva čekaju da u ovo vrijeme islamofobije i terorizma koji se čini u ime vjere izjednače islamske i fašističke stavove, a takvih ima puno i među našim „ljevičarima“, nastoje prikazati Mustafu Busuladžića kao fašistu ili ustašu. Mislim da bi se takvi trebali više pozabaviti svojim predstavnicima i zapitati se da li je fašizam smatrati da je neko drugi, ko se razlikuje u kulturološkom smislu od nas, nedostojan da nam bude komšija? Npr. gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović u svojoj predizbornoj kampanji je obećavao svojim „ljevičarima“ da Tuzla neće biti poput Sarajeva jer oni tamo neće dozvoliti Arapima naseljavanje. Otkud ta mržnja prema onima koji su drugačiji od nas i zar nije licemjerno iskazivati nesimpatije prema Arapima a kritikovati nekoga zbog nesimpatija prema Jevrejima? I ne treba zaboraviti da su Jevreji prihvaćeni u Bosni zahvaljujući islamskim shvatanjima tadašnje osmanske vlasti da treba pomoći prognanim ljudima. Da li bi se današnji sljedbenici titoizma zalagali za prihvat, npr., sirijskih izbjeglica u velikom broju? Sigurno da ne bi, pa možemo reći da fašizam ima više sličnosti sa njihovim shvatanjima nego sa islamskim stavovima „Mladih muslimana“ i Mustafe Busuladžića.

Mustafu Busuladžića, ubijenog zbog „verbalnog delikta“, nikako ne treba izjednačavati sa tim zločincima Francetićem i Mihajlovićem, kako ste i sami rekli, već njega treba uporediti sa Ivom Andrićem, ministrom Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj pred početak II svjetskog rata, u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta i čovjekom koji se „priklonio“ komunistima tek 1945. godine. Iako Hrvat po rođenju, rano je shvatio da je isplativo biti velikosrpski nacionalista, prvo otvoreno, a kasnije prikriveno u okviru KPJ. U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti, Andrić se kod italijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji tako da se svi isele u Tursku. U svojim romanima čitav jedan narod (Bošnjake) prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubiv što je mnogo drastičnije od prikaza drugog naroda kao nezasitih lihvara. Ako je takva osoba, zagovornik etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta, s nizom izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava, mogla postati tako priznata na ovim prostorima da su mnoge ulice i ustanove dobile njegovo ime, zašto onda ne bi i jedna škola mogla nositi ime po Mustafi Busuladžiću?

Uostalom, možemo li mi uopće govoriti o mogućnosti pojave revizionizma fašizma kod Bošnjaka, kada oni za razliku od Hrvata i Srba nikada nisu imali svoj nacionalni fašistički pokret? Šta uopće revizionizirati? Nije li to perfidni pokušaj izjednačavanja ili ublažavanje krivice za razne genocide iz prošlosti?

Slažem se sa vama. To je pokušaj izjednačavanja „sve tri strane“ i nametanje nepostojeće krivice.

Svi su oni isti, jedna je od teza i u današnje vrijeme. Smiju li Bošnjaci pristati na izjednačavanje uloga Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića?

Naravno da ne smiju. Novinari i historičari su najodgovorniji za plasiranje i suzbijanje takvih teza. Kada se sagledaju argumenti onda nema puno prostora za one koji tu stavljaju znak jednakosti, ali su problem upravo naši neobrazovani jugonostalgičari i ti radikalni titoisti koji ne mogu da dozvole da Bošnjacima bude Alija draži i bliži od Tita. Danas se u Srbiji uopće ne raspravlja o ulozi Slobodana Miloševića, u Hrvatskoj se vode polemike između desnice i ljevice o ulozi Josipa Broza, ali Tuđman ostaje na izvjestan način zaštićen i neprikosnoven, dok u BiH pojedini mediji i internet-portali potpunim lažima nastoje omalovažiti Aliju Izetbegovića i prikazati ga u lošem svjetlu. Zato se treba truditi da se istina o Aliji ne zanemari, pogotovo u komparaciji sa Miloševićem i Tuđmanom.

Neki kažu da se Alija Izetbegović idealizira, da se preuveličava njegov značaj, da se stvara od njega što nije bio itd. Brinemo li dovoljno o ostavštini prvog predsjednika Republike BiH ili brinemo prekomjerno?

Bošnjaci se ne brinu dovoljno o njegovoj ostavštini i većinom još nisu svjesni koliko značajnog lidera su imali. Kao što sam već rekao, postoji organizirana propaganda da se on prikaže u negativnom svjetlu te stoga trebamo brinuti o tome da zažive ideali koje je on imao tokom cijelog svog života. Time će se na najbolji način poraziti njegovi neprijatelji i neprijatelji svih iskrenih bh. patriota.

Jedna od teza koja se u zadnje vrijeme iznosi je to da je Izetbegović „izdajnički“ koalirao s Bobanom i Karadžićem, bez da se uzima u obzir kontekst prvih demokratskih izbora. Uostalom, ima li razlike u današnjem vremenu, jer Bošnjaci jednostavno moraju koalirati inače se ne može uspostaviti vlast?

Jedini sa kime je Izetbegović istinski bio u koaliciji je Stjepan Kljujić, dok je on bio na čelu HDZa. Karadžić i njegova SDS su imali većinsku podršku srpskog naroda i nisu se mogli izbjeći kao partneri u vlasti, ali nisu bili koalicioni partneri. Teze o koaliciji sa Bobanom i Karadžićem su potpuna laž jer se Alija nikad nije sa njima zajedno sastao. U najteže ratno doba 1993. godine Stoltenberg je pokušao doći do mirovnog rješenja sa svima njima kao akterima, što neka piskarala naknadno pokušavaju okarakterizirati kao dogovor o podjeli Bosne. Istina je, međutim, da je Alija samo uvjetno prihvatio Stoltenbergov plan čime se dokazao kao mudar političar. Prebacio je lopticu na njih dvojicu koji nisu htjeli prihvatiti te uvjete odnosno pravedne zahtjeve i pokazao Stoltenbergu i međunarodnoj zajednici ko je odgovoran za ratna razaranja. Danas se moraju praviti koalicije ali smatram da treba voditi računa o tome ko nastoji ratne ciljeve ostvariti na drugi način i biti maksimalno suzdržan prema zahtjevima takvih aktera.

Koje su aktivnosti Vašeg udruženja?

Naša osnovna uloga je dokumentiranje i afirmiranje istine o organizaciji „Mladih muslimana“, njihovim ciljevima, aktivnostima i stradanjima te nastojanje da nove generacije imaju uzor u njima. Stoga nam je vrlo važno da se i Mustafa Busuladžić i Alija izetbegović i svi ostali prikažu na objektivan i istinit način. U okviru naših brojnih aktivnosti poput predavanja, seminara, okruglih stolova, konferencija, izleta, izdavaštva i sl. istaknuo bih produkciju dva dokumentarna filma koji se bave ulogom i značajem „Mladih muslimana“, nekoliko naučnih konferencija koje su rezultirale i zbornicima radova izlagača na tim konferencijama (na teme: Bošnjaci i II svjetski rat, Genocid nad Bošnjacima 1992. – 1995., Bošnjaci u Osmanskom carstvu) te brojne humanitarne akcije poput podjele kurbanskog mesa, humanitarnih paketa, pomoći u obnovi porušenih objekata i džamija naših povratnika, kao i podršku palestinskom narodu u njihovoj pravednoj borbi za slobodu i nezavisnost.

Intervju: Edhem Bakšić, predsjednik Udruženja „Mladi muslimani“ za STAV, broj 129, godina III, Sarajevo 24.8.2017.

Osuda genocida nad narodom Rohinja u Mijanmaru

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 11 Septembar 2017 00:00

Autor Administrator

Danas, 11. septembra 2017. godine, navršilo se 16. godina od terorističkog napada u New Yorku kada je srušen Svjetski trgovački centar. Optužena je Al-Qaida koja je navodno izvršila napad pozivajući se na islam. Islam je vjera mira i nenasilja i terorizam je potpuno suprotan od svih islamskih vrijednosti. Zbog toga su svi muslimani u svijetu osudili ovaj čin i odbacili bilo kakvu vezu islama i ovog čina.

Od tog 11. septembra svijet se promjenio. Počela je borba protiv terorizma koja je kroz sve ove godine sve više poprimala epitet borbe protiv muslimana i islamskih vrijednosti, a što se danas vidi u ekstremno izraženoj islamofobiji u svijetu, posebno zemljama zapada. Vremenom je život muslimana izgubio na vrijednosti, a što je rezultiralo stotinama hiljada ubijenih muslimana u Siriji, Iraku, Palestini, Libiji, Jemenu, Egiptu, te hiljadama onih koji su bježeći od rata izgubili živote u vodama Sredozemnog, Egejskog i drugih mora.

Više na ubijanja muslimana i smrt na putevima spasa ne reagira niko. Zamrle su UN-e, zamrle su organizacije za zaštitu ljudskih prava, prava djece, civila; mnogobrojne konvencije ostaju slovo na papiru.

Ovakva licemjerna, islamofobična politika u svijetu kulminaciju doživljava zadnjih dana u Mijanmaru. Pred očima cijelog svijeta, svih njenih nekoliko milijardi stanovnika na najsvirepije načine ubijaju se pripadnici Rohinja naroda, manjinski, pritom muslimanski narod u Mijanmaru. Bošnjaci su na svojoj koži osjetili mnoge svirepe metode mučenja i ubijanja tokom agresije 1992-1995., i mislili smo da se to više nikada i nigdje neće ponoviti. Nažalost, snimci i fotografije koji stižu iz Mijanmara potvrđuju da postoje umovi koji su spremni žive ljude sijeći mačetama, otkidati im udove, paliti ih žive, sjeći im glave tupim predmetima itd. I sve bez imalo prikrivanja zločina.

Udruženje ''Mladi muslimani'' oštro osuđuje zločin nad Rohinja narodom, i poziva UN, sve svjetske sile, organizacije za zaštitu ljudskih prava da ozbiljno poduzmu mjere za zaustavljanje genocida nad Rohinjama. Naš glas i glas našeg političkog rukovodstva, naših vjerskih zajednica, naše inteligencije, ne može se daleko čuti, ali pozivamo i njih da dignu glas, makar da se zna da smo narod koji je na strani istine.

Upravni odbor