Isječak iz ZBORNIKA RADOVA Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice. Dr. sc. Admira Mulaosmanovića, Sjećanje pripadnika „Hadnžar divizije“

 

 

Glavna tema članka jeste sjećanje pripadnika „Handžar divizije“ kojega sam upoznao u Bihaću. Radi se o otmjenom i uglednom gospodinu koji je 1943. godine postao punoljetan i  ulazio u najznačajniju fazu života. Zbog nejasnog odiuma prema njegovom ličnom identificiranju, nije želio da se navede njegovo ime tako da će se koristiti izraz „pripadnik Handžar divizije“. Ovim svojim stavom zapravo je bez predumišljaja onemogućio čitaocima značajne spoznaje o njegovoj porodici, odnosima koji su vladali unutar uleme i stavovima oca koji je bio lokalni imam, društveno i politički aktivan član zajednice.

Članak, dakle, ima formu pripovijesti, a pripovjedač, osoba koja je prenijela svoje doživljaje, pomalo podsjeća na „oca historije“ koji iznosi ono šta je čuo (od ljudi koji znaju), ono šta je vidio i šta je doznao ispitivanjem. U ovakvom pristupu, pored subjektivizacije historijskih činjenica (a zar to stalno ne radimo), značajne su i emocije pripovjedača. Ne u terminima njegove ideološke pripadnosti, već u osjećajima koji su pratili događaje koje prepričava ili prema ljudima o kojima priča. Strah je, recimo, jedna od značajnih emocija koju je imao ovaj junak. No, taj njegov strah nije imao velike oči. Naprotiv. Svaki je događaj vrlo temeljito i racionalno objašnjavao dajući ponekad i vlastitu analizu i mišljenje o tome šta je trebalo i kako je trebalo učiniti u danom trenutku i povodom određenih zgoda.

Također, ovom članku nije cilj revizija prošlosti. Niti on ima tu snagu, niti autor voljni momenat da se ide tim putem, već je u službi onoga što je već rečeno; da unese malo živosti i nesuglasja, što bi u konačnici, eventualno, moglo doprinijeti boljem razumijevanju prošlosti ili ljudi, sudionika  aktera te prošlosti. I priča teče ovako...

 

...Ja sam 8. avgusta 1943. godine dobio poziv za domobrane. Javio sam se u regrutacioni centar (Petrinja, Hrvatska) gdje je i bila komisija za SS i oni su me odredili za tu formaciju. Nakon toga sam prebačen u Zagreb gdje je bio glavni centar. Malo sam se bunio, a nisam bio jedini, da idem negdje na silu. Da sam se dobrovoljno javio pa i nekako. Plakao sam i potrgao sve sa sebe, šta sam imao – 17 i po godina...

 ... Kada smo se povlačili preko Majevice naišao sam na dijete, staro pet godina, usred šume. Poveo sam ga za ručicu s nama. Neki su dovikivali šta će ti to Srpče i tako, neki nisu ništa rekli. Kako sam ga našao pred akšam valjda je bio iscrpljen i nije mogao ići tako da sam ga morao nositi ali su me odmjenjivali i drugi pa ga nosili neko vrijeme. Mi smo išli prema Janji. Kada smo stigli tamo zaspali smo, a kada sam se probudio dijete nije bilo pored mene. Rekli su mi da su ga odveli u mjesni odbor. S obzirom da sm,o mi svraćali u Janju nekoliko puta, a da sam mujezinio u svojoj jedinici mjesni imam me je poznavao, a i bio je u mjesnom odboru. Kada sam krenuo da provjerim šta je sa malim sreo sam lokalnog imama koji mi je rekao da je sve uredu i pokazao mi je kuću gdje je mali smješten. Ja ga nisam vidio ali sam bio uvjeren da je sve dobro i otišao sam nazad u jedinicu.

 

Isječak iz ZBORNIKA RADOVA Bošnjaci i Drugi svjetski rat – tokovi i posljedice - str. 155 - 157.

O iskustvima i sjećanjima pripadnika „Handžar divizije“ više se može pročitati u članku Dr. sc. Admira Mulaosmanovića, Sjećanje pripadnika „Hadnžar divizije“, str. 153 – 163.

 

ZBORNIK MOŽETE PORUČITI NA MAIL Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli., ILI TELEFON 033 271 741 I 061 233 452, ILI NABAVITI LIČNO NA ADRESI UDRUŽENJE ''MLADI MUSLIMANI'', SARAČI 77 (MORIĆA HAN), SARAJEVO.