Udruženje Mladi Muslimani

ČETNICI, USTAŠE, KOLJAČI I MASOVNE UBICE IMALI SU U ZATVORU BOLJI TRETMAN OD PRIPADNIKA “MLADIH MUSLIMANA”

Detalji

Objavljeno srijeda, 24 April 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (VI dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

U komunističkoj Jugoslaviji zatvori za političke zatvorenike, disidente, stvarne ili umišljene protivnike režima više su podsjećali na logore nego na zatvore. To je posebno bilo izraženo u prvih 10 do 20 godina ovog režima. Naravno, nikad taj režim nije imao milosti prema svojim protivnicima, ali je prvih 20 godina vrijeme kada su se obračunali s najvećim brojem svojih protivnika, stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih.

REVIDIRANJE – OMILJENI RAZLOG ZA MUČENJE ZATVORENIKA KOD BH. UDBAŠA

“Mladi muslimani” su, prema mišljenju komunista, bili u prvoj deceniji komunističke vlasti drugi najvažniji neprijatelj države u Bosni i Hercegovini, ali i na nivou Jugoslavije, odmah nakon pripadnika Informbiroa. Međutim, informbiroovci su uglavnom nestali nakon obračuna s njima 1948. godine, a “Mladi muslimani” su za komuniste ostali “neprijatelji” države sve do njenog raspada. Iako oni nikada nisu bili protiv države Jugoslavije već protiv režima koji je vladao Jugoslavijom i onoga što je taj režim donio Bošnjacima u Bosni i općenito Jugoslaviji. “Mladi muslimani”, kao i drugi politički zatvorenici u komunističkim zatvorima, doživjeli su ogromnu fizičku i psihičku torturu u istrazi, ali i nakon presuda u procesima koji su trebali da dovedu do njihovih “revidiranja stavova”, odnosno odricanja od dotadašnjih ideja i prihvatanja komunističke ideologije. Fenomen “revidiranja” bio je, čini se, proizvod UDB-e u Bosni i Hercegovini, ili je bar bio najizraženiji u bh. zatvorima s političkim zatvorenicima, posebno u zeničkom zatvoru u vrijeme kada je upravnik bio Jure Bilić. On je doveden na tu poziciju 1950. godine zbog spremnosti na okrutnost u procesima “revidiranja”. Tog stanovišta je i Omer Behmen, za koga smo rekli da je u dva procesa komunista protiv njega 1949. i 1983. osuđen na ukupno 35 godina zatvora, što je najveća kazna za političkog protivnika komunističkog režima u Jugoslaviji. Deklarirani četnici, ustaše, koljači i masovne ubice nisu bili kažnjavani u mjeri kao čovjek koji se nije htio odreći interesa svoje vjere i svog naroda. Treba spomenuti da je Omer Behmen u dva procesa odležao 17 godina u zatvoru, što je nakon kosovskog Albanca Adema Demaćija najviše odležanih godina u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao politički zatvorenik. Omer Behmen u svojoj autobiografskoj knjizi Na dnu dna o fenomenu “revidiranja” kaže: “Uprava, praktično UDB-a, danima je, pa i mjesecima, pratila, sortirala i pripremala planove ‘prevaspitavanja’ koji će se realizirati i dosljedno sprovoditi... Goli otok je ‘savezni’ aranžman dirigiran iz Beograda i CKKPJ, direktno Rankovićeva nadležnost, nad kojim je Tito imao potpuni uvid, kao i Staljin što je ima nad gulazima. Dolaskom u Sremsku Mitrovicu i u razgovoru sa političkim zatvorenicima vidjeli smo da tamo nema baš ove kampanje revidiranja, tj. nije tako izražena... Revidiranje ovako razrađeno je, ipak, bosanski komunistički dijalog UDB-a – politički osuđenici.” Bosanski komunisti su od revidiranja napravili instituciju na koju su puno polagali, a Jure Bilić, upravnik zatvora u Zenici, posebno. U noći dočeka 1951. godine u zatvorskoj sali Jure Bilić čestita Novu godinu i šalje sljedeću poruku: “Vrijeme je da se neprijatelji naroda prevaspitaju i dođu pod vođstvo Tita i Partije. (…) A to će dokazati revidirajući svoj stav, svoj životni put. Oni koji to ne budu htjeli naći ćemo načina, i to među njima samima. Pa će ustaše isljeđivati ustaše, četnici četnike, a ja ću lično ‘Mlade muslimane’.” Ovu čestitku bilježi Omer Behmen u svojoj knjizi, a lično ju je slušao kroz prozor samice u po zlu poznatoj staklari zeničkog zatvora. Upravo je tu noć završio u samici u 23:00 sata kažnjen jer je tokom radne obaveze tog dana prišao Bećiru Tanoviću da malo porazgovaraju. U samicu je smješten samo u donjem vešu, a prije ulaska naređeno mu je da skine prozor i da na taj način ostane u samici u hladnoj i snježnoj noći 31. decembra 1950. na 1. januar 1951. godine. Najava Bilića da će se lično obračunati s “Mladim muslimanima” govori kolika je opsesija komunista bila ovim pokretom, ali govori i o snazi pokreta, prije svega intelektualnoj, i utjecaju koji je imao u bošnjačkom narodu. Među “Mladim muslimanima” nije bilo onih koji su revidirali stavove, Omer Behmen je bio poznat po svojoj odlučnosti i tvrdoglavosti. Tako je u svim zatvorskim i UDB-inim izvještajima stajalo da je nesalomiv. U jednom izvještaju upravnika zatvora u Zenici (upravnik u jednom periodu) Gojka Latinovića stoji: “Za cijelo vrijeme izdržavanja kazne ima neprijateljsko držanje prema društvenom uređenju. Može se reći da je to osuđenik na koga uopšte ne djeluje kazna, nego čak šta više iz dana u dan postaje sve veći neprijatelj. Radi ovoga svoga neprijateljskog djelovanja bio je nekoliko puta kažnjavan od strane uprave doma, ali sve je bilo beskorisno. Naposletku, dat je u izolaciju od ostalih osuđenika kako ne bi na njih negativno utjecao.”

“OMICA ĆE I UMRIJETI, ALI NEĆE PROGOVORITI”

Torturu i mučenja kroz koja su prošli mladomuslimani u istražnim zatvorima najbolje ilustriraju zatvorski dani nekolicine mladomuslimana koji su osuđeni na smrt. Jedan od njih jeste Omer Kovač, koji je bio učenik IV razreda Gazi Husrev-begove medrese i uhapšen je nakon što je tadašnji direktor Medrese Sulejman Kemura otkrio kod Omera neke mladomuslimanske letke i prijavio ga državnim organima. Omer Kovač zvani Omica prilikom hapšenja rekao je ocu: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti.” To se i desilo. Ismet Kasumagić je u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida zabilježio: “Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Polijevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti... Tučnjava i stalno polijevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera, daje samo slabe znakove života. Gubi svijest... Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih duplji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udario o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio. Mehmed Arapčić je pričao kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon polijevanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi onesviješćenog Omicu, sami kostur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio bolnice na Koševu. Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije. Omica je izdahnuo. Tako je, eto, smrtno stradao jedan sedamnaestogodišnjak.” I Hasan Biber je tokom istrage trpio strašna mučenja. Nedžib Šaćirbegović je u isto vrijeme bio u Centralnom zatvoru kad i Hasan. Saznao je od nekih zatvorenika koji su bili s Hasanom u ćeliji kako su ga sve mučili: uvlačenjem zahrđale žice u ud, vješanjem čuturice za vodu o testise, uvlačenjem ruke u ladicu stola, a onda naglim zatvaranjem, stavljanjem Hasanovih nožnih prstiju pod stol, a onda sjedanjem na stol.

VIŠEDNEVNO STAJANJE U BAZENU S VODOM

Ništa bolje nije prošao ni Nusret Fazlibegović, osuđen na smrt strijeljanjem kao i Hasan Biber. “Pošto nije htio da govori, odveli su ga u podrum, u ‘bazen’. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu dubine 1,5 metara. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u gaćicama. U tom bazenu je samo mogao stajati. Kad bi ga san uhvatio, išao je u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi... Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prva dva dana... Na momente bi zaronio i sjeo na dno bazena, samo na tren da odmori noge. Taj odmor je trajao toliko dugo koliko je mogao ostati pod vodom bez zraka... Masirao se po tijelu da se zagrije. Pio je vodu iz bazena”, zabilježio je Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida. U istoj knjizi zabilježeno je i kako su mučili Omera Stupca. “Pod istragom je bio vrlo čvrst i neustrašiv, pa su se nad njim isljednici posebno iživljavali, čudeći se tolikoj izdržljivosti... Tako je danima visio u hodniku sa puškom provučenom ispod koljena i vezanim nogama skupa sa rukama na leđima. Drugi put su ga vješali za jednu ruku i jednu nogu, treći put je naglavačke visio vezanih nogu, a četvrti put je korišten sistem zvani ‘bindung’, kojeg su Švabe koristile kao vojničku kaznu, a koja se sastajala u tome da se mučenik objesi za ruke vezane na leđima tako da samo vrhovima nožnih prstiju dodiruje pod. Svako od tih vješanja trajalo je po desetak dana, pored niza drugih masovnih sistema mučenja... Na sud je izašao donekle oporavljen, jer je za to spreman, ali mu je visila jedna ruka izglavljena i usahla od višednevnih raznih vješanja”, zabilježio je Kasumagić.

PRANJE VEŠA U WC ŠOLJI

Mučenja i torture na različite načine, kako bi slomili zatvorenike, nisu mimoišle nikoga. Cilj komunista bio je za one u istrazi da priznaju sve za šta ih terete, da izdaju druge ili ih potvore, a za osuđene da “revidiraju” stavove i postanu udbaši, cinkatori drugih. Pošto su tih prvih desetak poslijeratnih godina bila masovna hapšenja svih potencijalno opasnih osoba za režim, zatvori su bili prepuni pa su ih onda trpali po 15 u male ćelije od osam kvadrata, s jednom kantom u ćošku za sve vrste nuždi za sve njih. Ta se kanta jednom dnevno izbacivala, a u nekim slučajevima, ako bi prilikom iznošenja neko prosuo po podu dio sadržaja, morao je to polizati. Vode nije bilo za pranje odjeće ili kupanje. Ejub Hadžić u svojoj još neobjavljenoj autobiografskoj knjizi Sjećanja (knjigu za štampu priprema Udruženje “Mladi muslimani”) piše: “U to vrijeme je zavladala velika nečistoća u ćeliji, bilo nas je prepuno, nismo se nikada kupali, ja sam proveo tri mjeseca pod istragom u Sarajevu a da nisam nikada promijenio ni veš ni košulju, naravno, uvijek u odijelu u kojem sam uhapšen, a tako i drugi. Bilo je jedino mjesto u sobi gdje je tekla voda, a to je u samom ćošku sobe jedna zahodska šolja, u kojoj smo mi svi obavljali svoje fiziološke potrebe dan-noć, pa smo znali, neki od nas, da sa nekom krpom ‘dobro’ operemo tu šolju i onda da u njoj operemo košulju ili gaće, bez sapuna, koje ćemo nekako isušiti iznad glave na zidu, samo da malo ublažimo tu nečistoću.” U istoj knjizi Ejub Hadžić, koji je osuđen na sedam godina zatvora, koliko je tačno i odležao, govori i o teškoj situaciji koja se dogodila Salihu Behmenu: “Kada su bili najveći progoni nas ‘Mladih muslimana’ u KPD Zenica, kada su tražili ‘da revidiramo stav’, to jest da postanemo UDB-ini špijuni, onda je najveću kaznu dobio Salih Behmen. On je kažnjen izolacijom, da bude sàm u ćeliji u zgradi zvana ‘staklara’, u trajanju od dvije godine. Dvije godine, ako se ne varam u sjećanju, naš Salko je bio sàm, da nije ni imao priliku ni mogao da razgovara sa bilo kime. Čak i stražari koji su mu otvarali ćeliju i izvodili ga da šeta pola sahata dnevno u dvorištu zgrade sa njime nisu trebali razgovarati. Sve je on dobijao, i doručak i ručak i večeru, vodili su ga i da se okupa jednom sedmično, ali uvijek sàm, bez knjiga, novina ili bilo čega što bi ga moglo malo rasteretiti. To je bio neki UDB-in eksperiment kao metod da se neko ‘preobrati, da revidira’. I nama koji smo prolazili dvorištem KPD Zenica u vrijeme kada Salko izađe u šetnju, kružnu, bilo je zabranjeno da se približimo, i ni govora nije bilo da komuniciramo sa njim. Samo smo ga mogli vidjeti, a i on možda nas, i to je sve. I kada je naš Salko konačno izašao među nas, pričao mi je da mu je u početku čudnovato zvučalo u glavi kada bi pričao i trebalo je izvjesnog vremena da se navikne i da mu to postane normalno. Pa mi je Salko pričao da je iz svoje samice u ‘staklari’ mogao vidjeti samo nebo, i jedno brdo koje se uzdiže iznad zidina zatvora. Na tom brdu, na toj strani bila je jedna njiva na koju je dolazio vlasnik i radio. Pa Salko nastavlja: ‘Gledam čovjeka kako ore, pa kako sije, pa kako to se ozeleni, pa čovjek dolazi i okopava i napokon dolazi jesen i on to požanje i snijeg prekrije njegovu njivu, pa nakon duge zime dolazi ponovo proljeće i ponovo se sve ponavlja. Ako Bog da pa jednom izađem živ iz zatvora, otići ću na to brdo da vidim ‘uživo’ tu njivu koja mi je bila na očima i koja mi je ublažavala moju samoću.”

KAD OGUGLAŠ NA UDARCE

U proljeće 1949. godine Mustafa Šeta upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Tek što se vratio u Višegrad, biva uhapšen kao dio mladomuslimanske grupe iz Gazi Husrev-begove medrese. Kratko je bio u policijskoj stanici u Višegradu, gdje ga je pretukao dežurni oficir Jovo Krvopić. Takvog s modricama po licu prebacili su ga vozom do Sarajeva i smjestili u Ćemalušu. Nekoliko dana kasnije, počela je tortura o kojoj Mustafa Šeta piše u još neobjavljenom autobiografskom djelu Kazivanja (Udruženje “Mladi muslimani” priprema knjigu za izdavanje): “Svaki bolni udarac praćen je još bolnijim jecajem. Nestaje mi daha, obaraju me na patos. Tuku nogama. Odjednom, u trenutku dok očekujem još jedan udarac vojničke čizme potkovane čeličnim nalčicama, zapljusnu me val totalne neosjetljivosti. Čizme se zabijaju u tijelo koje kao da nije moje. Obuzet neopisivim osjećanjem radosti, sred njihove bestijalnosti, smijao bih se. Kontrolišem poriv, da ne izazovem još veći gnjev. Vidim pokrete, čujem zveku udaraca, navire mi sjećanje kur’anskog kazivanja o spaljivanju Ibrahima, a. s., prelasku Musaa, a. s., preko mora, razgovoru novorođenčeta Isaa, a. s., Isra i Miradžu Muhammeda, a. s. (…) Kad sam se poslije našao u ćeliji s kolegom rahmetli Mehmedom Trakom, pričao mi je da je čekao ‘svoj red’ pred vratima i slušao kako na udarce uzvraćam jaucima i kako mu je zagonetno bilo kad je nastavio slušati udarce, a jauka nije čuo...” Nakon Ćemaluše, Šeta je prebačen u Centralni zatvor, a do izlaska iz zatvora boravio je u “Crnoj kući” u Travniku, logoru “Ribić” na Kupresu, zatim zatvoru u Foči, logoru Tilava, rudniku Breza, logoru na Čengić Vili, zatim u Semizovcu, te Pajtovom Hanu. Postojali su pojedinci na koje su iz nekog razloga posebno bili kivni komunisti. Jedan od njih jeste Dževad Čurčić. Dio torture koju je prošao Dževad Čurčić zabilježio je Sulejman Čamdžić u autobiografskoj knjizi Neka moja sjećanja: “Vezanog su ga i slabo obučenog smjestili u samicu u ‘staklari’ početkom januara 1951. godine i skinuli prozor u ionako hladnoj ćeliji. Noću je pokušao sjesti, a, ne znajući da postoji uz zid cijev za grijanje, koje samo nakratko puste da grijre, žestoko se spržio. Nastale su prvo jake opekotine, a zatim gnojenje. Poslije objeda, ponovo su mu vezali ruke na leđa. Rane su postajale sve dublje i izazivale užasne bolove. Tako su ga držali sedam dana. Povremeno su ga izvodili na teške poslove u radionici i brusioni, gdje je bilo zagušljivo, sve pod kontrolom Jure Bilića... Jedne noći su ga odveli u prizemlje u prostoriju dežurnih milicionera. Tu je bilo nekoliko njih. Odmah su počeli da ga maltretiraju. Psovali su mu i tražili da i on psuje Boga. Dževad je šutio, a onda su ga udarali svim i svačim, tako da su ga bacili na peć koja se srušila. Nakon velike tuče, bio je sav krvav. Tada su pozvali političke revidirce da ga odvedu u banju i kupaju. Uzeli su tri podrezane brezove metle i pod hladnim tušem su ga trojica grebali tim metlama, a četvrti je čekićem branio da izađe ispod tuša. Rezultat je bio da je Dževad bio s krvavim brazdama po cijelom tijelu.” Od silnih mučenja, Dževad je završio na neuropsihijatriji, na svu sreću, bez posljedica.

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

Ismet Kasumagić potpisao pristupnicu ''Mladim muslimanima'' staru 77 godina

Detalji

Objavljeno petak, 19 April 2019 00:00

Autor Administrator

Danas je u Sarajevu Ismet Kasumagić, član, nekad pokreta, a danas Udruženja ''Mladi muslimani'' potpisao pristupnicu Udruženju staru 77 godina. Profesor Ismet Kasumagić, ekspert Ujedinjenih Nacija za metalurgiju potpisao je pristupnicu u prisustvu Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA; Abdulaha Skake, gradonačelnika Sarajeva i unuka profesora Kasumagića; te Edhema Bakšića, predsjednika Udruženja ''Mladi muslimani'', kao i njihovih saradnika. Pristupnicu koju je potpisao profesor Kasumagić nedavno je otkrivo unuk jednog od ''Mladih muslimana'' na svom tavanu. Bilo ih je 40 i on ih je donio predsjedniku SDA Izetbegoviću prije mjesec dana, a on ih je uručio Edhemu Bakšiću, predsjedniku Udruženja ''Mladi muslimani'' na nedavnom sastanku, koje su sada pohranjene u bogatoj arhivi Udruženja, a biće i dio postavke budućeg Muzeja ''Mladi muslimani''. Pristupnice su napravljene 1943. godine i ostale su nepotpisane jer su ustaše tada provalile u Organizaciju. Profesor Kasumagić jedan je od rijetkih živih ''Mladih muslimana'' iz tih prvih generacija Organizacije. Prvržen je Organizaciji čitav svoj život, sve do današnjih dana.

Promociju knjige "Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića'' u Kaknju

Detalji

Objavljeno četvrtak, 18 April 2019 00:00

Autor Administrator

Osnovni odbor Kakanj Udruženja ''Mladi muslimani'' organizirao je 17.aprila 2019. godine promociju knjige ''Islam i Zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića'', autora hfz. dr. Mevludina Dizdarevića. Promotori knjige bili su prof. Mustafa Mujki Spahić i autor. Moderator je bio Nihad ef. Talić, predsjednik O.O. Kakanj Udruženja ''Mladi muslimani''. PRomotori su govorili o društveno-političkom ambijentu u kome je živio i djelovao Mustafa Busuladžić, a koje je jedno od najturbulentnijih i najtežih vremena za Bošnjake. Također, govorilo se o intelektuanom kapacitetu Mustafe Busuladžića, koji je sa samo 31 godinom života poznavao 5 svjetskih jezika, sa istoka i zapada, te je iza sebeostavio značajne pisane radove zbog čega ga možemo smatrati jednim od najvećih bošnjačkih umova svih vremena. 

KOMUNISTI SU “MLADE MUSLIMANE” UBIJALI U ZATVORSKIM ĆELIJAMA, A ZAKOPAVALI NA VRACAMA

Detalji

Objavljeno srijeda, 17 April 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (V dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Oslobađanjem Sarajeva od fašista 5. i 6. aprila 1945. godine od NOP-a (kojeg su već bili uzurpirali komunisti i vješto prikriveni četnici) počinje nova era progona bošnjačke duhovne i svjetovne uleme i inteligencije. Progon je bio konstantan sve do raspada Jugoslavije, pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, a posebno je bio izražen u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Radilo se to s namjerom eliminacije onih koji su mogli adekvatno zastupati interese Bošnjaka u novom vremenu, u novoj državi i u novom političkom i društvenom uređenju. Bošnjaci komunisti, pa i oni koji su bili u vrhu partije, ili su zaista vjerovali da je put utiranja svih duhovnih, kulturnih, historijskih tradicijskih vrijednosti Bošnjaka ispravan put koji zahtijeva novo vrijeme, ili su, što zbog ličnog konformizma, privilegija ili straha za svoju sudbinu, svjesno šutjeli. Tako da su komunisti, među kojima i veliki broj onih s velikosrpskom inspiracijom, mogli nesmetano marginalizirati Bošnjake, ne priznati ih kao narod, ukinuti sve nacionalne institucije Bošnjaka, ovladati institucijama koje su lažno predstavljane kao “muslimanske”, nastaviti s otimanjem imovine Bošnjaka, iseljavanjem itd. Komunisti, kao i infiltrirani četnici u njihovim redovima, znali su ko su im kočnice na tom putu: “Mladi muslimani”, svjesna ulema, književnici, pjesnici...

PROGON BOŠNJAČKE SVJETOVNE I DUHOVNE INTELIGENCIJE

Iako je ovaj feljton posvećen “Mladim muslimanima”, valja napomenuti da su tih godina komunistički zatvorenici bili: Alija Nametak, osuđen prvo na 15 godina, a onda mu je kazna smanjena na 12 godina; zatim Edhem Mulabdić, kao čovjek od 80 godina uhapšen je već 4. maja 1945. i osuđen na pet godina zatvora; Enver Čolaković; Asim Dugalić; Ahmed Muradbegović; Rešad Kadić i dr. Komunisti su se obračunali i s bošnjačkom duhovnom inteligencijom, ulemom koja nije pristajala na ukidanje duhovnih vrijednosti islama u novom društvu, kao ni na ukidanje medresa, mekteba, skidanje zara itd. U septembru 1947. godine Krivično vijeće Okružnog suda u Sarajevu osudilo je Kasima ef. Dobraču na 15 godina zatvora, Derviša Korkuta na osam godina zatvora, dr. Kasima Turkovića na četiri godine, dr. Jusufa Tanovića na dvije godine, Mahmuta Traljića na 10 godina, Abdulaha Derviševića na šest godina, Mustafu Hebibovića na sedam mjeseci, Ibrahima Karalića na 10 godina, Hasana Avdića na tri godine i šest mjeseci, Hasana Ljevakovića na dvije godine, Muharema Abdihodžića na dvije godine i 10 mjeseci, te Osmana Hasanovića na tri godine i šest mjeseci. Osim zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a prvoj peterici je konfiskovana i cjelokupna imovina. A optuženi su i osuđeni Dobrača i Traljić zbog pisanja članaka o stanju muslimana u Jugoslaviji, te navodnom formiranju organizacije koja djeluje protiv FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), ali u slučaju Dobrače i zbog navodnog odvraćanja mladih tokom Drugog svjetskog rata od priključivanja NOB-u, te saradnje s fašistima, a za šta su dokazi bili na nivou “rekla – kazala”. Ostali su osuđeni uglavnom kao članovi te fantomske organizacije i kao učesnici u navodnim pripremama za emigriranje pojedinih članova te organizacije. Oslobođenje je revnosno pratilo ovo suđenje i 25. septembra 1947. godine donijelo vijest o presudi s naslovom: “Izrečena je presuda grupi izdajnika na čelu s Kasimom Dobračom.”

OD 1945. DO 1949. PROCESUIRANO JE 1.200 “MLADIH MUSLIMANA”

Koliko je procesa vođeno i koliko je tačno pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz montirane sudske procese od 1945. do 1949/1950. godine, danas niko sa sigurnošću ne može reći. Neki procesi bili su javni, neki tajni, o nekima ne postoje više nikakva dokumentacija. Procesi su vođeni u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci, Cazinu, Ključu i još nekim mjestima u BiH. Procjene koje imaju u Udruženju “Mladi muslimani”, temeljene na svjedočenjima, policijskim, zatvorskim i pravosudnim arhivama, govore o nekih 1.200 osoba koje su prošle kroz te procese u nekom svojstvu, kao optuženi, ispitivani, svjedoci itd. Po nekima, broj onih koji su bili na neki način dio ovih sudskih procesa kreće se do 5.000. Udruženje posjeduje i spisak od 501 imena osoba koje su bile uhapšene i procesuirane 1949. godine. Da li je to i konačni broj procesuiranih te godine, teško je reći. Među procesuiranim bilo je onih koji nisu bili organizaciono povezani sa, da je tako nazovemo, centralom “Mladih muslimana”, već su se samoinicijativno tako nazivali. Bilo je među procesuiranim onih koji nisu ni pripadali “Mladim muslimanima”, ali su imali istupe koji se nisu sviđali komunistima i oni su ih okarakterizirali kao mladomuslimane i tako im i sudili. No, jedna je stvar neupitna, a to je da se komunistički režim najbrutalnije obračunavao s “Mladim muslimanima”, iako, osim borbe za slobodu izražavanja i govora, nije im se mogla naći druga mrlja, poput fašističke, a na čemu su komunisti zapravo insistirali i po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi” određivali, nakon potpuno apsurdnih procesa i argumenata, dugogodišnje zatvorske kazne s oduzimanjem građanskih prava, konfiskacijom imovine i sl. Već sredinom aprila, samo nekoliko dana od ulaska u Sarajevo, nova komunistička vlast hapsi Mustafu Busuladžića, jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca tog vremena, iako je na dan hapšenja imao tek 31. godinu. Suđenje na kome je optuženi morao dokazivati da je nevin, a ne tužilaštvo da je kriv, odvijalo se pred Vojnim sudom dva dana, 22. i 23. maja 1945. godine, a izrečena je presuda kojom je Mustafa Busuladžić osuđen “na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak časnih prava i konfiskaciju njegove imovine u korist narodnooslobodilačkog fronta”. Presuda je gotovo identična optužnici. Svi dokazi temelje se na paušalnim ocjenama tipa “jasno je”, “zna se”, bez jasnih dokaza. Na osnovu izjava svjedoka zna se da je ubijen u naselju Velešići u Sarajevu, ali se do današnjeg dana ne zna gdje je ukopan.

PROCESI IZ 1946. I 1947. GODINE

O procesu iz 1946. godine već smo pisali. Tada su, nakon otpora komunističkoj uzurpaciji “Preporoda”, uhapšeni i osuđeni Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, koji su tada bili vojnici, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Dio spiska hapšenih i suđenih “Mladih muslimana” iz 1949. godine Izvještaj isljednika UDBA-e javnom tužiocu VI armije 36 11/4/2019 STAV Pločo i Esad Puškić. Sudio im je Vojni sud. U dopisu koji upućuje MUP FNRJ, Odjeljenje uprave Državne bezbjednosti za grad Sarajevo, 27. aprila 1946. godine javnom tužiocu VI armije, a uz predaju za dalji postupak Ešrefa Čampare, stoje razlozi zbog kojih bi trebao Čampara biti procesuiran. Razlozi su banalni, a u suštini se svode na afirmiranje islamskog svjetonazora i neprihvatanje društva bez Boga, što je nudio komunizam. Čampara će biti ponovo uhapšen 7. septembra 1950. godine. Procesi protiv “Mladih muslimana” nastavljeni su i 1947. godine. Tada je bilo više grupa koje su osuđene. U Sarajevu se sudilo grupi koju je predvodio Vahid Kozarić, a u kojoj su još bili: Ćazim Viteškić, Midhat Džulbegović, Mehmed Hadžiavdić, Ismet Kasumagić i Izet Riđanović. I oni su optuženi i osuđeni zbog pripadnosti organizaciji “Mladi muslimani”, koju su komunisti okarakterizirali kao terorističku organizaciju koja radi na razbijanju FNRJ i na odvraćanju omladine od komunizma, a u korist islama. U Tuzli je 22. augusta 1947. godine izrečena presuda devetočlanoj grupi. Presude su bile od jedne do 18 godina zatvora. U Ključu u julu 1947. godine vođen je postupak u kome je presuđena višečlana grupa. Neki su osuđeni na smrt: Hasan Jakupović iz Kozarca, Sejdo Mrštić i dr. Meho Bećirević iz Gradiške. Ova grupa vjerovatno nije pripadala mladomuslimanskom krugu, ali je optužena i osuđena po tom osnovu.

“KONAČNI” OBRAČUN

U velikom broju sudskih procesa vođenih širom BiH uglavnom u drugoj polovini 1949. godine uhapšeno je i procesuirano najmanje 501 lice, koliko imena i osnovnih karakteristika posjeduje popis imena koji posjeduje Udruženje “Mladi muslimani”. Odluku o ovom velikom procesu donio je najviši vrh komunističke partije, a UDBA ga je kao tajna policija realizirala. U Centralnom komitetu KP i UDBA-i raspravljalo se o dva koncepta procesa. Jedan koncept bio je da se pohapse svi za koje se zna da su mladomuslimani, da se glavni kazne s po nekoliko godina zatvora, a ostali dobro premlate i pošalju na društveno-koristan rad, te da sve prođe u tišini. Drugi koncept bio je da se svi pohvataju, da bude smrtnih kazni i dugogodišnjih robija i da se obavezno objavi. Drugi koncept uzet je kao opcija po kojoj će se nastupiti. Adil-beg Zulfikarpašić u članku povodom 15. godišnjice Sarajevskog procesa piše: “Proces ‘Mladim muslimanima’ u Sarajevu 1949. godine je jedini u komunističkoj Jugoslaviji gdje nisu suđeni predratni i ratni neprijatelji komunista, gdje nije bilo počinjenih djela ubistva, špijunaže, sabotaže, a gdje je pored svega izrečeno tako mnogo smrtnih presuda i toliko godina robije. Osim toga, sve smrtne presude su izvršene, što je bilo rijetkost i za suđenja ustaškim i četničkim koljačima... Uništenjem ‘Mladih muslimana’ komunisti su stvarno uzeli Muslimanima BiH onu snagu koja je bila sposobna da konsolidira njihove redove, razbudi omladinu i stvori ozbiljnu političku opoziciju komunističkom režimu.”

ČETIRI KAZNE “SMRT STRIJELJANJEM”

Najznačajniji proces iz 1949. godine bio je onaj vođen protiv Hasana Bibera i ostalih, a to su: Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević, Tarik Muftić, Teufik Velagić, Hilmija Muftić, Esad Kojić, Mahmud Jarebica, Kemal Kurbegović, Ramo Habota, Ejub Hadžić, Sulejman Musakadić. Optužbe su postale standardne, a to je pripadnost organizaciji “Mladi muslimani”, priprema navodnog rušenja ustavnog poretka, agitiranje na mlade da se drže užeta islama, a ne komunizma. Prva četverica iz optužnice osuđena su na smrt strijeljanjem, a ostali na zatvorske kazne od tri do 20 godina. Munir Gavrankapetanović opisuje situaciju u ćeliji nakon povratka Nusreta Fazlibegovića nakon izricanja presude: “Hajde pogađajte koliko sam dobio? Osmijeh s njegovog lica nije silazio. Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko 10, a ja sam rekao 20 godina. – Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem! Svi smo zanijemili... Bože, kad se sjetim kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha.” Ovaj proces je komunistima bio jako važan, stoga je bio javan i donio je presude upravo prema odluci koja je donesena ranije na relaciji Komitet KP i UDBA. Kada su smrtne kazne izvršene, teško je reći. Tih godina komunistički režim je političke zatvorenike ubijao u ćelijama. U Sarajevu su ubijeni u zatvorima odvoženi na Vrace i tu ukopavani. Taj posao su obavljali osuđenici u pratnji pripadnika UDBA-e. Zabilježeno je svjedočenje jednog zatvorenika iz Zenice koji je rekao da su krajem oktobra ili početkom novembra 1949. godine iz zatvora iznesena četverica mrtvih zatvorenika i da su u pratnji pripadnika tajne policije odvezeni na Vrace i ukopani. Iz međusobnih razgovora ljudi u pratnji zatvorenik je zaključio da se radi o četverici pripadnika “Mladih muslimana”. U jednom od procesa 1949. godine optužen i osuđen bio je i Omer Behmen. Tada je osuđen na 20 godina zatvora. Kasnije, u Sarajevskom procesu 1983. godine, osuđen je na 15 godina zatvora; ukupno 35, što je najviše dobijenih godina zatvora za jednog političkog zatvorenika bivše Jugoslavije, a da pritom Omer Behmen nikad “mrava nije zgazio”. Samo je bio odlučan i čvrst u svojoj borbi za slobodu i nije bio spreman pokleknuti ni na koji način pred komunistima. Pored nekoliko procesa kojima su epitet važnih dali i komunisti kako bi javnosti prikazali te “opasne teroriste” i u kojima su izrečene drakonske zatvorske kazne, naporedo su izricane tzv. administrativne kazne, kojima su ljudi osuđivani na zatvor do dvije godine i upućivani na “društveno koristan rad”. Ove kazne izricale su komisije pri narodnim odborima sastavljene od tri člana. Smatra se da je 1949. godine samo iz Sarajeva na prisilan rad ovim putem upućeno više od 500 mladića i djevojaka. Hapšenja, procesuiranja i osuđivanja 1949. godine nisu bile lišene ni mladomuslimanke. Hapšene su na isti način kao i muškarci, u istrazi su pretrpjele određeni vid torture i u nezakonitom suđenju dobile su kazne od sedam do 27 mjeseci. Kazne su izdržavale u Belediji (zgrada pored Vijećnice prema Čaršiji, op. A. Dž.) u Sarajevu, potom u Travniku, Novoj Topoli kod Banje Luke te Kopanicama. Između ostalih, tada su osuđene: Aziza Alajbegović-Kasumagić, Ismeta Dalagija-Dobrača, Aziza Furda‑Hadžagić, Atifa Hrnjić, Enisa Karabeg-Sadak, Muniba Korkut-Spaho, Zehra Kučuk-Mušija, Hatidža Muftić-Nuspahić, Hatidža Muharemagić-Osmanić, Fehameta Mutevelić-Drače, Mubera Pašić-Kirlić, Sadika Pehlivanović-Lončarević, Azijada Serdarević-Kasumagić, Safija Solak-Šiljak, Rabija Šahović-Resulović, Suada Šahović‑Avdagić, Nidžar Tanović-Prohić.

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović