Udruženje Mladi Muslimani

PRVI JAVNI OTPOR KOMUNISTIMA BIO JE GLAS “MLADIH MUSLIMANA” U VIJEĆNICI 1945.

Detalji

Objavljeno srijeda, 10 April 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (IV dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

U prošlom broju pisali smo o mladomuslimanskim šehidima i nagovijestili smo temu montiranog, političko-pravosudnog obračuna komunističke vlasti s pripadnicima pokreta “Mladi muslimani” 1949. godine. Ovu temu nastavit ćemo u nekom od narednih brojeva, a sada se vraćamo temi organizacije, idejama i aktivnostima “Mladih muslimana” od dolaska komunističke vlasti do brutalnog obračuna istih s “Mladim muslimanima”, koji je uslijedio 1949. godine.

IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA IZLAZE ČISTA OBRAZA

“Mladi muslimani” iz Drugog svjetskog rata izašli su potpuno čisti, bez ijedne mrlje na organizaciji, ali i bez mrlja na pojedincima, članovima organizacije. Niko od pripadnika “Mladih muslimana” nije pripadao vojnim jedinicama poput ustaša, nije ih bilo ni u Handžar diviziji niti među četnicima. Jedan je broj studenata nužno 1943. godine bio u domobranima, bili su mobilizirani ljeta te godine. Jedine vojne jedinice u koje su “Mladi muslimani” dobrovoljno pristupali bili su partizani kao Narodno-oslobodilački pokret (NOP), dok ovaj pokret nisu okupirali komunisti i pretvorili ga u partijski vojni odjel. Zbog antikomunističkih stavova tokom Drugog svjetskog rata, a kojih se nisu planirali odreći ni nakon dolaska komunista na vlast, “Mladi muslimani” su očekivali progon i zabranu. Dolazak komunista na vlast “Mladi muslimani” dočekuju s velikim ugledom u svom narodu zbog svog humanitarnog i odgojno-obrazovnog rada tokom Drugog svjetskog rata. Organizaciono, postojala je od druge polovine 1943. godine grupa A u Sarajevu, sastavljena od članova koji su se isticali i koji su smatrani najvažnijim, a koji su educirani za samostalno vođenje i upravljanje pokretom ili njegovim nižim organizacionim jedinicama. Prvi sastav grupe A činili su: Esad Karađozović, Emin Granov, Asaf Serdarević, Husref Bašagić, Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Edhem Šahović, Ešref Čampara, Salih Abdić, Safet Šiljak, Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Murtez Dervišević, Fahro Užičanin, Avdo Užičanin, Mahmut Jarebica, Vahid Kozarić, Ahmet Šalaga, Salih Karabdić, Kasim Sabrihafizbegović, Kemal Kurbegović i Mustafa Brdarić. S vremenom se struktura mijenjala, a bilo je i nekih razlika u stavovima. Kasnije se Esad Karađozović razbolio, a pred dolazak komunista odlazi iz Sarajeva i ostavlja dotadašnji pisani materijal Hasanu Biberu, koji postaje jedna od centralnih ličnosti “Mladih muslimana” do 1949. godine. Tačna se sudbina Esada Karađozovića ne zna. Pretpostavke su da je uhapšen pri pokušaju napuštanja zemlje i da je ubijen. Zanimljivo je da je tada nestao i Emin Granov. Mislilo se da je doživio istu sudbinu kao Esad, ali se on zapravo 10 godina skrivao u svojoj kući u Sarajevu.

KOMUNISTIČKA PRIMITIVNA I NASILNA ATEIZACIJA

Prvih mjeseci po ulasku komunista u Sarajevo rad “Mladih muslimana” ogledao se u sastancima grupe A, iščekivanju poteza komunističke vlasti i planu kako odgovoriti na predstojeće izazove. Čak se grupa A sastala i 6. aprila 1945. godine, na dan ulaska partizana u Sarajevo. Sastanak je održan u kući Mahmuta Jarebice. Na sastanku je odlučeno da se ništa ne poduzima i da se čekaju potezi komunista. Neki su mislili da će biti zabranjen rad “Mladih muslimana”, dok su drugi mislili da će biti dozvoljen nastavak rada kao vjerske organizacije. U prvi mah, niko ih nije ni dirao, ovjeravali su svoje ratne diplome, iako je bilo provjera, nikome ništa nisu zamjerali. Dakle, nisu našli ništa kompromitirajuće kod “Mladih muslimana”. Međutim, već u maju 1945. godine, na Kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine BiH, pokazalo se da u novoj komunističkoj Jugoslaviji ima mjesta samo za komunističke omladinske organizacije. Komunisti su vukli i druge poteze koji su ugrožavali opstanak bošnjačke tradicije, kulture, običaja i vjere. Ukinuti su šerijatski sudovi, vođena je kampanja protiv feredže i zara, kasnije su i zakonom zabranjene. Ukinuti su mektebi, kasnije i sve medrese, osim Gazi Husrev-begove. Kasnije će biti zatvorene i tekije, islamska štamparija, svinjsko meso je u vojnim kazanima, na radnim akcijama. Ukinuta su društva “Trezvenost” i “Merhamet”, od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosveta” i hrvatskom “Napredak”. No, i ova su društva rasformirana 1949. godine, a formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava. 

KOMUNISTIČKA IDEOLOGIJA PONOVO AKTIVIRA “MLADE MUSLIMANE”

U tom periodu brutalne ateizacije “Mladi muslimani” ponovo se okupljaju. Bili su podstaknuti osjećajem da im je ugrožena vjera, da je doveden u pitanje duhovni, kulturološki, etnički i svaki drugi identitet. Ponovo su se počeli sastajati Edhem Šahović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović i Vahid Kozarić. Da bi zaštitili bošnjačke interese i mladomuslimanske ideje, odlučuju se pojačati rad s omladinom. Prave se organizirane grupe. Prvu grupu pravi Ešref Čampara, a uključuje u nju Ismeta Kasumagića, Ešrefa Avdagića i Izeta Serdarevića. Ove grupe djeluju tajno, a uglavnom se razgovara o islamskim temama, a što se smatralo važnim zbog dijaloga s osobama koje pripadaju komunističkoj ili nekoj drugoj ideologiji. Bilo je važno s njima argumentirano govoriti i braniti islamske stavove. Prvi i veoma značajan javni istup “Mladih muslimana” dogodio se u jesen 1945. godine, na Osnivačkoj skupštini “Preporoda”. Mimo scenarija koji su pripremili komunisti, na Skupštini je bilo dosta pristalica “Mladih muslimana” koji su govorili, polemizirali, tražili da se pored NOB-a ne smije zaboraviti islam, da je obaveza “Preporoda” da čuva muslimansku zajednicu itd. Nije izvršen izbor odbora, a konferencija je odgođena za dva dana. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović bio je uhapšen, ali je sutradan pušten, jer je policija shvatila da treba pohvatati konce organizacije pa tek onda hapsiti. Od tog trenutka “Mladi muslimani” su stalno, na dnevnoj bazi, pod prismotrom OZNA-e, kasnije UDBA-e, sve do pada komunizma, raspada Jugoslavije, a vjerovatno to traje i danas samo od službi nasljednica UDBA-e. Ovaj događaj iz Vijećnice bio je prvi javni antikomunistički istup od uspostavljanja komunizma u Jugoslaviji. I bio je od “Mladih muslimana”, istih onih ljudi i organizacije koji su podržali javno i dali doprinos antifašističkim rezolucijama iz 1941. godine, kada se bošnjačka svjetovna i duhovna inteligencija protivi progonu i ubijanjima svojih komšija Srba, Jevreja i Roma od NDH vlasti. “Mladi muslimani” bili su odlučni da tada uđu u organe “Preporoda”, vidjevši u tome priliku da šire mladomuslimansku ideju, te da se bore za interes svog naroda. Odlučili su i koga će uključiti u odbor omladinske sekcije “Preporoda”, bili su to: Ešref Čampara, Fahro Uzunović, Nedžib Šaćirbegović, Halida Repovac (kasnije Izetbegović), Amira Mulić i Emina Karpov. I uspjeli su ući u odbor, a sukobi i različite vizije “Preporoda” od mladomuslimana, s jedne, i skojevaca, s druge strane, rezultirali su isključenjem mladomuslimana iz “Preporoda” i hapšenjima. Ovo prvo hapšenje članova pokreta izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao vojnici, uhapšeni su: Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Pločo i Esad Puškić. Nedžib Šaćirbegović je na ovom prvom procesu osuđen na četiri godine, Alija Izetbegović na tri, a ostali na kraće zatvorske kazne. Entuzijazam i optimizam “Mladih muslimana” bio je snažan tako da su i iz zatvora uspijevali ostvariti kontakte s onima vani putem skrivenih pisama.

 

FORMIRANJE ODBORA PO CIJELOJ BiH I ŠIRE

A van zatvora sve je više mladih ljudi koji postaju mladomuslimani, iako se djelovalo potpuno ilegalno. Broj grupa povećavao se konstantno i proširio na Gazi Husrev-begovu medresu, kao i na srednje škole. Širili su se “Mladi muslimani” i na druge gradove, Zenica, Visoko, kasnije Zagreb, Mostar. U Mostaru, odnosno Hercegovini, “Mladi muslimani” su širili ideje ne samo kod studenata i đaka već i po selima. U Zagrebu je bilo slobodnije djelovanje nego u Sarajevu i BiH, tako da su u Zagrebu okupljali studente iz BiH, a preko zagrebačke organizacije širili se na Bihać, Banju Luku. Godine 1946. i 1947. pa sve do septembra 1948. na čelu “Mladih muslimana” nalazila se grupa: Hasan Biber, Omer Stupac, Salih Behmen, Halid Kajtaz i Ismet Serdarević. U septembru 1948. godine u Puli bivaju uhapšeni Omer Stupac i Ismet Serdarević, a rukovodstvo ostaje krnje sve do prvog plenuma “Mladih muslimana”, održanog 20. i 21. februara 1949. godine. U ovom periodu organizacija se proširila i dalje na istočnu Bosnu (Zvornik, Foča, Rogatica...), Hercegovina je potpuno pokrivena; zatim gradovi Doboj, Tuzla, Jajce, Tešanj, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Gračanica, Bugojno, Donji Vakuf, Travnik, Šerići... “Mladi muslimani” nisu bili protiv Jugoslavije, nisu bili ni protiv zajedničkog života s drugim narodima, nisu bili ni protivnici ideje “bratstva i jedinstva”, samo su bili protiv komunizma i za slobodu misli i vjere. To je bilo dovoljno za progon i za nužno djelovanje u ilegali. S dovršenom teritorijalnom organizacijom “Mladi muslimani” postali su prava ilegalna organizacija koja je imala svoja pravila, zakletvu, šifre, konspirativna imena članova rukovodstva. Osnovni ciljevi “Mladih muslimana” u poratnom periodu bili su: “islamizacija” muslimana, obrazovanje muslimana, društvena angažiranost, kulturne veze s islamskim svijetom. Krajem 1946. ili početkom 1947. godine donijeta je odluka da se ponovo pokrene izdavanje lista Mudžahid, koji je prestao izlaziti hapšenjem Izetbegovićeve grupe. U rukovodstvu je mnogo diskutirano o sadržaju lista i zaključeno je da je potrebno prije svega pisati o životu muslimana, a posebno o temama kao što su: položaj muslimana u FNRJ i svijetu, razvoju islamskih zemalja i pokreta za nezavisnost. Kako je baš u to vrijeme pokrenuto pakistansko pitanje u OUN-u, u Mudžahidu se najviše pisalo o toj novoj islamskoj državi. Zbog toga je krajem 1947. godine pokrenuta i brošura pod nazivom Pakistan. Najaktivniji u izdavačkom poslu bili su: Biber, Kajtaz, Jarebica i Brdarić. Brdarić je izrađivao naslovne strane, crteže i mape. Za Pakistan i Mudžahid prevođeni su članci iz inostranstva. Jedno je vrijeme Mudžahid pripreman i u Zagrebu. Postojao je i treći list koji je imao naziv Kolo, o kome se zna samo da su izašla jedan ili dva broja 1947. godine. U Mostaru je početkom 1947. godine počelo štampanje Biltena vijesti. “Mladi muslimani” su izdavali i brošure, i to sa sljedećim naslovima: Prvi nastup, Uputstvo za rad, Posvetimo punu pažnju idejnom obrazovanju naše seljačke omladine, Rad i sa najmlađim, Zašto ne svinjetinu, Problem seksa, Uslovi naše pobjede, Životni put Mladog muslimana itd.

NAORUŽAVANJE “MLADIH MUSLIMANA”

Kada je 1948. godine došlo do raskola Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, očekivao se napad Sovjetskog Saveza i novi rat koji bi opet Bošnjacima donio neizvjesnost i stradanje kao što je bilo i u netom završenom Drugom svjetskom ratu. A i odnosi među saveznicima nakon Drugog svjetskog rata nisu bili dobri. Nije bila nerealna i vojna intervencija napada na Jugoslaviju. Stoga, jedna grupa “Mladih muslimana” mišljenja je da se treba naoružati kako bi se zaštitilo u slučaju rata. Počinju u improviziranim uvjetima da prave noževe i boksere, a pojedinačno se ljudi naoružavaju, i to ne samo “Mladi muslimani” već i drugi koji su osjetili opasnost od novog rata. Ovo, uvjetno rečeno, naoružavanje “Mladih muslimana” bit će komunistima glavni adut prilikom hapšenja 1949. godine za osudu za pripremu ustanka i rušenje vlasti, iako su i sami bili svjesni da zaplijenjena količina naoružanja nije dovoljna ni približno za bilo kakav ustanak. U dokumentima UDBA-e stoji da su: “Zaplijenili u Sarajevu 6 pušaka, 6 pištolja, 70 puščanih metaka, 4 ručne bombe, 40 noževa, a u Mostaru 1 teški mitraljez, 2 automata, 1 pušku, 50 puščanih metaka, 5 pištolja, 6 ručnih bombi, 14 noževa, 7kg dinamita, 20 kapisli i nešto sanitetskog materijala.”

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović