PROGLAS POVODOM PARADE SRAMA (tzv. „PARADE PONOSA“)

Imajući u vidu brojne stavove, polemike, shvatanja, izjave, zahtjeve i komentare povodom najavljene Parade srama u Sarajevu, osjećamo se dužnim uputiti ovaj proglas:

-       organizatorima i svima koji ih podržavaju u tome

-       predstavnicima vlasti i funkcionerima koji upravljaju političkim procesima u BiH

-       intelektualcima i javnim ličnostima

-       ulemi i vjerskim poglavarima

-       predstavnicima međunarodne zajednice, i čelnim ljudima njihovih institucija i ambasada

-       novinarima i medijskim kućama

-       široj bh javnosti odnosno svim građanima Bosne i Hercegovine

 

 

P R O G L A S

 

  1. Pozivamo organizatore Parade i njihove podržavaoce da prestanu plasirati teze o ugroženosti tzv. LGBT osoba u bh društvu. Prihvatajući potrebu zaštite ljudskih prava, skrećemo pažnju da nam nije poznato da su u našem društvu zabilježene pojave da je nekoj od tih nastranih osoba (pripadnicima tzv. LGBT populacije) uskraćeno pravo na medicinsku i zdravstvenu pomoć, studiranje, obrazovanje i školovanje, zaposlenje i sl. i da pred zakonom uživaju sva prava kao i svi građani. Sve pojedinačne situacije i slučajevi koje oni doživljavaju kao ugrožavanje njihovih prava, a često ih preuveličaju i medijski eksploatišu zarad drugih interesa, ne mogu izmjeniti ovu činjenicu i dovesti do toga da se naše društvo predstavi kao društvo koje postaje sve više netolerantno i nedemokratsko. Jedino „pravo“ koje im je zasad, koliko toliko uskraćeno jeste da nametljivo nameću svoja uvjerenja i stavove drugima, a s obzirom da time ugrožavaju prava ostalih, nadamo se da će tako biti i ubuduće.
  2. Pozivamo predstavnike vlasti na svim nivoima i funkcionere iz svih stranaka koji upravljaju političkim procesima u BiH, da imaju više samopoštovanja i obzira prema građanima i narodima koje predstavljaju i za čiji se napredak zalažu. Svjesni smo da postoje određeni zahtjevi na našem putu euroatlanskih integracija koji se trebaju ispoštovati ali to se mora raditi ostvarujući volju i interes onih koji su ih birali. Na tom putu čekaju nas i dobre i loše stvari. Budite mudri i sposobni da se izborite samo za ono dobro ili za više dobra nego zla. Pazite se da ovom narodu ne ponudite samo još gore društvene prilike, a podržavanje, tolerisanje i nevoljno odobravanje događaja i skupova koji podstiču nastrane ideje vode upravo tome. Zvuče jadno izjave jednog političara, uz to još i muslimana koji to voli istaknuti, da se čudi ovim reakcijama jer „mi smo to prihvatili na državnom nivou i sada se to samo sprovodi a ja imam svoj intimni stav o tome i niko mi ga ne može uzeti ...“. To nas podsjeća na doba komunizma i izvrtanje teza po kojem je vjera privatna stvar pojedinca i po kojem naša istinska uvjerenja (najčešće ona vjerska) trebaju biti sakrivena dok se predano treba raditi na onome što su nam drugi nametnuli?!
  3. Pozivamo intelektulce i javne ličnosti u BiH da ne dozvole plasiranje nekih „novih istina“ o pojavama koje nam se nameću te da shvate šta su tradicijske vrijednosti našeg društva i zašto ih je neophodno beskompromisno čuvati. Naši uvaženi profesori i akademici, naročito iz oblasti medicine, sociologije, psihologije i sl. nauka ne trebaju dozvoliti da nam nekompetentne osobe putem medija i intervjua tumače genetiku i LGBT nastranosti kao predodređenost pojedinaca. Ni da dozvole olahko plasiranje teza da su „savremena nauka, relevantne studije i novija istraživanja“ dokazala da „homoseksualnost nije neprirodna“. Nadamo se da će među našim intelektualcima koji uživaju povjerenje građana biti onih koji će htjeti i smjeti djelovati u tom smjeru, zarad budućnosti naše djece i generacija koje će doći poslije nas.
  4.  Pozivamo našu ulemu i vjerske velikodostojnike drugih konfesija da odlučnije progovore o ovom zlu. Prema poznatom hadisu Božiji Poslanik Muhammed a.s. je rekao da su muslimani dužni zlo spriječiti rukom, pa ako to ne mogu onda jezikom, a ako i to ne mogu da ga prezru u svom srcu što je najslabiji stepen vjere. Upoznati smo sa stavom Vijeća muftija IZ BiH kojim se homoseksualnost ali i nasilje karakterizira kao veliki grijeh i isti smo shvatili kao poziv muslimanima da se u ovom slučaju suzdrže od pokušaja da ovo zlo „otklanjaju rukom.“ Prihvatajući taj stav, potenciramo na činjenici da nema razloga da u ovom slučaju ostanemo na najslabijem stepenu vjere i da je potrebno više i ustrajnije govoriti o ovoj pojavi koja nam se nameće kao dobro. Stoga se ne može prihvatiti da je Stav Vijeća muftija iz 2015. godine ujedno i sve što se ima reći na tu temu. Pozivamo naše imame, hatibe, muallime da mudro ali i hrabro govore o ovoj pojavi. Iako ovaj grijeh nije široko rasprostranjen u našem narodu za razliku od mnogih drugih, pa se i ne mora tretirati kao prioritetna tema, bojazan da bi isti u narednim godinama mogao biti prihvaćen i blagonaklono odobravan zahtijeva od sviju nas i preventivno djelovanje. Smatramo da bi bila korisna i reakcija Međureligijskog vijeća BiH.
  5. Pozivamo predstavnike međunarodne zajednice, a posebno čelne ljude njihovih institucija i ambasada da se angažiraju ka promjenama koje će zaista dovesti do poboljšanja stanja u našoj zemlji i da ne podržaju pojave i procese koje samo doprinose povećanju problema u bh društvu. Svjesni smo da je međunarodni faktor doprinio i mnogim pozitivnim reformama i pomacima ali isto tako ne zaboravljamo ni velike nepravde i propuste međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini (a Bošnjacima posebno), od njene nezavisnosti 1992. pa do današnjih dana. Ne zaboravljamo nespremnost međunarodne zajednice da reagira na adekvatan način prilikom agresije na BiH kao suverenu zemlju i članicu Ujedinjenih Nacija, nametnuti embargo na oružje koji nije doprinosio smanjenju ratnih dejstava i stradanja već naprotiv, licemjerno postupanje čak i kod dostave i distribucije humanitarne pomoći, izdaju UNovih snaga u slučaju Srebrenice i zakašnjelu reakciju u sprečavanju agresora da počini genocid, sramno postupanje u pokušaju opravdavanja pripadnika i naredbodavaca holandskog bataljona UN i davanju ustupaka agresorima pri samom okončanju rata te mnoge druge postupke iz prošlosti koje ne možemo shvatiti samo kao neznanje i nemoć međunarodnog faktora. Kao predstavnicima međunarodne zajednice zamjeramo Vam i nametanje nefunkcionalnog modela za mirnodopski razvoj Bosne i Hercegovine oličenog u Dejtonskom sporazumu, istrajavanju na rješenjima koje ne postoje niti funkcioniraju u vašim zemljama, popuštanje pred opstrukcijama „srpske strane“ u sprovođenju reformi koje nas vode prema euroatlanskim integracijama i svim njihovim atacima na BiH i uopće na svim postupcima koji stvaraju dojam da vi niste iskreni pomagači ni Bosne i Hercegovine, niti njene demokratije, razvoja i prosperiteta. U svjetlu toga smatramo licemjernim Vaše nastojanje da se pomogne održavanje ove Parade i da se isto prikaže kao podrška ljudskim pravima i demokratskim procesima. Sigurno znate da se podrška ovoj problematičnoj grupaciji kod većine građana doživljava kao nešto tuđe i nametnuto, nešto neprirodno i protivno našoj kulturi i tradicijskim vrijednostima te sve vrste takvog Vašeg djelovanja smatramo neprijateljskim i destruktivnim postupcima.
  6. Pozivamo novinare i medijske kuće da izbjegavaju korištenje termina „Parada ponosa“ i umjesto njega koriste adekvatniji termin - Parada srama. Ili da prilikom izvještavanja o ovom događaju navode tzv. „parada ponosa“. To ne bi bilo neuobičajeno postupanje jer se navodnici i riječ „takozvani“ i koriste za pojave koje nisu definirane i za termine koje samo jedna grupacija, a ne svi stanovnici, razumiju i prihvataju kao takve. Ne očekujemo da će svi mediji prihvatiti ove naše sugestije, ali barem ćemo na osnovu toga znati koji su od njih finansijski potpomognuti iz istih izvora kao i organizatori parade.
  7. Pozivamo sve građane Bosne i Hercegovine da shvate da se iza ove parade kriju drugi ciljevi a ne proglašena zaštita i unapređenje ljudskih prava i da je namjera iste (u ovoj prvoj fazi) da se ove osobe prikažu kao sasvim normalne, obične i miroljubljive individue koje trebaju imati uticaj na sve društvene procese i reforme kako u sadašnjosti tako i u budućnosti. Istina je, na žalost, sasvim drugačija. Relevantne statistike pokazuju da su većina osoba označenih kao pedofili i osobe spremne da napastvuju djecu istovremeno i osobe homoseksualnih navika ili barem osobe koje takvu praksu odobravaju. Nemojte dozvoliti da vas obmanjuju pričama kako su to nenasilne osobe pune ljubavi jer većina pripadnika te populacije nisu miroljubivi i bezopasni i to dokazuju u sredinama i na mjestima gdje su uspjeli ostvariti „svoje pravo na slobodnu ljubav“. Relevantne statistike pokazuju i to da su LGBT osobe sklonije upotrebi droga i narkotika te da češće oboljevaju od depresija i psihijatrijskih poremećaja a njih potvrđuje i omjer jednih i drugih u populaciji oboljelih u odnosu na omjer jednih i drugih u ukupnoj populaciji. Te nastrane osobe su i prenosioci mnogih zaraznih bolesti iako se to pokušava osporiti i relativizirati kojekakvim istraživanjima koje žele prikazati naučnim. Medicinska ispitivanja u drugim zemljama su pokazala da su 75% osoba oboljelih od AIDSa i sifilisa upravo osobe takvih sklonosti. 

UPRAVNI ODBOR UDRUŽENJA „MLADI MUSLIMANI“

Irfan Sijerčić nije nikad bio član udruženja „Mladi muslimani“

Povodom teksta objavljenog davne 1961. godine u časopisu „Bosanski pogledi“, a koji se ponovo objavljivao  u zadnje vrijeme, na nekim internet portalima i u nekim sedmičnim časopisima, Udruženje „Mladi muslimani“ obavještava javnost da potpisani autor teksta Akcije „Mladih Muslimana“ nikad nije bio član ove organizacije, što potvrđuje naša zvanična evidencija, kao i memoristika i svjedočenje barem 50 članova ove organizacije koji istog uopće ne poznaju niti spominju kao svog organizacijskog ili bilo kakvog drugog saradnika, prijatelja, druga, ahbaba, ...

Opširnije...

Saopćenje povodom hapšenja generala Dudakovića

Udruženje ''Mladi muslimani'' iznenađeno je hapšenje generala Armije Republike Bosne i Hercegovine Atifa Dudakovića i još 12 pripadnika V korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, te optužbama koje im se stavljaju na teret.

General Dudaković jedna je od najvećih ličnosti u historiji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Bio je na čelu V korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u najtežim trenucima za Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod, posebno na prostoru koji je branio V korpus. Agresiju na tom područji činila je tzv. ''Vojska'' tada samozvane ''Republike Srpske'', Vojska tadašnje SR Jugoslavije, mnoge navodno paravojne jedinice iz Srbije koje su bile pod direktnom komandom Vojske SR Jugoslavije ili obavještajnih službi, Hrvatska vojska i HVO u određenim periodima i na razne načine od direktnih akcija do podrške drugim agresorima, i na koncu tzv. ''Vojska'' samozvane ''autonomne pokrajine zapadna Bosna''. Sve aktivnosti koje je provodio V korpus bile su odbranbenog i oslobodilačkog karaktera, a V korpus je najsvjetlija tačka najveće tekovine bošnjačkog naroda Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Upravo zbog ovog značaja V korpusa i generala Dudakovića vršen je konstantan pritisak na pravosuđe u BiH, kao i na Haški tribunla, od strane agresora koji svoju agresiju nije prekinuo Dejtonskim mirovnim sporazumom već nastavio samo u uvjetima bez oružja: lažima, manipulacijama, spinovima, lobijima. Cilj agresora jeste umanjiti značaj, veličinu, herojski otpor i snagu za oslobođavanje svojih teritoriju koju je pokazao V korpus i general Dudaković na njegovom čelu. Optužiti generala Dudakovića znači optužiti V korpus i time utjecati na ugled i značaj cjelokupne Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Iako podržavamo rad Suda i Tužilaštva BiH, kao važnih državnih institucija Bosne i Hercegovine, oštro osuđujemo pokušaje pojedinaca unutar ovih institucija (koji ne djeluju po pravu i pravdi već po instrukcijama svojih lidera koji su čelni ljudi agresije na Bosnu i Hercegovinu u mirnodobskim uvjetima) da izjednače sve strane iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu i da promjene karakter rata što je jedan od ciljeva agresorske politike nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma. Očekujemo pravedan proces, a u njegov rezultat ne sumnjamo. Atif Dudaković je general Armije Republike Bosne i Hercegovine, a ta Armija nije činila sistematske, planirane, svjesne i namjerne zločine. Armija Republike Bosne i Hercegovine je ponos Bosne i Bošnjaka.

Upravni odbor Udruženja ''Mladi muslimani''

Intervju Edhema Bakšića, predsjednika Udruženja za STAV

 

 

Ko su bili mladi muslimani? Ljevica danas proziva njihove potomke, postavljajući ih u poziciju kolaboracionista i kvislinga, suprotstavlja ih antifašizmu koji sebi ekskluzivno pripisuje?

„Mladi muslimani“ su bili generacija muslimanskih mladića i djevojaka koja je sredinom 20. stoljeća, pred sami Drugi svjetski rat, intuitivno osjećala tešku situaciju u svom narodu. Ta teška situacija se ogledala u vjerskoj stagnaciji, nedefiniranom nacionalnom pitanju, nastojanjima srpske i hrvatske politike da čitavu BiH i muslimansko stanovništvo uključe u svoje nacionalne i velikodržavne projekte, u podjeli muslimanske inteligencije na prosrpske i prohrvatske i njihov podređen položaj u tadašnjoj zajedničkoj državi, novim ideološkim pokretima (poput komunizma) i sl. Smatrali su da islamsko učenje nudi rješenje za sve te probleme i da se muslimani ne trebaju priklanjati ni srpskoj ni hrvatskoj strani (što znači suprotstavljanje i ustaškom i od četničkom „viđenju“ budućnosti na ovim prostorima). Također su uvjereno isticali da ni fašizam ni komunizam ne trebaju imati podršku među pripadnicima našeg naroda.

Laž je da su „Mladi muslimani“ bili kvislinzi i saradnici okupatora odnosno ustaške države, a dokaza za to ima mnogo. Kao prvo, činjenica da se nisu mogli registrirati kao zvanična organizacija 1941. godine u tadašnjoj NDH, koja bi ih prihvatila samo kao dio ustaške mladeži. Nisu iskoristili priliku da se zvanično registruju u Kraljevini Jugoslaviji, i sa uspostavom NDH praktično su postali ilegalna organizacija poput SKOJa. Oni nisu htjeli biti dio ustaške mladeži i rješenje su našli u okviru Islamske zajednice odnosno kao podmladak udruženja imama „El Hidaje“. Drugo, bili su pokretači, potpisnici i prenosioci antifašističkih rezolucija koje su nastale 1941. godine. To su rezolucije u kojima se osuđuju ustaški postupci prema Srbima, Romima i Jevrejima. Pokretač Sarajevske rezolucije bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“ na kojeg su se „Mladi muslimani“ ugledali, a potpisnik Bijeljinske rezolucije ugledni hafiz Abdulah Budimlija, član organizacije. I Alija Izetbegović je jednom prilikom ukazao na to da je on u to doba bio previše mlad da bi mogao biti relevantan potpisnik te rezolucije, ali da je doprinio njihovom umnožavanju i dijeljenju po selima i gradovima,  te  da je to činio sa svojim drugovima (dakle „Mladim muslimanima“, onima koji su gradili svoja shvatanja, između ostalog, i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića). Treće, „Mladi muslimani“ nisu bili ni u kakvim vojnim jedinicama u to vrijeme osim u partizanima. Ne postoji nijedan dokaz da je ijedan pripadnik bio u ustašama, ili Handžar diviziji i sl. iako mediji stalno ponavljaju tu neistinu.

 

Može li se biti antifašist i antikomunist istodobno?

Naravno da može. „Mladi muslimani“ upravo to dokazuju. Ponavljam da niko od njih nije bio u fašističkim vojnim formacijama, ali jeste u partizanima, a oni koji su bili u partizanima nisu se aktivirali u Komunističkoj partiji jer su je smatrali stranom svojim shvatanjima i opredjeljenjima, prvenstveno zbog ateizma koji je bio utkan u komunističke ideje. Moj rahmetli otac, pripadnik organizacije Mladi muslimani, je bio u partizanima sa svojih 17 godina, a nikad nije ni pomišljao da se aktivira, recimo, u domobranima, iako je to italijanska vlast u Hercegovini očekivala od tadašnjeg muslimanskog stanovništva. Pa i većina današnjih evropskih, demokratskih političkih partija istodobno su i antifašističke i antikomunističke.

 

Slažete li se s dojmom da ne postoji radikalni antititoizam i antikomunizam kod Bošnjaka, čak ni kada govorimo o ljudima koji su bili žrtve tadašnjeg režima, ali da postoji pojava radikalnog titoizma i komunizma među Bošnjacima, što ne samo da je krajnje anahrono, nego izaziva i reakciju?

Nijedan radikalizam nije dobar. Bošnjaci velikim dijelom znaju prepoznati i dobre strane života u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, ali i činjenicu da su ipak bili ideološki zavedeni i sa manjim pravima u odnosu na druge narode. Oni koji ističu činjenicu da smo se za vrijeme Tita afirmirali kao nacija, kao Muslimani, ne vide izgleda šta su Srbi, Slovenci i Hrvati dobili i iskoristili u njegovo doba. Zato nema radikalnog antititoizma, kako kažete, a radikalni titoizam prisutan je kod onih koji se stide pa čak i odriču svoje vjere, nacije, porijekla, historije i imaju potrebu za radikalnim podržavanjem ideološki prevaziđenog sistema naše prošlosti.

 

Znači, govorimo o revivalizmu radikalnog titoizma i reakciji na njega, a ne bošnjačkom revizionizmu fašizma. Jeste li primijetili da neko veliča Handžar diviziju, da neko hoda s kapama i znakovljem te SS jedinice po sarajevskim ulicama, kao što hodaju po Hercegovini s ustaškim kapama i Banja Luci sa četničkim?

Naravno da toga nema, ali moram istaći činjenicu da Bošnjaci slabo nastoje objektivno saznati o tom dijelu svoje historije. I mi kao udruženje i ja kao predsjednik Imali smo već priliku da reagiramo na tvrdnje u kojima se izjednačavaju „Mladi muslimani“ sa četnicima i ustašama. Odgovorno mogu tvrditi da ne treba izjednačavati ni Handžar diviziju sa četnicima i ustašama, jer njeni pripadnici nisu činili zločine kakve su činili četnici i ustaše. Oni su bili SS formacija sastavljena od muslimanskog stanovništva koje je smatralo da zaštitu našem narodu od istrebljenja može najbolje garantirati Njemačka, i osim vojnih borbi sa četnicima i partizanima, nisu napadali nenaoružano civilno stanovništvo. Naravno, srpska propaganda nastoji iskoristiti i sam naziv handžar da predoči sliku o nekoj strašnoj krvožednoj vojnoj formaciji da bi relativizirala četnička klanja po istočnoj Bosni.

 

Ovdje govorimo i o pokušaju da se Busuladžićevo vođenje radijske emisije u Rimu izjednači sa zločinačkim nedjelima jednog Jure Francetića i Draže Mihajlovića. Odnosno, zločinac ustaša i zločinac četnik imaju svoje ulice u BiH, a po Busuladžiću se zove škola što je u zadnje vrijeme također prilog tezama ljevice da se vrši revizionizam fašizma među Bošnjacima. Trebaju li se Bošnjaci odreći Mustafe Busuladžića?

Ne, jer on nije bio ni fašista ni ustaša niti je podržavao njihove ideje iako je vodio radijske emisije i za potrebe talijanske vlasti vršio neke prijevode na arapski ili sa arapskog. U svojim radovima zalagao se za neki vid islamskog socijalizma čime je jasno dao do znanja da shvata teoretske vrijednosti socijalističkog društva, ali nije mogao prihvatiti takav sistem koji je bio ateiziran. Jasno je osudio fašizam, ali je upozoravao da je komunizam, kakav je na djelu u republikama Sovjetskog saveza, još veće zlo. Imajući u vidu statistike o broju ubijenih pod Lenjinovom i Staljinovom vlašću i onih ubijenih od strane njemačkih nacista i njihovih saradnika, dolazi se do zaključka da nije bio daleko od istine.

Tzv. ljevica je označila Busuladžića kao fašistu na osnovu rečenice u kojoj navodno likuje zbog nestanka Jevreja iz sarajevske čaršije. Međutim, to nije likovanje već zabrinutost da će i muslimane (odnosno Bošnjake) snaći ista sudbina kao i Jevreje ako se budu ponašali kao oni. Jasno je da Mustafa nije imao simpatije prema Jevrejima, ali uzrok tome jesu kur'anska upozorenja na njihovo ponašanje prema nejevrejima tokom cijele njihove historije. Treba razlikovati nacistički stav prema Jevrejima, koji je podrazumjevao njihov progon do istrebljenja, i islamski stav, koji nas uči da su oni izgubili Božiju milost i podršku, ali koji ne daje muslimanima niti bilo kome drugom pravo da im ikakvo zlo ili nasilje učini. Oni koji jedva čekaju da u ovo vrijeme islamofobije i terorizma koji se čini u ime vjere izjednače islamske i fašističke stavove, a takvih ima puno i među našim „ljevičarima“, nastoje prikazati Mustafu Busuladžića kao fašistu ili ustašu. Mislim da bi se takvi trebali više pozabaviti svojim predstavnicima i zapitati se da li je fašizam smatrati da je neko drugi, ko se razlikuje u kulturološkom smislu od nas, nedostojan da nam bude komšija? Npr. gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović u svojoj predizbornoj kampanji je obećavao svojim „ljevičarima“ da Tuzla neće biti poput Sarajeva jer oni tamo neće dozvoliti Arapima naseljavanje. Otkud ta mržnja prema onima koji su drugačiji od nas i zar nije licemjerno iskazivati nesimpatije prema Arapima a kritikovati nekoga zbog nesimpatija prema Jevrejima? I ne treba zaboraviti da su Jevreji prihvaćeni u Bosni zahvaljujući islamskim shvatanjima tadašnje osmanske vlasti da treba pomoći prognanim ljudima. Da li bi se današnji sljedbenici titoizma zalagali za prihvat, npr., sirijskih izbjeglica u velikom broju? Sigurno da ne bi, pa možemo reći da fašizam ima više sličnosti sa njihovim shvatanjima nego sa islamskim stavovima „Mladih muslimana“ i Mustafe Busuladžića.

Mustafu Busuladžića, ubijenog zbog „verbalnog delikta“, nikako ne treba izjednačavati sa tim zločincima Francetićem i Mihajlovićem, kako ste i sami rekli, već njega treba uporediti sa Ivom Andrićem, ministrom Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj pred početak II svjetskog rata, u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta i čovjekom koji se „priklonio“ komunistima tek 1945. godine. Iako Hrvat po rođenju, rano je shvatio da je isplativo biti velikosrpski nacionalista, prvo otvoreno, a kasnije prikriveno u okviru KPJ. U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti, Andrić se kod italijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji tako da se svi isele u Tursku. U svojim romanima čitav jedan narod (Bošnjake) prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubiv što je mnogo drastičnije od prikaza drugog naroda kao nezasitih lihvara. Ako je takva osoba, zagovornik etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta, s nizom izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava, mogla postati tako priznata na ovim prostorima da su mnoge ulice i ustanove dobile njegovo ime, zašto onda ne bi i jedna škola mogla nositi ime po Mustafi Busuladžiću?

 

Uostalom, možemo li mi uopće govoriti o mogućnosti pojave revizionizma fašizma kod Bošnjaka, kada oni za razliku od Hrvata i Srba nikada nisu imali svoj nacionalni fašistički pokret? Šta uopće revizionizirati? Nije li to perfidni pokušaj izjednačavanja ili ublažavanje krivice za razne genocide iz prošlosti?

Slažem se sa vama. To je pokušaj izjednačavanja „sve tri strane“ i nametanje nepostojeće krivice.

Svi su oni isti, jedna je od teza i u današnje vrijeme. Smiju li Bošnjaci pristati na izjednačavanje uloga Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića?

Naravno da ne smiju. Novinari i historičari su najodgovorniji za plasiranje i suzbijanje takvih teza. Kada se sagledaju argumenti onda nema puno prostora za one koji tu stavljaju znak jednakosti, ali su problem upravo naši neobrazovani jugonostalgičari i ti radikalni titoisti koji ne mogu da dozvole da Bošnjacima bude Alija draži i bliži od Tita. Danas se u Srbiji uopće ne raspravlja o ulozi Slobodana Miloševića, u Hrvatskoj se vode polemike između desnice i ljevice o ulozi Josipa Broza, ali Tuđman ostaje na izvjestan način zaštićen i neprikosnoven, dok u BiH pojedini mediji i internet-portali potpunim lažima nastoje omalovažiti Aliju Izetbegovića i prikazati ga u lošem svjetlu. Zato se treba truditi da se istina o Aliji ne zanemari, pogotovo u komparaciji sa Miloševićem i Tuđmanom.

 

Neki kažu da se Alija Izetbegović idealizira, da se preuveličava njegov značaj, da se stvara od njega što nije bio itd. Brinemo li dovoljno o ostavštini prvog predsjednika Republike BiH ili brinemo prekomjerno?

Bošnjaci se ne brinu dovoljno o njegovoj ostavštini i većinom još nisu svjesni koliko značajnog lidera su imali. Kao što sam već rekao, postoji organizirana propaganda da se on prikaže u negativnom svjetlu te stoga trebamo brinuti o tome da zažive ideali koje je on imao tokom cijelog svog života. Time će se na najbolji način poraziti njegovi neprijatelji i neprijatelji svih iskrenih bh. patriota.

Jedna od teza koja se u zadnje vrijeme iznosi je to da je Izetbegović „izdajnički“ koalirao s Bobanom i Karadžićem, bez da se uzima u obzir kontekst prvih demokratskih izbora. Uostalom, ima li razlike u današnjem vremenu, jer Bošnjaci jednostavno moraju koalirati inače se ne može uspostaviti vlast?

Jedini sa kime je Izetbegović istinski bio u koaliciji je Stjepan Kljujić, dok je on bio na čelu HDZa. Karadžić i njegova SDS su imali većinsku podršku srpskog naroda i nisu se mogli izbjeći kao partneri u vlasti, ali nisu bili koalicioni partneri. Teze o koaliciji sa Bobanom i Karadžićem su potpuna laž jer se Alija nikad nije sa njima zajedno sastao. U najteže ratno doba 1993. godine Stoltenberg je pokušao doći do mirovnog rješenja sa svima njima kao akterima, što neka piskarala naknadno pokušavaju okarakterizirati kao dogovor o podjeli Bosne. Istina je, međutim, da je Alija samo uvjetno prihvatio Stoltenbergov plan čime se dokazao kao mudar političar. Prebacio je lopticu na njih dvojicu koji nisu htjeli prihvatiti te uvjete odnosno pravedne zahtjeve i pokazao Stoltenbergu i međunarodnoj zajednici ko je odgovoran za ratna razaranja. Danas se moraju praviti koalicije ali smatram da treba voditi računa o tome ko nastoji ratne ciljeve ostvariti na drugi način i biti maksimalno suzdržan prema zahtjevima takvih aktera.

Koje su aktivnosti Vašeg udruženja?

Naša osnovna uloga je dokumentiranje i afirmiranje istine o organizaciji „Mladih muslimana“, njihovim ciljevima, aktivnostima i stradanjima te nastojanje da nove generacije imaju uzor u njima. Stoga nam je vrlo važno da se i Mustafa Busuladžić i Alija izetbegović i svi ostali prikažu na objektivan i istinit način. U okviru naših brojnih aktivnosti poput predavanja, seminara, okruglih stolova, konferencija, izleta, izdavaštva i sl. istaknuo bih produkciju dva dokumentarna filma koji se bave ulogom i značajem „Mladih muslimana“, nekoliko naučnih konferencija koje su rezultirale i zbornicima radova izlagača na tim konferencijama (na teme: Bošnjaci i II svjetski rat, Genocid nad Bošnjacima 1992. – 1995., Bošnjaci u Osmanskom carstvu) te brojne humanitarne akcije poput podjele kurbanskog mesa, humanitarnih paketa, pomoći u obnovi porušenih objekata i džamija naših povratnika, kao i podršku palestinskom narodu u njihovoj pravednoj borbi za slobodu i nezavisnost.

 

 

Intervju: Edhem Bakšić, predsjednik Udruženja „Mladi muslimani“ za STAV, broj 129, godina III, Sarajevo 24.8.2017.