Iz bošnjačke perspektive: Podsjećanje na suštinu palestinskog pitanja

Arapsko-izraelski sukob je je najdugovječniji konflikt u modernoj historiji. Također, Izrael je jedina preostala kolonija zapadnog imperijalističkog svijeta koja bez obzira na genocide, zločine i otimačinu palestinske zemlje i dalje ima podršku zapada koji uprkos tome sebe smatra zaštitnikom ljudskih prava i demokratije. Zbog takvog odnosa svaka eskalacija sukoba u Palestini je lakmus papir na globalnom i lokalnom nivou za razlikovanje onih koji se rukovode interesima ili ne smiju javno iznjeti stav i onih koji su principijelno protiv svakog agresora.

Mnogo je primjera u svjetu gdje su mali narodi zadnjih desetljeća se izborili za nezavisnost na osnovu historijskog prava na domovinu i državnost, ali kad su u pitanju Palestinci očito je da se pravi izuzetak.

Pitanje stradanja Palestine nije samo muslimansko pitanje nego ispit za čovječanstvo na kojem ono uporno pada na ispitima od 1948. godine. Od tad se svijet mnogo promjenio ili se možda opet vratio u blokovsku podjelu, ali samo je patnja Palestinaca i licemjerstvo Zapada konstanta.

U našem narodu ima jedna kletva koja se odnosi na lični nivo, ali u geopolitičkom smislu može biti primjenjiva. Kao da se kletva „Da Bog da se zabavio o sebi“ ostvarila na veći dio Bošnjaka koji se se zabavili sobom, odnosno dunjalukom pa sve što se dešava izvan njihove mahale smatraju nebitnim. Svjet je odavno postao globalno selo i funkcioniše po zakonu spojenih posuda, a slični interesi naših agresora su odavno postali prostor saradnje sa cionističkim režimom.

Neko je lijepo opisao značaj jevrejskog prisustva u bosanskohercegovačkom društvu kao čurokot na ramazanskom somunu. Zbog toga i univerzalnih vrijednosti stalno moramo podsjećati na razliku između Jevreja i cionista, ali ne smijemo zaboraviti da je spašavanje Jevreja iz Sarajeva pod opsadom bio uslov Izraela Miloševićevom režimu za prodaju oružja. I dok su se sarajevski Jevreji preko aerodroma izvačili na sigurno mogli su vidjeti „svoja“ slova na ostacima granata koje su dolazile sa srpskih položaja.

I dok je Tel Aviv bio uz Beograd u isto vrijeme podrška američkih Jevreja je bila presudna da se u najvažnijim medijima Milošević predstavi kao „balkanski kasapin“ što je bio jedan od najvećih ratnih uspjeha naše diplomatije.

U međuvremenu izraelski kapital i lobi je ovladao zapadnim Mostarom i vjerovatno je imao jednu od presudnih uloga u formiranju nametnute Federalne vlade. Da, one silne čestitke na bilbordima u gradovima gdje žive Bošnjaci su bili dio šire pripreme za promjenu imidža Izraela u našem društvu što se odavno osjeti i kroz stavove ili šutnju pojedinih bošnjačkih političara i intelektualca. Ali taj imidž se ne može promijeniti, agresor je agresor, bilo da se radi o Rusiji ili Izraelu.

Piše: Sanadin Voloder

Džemaludina Latića proganja putovnica i sjećanje na zagovaranje podjele Bosne

Džemaludin Latić odgovorio je putem portala svoga brata „The Bosnia Times“, podlistka Radončićevog „Avaza“, bivšem reisul-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike. Cerić je putem društvenih mreža reagirao na Latićev tekst na istom portalu pod naslovom „Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce“. Štošta je Latić nadrobio u svojoj reakciji. I da nije iznesenih lažnih tvrdnji i kontradikcija, na ovaj bi se polupismeni uradak bilo ispod časti osvrnuti. Stoga ćemo se zadržati samo na nekoliko bisera.

Kada čovjek pukne od kibura, onda slabo kontrolira svoje misli, a još teže mu je prenijeti ih suvislo na papir. Upravo se to dogodilo Latiću senioru u ovoj reakciji na Cerićev tekst. Latić u početku teksta piše o muslimanskom i bosanskom narodu u kontekstu navodne izdaje „dinastije“ Izetbegović. Nije zgoreg napomenuti ovom ideologu (kako se sam naziva) bošnjačke stranke da prvo brka demos i etnos, a onda etnos naziva komunističkim terminom – muslimanski narod. No, da čak niti tu nije dosljedan, pokazuje nekoliko redaka dalje kada taj isti narod naziva bosanskomuslimanskim/bošnjačkim. Na kraju se teksta ipak vraća prvotnoj terminologiji. Dakle, kako ozbiljno shvatati čovjeka koji u jednom kratkom tekstu dva puta mijenja nacionalni identitet?

Zatim navodi da je odbio Aliju Izetbegovića kada je ovaj navodno od njega tražio da se „kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne obrati borcima Armije RBiH, bosanskomuslimanskom/bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima/rodoljubima, i piše kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to gotova stvar u međunarodnim krugovima“.

Ovdje samo važno napomenuti da je baš Latić u sedmičniku čiji je najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne bio objavio tekst o podjeli Bosne, i to u pravcu razmjene teritorija, pogodit ćete – od četnika okupirane teritorije za Sandžak. I to, na vlastitu inicijativu. Valjda kao ideolog, onaj „stvarni“. Volio bi Latić da ga se smatra ideologom SDA, po uzoru valjda na Gabrielle D'Anunzia ili Milu Budaka, barem Ivana Aralicu, koji su se smatrali nacionalnim književnicima – ideolozima Benita Mussolinija, Ante Pavelića i Franje Tuđmana. No, previše je svjedoka koji znaju da u SDA nije bilo niti zvaničnih niti nezvaničnih ideologa.

Jedino što stvarno jeste istina da se Alija Izetbegović stalno konsultirao i sa svojim neistomišljenicima, pa su neki, poput Latića, umislili kako su oblikovali ideologiju stranke.

 Ponosno Latić tvrdi da je Aliji Izetbegoviću za života i našoj javnosti govorio: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! Na ovoj se rečenici vidi koliko je Latić upućen. Nije se Bosna, po Owen-Stoltenbergovom planu, trebala dijeliti na tri unije, već je trebala biti transformirana u uniju triju republika. Niti to ne zna, a smatra se ideologom SDA. Kakav nepodnošljiv kibur. Da laži postaju patološke, svjedoči i njegova tvrdnja da je na podjelu rahmetli Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhameda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore... i svi su to odbijali.

Naravno, svjedoka niti jednog, Latiću treba vjerovati na riječ. Onu ideologa stranke koji ne zna ni kako se to Bosna trebala dijeliti. Teško bi se pisalo Aliji Izetbegoviću da se na savjete ovakvog „ideologa“ trebao oslanjati.

Navodeći kako je izašao iz Sarajeva 1992. i šta je radio izvan zemlje, a u pokušaju da se prikaže onime što nije bio, iznio je niz samooptužujućih činjenica. Prvo, Hasan Čengić je u julu 1992. imenovan za koordinatora logistike i došao je u Zagreb. Dotad je koordinacija nabavke svakovrsne pomoći realizirana preko Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. On tvrdi da je u Hrvatsku došao u julu. Pa kada je onda to silno radio za naoružavanje i organizaciju multinacionalne mreže za naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine? Nekoliko dana u julu 1992? Stvarno je ultrasposoban. Ili uopće nije radio to što tvrdi.

Nadalje, Latić je priznao je da je dobio putovnicu RH u doba kada mnogi Bošnjaci u Hrvatskoj, čak u njoj i rođeni, to nisu mogli niti sanjati. Putovnica ili pasoš mogu se dobiti od nadležnog ministarstva ako je ispunjen prvi uslov – državljanstvo. Neke zemlje, pa i Hrvatska, istaknutim pojedincima koji su zaslužni za njezinu promociju, odbranu, interese, nauku, kulturu i slično nagrađuje počasnim državljanstvom. Čime je to onodobni Latić, od svega 35 godina života i s objavljene dvije zbirke pjesama nabožnog karaktera te oreolom političkog zatvorenika zadužio Hrvatsku? Ili ju je tek trebao zadužiti? Naprimjer prijedlogom o zamjeni od četnika okupiranih teritorija za Sandžak. Ili današnjim brkanjem pojmova Bosanac/Bošnjak/ Musliman.

Da ga ipak proganja sjećanje na vlastito zagovaranje podjele, pokazao je optužujući Aliju Izetbegovića da je nagovarao sve živo da se prihvati podjela Bosne kroz uniju triju republika, što je bila suština Owen-Stoltenbergova plana.

Konačno, još je previše živih svjedoka koji se sjećaju kako Latić nije, po dolasku Hasana Čengića, u Zagreb otišao, dakle u julu 1992. prvim helikopterom UN-a u Sarajevo, već je u Zagrebu nastavio živjeti i uređivati sedmičnik „Ljiljan“, koji je izlazio u tom gradu. Sve do hapšenja bošnjačkih intelektualaca koja su počela u julu 1993, kada je, doduše ne helikopterom UN-a, pobjegao u Ljubljanu, s cijelom redakcijom „Ljiljana“, koji se do kraja rata izdavao u Sloveniji. Pod dirigentskom i ideološkom palicom Džemaludina Latića.

Stav.ba

Studentska konferencija o predsjedniku Aliji Izetbegoviću ''Bosna prije svega''

U koordinaciji Udruženja "Mladi muslimani", "Fonda Bošnjaci", Muzeja "Alija Izetbegović" i Fondacije "Alija Izetbegović" u četvrtak 12. oktobra u 14 sati u Gazi Husref-begovoj biblioteći bit će upriličena studentska konfeneracija o predsjedniku Aliji Izetbegoviću ''Bosna prije svega'' u povodu 20. godišnjice njegova preseljanja na Ahiret.

Na početku programa prisutnima će se obratiti prof.dr. Admir Mulaosmanović koji je bio mentor studenata u ime organizatora konferencije, a u ime porodice Bakir Izetbegović.

Moderator programa je Anes Džunuzović. Devet učesnika će izložiti svoje radove kroz tri panel diskusije.

PRVI PANEL

- Armin Žunić – Vizija u djelu ''Moj bijeg u slobodu''  

- Amina Karić – Sloboda prema djelu ''Mog bijeg u slobodu'' 

- Ahmed Šadinlija – Alija Izetbegović kao vrhovni komandant 

DRUGI PANEL

- Lamija Veladžić – Drugi o Aliji Izetbegoviću  

- Naida Redžić – Alija Izetbegović o drugom i drugačijem  

- Nermin Avdukić – Izetbegovićevo poimanje ''trećeg puta'' (blokovska podjela)

 TREĆI PANEL

- Amina Kahriman – Razmišljanja o Evropi  

- Elvedin Omerović – Alija Izetbegović problem/kritika obrazovanja u islamskom svijetu 

- Nedžma Latić – Pravda i pravo u razmišljanjima Alije Izetbegovića 

U toku programa bit će upriličena i dodjela novčanih nagrada i priznanja pobjednicima literarnog natječaja o temi: 'Ostani uspravan, kako ćeš pognute glave ispod zvijezda'' (Alija Izetbegović)

Održana prva promocija knjige Ejuba Hadžića "Čovjek snuje, Bog određuje - sjećanje mladog muslimana"

Udruženje Mladi muslimani je u ponedjeljak 21. augusta u Morića Hanu, organizovalo promociju knjige Ejuba Hadžića "Čovjek snuje, Bog određuje - sjećanje mladog muslimana", a koja je objavljena povodom 40. godišnjice "Sarajevskog procesa".

Ejub Hadžić je rođen 1925. godine u Kaknju, a veći dio svog radnog vijeka je prove u Africi gdje je radio za UN na projektima razvoja poljoprivrede. Godine 1949. je uhapšen u Zagrebu i osuđen zajedno sa ostalim pripadnicima Mladih muslimana na sedam godina zatvora.

„Ja sam danas sretan da u 98. godini doživim da se odštampa moja knjiga, moja sjećanja. Zahvalan sam Allahu na svemu i svima onima koji su učestvovali u tome. U knjizi ima naslov 'Dobrota pobjeđuje zlo'. Ja sam u mom dugom životu doživio i zlo i dobrotu. O zlu neću puno pričati. Osuđen sam bio na sedam godina zatvora samo zato što sam napisao tekst zašto je u islamu zabranjen alkohol. Od lijepih stvari posebno izdvajam događaj kad sam izašao iz zatvora i došao u Zagreb da završim fakultet, da dobijem dva potpisa koji su mi nedostajali. Kad sam ušao kod profesora i objasnio mu šta mi se desilo, on mi je objasnio da je nakon mog hapšenja dolazio jedan moja kolega da uzme taj potpis, ali on nije to prihvatio. Kasnije je vidio u medijima da sam u zatvoru i shvatio je da je pogriješio. Tad mi je rekao da je vrlo sretan da mi može dati sad potpis“, izjavio je Hadžić.

Pored navedenog on ističe jako prisan odnos sa porodicom Meniga kod koje je boravio tokom studiranja, a koji su čuvali njegovu sobu dok je bio u zatvoru i dali mu besplatan boravak da okonča školovanje.

Na promociji je, pored autora govorio profesor Mustafa Spahić koji je govorio o značaju djelovanja Mladih muslimana i podsjetio na njihove patnje u komunističkom sistemu.

„Ova knjiga je jedno živo svjedočanstvo čovjeka koji sad ima 98 godina kako život u okrilju vjere, sa osnovnom devizom kelimei-šehadetom može nadići, prevazići, sve ovodunjalučke, životne ispite, izazove, a da se ostane pri punoj svijesti, pameti, u punom integritetu i vanjskog i unutrašnjeg dijela ličnosti. Ona je posebno za mlađe generacije toliko neobična, u mislima nezamisliva, šta je mogli ne ljudi nego sistem, država, politika, raditi sa nevinih ljudi, koji nisu nikada ni jednog leptira ubili, a da su optuženi i presuđeni za terorističku djelatnost, a da se u svim presudama nikad nije navelo da su jednu državnu sijalicu razbili negdje na trgu“, kaže prof. Spahić.

On ističe da je ova knjigu poema o ženi, braku i ljubavi te da se treba čitati kao živi primjer življenja vjere kroz primjer životnog puta Ejuba i Munire čiji je brak trajao 56 godina.

Na 268 stranica knjige autor je, između ostalog, opisao svoj životni put, školovanje, rad u Africi za Ujedinjene nacije, djelovanje kroz Mlade muslimane, hapšenje, zatvor, privođenje u okviru "Sarajevskog procesa", djelovanje u Francuskoj tokom agresije na RBiH.

Anes Džunuzović, moderator promocije knjige istakao je da Hadžićeva autobiografija je vrijedan doprinos kulturi sjećanja.

„Ovu memorističku knjigu čine životna sjećanja Ejuba Hadžića, a njeno objavljivanje se poklopilo sa obilježavanjem godišnjice 'Sarajevskog procesa' kad je bio dio istrage i kada su njemu i njegovoj supruzi oduzeti pasoši zbog čega je morao otkazati angažman za UN u Mozambiku. On je uhapšen 24. maja 1949. i pušten je na slobodu na isti dan sedam godina kasnije. Osuđen je jer je napisao članak u kojem je objasnio zašto je muslimanima zabranjena svinjetina i alkohol i to ga je koštalo sedam godina robije. Ova promocija je večeras je jedinstven je svjedočimo događaju da čovjek koji ima 98 godina promovira svoju autobiografiju. Smatram da je to jedinstven primjer koji nije zabilježen“, naglašava Džunuzović.

Nakon Sarajeva, promocija će biti održana i u Kaknju u srijedu.

Mjesto održavanja promocije su prostorije Kluba prijatelja Fondacije "Muharem Berbić", odnosno dio rudnika uglja u kojem je jedan dio zatvora proveo Ejub Hadžić.

Na promociji će, pored autora, govoriti Nihad Talić, predsjednik OO "Mladi muslimani" Kakanj, Dženan Kubat, predsjednik Skupštine Udruženja "Mladi muslimani" BiH, Nizama Hadžić i mr. Alen Zečević.