Udruženje Mladi Muslimani

Šta Biblija kaže o Muhammedu a.s.

Detalji

Objavljeno četvrtak, 28 Februar 2002 16:24

Autor Ahmed Deedat

Sažetak rasprave poznatog islamskog učenjaka sa kršćanskim sveštenstvom

Papa ili Kisindžer ?

Šta Biblija kaže o Muhammedu SallAllahu alejhi ve sellem

What the Bible says about Muhammed (peace be upon him)

Prevod na bosanski jezik, bez imena izdavača i godine izdanja

Kažite vi Meni: "Šta će s vama biti ako je Kur´an od Allaha, a vi u njega nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je Kur´an od Allaha kao što su to Knjige prije njega." (Kur´an, 46:10)

Opširnije...

Poslanička navještenja

Detalji

Objavljeno četvrtak, 24 Januar 2002 16:23

Autor Rešid Hafizović

Odvažavajući se na rasvjetljavanje naslovljene teme, nipošto ne želimo kod čitaoca otvoriti dojam kako ovaj rad nastoji priopćiti nešto osobito i sasvim novo. Naprotiv, rasvjetljavajući naslovljenu temu, najiskrenije želimo predočiti čitaocu povijesni put i rast ''radosne vijesti'' o dolasku posljednjeg Božjeg Izabranika, koji je obećavan kroz sva objavljena štiva svim narodima, i koji će biti poslanik-dovršitelj svih Božjih objava i poslanstava. Sa njegovim poslanjem i Objavom koju će donijeti, ''radosna vijest'' će prispjeti svojoj punini i završnici.

Opširnije...

Je li ženi dozvoljeno da drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji i može li žena rukovoditi upravom džamije i džemata

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 12 Novembar 2018 00:00

Autor Administrator

U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.

Allahov Poslanik, a.s., bio je taj koji je u svoje vrijeme i u svojoj džamiji podučavao i usmjeravao muslimane. Nakon njegove smrti tu misiju su preuzeli ashabi. Ne nalazimo predaje o tome da je nakon života Allahovog Poslanika, a.s., postojao organizovan oblik podučavanja ili savjetovanja unutar džamijskog prostora koji su vodile žene. Ipak, postoje stotine, pa čak i hiljade hadiskih predaja koje prenose žene, a da ne govorimo o desetinama ili stotinama hadisa koji ukazuju na to da su ashabijke ili majke pravovjernih bile jedan od izvora Poslanikovog, a.s., sunneta. Naučni ambijent u kojem je muslimanka učestvovala nakon perioda poslanstva karakterističan je po tome što su muškarci hadise učili od ashabijki i tabiinki koje su prenosile sunnet Allahovog Poslanika, a.s.

Istraživačica Amal Kardaš napisala je znamenitu knjigu Uloga žene u službi hadisa u prva tri stoljeća nakon hidžre. U njoj je spomenula stručnjakinje iz oblasti hadisa iz reda tabiinki od kojih su učili najveći hadiski stručnjaci. Te hadiske stručnjakinje su: Fatima bint Malik ibn Enes, Hadidža Umm Muhammed, Zejneb bint Sulejman el-Hašimijja, Zejneb bint Sulejman ibn Ebi Džafer el-Mensur, Umm Omer es-Sekafija, Esma bint Esed ibn Furat, Sulejha bint Ebi-Nu’ajm el-Fadl ibn Dekkin, Semana bint Hamdan el-Enbarija, Abda bint Abdurrahman ibn Mus’ab. Ona navodi podatak da su znameniti autori hadiskih zbirki prenijeli veliki broj hadisa od ashabijki, r.a.:

–  Buhari je u svom Sahihu zabilježio hadise od 31 ashabijke;

–  Muslim je u svom Sahihu zabilježio hadise od 36 ashabijki;

–  Ebu Davud je u svom Sunenu zabilježio hadise od 75 ashabijki;

–  Tirmizi je u svom Sunenu zabilježio hadise od 46 ashabijki;

–  Nesa’i je u svom Sunenu zabilježio hadise od 65 ashabijki i

–  Ibn Madže u svom Sunenu zabilježio je hadise od 60 ashabijki.

Na osnovu navedenog Amal Kardaš konstatuje:

„Broj predaja od žena smanjio se tek nakon smrti svih majki pravovjernih, r.a. Za vrijeme njihova života mnoge žene su ih često posjećivale jer su predstavljale sigurno utočište svima njima koje su tragale za naukom. Također je prenošenje hadisa od žena djelimično opadalo odlaskom onih ranijih generacija ashaba koji su duže poživjeli, poput Enesa, Abdullaha ibn Ebi Evfa, Ibn Omera i drugih.“[1]

Pojava koju je ova istraživačica uočila desila se kao posljedica nazadovanja islamske civilizacije. Možda se to dogodilo uporedo sa zabranom pristupa žena džamijama u mnogim mjestima, i to uprkos brojnim podacima o istaknutim ženama tog zlatnog perioda koji ukazuju na važnost uloge žene u izučavanju nauke i podučavanju.
Ukratko, ne postoji dokaz da se ženi može zabraniti držanje naučnih predavanja muškarcima i ženama u džamiji. Naprotiv, historija nam dokazuje da je aktivnost žene na naučnom polju bila direktno vezana za procvat islamske civilizacije i islamskih nauka, bilo da je riječ o prenošenju ili tumačenju znanja.

Može li žena rukovoditi upravom džamije i džemata ili biti na čelu komisija koje upravljaju njima?

U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.

Evropsko vijeće za fetve i istraživanja objavilo je studiju prof. dr. Alija Muhjiddina Karadagija Žena – politički i društveni aktivizam, u kojem je naširoko raspravljano o mišljenjima koja dozvoljavaju ili zabranjuju ženi izvršavanje rukovodeće funkcije. Autor o ovome kaže:

„Sklon sam mišljenju da je osnova u ovom pitanju međusobno upotpunjavanje dijeljenjem uloga između muškarca i žene, s tim da se ne stječe dojam da je uloga jednog od njih manje bitna od uloge drugoga. Naprimjer, opstanak čovječanstva uslovljen je ženinom trudnoćom, rađanjem i brigom o porodici, što i jeste u osnovi najveće uloge na ovome i onome svijetu, a to je uloga odgajanja i obrazovanja novih generacija… Čuvajući ovu blagoslovljenu i veliku ulogu, žena ima pravo na politički angažman i preuzimanje rukovodećih pozicija – osim uloge vrhovnog vjerskog lidera – ukoliko se ispune sljedeći uslovi:

1. Postojanje šerijatski odgovarajućeg ambijenta koji svojom vanjštinom ne dozvoljava da se dese šerijatski prijestupi i prekrše šerijatske zabrane, poput zabranjenog osamljivanja ili pogleda, i slično;

2. Žena koja želi rukovodeći položaj mora se pridržavati šerijatskih normi, tj. islamskih vrijednosti i bontona, kao i islamskog načina odijevanja;

3. Obavljanje rukovodećih uloga i njen politički angažman ne bi smjeli biti na štetu njene djece i porodice. Drugim riječima, najvažnija uloga žene je odgoj novih generacija, kao i osiguravanje doma i sigurnosti za sebe, svoga muža i porodicu.

Ukoliko angažman žene bude u koliziji s ovom osnovnom i temeljnom ulogom, po meni, ona će postati zabranjena. Slijedeći navedene šerijatske uslove, po mom mišljenju, ženi je dozvoljen politički angažman, kao i preuzimanje rukovodećih pozicija koje odgovaraju njenoj prirodi i fizičkoj strukturi, s tim da čak neke odgojno-obrazovne pozicije više priliče ženi nego muškarcu.“ [2]

Pitanje o kojem ovdje raspravljamo, tj. o ženi na rukovodećim pozicijama, u upravnim strukturama islamskih organizacija i džemata, nižeg je ranga od političkih, ministarskih i sudskih položaja za koje šejh Karadagi, nakon pomne analize, potvrđuje da su dozvoljeni. Upravo činjenica da je učešće žene u rukovođenju dozvoljeno pruža mogućnost muslimanskim zajednicama da se okoriste sposobnostima te humanitarnim i da‘vetskim djelovanjem muslimanke.

Zaključci [3]

Na kraju ovog istraživanja možemo izaći s jednim brojem, ako Bog da, korisnih zaključaka, koje ćemo sažeto prikazati kroz nekoliko tačaka:

1. Zabrana ženama pristupa džamiji neprihvatljiva je praksa, koja u velikoj mjeri šteti islamu uopšteno. Dakle, neophodno je da se muslimanka vrati u džamiju i nije dozvoljeno da joj se to zabranjuje, bilo pojedinačno ili kolektivno;

2. Tekstovi Časnog Kur’ana i plemeniti sunnet potvrđuju da muslimani, kako muškarci tako i žene, trebaju dolaziti u džamiju, spominjati Allaha i obavljati namaz u njoj, jer su ashabijke, r.a., bile dio džamijskog ambijenta i njegovih naučnih, socijalnih i ibadetskih aktivnosti;

3. Izjava Aiše, r.a., u kojoj kaže:„Daje Allahov Poslanik, a.s., doživio ovo šta su žene počele provoditi, zabranio bi im dolazak (tj. u džamiju)“ odnosi se na princip prevencije u vanrednim okolnostima u njenom vremenu i nema za cilj da se poništi osnovna dozvola ili pohvalnost tog čina;

4. Ženi se u ovome vremenu treba omogućiti da napreduje ka dobru, a nikako je u tome ne treba sprečavati. Prema tome, sve puteve koji ženi omogućavaju da dolazi u džamiju treba olakšati, a sve prepreke otkloniti kako bi se ostvarila izvorna uloga džamije u islamu;

5. Hadis koji prenosi Ummu Humejd, a koji govori o tome da je namaz žene u njenoj kući bolji od namaza u džamiji, jeste vid ličnog savjeta za rješavanje vlastitog bračnog problema i nema za cilj formulisanje zakona koji će se odnositi na svaku muslimanku;

6. Hadis koji prenosi Fatima, r.a.: „Da je ne vidi muškarac…“ i svi ostali hadisi koji dolaze u tom kontekstu su slabi na osnovu lanca prenosilaca, a i samog teksta i značenja;

7. Nije prihvatljivo da žena dolazi u džemiju na račun njenih obaveza koje su sa šerijatskog stanovišta prioritetnije – prema njenoj porodici i djeci. Isto tako, obaveza muža jeste da potpomogne svoju suprugu, ali da pritom ni on ne zanemaruje svoje šerijatski prioritetnije obaveze. Ovo su pitanja koja zahtijevaju balansiran i razborit pristup;

8. Projektovanje džamija koje podrazumijeva da se žene izoluju u uskim prostorijama i da ulaze na posebne ulaze u džamiju daje jasan dojam posjetiocima nemuslimanima, kao i mladima – da islam marginalizira ili izoluje ženu. Stoga bi se ovaj način projektovanja trebao promijeniti;

9. Džamija u vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., bila je otvorenog tipa, pa su se muškarci redali u safovima koji počinju nakon imama, dok su safovi žena počinjali od kraja džamije. U prostoriji nije bilo zidova ili zavjesa, iako ih je bilo moguće postaviti;

10. Žene su za vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., i nakon njega mogle vidjeti imama u istoj prostoriji, što im je pomagalo u učenju, interakciji i koncentraciji, pa čak i boljem pamćenju kur’anskog sadržaja praćenjem imamovog učenja;

11. Hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Najbolji safovi muškaraca su prvi, a najgori zadnji, dok su najbolji safovi žena zadnji, a najbolji prvi“ može samo ukazati na vrijednost ranog dolaska u džamiju i on je vezan za historijski detalj gdje siromaštvo ashaba nije dozvoljavalo posjedovanje duge odjeće koja bi bila dovoljna za potpuno pokrivanje prilikom obavljanja sedžde;

12. Prolazak žene ispred muškarca koji klanja ne prekida njegov namaz niti ga treba ponoviti. Hadis koji se prenosi o ovom pitanju, a ima potpuno suprotno značenje, Aiša, r.a., Majka vjernika, odbacila je na osnovu vlastitog poznavanja Poslanikovog, a.s., sunneta;

13. Djeca se mogu poredati u posebne safove u džamiji i oni među njima koji dobro uče Kur’an mogu predvoditi namaz. Odrasla osoba može usmjeravati dijete tokom namaza, za što postoji utemeljenje u sunnetu Allahovog Poslanika, a.s.;

14. Običaj pojedinih muslimanskih zajednica da zabranjuju djeci dolazak u džamiju jasno se kosi s Poslanikovim, a.s., sunnetom;

15. U osnovi, džamijska vrata su zajednička i za muškarce i za žene, i preče je, u ovo vrijeme, da budu otvorena za sve – i muškarce i žene – čak ako bi prilike zahtijevale da postoje dodatna vrata posebno za žene;

16. Zabranjeno je da se muškarci ružno obraćaju ženama ili da se grubo odnose prema njima ukoliko uđu kroz, kako ih nazivaju, „muška vrata“, kao što to imamo priliku vidjeti danas;

17. Poslanikov, a.s., sunnet u njegovoj džamiji ukazuje nam na normalan odnos muškaraca i žena u džamiji u pogledu raznih vjerskih i društvenih pitanja, a prema određenim pojedinačnim prekoračenjima pojedinih muškaraca ili žena postupalo se sa savjetom i upozorenjima, bez ikakve promjene u samoj konstrukciji džamije;

18. U hadisima koji govore o džamiji bez imalo ustručavanja se navodi ljepota žene – opisuje se njeno lice, put, tamnilo obraza, spljoštenost nosa ili njegova dužina, a sve to ukazuje na granice normalnog odnosa muškaraca i žena u džamijskom prostoru;

19. Ne propisuje se posebna odjeća za ženu u namazu ili u džamiji, osim šerijatski prihvatljive nošnje (hidžaba), i jedino pooštravanje koje se odnosilo na specifičnost džamije bila je Poslanikova, a.s., zabrana prekomjernog mirisanja;

20. U islamskom pravu ustaljeno je mišljenje da žena – za razliku od muškarca – nije obavezna prisustvovati džumi i namazima u džematu, ali da je pohvalno da dođe na džuma-namaz i namaze u džematu ako ne postoji prepreka koja će je u tome spriječiti;

21. Za vrijeme menstrualnog ciklusa ženi je dozvoljeno da ulazi u džamiju, boravi u njoj, uči Kur’an i obavlja mnoge druge dozvoljene radnje, osim namaza;

22. Ženino predvođenje drugih žena u namazu je legitiman čin. U tom slučaju žena će za njih učiti ezan i ikamet. A hadis „neka žena ne predvodi namaz“ je slab;

23. Nije ispravno da žena predvodi muškarce u namazu u džamiji, a u predajama nalazimo da joj je dozvoljeno predvoditi ukućane u kućnom prostoru za namaz, ali shodno specifičnim okolnostima vezanim za ženu i njene ukućane;

24. Žena može prisustvovati društvenim, humanitarnim i razonodnim aktivnostima u džamiji i to u društvu osoba s kojima ne može stupiti u brak (drugim ženama ili svojim mahremima);

25. Muslimanki je dozvoljeno da boravi u itikafu u džamiji i posjećuje osobu koja boravi u itikafu;

26. Dozvoljeno je da žena drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji;

27. Dozvoljeno je da žena predvodi džamijsku upravu i da bude član izvršnih i humanitarnih komisija, bilo da je riječ o imenovanju ili izboru.

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam Muhammedu, a.s., njegovoj časnoj porodici i ashabima.

____________________________________________________________________________

1. Amal Kardaš bint Husejn, Devrul-mer’eti fi hidmetil-hadisi fil-kurunis-selase- til-ula, Kitabul-umme, Merkezul-buhusi ved-dirasati bi vizaretil-evkaf veš-šu’un el-islamije bi devleti Katar, broj 70, 1999.

2. Ali Karadagi, El-Mer’etu vel-mušareke es-sijasije ved-dimukratije: Dirasetun fil-fikhi vel-fikris-sijasijji el-islamijji, dostupno na: www.e-cfr.org/ar/bo/22.doc.

3. Navedeni zaključci predstavljaju posljednji dio studije “Žene u džamiji u kontekstu šerijatskih tekstova i njegovih intencija” profesora Jassera Aude u kome, nakon što je prethodno osvijetlio ključne segmente u odnosu na predmet studije, nudi zaključke i preporuke praktične prirode.

______________________

Tekst je  deo poglavlja knjige “Žena u džamiji; prilozi za razumijevanje njene pozicije, uloge i doprinosa”.

Piše: Jasser Auda 
Prijevod s arapskog: Nazif Horozović 

Koja je svrha turbeta – sjećanje na umrle ili paganstvo

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 06 Avgust 2018 00:00

Autor Administrator

U periodu turske vladavine u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu nastao je jedan čitav niz građevina koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhitekturu. One su za nas interesantne kako sa aspekta svoje istoričnosti tako i sa svoje arhitektonske vrijednosti. Mnogi od objekata ove vrste spadaju u kulturno nasljeđe naših krajeva, iako ih je, nažalost, ogroman broj uništen.

Najveća šteta je u tome što nije obračena pažnja ni na one najvrednije i najstarije objekte čije bi proučavanje dalo nove važne podatke za potpunije upoznavanje kulturne i političke prošlosti naših krajeva. Slična sudbina je zadesila i sakralne objekte i sakralnu arhitekturu.

Građevine koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhi-tekturu jesu turbeta. Sama riječ turbe je turskog porijekla, a znači grob, grobnica, mauzolej. Arapski naziv turbetun, takođe, ima isto značenje. Turbeta su podizana i građena gazijama, šehidima, uglednim i učenim ljudima, ljudima koji su iza svoje smrti ostavili neki hajr (dobro djelo), pobožnim ljudima i sl.

Na području opštine Busovača nalaze se tri turbeta za koja je utvrđeno da nisu mlađa od 17. stoljeća.

Prvi objekat, koji čemo ovdje opisati lociran je u mjestu zvanom Podturbe (Ciglana) na oko 1 do 1,5 km od grada sa lijeve strane ceste Busovača – Kaonik. Turbe je četvrtastog oblika. Dvije strane zidova su sagrađene od čerpiča a druge dvije od drvenih greda.

Krov turbeta je sagrađen od lijepo tesanih dasaka (šindre) na vrh koga se nalazi alem sa polumjesecom i petokrakom u sredini. Turbe su prije nekoliko godina obnovili vrijedni pojedinci iz Busovače i njegovu konstrukciju sačuvali od potpune propasti.

U turbetu su izgrađena dva paralelno postavljena mezara povrh kojih su nišani osrednjih dimenzija s jedva čitljivim arapskim natpisima, u posljednje vrijeme obnovljeni tušem. Na jednom nišanu koji završava derviškim kaukom iz gotovo izlizanih tekstova može se pročitati da je na tom mjestu pokopan Busovljanin Abdul-Mumin Šljivić (datum je nečitljiv). Na drugom nišanu koji završava u obliku saruka mogu se razaznati riječi: “On (Allah) je vječan…“

Drugo turbe locirano je usred muslimanskog groblja u selu Grablje pored same desne strane ceste Busovača – Zenica. Građeno je od drveta na niskoj kamenoj osnovi. Unutar njegovog četvrtastog prostora izgrađena su dva mezara prekrivena drvenim sanducima. Iznad glava pokopanih postavljeni su veliki nišani (140x27x23) pri vrhu, sa završecima oblikovanim u formi turbana. Na jednom od njih plastično je izbočen povijen mač, znak koji pokazuje da je tu ukopan šehid – gazija. Drugi nišan ima na vrhu karakteristično udubljenje, koji elemenat je primjenjivan kao oznaka za vidovitog, učenog čovjeka (dobri – kako to muslimani nazivaju). Sa strane je vidljiva izbočina nedovoljno jasni i čitljivi.

Treće turbe je “Šejh – Sulejmanovo turbe“ kako ga nazivaju stanovnici okolnih mjesta, locirano na lokalitetu Podvode ili Podbare udaljeno oko 1 km od sela Hozanovići. Turbe je dugo 5,5, široko 4, a  visoko 2 metra. Slično je turbetu u Grabljama sa velikim nišanima. Uzglavni nišan ima veliki turban, a ukrašen je mačem i osmerostranom rozetom. Iz nejasnog natpisa može se razaznati da je građeno 1266. godine po Hidžri, tj. 1849/1850. godine.

Sva tri turbeta su dobro očuvana i osposobljena za razgledanje. Vrlo slabo su posjećivana izuzev onog u Grabljama gdje mnogi prolaznici zastaju da bi ostavili koji sitni novčić i proučili dovu za sreću.

Posjeta turbeta uopšte uobičajena je kod muslimanskog stanovništva. Ona se danas uglavnom odvija individualno i to samo pojedinim turbetima, a nekada su posjete bile kolektivne i organizovane. Ovo ističemo u namjeri da upozorimo na smisao i značaj posjete turbetima.

Obzirom da su turbeta građana i podizana osobama koje su za svoga života služile kao dobar i koristan primjer drugim ljudima, željelo se posjećivanjem i izgradnjom turbeta ovjekovječiti uspomena na njih i njihov koristan život. Posjetama su ljudi evocirali uspomene na njih, nadahnjivali se, učile im se dove i sl. Međutim, danas je posjeta turbetima, čini nam se, izgubila taj smisao kod nekih posjetilaca. Uprkos napretku nauke i znanosti, razvoju društva i svijesti, ima pojedinaca koji potisnuti nekom svojom nevoljom posezaju ka traženju pomoći posjećivanjem turbeta.

Moramo odmah naglasiti da je posjeta turbeta sa tim ciljem protivna islamskom određenju čovjeka i islamu uopšte. Islamsko određenje čovjeka je da je on biće koga je stvorio Allah dž. š. iz niza elemenata koji se nalaze u zemlji i od duše. Sa smrću materija (tijelo) se ponovo pretvara u zemlju, a jedino duša ostaje vječna i njeno boravište nije određeno mjestom ni vremenom. Prema tome, osim poštovanja prema umrloj osobi nema nikakve važnosti kako će tijelo (materija koja će ubrzo postati zemlja) biti sahranjeno. Dakle, bilo kakvo tražnje pomoći kod turbeta nije islamski osnovano, dapače protivno mu je.

Iz svega ovoga možemo izvući slijedeći zaključak.

Za razliku od sakralnih objekata (džamije, mesdžidi) koji su neophodni za ostvarenje istinskog života i islamu, turbeta su odigrala negativnu ulogu na razvoj islamske misli i pravilnog odnosa prema islamu. Posjeta turbetima i danas nekim pojedincima predstavlja jedinu vezu sa islamom, ako je to uopšte ikakva veza. Za nas su turbeta značajna jedino sa svog istorijskog, a djelimično i arhitektonskog stanovišta, jer služe kao dokumenta za bolje upoznavanje naše kulturne i istorijske prošlosti.

Uzgred, napomenimo da je pojava turbeta, masovna i učestala individualna posjeta istim, posebno u cilju traženja pomoći jedan je od niza razloga dekadence islama. U Saudijskoj Arabiji su se jedno vrijeme masovno počela graditi turbeta i umjesto Kur’anu i islamu ljudi su se počeli okretati mrtvima, što je zaista daleko od izvornog islama.

______________________________________

Piše: Husnija Neslanović (tekst je objavljen pod nazivom Tri turbeta u časopisu Islamska misao 1980. godine)
Priredio: Resul Mehmedović
IZBOR: Dialogos.ba (https://dialogos.ba/2018/08/04/koja-je-svrha-turbeta-sjecanje-na-umrle-ili-paganstvo/)