Arapsko proljeće i razočarenje »političkim islamom«

  • Štampa
Detalji
Objavljeno petak, 20 Juli 2018 00:00
Autor Administrator

 

Tradicionalni temelji političkog islama

Islam je oduvijek ima političke implikacije unutar svojih temelja. Međutim, ono što se obično shvata kao politički islam i njegov sinonim islamizam je specifična savremena interpretacija islama. Ona ima svoje korijene u društvenim sukobima: uspostavljanje autokratskih monarhija u novim nezavisnim arapskim zemljama 1950-ih i 1960-ih izazvalo je zahtjeve socijalne pravde koji ti režimi nisu ispunili (Hourani 2005: 373-458). Stanovništvo je imalo dva raspoloživa sredstva za izražavanje nezadovoljstva.

Prvo je ideologija savremenog političkog islama. Od kraja 19. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća, učenjaci kao što su Jamal al-Din al-Afghani, Muhammed Abduhu, Abul ‘Ala Mawdudi i Sayyid Qutb propisuju temeljno preoblikovanje islama kao autentične baze osnaženih arapskih društava glede zapadnog imperijalizma – islam je rješenje za političke i društvene probleme (Jamal al-Din al-Afghani 2003; Abduhu 1966, al-Maqwdudi 1955, Qutb 2007). Druga je ideologija arapskog socijalizma. Intelektualci poput Michela Aflaqa i Salah al-Dina al-Bitara razvili su arapsku verziju tradicionalnih socijalističkih ideja kao istinskih temelja arapskih društava kako bi se suočili s političkim i društvenim zahtjevima za moći i pravdom protiv imperijalizma i kapitalizma. Baathova je stranka, na primjer, kasnije postala jedna od najutjecajnijih organizacija, a egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser kao najutjecajniji zagovornik arapskog socijalizma (al-Husri 1976; Dawisa 2005).

Arapski socijalizam postao je dominantan diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Kao egalitarna ideologija, bila je atraktivna i za opću populaciju, ali i za mlade i ambiciozne muškarce iz siromašnijih porodica, koji su često tražili način za uspinanje na društvenoj  ljestvici, obično preko vojne karijere kao oficiri. Kao posljedica toga, mladi oficiri koji su tvrdili da predstavljaju srž arapskog socijalizma, izvodili su razne vojne udare protiv monarhija. To je bio slučaj u Iraku, Siriji i Egiptu (Libiji, op. prev.). U Alžiru je arapski socijalizam došao na vlast i postigao nezavisnost pod vodstvom socijalističkog Front de Libération Nationale (FLN). Za Palestince, Fatahova socijalistička ideologija bila je neosporna (Hourani 2005: 401-415, Fisk 2006: 181-183).

Međutim, tokom ovih godina, ti čelnici i socijalističke stranke ne samo da nisu mogli zadovoljiti zahtjeve svojih građana, već su, također, sve više i više postajali autokratski. Kako je legitimnost opadala, režimi su sve više i više ovisili o velikoj mreži obavještajnih službi, koji su morali duboko prodrijeti u društvo. Socijalističke arapske države postale su tzv. mukhabarat (arapski izraz koji znači obavještajna služba). Društvo je pomno promatrano i javno mišljenje o društvenim i političkim pitanjima bilo je zabranjeno, jedino preostalo i dostupno sredstvo izražavanja nezadovoljstva, osim diskreditiranog arapskog socijalizma, bio je politički islam. Politički islam postao je monopol izražavanja društvenog i političkog nezadovoljstva. Nada za ispunjenje političke i socijalne pravde bili su pretežno povezani s političkim islamom: Muslimansko bratstvo u Egiptu, Siriji i Jordanu; Hamas u Palestini; Front Islamique du Salut (FIS) u Alžiru; ali i al-Qaede, kao naoružani pan-arapski sudionik, bili su uzrokom da politički islam krene u pravcu džihada. Od 1970. pa nadalje, ove stranke i skupine sve su popularnije, a time i njihova sposobnost da utječu na političku i društvenu svakodnevnicu na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Dakle, politički islam naslijedio je monopol na izražavanje (Kepel 2002: 43-105).

U posljednjih nekoliko godina, percipiranje utjecaja političkog islama u globalnoj politici znatno je poraslo, počevši od Arapskog proljeća, kao i zbog vojne moći tzv. Islamske države Iraka i Sirije. Međutim, istodobno, ova kretanja također mogu ukazivati na određena preoblikovanja političkog islama, koji je, zapravo, uništio svoje tradicionalne temelje i stoga može dovesti do njegovog daljnjeg pada.

Nova promišljanja o arapskoj državi

17. decembra 2010. hiljade Tunižana spontano je izašlo na ulice da prostuje protiv  vlade nakon samospaljivanja mladog Mohameda Bouazizija. Uspješno svrgavanje autokratskog predsjednika Zine el-Abidina Ben Alija i masovni protesti potaknuli su narod u Egiptu protiv Hosnija Mubaraka. Obje manifestacije javnog ogorčenja završila su uspješno – svrgavanjem diktatora.

Slijedeći ove događaje, kolektivni osjećaj olakšanja preplavio je Sjevernu Afriku i Bliski istok, pojedinci su mogli mirno iražavavati svoje zahtjeve izvan bilo koje stranke ili ideologije i time uspjeti protiv svemoćne države. Drugim riječima, uspješni protesti u Egiptu i Tunisu pružili su ljudima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku novi načinima izražavanja nezadovoljstva pred državom: građanski javni protest. Dakle, politička paradigma se modernizirala; nije građanin taj koji služi državi, već je građanin stvarni razlog postojanja države.

Međutim, kako su masovne demonstracije u Libiji i Siriji dovele do građanskih ratova, izvorni zamah političke nade, koji je bio obilježen Arapskim proljećem, već je izazvao sumnje da je zabluda. Iako se politički razvoj Tunisa u 2014. godini pokazao povoljnim za većinu stanovništva, bili su zasjenjeni određenim političkom razočarenju. Prvo, masovni protesti u Libiji i Jemenu percipiraju se kao manifestacija građanskog društva koje se pojavljuje, no, trebali bi ih tretirati kao dio posebnih sektaških ili regionalnih interesa. Dakle, protesti u Jemenu uspjeli su samo promijeniti imena svojih vođa; protesti u Libiji doveli su do dezintegracije Libije i pojave desetaka dominantno islamskih milicija.

Nadalje, protesti u Siriji doveli su do potpunog rata. Kako se rat nastavlja, situacija postaje sve teža i izvorni društveni sukob pretvoren je u bojno polje za različite oružane frakcije, uglavnom strane, islamstičkih i drugih ciljeva, kojima nije cilj bolja budućnost Sirije, već nešto drugo. Konačno, svrgavanje novoizabranog predsjednika Mohameda Morsija, člana Muslimanskog bratstva zbog autokratskih tendencija, i njegova zamjena vrhovnim vojnim vođom Abdel Fatahom as-Sisijem, dala je utisak da je ono što se dešavalo tokom Arapskog proljeća, zapravo bio samo neuspjeli eksperiment slobodeunaprijed osuđen na propast.

Slijedom toga, može se reći da smo svjedoci nastanka Arapske zime (Spencer 2012; Spencer 2014) ili islamističkog proljeća (Dergham 2012) prije izvlačenja bilo kakvog pozitivnog zaključka o političkoj budućnosti regije. Ipak, val protesta u Tunisu i Egiptu koji su već bili rekonfigurirali političke temelje na način koji ne favorizira politički islam: oni su MENA-i (Bliskoistočnoj i sjevernoafričkoj regiji) pružili novu paradigmu za potraživanje političkih i društvenih zahtjeva jednostavnim građanskim sredstvima. Oni nadilaze bilo kakve etničke ili vjerske pripadnosti, i izvan su arapskog socijalizma i političkog islama. Ovi su protesti pružili ljudima potpuno novi ideološki prostor koji ne samo da nadilazi političke, vjerske i etničke pripadnosti, već je otvorio i cijeli niz novih ideja koje čekaju na zaoštravanje i izražavanje. Tako, jedna važna ostavština Arapskog proljeća je prva pojava nečega što bi se moglo nazvati arapsko građansko društvo.

Arapsko proljeće je čak stiglo do ratom razorenog Alžira. Prolazeći kroz ogromno dug i brutalan rat oslobođenja, kao i vrlo krvavi građanski rat devedesetih godina, činilo se da je zemlja sita revolucija (Fisk 2006: 631-719). U isto vrijeme, Alžir je izgledalo više nego zrelo za revoluciju nakon desetljeća autokratske vladavine Front de Libération Nationale (FLN). Dok je elita zemlje profitirala ogromnom količinom prirodnih resursa, ostala je gluha na zahtjeve nevjerovatno siromašne populacije. Slijedom toga, nakon što su svjedočili uspjehu svojih susjeda da se riješe diktatora, održane su se masovne demonstracije od 2010. do 2012., režim ih je brutalno ugušio (‘Alžir’ 2012). Ipak, kada je star i teško bolestan predsjednik Abdel Aziz Bouteflika proglašen novoizabranim predsjednikom za četvrti mandat 2014. godine, opet su iazvali gnjevne reakcije javnosti. Za razliku od osamdesetih i devedesetih godina, politički islam, čini se, nije profitirao od ovakvih političkih ogorčenja, već protestni pokret pod nazivom Barakat (alžirski arapski, što znači “dovoljno”). Što jasno ukazuje na građansko društvo u nastajanju(Mouloudj 2014).

Piše: Maximilian Lakitch (Islamic State, the Arab Spring, and the Disenchantment with Political Islam)

S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Bilješke:

  • al-Din al-Afghani, J. (2003). ‘Islamic Union’, in Gettlemann, M. and Schaar, S. (ed.) The Middle East and Islamic World Reader. New York: Grove Press
  • al-Husri, S. (1976). ‘Muslim Unity and Arab Unity’, in Haim S. (ed.) Arab Nationalism: An Anthology. California: University of California Press
  • Dergham, R. (2012). ‘Fears of the Arab Spring Becoming an “Islamist Spring”’. The World Post. 20 January 2012. http://www.huffingtonpost.com/raghida-dergham/fears-ofthe-arab-spring-_b_1219834.html [25 Aug 2014]
  • Fisk, R. (2006). The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East.
    London et al.: Harper Perennial
  • Hourani, A. (2005): A History of the Arab Peoples. London: Faber and Faber
  • Kepel, G. (2003). Jihad: The Trial of Political Islam. Londres: Belknap Press
  • Mawdūdī, A. (1955). Islamic Law and Constitution. Karachi: Jamaat-e-Islami
  • Mouloudj, M. (2014). ‘Né dans le sillage de l’opposition à un 4e mandat pour
    Bouteflika: Où est passé le mouvement Barakat ?’. Liberté Algerie. 27 July 2014. http:/www.liberte-algerie.com/ dossiers/o-est-passe-le-mouvement-barakat-ne-dans-le-sillage-de-l-opposition-a-un-
    4e-mandat-pour-bouteflika-225735 [4 Sep 2014]
  • Quṭb, S. (2007). Milestones, Chicago, IL: Kazi Publications
  • Roberts, N. (2014). ‘The (non) Islamic State: Abu Bakr al-Baghdadi and the Challenge
    of Islamic Illiteracy’.The Middle East Monitor. 31 July 2014. https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/13144-the-non-islamic-state-abu-bakr-albaghdadi-
    and-the-challenge-of-islamic-illiteracy [4 Sep 2014]
  • Spencer R. (2012). ‘Middle East review of 2012: the Arab Winter’. The Telegraph. 31 December 2012. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/9753123/ Middle-East-review-of-2012-the-Arab-Winter.html [25 Aug 2014].
    Spencer, R. (2014). Arab Winter Comes to America: The Truth About the War We’re In. Washington, D.C.: Regnery Publishing

_________________________________________________

Piše: RESUL MEHMEDOVIĆ

Izvor: DIALOGOS.BA  -  https://dialogos.ba/2018/07/19/arapsko-proljece-i-razocarenje-politickim-islamom/