Arapsko proljeće i razočarenje »političkim islamom«
- Detalji
- Objavljeno petak, 20 Juli 2018 00:00
- Autor Administrator
Tradicionalni temelji političkog islama
Islam je oduvijek ima političke implikacije unutar svojih temelja. Međutim, ono što se obično shvata kao politički islam i njegov sinonim islamizam je specifična savremena interpretacija islama. Ona ima svoje korijene u društvenim sukobima: uspostavljanje autokratskih monarhija u novim nezavisnim arapskim zemljama 1950-ih i 1960-ih izazvalo je zahtjeve socijalne pravde koji ti režimi nisu ispunili (Hourani 2005: 373-458). Stanovništvo je imalo dva raspoloživa sredstva za izražavanje nezadovoljstva.
Prvo je ideologija savremenog političkog islama. Od kraja 19. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća, učenjaci kao što su Jamal al-Din al-Afghani, Muhammed Abduhu, Abul ‘Ala Mawdudi i Sayyid Qutb propisuju temeljno preoblikovanje islama kao autentične baze osnaženih arapskih društava glede zapadnog imperijalizma – islam je rješenje za političke i društvene probleme (Jamal al-Din al-Afghani 2003; Abduhu 1966, al-Maqwdudi 1955, Qutb 2007). Druga je ideologija arapskog socijalizma. Intelektualci poput Michela Aflaqa i Salah al-Dina al-Bitara razvili su arapsku verziju tradicionalnih socijalističkih ideja kao istinskih temelja arapskih društava kako bi se suočili s političkim i društvenim zahtjevima za moći i pravdom protiv imperijalizma i kapitalizma. Baathova je stranka, na primjer, kasnije postala jedna od najutjecajnijih organizacija, a egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser kao najutjecajniji zagovornik arapskog socijalizma (al-Husri 1976; Dawisa 2005).
Arapski socijalizam postao je dominantan diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Kao egalitarna ideologija, bila je atraktivna i za opću populaciju, ali i za mlade i ambiciozne muškarce iz siromašnijih porodica, koji su često tražili način za uspinanje na društvenoj ljestvici, obično preko vojne karijere kao oficiri. Kao posljedica toga, mladi oficiri koji su tvrdili da predstavljaju srž arapskog socijalizma, izvodili su razne vojne udare protiv monarhija. To je bio slučaj u Iraku, Siriji i Egiptu (Libiji, op. prev.). U Alžiru je arapski socijalizam došao na vlast i postigao nezavisnost pod vodstvom socijalističkog Front de Libération Nationale (FLN). Za Palestince, Fatahova socijalistička ideologija bila je neosporna (Hourani 2005: 401-415, Fisk 2006: 181-183).
Međutim, tokom ovih godina, ti čelnici i socijalističke stranke ne samo da nisu mogli zadovoljiti zahtjeve svojih građana, već su, također, sve više i više postajali autokratski. Kako je legitimnost opadala, režimi su sve više i više ovisili o velikoj mreži obavještajnih službi, koji su morali duboko prodrijeti u društvo. Socijalističke arapske države postale su tzv. mukhabarat (arapski izraz koji znači obavještajna služba). Društvo je pomno promatrano i javno mišljenje o društvenim i političkim pitanjima bilo je zabranjeno, jedino preostalo i dostupno sredstvo izražavanja nezadovoljstva, osim diskreditiranog arapskog socijalizma, bio je politički islam. Politički islam postao je monopol izražavanja društvenog i političkog nezadovoljstva. Nada za ispunjenje političke i socijalne pravde bili su pretežno povezani s političkim islamom: Muslimansko bratstvo u Egiptu, Siriji i Jordanu; Hamas u Palestini; Front Islamique du Salut (FIS) u Alžiru; ali i al-Qaede, kao naoružani pan-arapski sudionik, bili su uzrokom da politički islam krene u pravcu džihada. Od 1970. pa nadalje, ove stranke i skupine sve su popularnije, a time i njihova sposobnost da utječu na političku i društvenu svakodnevnicu na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Dakle, politički islam naslijedio je monopol na izražavanje (Kepel 2002: 43-105).
U posljednjih nekoliko godina, percipiranje utjecaja političkog islama u globalnoj politici znatno je poraslo, počevši od Arapskog proljeća, kao i zbog vojne moći tzv. Islamske države Iraka i Sirije. Međutim, istodobno, ova kretanja također mogu ukazivati na određena preoblikovanja političkog islama, koji je, zapravo, uništio svoje tradicionalne temelje i stoga može dovesti do njegovog daljnjeg pada.
Nova promišljanja o arapskoj državi
17. decembra 2010. hiljade Tunižana spontano je izašlo na ulice da prostuje protiv vlade nakon samospaljivanja mladog Mohameda Bouazizija. Uspješno svrgavanje autokratskog predsjednika Zine el-Abidina Ben Alija i masovni protesti potaknuli su narod u Egiptu protiv Hosnija Mubaraka. Obje manifestacije javnog ogorčenja završila su uspješno – svrgavanjem diktatora.
Slijedeći ove događaje, kolektivni osjećaj olakšanja preplavio je Sjevernu Afriku i Bliski istok, pojedinci su mogli mirno iražavavati svoje zahtjeve izvan bilo koje stranke ili ideologije i time uspjeti protiv svemoćne države. Drugim riječima, uspješni protesti u Egiptu i Tunisu pružili su ljudima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku novi načinima izražavanja nezadovoljstva pred državom: građanski javni protest. Dakle, politička paradigma se modernizirala; nije građanin taj koji služi državi, već je građanin stvarni razlog postojanja države.
Međutim, kako su masovne demonstracije u Libiji i Siriji dovele do građanskih ratova, izvorni zamah političke nade, koji je bio obilježen Arapskim proljećem, već je izazvao sumnje da je zabluda. Iako se politički razvoj Tunisa u 2014. godini pokazao povoljnim za većinu stanovništva, bili su zasjenjeni određenim političkom razočarenju. Prvo, masovni protesti u Libiji i Jemenu percipiraju se kao manifestacija građanskog društva koje se pojavljuje, no, trebali bi ih tretirati kao dio posebnih sektaških ili regionalnih interesa. Dakle, protesti u Jemenu uspjeli su samo promijeniti imena svojih vođa; protesti u Libiji doveli su do dezintegracije Libije i pojave desetaka dominantno islamskih milicija.
Nadalje, protesti u Siriji doveli su do potpunog rata. Kako se rat nastavlja, situacija postaje sve teža i izvorni društveni sukob pretvoren je u bojno polje za različite oružane frakcije, uglavnom strane, islamstičkih i drugih ciljeva, kojima nije cilj bolja budućnost Sirije, već nešto drugo. Konačno, svrgavanje novoizabranog predsjednika Mohameda Morsija, člana Muslimanskog bratstva zbog autokratskih tendencija, i njegova zamjena vrhovnim vojnim vođom Abdel Fatahom as-Sisijem, dala je utisak da je ono što se dešavalo tokom Arapskog proljeća, zapravo bio samo neuspjeli eksperiment slobodeunaprijed osuđen na propast.
Slijedom toga, može se reći da smo svjedoci nastanka Arapske zime (Spencer 2012; Spencer 2014) ili islamističkog proljeća (Dergham 2012) prije izvlačenja bilo kakvog pozitivnog zaključka o političkoj budućnosti regije. Ipak, val protesta u Tunisu i Egiptu koji su već bili rekonfigurirali političke temelje na način koji ne favorizira politički islam: oni su MENA-i (Bliskoistočnoj i sjevernoafričkoj regiji) pružili novu paradigmu za potraživanje političkih i društvenih zahtjeva jednostavnim građanskim sredstvima. Oni nadilaze bilo kakve etničke ili vjerske pripadnosti, i izvan su arapskog socijalizma i političkog islama. Ovi su protesti pružili ljudima potpuno novi ideološki prostor koji ne samo da nadilazi političke, vjerske i etničke pripadnosti, već je otvorio i cijeli niz novih ideja koje čekaju na zaoštravanje i izražavanje. Tako, jedna važna ostavština Arapskog proljeća je prva pojava nečega što bi se moglo nazvati arapsko građansko društvo.
Arapsko proljeće je čak stiglo do ratom razorenog Alžira. Prolazeći kroz ogromno dug i brutalan rat oslobođenja, kao i vrlo krvavi građanski rat devedesetih godina, činilo se da je zemlja sita revolucija (Fisk 2006: 631-719). U isto vrijeme, Alžir je izgledalo više nego zrelo za revoluciju nakon desetljeća autokratske vladavine Front de Libération Nationale (FLN). Dok je elita zemlje profitirala ogromnom količinom prirodnih resursa, ostala je gluha na zahtjeve nevjerovatno siromašne populacije. Slijedom toga, nakon što su svjedočili uspjehu svojih susjeda da se riješe diktatora, održane su se masovne demonstracije od 2010. do 2012., režim ih je brutalno ugušio (‘Alžir’ 2012). Ipak, kada je star i teško bolestan predsjednik Abdel Aziz Bouteflika proglašen novoizabranim predsjednikom za četvrti mandat 2014. godine, opet su iazvali gnjevne reakcije javnosti. Za razliku od osamdesetih i devedesetih godina, politički islam, čini se, nije profitirao od ovakvih političkih ogorčenja, već protestni pokret pod nazivom Barakat (alžirski arapski, što znači “dovoljno”). Što jasno ukazuje na građansko društvo u nastajanju(Mouloudj 2014).
Piše: Maximilian Lakitch (Islamic State, the Arab Spring, and the Disenchantment with Political Islam)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Bilješke:
- al-Din al-Afghani, J. (2003). ‘Islamic Union’, in Gettlemann, M. and Schaar, S. (ed.) The Middle East and Islamic World Reader. New York: Grove Press
- al-Husri, S. (1976). ‘Muslim Unity and Arab Unity’, in Haim S. (ed.) Arab Nationalism: An Anthology. California: University of California Press
- Dergham, R. (2012). ‘Fears of the Arab Spring Becoming an “Islamist Spring”’. The World Post. 20 January 2012. http://www.huffingtonpost.com/raghida-dergham/fears-ofthe-arab-spring-_b_1219834.html [25 Aug 2014]
- Fisk, R. (2006). The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East.
London et al.: Harper Perennial - Hourani, A. (2005): A History of the Arab Peoples. London: Faber and Faber
- Kepel, G. (2003). Jihad: The Trial of Political Islam. Londres: Belknap Press
- Mawdūdī, A. (1955). Islamic Law and Constitution. Karachi: Jamaat-e-Islami
- Mouloudj, M. (2014). ‘Né dans le sillage de l’opposition à un 4e mandat pour
Bouteflika: Où est passé le mouvement Barakat ?’. Liberté Algerie. 27 July 2014. http:/www.liberte-algerie.com/ dossiers/o-est-passe-le-mouvement-barakat-ne-dans-le-sillage-de-l-opposition-a-un-
4e-mandat-pour-bouteflika-225735 [4 Sep 2014] - Quṭb, S. (2007). Milestones, Chicago, IL: Kazi Publications
- Roberts, N. (2014). ‘The (non) Islamic State: Abu Bakr al-Baghdadi and the Challenge
of Islamic Illiteracy’.The Middle East Monitor. 31 July 2014. https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/13144-the-non-islamic-state-abu-bakr-albaghdadi-
and-the-challenge-of-islamic-illiteracy [4 Sep 2014] - Spencer R. (2012). ‘Middle East review of 2012: the Arab Winter’. The Telegraph. 31 December 2012. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/9753123/ Middle-East-review-of-2012-the-Arab-Winter.html [25 Aug 2014].
Spencer, R. (2014). Arab Winter Comes to America: The Truth About the War We’re In. Washington, D.C.: Regnery Publishing
_________________________________________________
Piše: RESUL MEHMEDOVIĆ
Izvor: DIALOGOS.BA - https://dialogos.ba/2018/07/19/arapsko-proljece-i-razocarenje-politickim-islamom/
Islam i prosvjetiteljstvo: čuvajte se mitova!
- Detalji
- Objavljeno petak, 06 Juli 2018 00:00
- Autor Administrator
Što su mislioci prosvjetiteljstva bili sigurniji u sebe u formulaciji vlastitih koncepata, više su se kritički odnosili prema mišljenju drugih. Ili, opisano riječima iz „Dijalektike prosvjetiteljstva“: potpuno prosvijećeni Evropljanin blista u znaku svoje trijumfalne presude svima onima koji, kako to on vidi, ne mogu parirati njegovom viđenju stvari. Ovo treba imati na umu svako ko želi ući u debatu o prosvjetiteljstvu s muslimanima. Intelektualne tradicije islamskog svijeta u značajnoj su mjeri obezvrijeđene tokom epohe prosvjetiteljstva. Posljedice ovog obezvređivanja traju i danas, kad neki Evropljani muslimanima postavljaju ultimatum da se orijentiraju prema „našem prosvjetiteljstvu“, ili, još arogantnije, tvrde da islam jednostavno nije sposoban za prosvjetiteljstvo.
Aktuelna debata o islamu dovela je do sve češćih poziva da muslimani (konačno) prođu kroz fazu prosvjetiteljstva. Ovi pozivi obično kombiniraju dvije pretpostavke koje se međusobno nadopunjuju: jednu dijagnostičku, koja kaže da je uzrok brojnih problema u islamskom svijetu činjenica da u njemu još uvijek nije bilo epizode prosvjetiteljstva, i drugu terapeutsku, prema kojoj će „nadoknađivanje“ procesa prosvjetiteljstva prije ili kasnije dovesti do rješenja za ove probleme.
Ovo su vrlo smjele pretpostavke, utemeljene na jednodimenzionalnoj konstrukciji historije, potpuno fokusiranoj na evropski model epoha (srednji vijek, renesansa, reformacija, vjerski ratovi, prosvjetiteljstvo itd). Ali iako je tako, ne možemo samo odbaciti ovaj poziv. Potreba povezana s konceptom „prosvjetiteljstva“ apsolutno postoji. Ona se ne tiče samo historijskih pitanja, već se suštinski odnosi na cijelo čovječanstvo. Povrh toga, činjenica je i da mnogi današnji muslimani dijele istu želju, nadajući se da će im ona donijeti oslobođenje od fosiliziranih obrazaca mišljenja koja jednostrano glorificiraju idealiziranu prošlost i usmjerena su ka diskursu koji je više mitološki nego racionalni.
Težnja za emancipacijom i zrelošću ne smije se identificirati samo sa Zapadom
U trenutnoj debati trebamo se pobrinuti da ne dopustimo da prosvjetiteljstvo samo po sebi postane mit. Upravo se to dešava kad se prosvjetiteljstvo pretvori u apsolutnu kategoriju i kad se poseže za njim kao za univerzalnim ključem koji automatski otvara vrata intelektualnog i društvenog progresa. I prosvjetiteljstvo ima svoje preduvjete i svoja ograničenja. A o njima se mora govoriti ako debata želi ispuniti osnovne zahtjeve kritičkog pristupa koji i sama koristi, kako ne bi završila samo kao držanje lekcije. U tom smislu čini se neophodnim podrobnije istražiti kako se uvjeti za korištenje termina „prosvjetiteljstvo“ mogu primijeniti na islamski svijet, a s tim ciljem na umu mogu se razmotriti tri okolnosti.
Prvi problem u trenutnoj debati je da se „prosvjetiteljstvo“, u značenju ljudske težnje za emancipacijom i zrelošću, identificira isključivo s Evropom 18. stoljeća. Ali, kao što danas znamo, prosvjetiteljstvo je i u samoj Evropi prošlo kroz različite faze i inicijative. Ono uključuje renesansu, vjerovatno 13. stoljeće (ako se slažete s teorijom Kurta Flascha), grčki sofizam i, iznad svega, filozofiju Platona i Aristotela, čiji je ambiciozni cilj da čovjek samostalno koristi um, zbog čega je, između ostalih, i Jurgen Mittelstrass svrstao u prosvjetiteljstvo.
Postoje slične tendencije i u drugim kulturnim krugovima, a naravno i u islamskom svijetu. U zavisnosti od toga kako se razumijevao termin „prosvjetiteljstvo“, različiti mislioci su opisivani kao prosvjetitelji: filozofi poput Ebu Nasra el-Farabija, Ibn Sine i Ibn Rušda zbog svog zagovaranja samostalnog promišljanja, Ebu Hamid el-Gazali zbog svoje kritike razuma, Ebu Bekr er-Razi zbog svog zahtjeva za racionalnom religijom, ali i neki politički mislioci iz osmanskog perioda, kao što je Hasan Kafija Pruščak, zbog svoje kritike vlasti. Dakle, postoje islamski autori koji su jasno artikulirali težnju čovječanstva ka emancipaciji i zrelosti i koji spremno čekaju da ih ponovo otkriju i muslimani i nemuslimani.
Niko se danas ne bi usudio reći da su sve posljedice epohe prosvjetiteljstva u Evropi bile pozitivne
Druga važna stvar jeste da priznavanje višestrukih pojava prosvjetiteljstva zasigurno ne znači umanjivanje značaja evropskog prosvjetiteljstva 18. stoljeća. Naprotiv, tek onda kad se prosvjetiteljstvo razumijeva kao univerzalni koncept moguće je priznati validnost svake njegove pojedinačne manifestacije i pozivati današnje muslimane da se intelektualno angažiraju u tom pravcu. Neki današnji muslimani mogli bi to shvatiti kao nametanje, ali takav stav je svakako već odavno prisutan u islamskom svijetu. U pozadini ovoga je još jedan društveni izazov, pitanje kako su se muslimani u ranom periodu odnosili prema intelektualnom naslijeđu antike. Odgovor na ovo pitanje bio bi – samosvjesno. Kao što je to objasnio Ebu Jusuf el-Kindi još u 9. stoljeću: „Ne smijemo se ustručavati da priznamo i usvojimo istinu, odakle god dolazila, čak i od udaljenih rasa i drugih naroda.“ U ovom duhu su se i ponašali, prevodeći na arapski brojne tekstove grčkih filozofa, posebno Aristotelove. Ovdje je zanimljiv stav prema „stranom“ znanju. Na njega se nije gledalo kao na „kulturno dobro“ koje se može pripisati pojedinačnoj naciji ili religiji, već kao na univerzalno naslijeđe čovječanstva. Zbog toga je u 11. stoljeću Said el-Endelusi mogao sastaviti genealogiju naroda kojima je pripisao značajne doprinose razvoju naučnih istraživanja. Među njima su bili Indijci, Perzijanci, Mezopotamci, Grci, Rimljani, Egipćani, Arapi i stanovnici Španije, koji su se posebno isticali zbog toga što su muslimani, Jevreji i kršćani tamo radili zajedno. Dakle, može se reći da je Said el-Endelusi prepoznao da su znanje, razum i zrelost univerzalno validni i ne bi se trebali pripisivati bilo kojem pojedinačnom narodu.
Treće: činjenica da zahtjevi za prosvjetiteljstvom mogu biti dočekani s nepovjerenjem ima veze s načinom na koji su oni formulirani. A ovo nas vraća na tvrdnju spomenutu na početku ovog eseja: zahtjevi koji se upućuju muslimanima kroz trenutnu debatu često su utemeljeni na mitskoj slici prosvjetiteljstva. Ovo je iznenađujuće utoliko što se prosvjetiteljstvo u samoj Evropi odavno prestalo glorificirati. Niko danas ne bi ustvrdio da su posljedice prosvjetiteljstva u Evropi bile u potpunosti korisne: dva posljednja stoljeća evropske historije i teorijske primjedbe koje su se stalno iznova pojavljivale od „Dijalektike prosvjetiteljstva“ Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna argumenti su protiv idealiziranja ove epohe.
Ali kako stoje stvari ako bacimo pogled izvan Evrope? Kako predstavnici prosvjetiteljstva vide druga društva i kulture? I kakve su posljedice? Ovdje možemo uvidjeti nedostatke u slici koju su propagirali neki istaknuti mislioci, a koje treba jasnije artikulirati i razotkriti. U pravilu, rani prosvjetitelji nisu imali problema s tradicijama izvan Evrope. Cijenili su arapskog filozofa Ebu Bekra Ibn Tufejla i proučavali radove iz različitih kulturnih krugova. Zbog toga je, naprimjer, Gottfried Wilhelm Leibniz početkom 18. stoljeća pisao: „Ako bi se djela Latina, Grka, Hebreja i Arapa ikada iscrpila, Kinezi… bi došli na njihovo mjesto i osigurali materijal za intelektualnu znatiželju naših kritičara. Da ne spominjem stare knjige Perzijanaca, Armena, Kopta i Indijaca, koje bi blagovremeno bile izvučene na vidjelo, da se ne zanemari nijedno prosvjetiteljstvo…“
Tvrdnja da islam nije sposoban za prosvjetiteljstvo je arogantna
Kasnije je, suprotno ovome, priznavanje drugih filozofskih tradicija postalo problem. Immanuel Kant se u potpunosti usmjerio na vlastitu filozofiju, koja je za njega predstavljala ne samo cilj, već i mjeru svake racionalne spoznaje. Kod njegovih nasljednika ovo je dovelo do pojave teleološke tendencije u cjelokupnoj historiji filozofije, što je, između ostalih, uočljivo kod Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Za njega postoji samo jedna filozofija, čija historija počinje samoobjavom uma i vodi do njegovog vlastitog filozofskog sistema. Ostali načini razmišljanja mogu biti „samo prethodnice“, kako Hegel piše, posebno „orijentalna filozofija“ (pod čime misli na kinesku i indijsku filozofiju) i „Arapi“, koji su prenijeli grčku misao u latinsku skolastiku, ali nisu imali „ništa svoje“ što bi mogli pokazati.
Ovakve ocjene revnosno su pratile evropska istraživanja sve do 20. stoljeća. I nisu se odnosile samo na historiju filozofije, već su bile temeljni stav koji se samo dalje razvijao zajedno s prosvjetiteljstvom. Što su mislioci prosvjetiteljstva bili sigurniji u sebe u formulaciji vlastitih koncepata, više su se kritički odnosili prema mišljenju drugih. Ili, opisano riječima iz „Dijalektike prosvjetiteljstva“: potpuno prosvijećeni Evropljanin blista u znaku svoje trijumfalne presude svima onima koji, kako to on vidi, ne mogu parirati njegovom viđenju stvari.
Ovo treba imati na umu svako ko želi ući u debatu o prosvjetiteljstvu s muslimanima. Intelektualne tradicije islamskog svijeta u značajnoj su mjeri obezvrijeđene tokom epohe prosvjetiteljstva. Posljedice ovog obezvređivanja traju i danas, kad neki Evropljani muslimanima postavljaju ultimatum da se orijentiraju prema „našem prosvjetiteljstvu“, ili, još arogantnije, tvrde da islam jednostavno nije sposoban za prosvjetiteljstvo.
Piše: Ulrich Rudolph
Izvor: algoritam.net http://algoritam.net/2017/12/25/islam-i-prosvjetiteljstvo-cuvajte-se-mitova/
Sunnet Božijeg Poslanika a.s.
- Detalji
- Objavljeno srijeda, 18 April 2018 00:00
- Autor Jusuf el-Karadawi
Osnovno što svaki musliman treba znati o drugom izvoru islama, sunnetu Božijeg Poslanika Muhammeda a.s.
Značaj Sunneta u islamu
1. Značaj Sunneta u islamu
Sunnet je praktični komentar Kur'ana, i realna i - ujedno - idealna primjena islama jer je Poslanik, s.a.v.s., bio interpretirani Kur'an i otjelovljeni islam. Ovo je snagom svoga intelekta i razbora te zahvaljujuci svom dugogodišnjem življenju uz Poslanika, s.a.v.s., spoznala majka vjernika, Aiša, neka je Bog njome zadovoljan, i to izrazila divnim, stilizovanim riječima kad je bila upitana o moralnom liku Božijeg poslanika, s.a.v.s. Njen je odgovor glasio: "Poslanikov moral je bio Kur'an." (hadis bilježe Muslim, Ahmed, Ebu Davud i En-Nesa'i)
Pa ko hoće da upozna praktični islam sa njegovim karakteristikama i temeljima neka ga upozna do u detalje obrazloženog i utjelovljenog u Vjerovjesničkoj - verbalnoj, praktičnoj i odobravajućoj - tradiciji.
El Fikh el Ekber
- Detalji
- Objavljeno četvrtak, 30 Avgust 2001 17:38
- Autor Ebu Hanifa
Sažeto akaidsko djelo istinskog učenjaka i imama našeg mezheba