Udruženje Mladi Muslimani

Monografija Mladi Muslimani - I tom predstavljena na sajmu knjiga

Detalji

Objavljeno utorak, 23 April 2024 06:54

Autor Sanadin

Monografija Mladi Muslimani - I tom promovirana je u četvrtak na 35. Međunarodnom sarajevskom sajmu knjiga u Skenderiji.

Autor Monografije je historičar Armin Džunuzović, a recenzenti publikacije su reisul-ulema dr. Husein Kavazović i dr. Fahira Fejzić Čengić. Monografija sadrži biografije 100 istaknutih pripadnika organizacije Mladi muslimani koje su napisane na osnovu arhivske građe Udruženja i drugih dostupnih izvora.

Na današnjoj promociji govorili su Edhem Bakšić, predsjednik udruženja Mladi muslimani i dr. Fahira Fejzić-Čengić.

“Ovaj projekat je započet još prije pandemije COVID-19, ali hvala Bogu, sve što se započne završi se. Ova Monografija obuhvata 100 pripadnika organizacije Mladi muslimani te je dopunjena obiljem autentičnih arhivskih dokumenata kao vrijedan prilog publikaciji. Postavlja se pitanje zašto smo uzeli 100 imena kada organizacija Mladi muslimani je imala preko hiljadu članova, odnosno onih koji su bili optuživani i zatvarani zbog pripadnosti mladomuslimanskoj ideji. Tokom istraživačkog rada suočili smo se sa velikim izazovima jer mnoge biografije članova organizacije su nepotpune i teško ih je sa ove vremenske distance rekonstruisati”, kazao je na početku svog obraćanja Bakšić.

On je poručio da je ova Monografija i motivacija za mlade istraživače da se odluče za istraživanje fenomena mladomuslimanskog sazrijevanja, buđenja vjerske i nacionalne svijesti, te historijske ulogu organizacije Mladi muslimani.

“Zamolio bih da čitaoci obrati pažnju na dokumente na kraju Monografije, koji su vrlo važna svjedočanstva jednog teškog vremena. To su informacije koje su i dalje sakrivene od naše šire javnosti. To su razne optužnice, presude, dokumenti iz Kazneno-popravnih domova, izvještaji agenata, opisi isljednika. Kada čitamo te dokumente teško je ostati ravnodušan na njihovu čvrstoću stavova i dosljednost u iskušenjima”, dodao je Bakšić.

Samo desetak članova organizacije Mladi muslimani napisalo je svoje biografije što dodatno naglašava značaj ove Monografije.

“Među 100 obrađenih biografija je 88 muškaraca i 12 žena. Zaboravlja se činjenica da su mnoge žene bile Mlade muslimanske i da su prošle teške torture, ispitivanja, zatvorske kazne ili kazne društveno korisnog rada. Od ovih 100 biografija imamo šest živih osoba, četvero iz Sarajeva i po jedno iz Breze i Mostara”, zaključio je na kraju svog izlaganja Bakšić.

Predsjednik Udruženja Mladi muslimani je pored autora najzaslužniji za okončanje ovog višegodišnjeg projekta čije je suizdavač Institut Ibn Sina iz Sarajeva.

Dr. Fejzić Čengić smatra da se na objavljivanje ove izuzetno značajne Monografije za modernu historiografiju i historiografiju bosanskohercegovačkog bića čekalo se više od pola stoljeća.

“Radeći u više redakcija tokom 90-tih godina sretala sam dvije-tri ličnosti iz ove Monografije koja je u moje ruke došla u završnoj fazi, shvativši da sam i ja dijete čovjeka koji je prošao golgotu mladomuslimanske sudbine i sedmogodišnje robije. Njih sam sretala godinama ali nismo se selamili iz patološkog straha da se međusobno ne prepoznamo. Sa ove vremenske distance jako mi je žao jer ljudi su otišli na onu stranu dunjalučkog života. Taj strah, žig, to propaćeno, proživljeno je mene motiviralo da sa velikom radošću i krajnjom profesionalnom ozbiljnošću pročitam rukopis u završnoj etapi koji je sakupljan najmanje trideset godina, a obrađivan nekih desetak godina zato što je to vrlo sklisak, neuhvatljiv i zahtjevan materijal”, kazala je dr. Fejzić Čengić.

On je dodala da se ova knjiga kao i sve monografije mogu čitati cijeli život.

"Jedna ogromna količina bolnog neistraženog materijala i dalje ostaje. To je zadatak studentima, magistrantima, doktorantima historije, antropologije, etnologije, istraživačima teorije svih vrsta komunikacija, slobode, neslobode. U našem društvu biografija kao žanr, historijski i književni format, je jako zapostavljena. Vrlo smo skloni tome da se biografijama bavimo kad ljudi odu ili kad se na njihova djela nakupi prašina. To je pokazatelj našeg adolescentskog sazrijevanja”, dodaje dr. Fejzić Čengić.

Recenziju za Monografiju napisao je i reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović.

“Monografija Mladi Muslimani je zapis o jednom vremenu, ljudima i idejama. U zbiru svega toga, možemo dokučiti neke i jasne obrise njihovih života, požrtvovanosti i predanosti i stradanja i tortura kojima su bili izloženi. Cjelovita slika onoga što su preživljavali nikada neće biti dostupna. Ova monografija predstavlja svojevrstan most prema ljudima, njihovim idejama i vjerovanjima. Trebamo uvijek imati na umu da se ličnosti formiraju prema socijalnim, političkim, vjerskim i nacionalnim okvirima. Svaka slika je uokvirena u nekakav ram koji je nosi. Tako je i s Mladim Muslimanima, a tako će biti i sa svima drugim o kojima ćemo nastaviti pisati monografije. Ova monografija će mnogo značiti članovima porodica i šire familije ljudi koji su u njoj prikazani, prijateljima koji su ih poznavali i ljudima kojima su njihove ideje bliske. Trud i dobro koje su činili ostat će velika inspiracija svima koji budu željeli da se upoznaju s njihovim životima i vjerovanjima”, stoji, između ostalog, u recenziji reisul-uleme Kavazovića.

Monografiju možete naručiti na email Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli. po cijeni od 50 KM.

MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI

Detalji

Objavljeno četvrtak, 18 April 2024 07:48

Autor Administrator

Dana 18.04.2024. je izašla iz štampe "MONOGRAFIJA MLADI MUSLIMANI".

Protestna šetnja na Dan Kudsa: Stop ubijanju djece

Detalji

Objavljeno srijeda, 03 April 2024 19:35

Autor Sanadin

Nakba 1948 – uvod u stradanje palestinskog naroda

Detalji

Objavljeno subota, 30 Mart 2024 03:42

Autor Sanadin

Skoro svaki narod u svjetskoj historiji ima svoj “Dan D” ili teške periode koji oblikuju njegov identitet i budućnost. Za Palestince to je bila Nakba – nacionalna katastrofa – kad je na palestinskoj krvi uspostavljen nelegalan i nelegitiman cionistički identitet 1948. godine.

U kontekstu trenutne agresije na Gazu i provođenja genocida koji je po broju stradalih odavno nadmašio Nakbu nužno je da se osvrnemo na neke aspekte tog historijskog događaja kako bi smo povukli paralele sa aktuelnom agonijom Gaze.

Krvava kolonijalna fantazija cionističkog okupatora

Na početku, nužno je naglasiti da se Nakba desetljećima pripremala, kao što se trenutni genocid u Gazi pripremao po sličnom receptu godinama. Koncept Nakbe mutira u skladu sa razvojem cionističkog entiteta koji ima jasan krajnji cilj, a to je etnički čista historijska Palestina.

Kao i svi kolonijalni projekti naseljenika, Nakba je cionistička verzija protjerivanja palestinskog autohtonog stanovništva iz njihove historijske domovine, prisvajanja imovine i zatiranja njihovog naslijeđa. Kroz svoju historiju, cionizam je isprepleten u kolonijalnu logiku dominantan-inferiorni/dostojan-jadan. Cionisti su dali dodatnu težinu kolonijalnom obrazloženju civiliziranja jednog prostora kroz povratak “originalnog stanovništva” koje se vraća “kući” iz egzila. U isto vrijeme cionistička ideologija Palestince definiše kao “vanzemaljce” koje treba ukloniti.

Prisustvo Jevreja u Palestini ima historijsko utemeljenje, ali plansko naseljavanje krajem 19. i početkom 20. Stoljeća je bila pretpolitička faza cionizma. Jevreji su bježali od progona uglavnom iz Europe ili iz vjerskih razloga nastanili su se u Palestini kako bi bili dio veće palestinske zajednice. Čak i danas, religiozni Neturei Karta se izjašnjavaju kao palestinski Jevreji. Antagonizam sa Palestincima se pojavio kada je cionistička doktrina nagrizla mogućnost suživota u korist kolonijalnih naseljenika.

Transformacija cionističke kolonije iz teorije u stvarnost odvijala se preko Britanije koja je imala ulogu “babice” u procesu nasilnog rađanja cionističkog entiteta, Taj proces je ozvaničen Balfourovom deklaracijom iz 1917. godine kojom je Britanija, bez kolonizacije Palestine ili ikakvih prava na nju, ponudila ju je europskim cionistima za ekskluzivnu jevrejsku domovinu. Međutim, Balfourova deklaracija bila je samo uvod za tri strategije nakon što je Britanija kolonizirala Palestinu. Prva je bila zabrana Jevrejima ulazak u Britaniju. Nakon uspona nacista, Britanci se hvale da su primili 80.000 Jevreja, ali prešućuju činjenicu da je deset puta veći broj Jevreja odbijen. Druga je bila britanska kolonijalistička uredba koja je favorizirala cioniste, posebno stjecanje vlasništva nad zemljom od strane Jevrejskog nacionalnog fonda, dok je ograničavao palestinsko posjedovanje imovine. Konačno, Britanija je favorizovala ekonomske i vojne kapacitete cionista. Do septembra 1944. Britanija je pomogla da se uspostavi jevrejska brigada od 30.000 vojnika pod njenom plavo-bijelom zastavom i obučila je prema visokim vojnim standardima.

Međutim, britanska pomoć nije pružila ključnu demografsku i političku prekretnicu. Do početka Drugog svjetskog rata, cionisti su uspjeli samo povećati jevrejsko stanovništvo u Palestini na oko 30 % koji su posjedovali manje od 5 % zemlje. U tom smislu, Holokaust se smatra historijskim trenutkom za prihvatanje cionističkog projekta od strane europskih Jevreja. Britanija je nametnula Palestincima da predaju politički i državni suverenitet na svojoj historijskoj zemlji za jevrejske izbjeglice iz Europe. Kolonijalistička logika je iskorištena da Europa riješi svoje jevrejsko pitanje nakon Holokausta na štetu Palestinaca. Na kraju su Britanci izvršili završni potez za rođenje Izraela po patronatom tek formiranih Ujedinjenih nacija.

Bez konsultacija s Palestincima, UN je većinom od tri glasa dekretirao da se 55 % teritorije Palestine da cionistima za stvaranje cionističke države kada je Jevreja bilo samo 37 % stanovništva koji su posjedovali oko 7 % zemlje.

Poklon UN-a bio je dilema za cioniste jer kako bi jevrejska manjina polagala pravo na „jevrejsku državu“ i stekla međunarodni politički legitimitet za ekskluzivitet?

Da bi riješili problem, uslijedila je smrtonosna faza Nakbe u kojoj je uništeno preko 500 palestinskih zajednica. Ovo je ispraznilo Palestinu od 75 % njenog starosjedilačkog stanovništva, stvarajući oko 750.000 izbjeglica. Nakon etničkog čišćenja 1948. godine, Izrael je proglašen za 78 % teritorije mandatne Palestine. Ogromnoj većini protjeranih Palestinaca nikada nije dozvoljen povratak. Njihovu imovinu konfiskovala je cionistička država i stavila u službu kolonijalizma naseljenika. Međutim, malobrojni Palestinci koji su uspjeli da se vrate postali su “prisutni odsutni” sa svojom zemljom i imovinom koju je prisvojio Izrael.

Ukupno je u koloniziranom području ostalo oko 150.000 Palestinaca. Da bi se ojačalo jevrejsko stanovništvo, progon Palestinaca nije bio dovoljan. Godine 1950. donesen je Zakon o povratku, koji je Jevrejima iz cijelog svijeta dao ekskluzivna prava da dobiju izraelsko državljanstvo i da se nasele bilo gdje u koloniziranim područjima.

Indijanci i Palestinci dijele istu sudbinu

Podrivanje i negiranje palestinskih prava nametnuto je u svim oblastima života, od obrazovanja, stjecanja zemljišta, braka, putovanja i stanovanja. Jevrejima je upravljalo građansko pravo, dok je Palestincima upravljale posebne vladine službe i vojska. Ovo je isti odnos koji su uspostavili bijeli europski naseljenici u Americi, gdje je nakon zauzimanja zemlje i genocida preostali domoroci strpani u rezervate.

Nakon 1967. godine, kako bi ostvario svoje kolonijalističke ciljeve, Izrael je okupirao ostatak teritorije Palestine, stvarajući još 350.000 izbjeglica i preuzeo kontrolu nad dodatnih milion Palestinaca. Menahem Begin, bivši premijer Izraela, rekao je „U junu 1967. ponovo smo imali izbor. Koncentracije egipatske vojske na prilazima Sinaju ne dokazuju da se Naser zaista spremao da nas napadne. Moramo biti iskreni prema sebi. Odlučili smo da ga napadnemo.”

U 19. stoljeću, Indijanci su stjerani u rezervate, izolujući jednu zajednicu od druge, oduzimajući većinu teritorije. Kolonijalni projekat cionističkih doseljenika već godinama se manifestuje kroz razbijanje Zapadne obale i istočnog Kudsa s preko 300 naseljeničkih kolonija u kojima živi 700.000 cionista. Obruč oko Palestinaca se dodatno steže, kroz zid od 700 km, preko 65 diskriminatornih zakona, oko 600 kontrolnih punktova i aparthejd puteva koji Palestince izoluju u rezervatima i oduzimaju im pravo na kretanje.

Palestincima u Izraelu je dozvoljeno da glasaju, pa čak i da budu članovi Kneseta, ali samo ako ne dovode u pitanje Izrael kao isključivo jevrejsku kolonijalnu državu. Izrael je otišao dalje od bilo koje europske naseljeničke kolonije napuštajući asimilaciju domorodaca i također je odustao od pretvaranja da je demokratski i pravičan. Godine 2018. donio je zakon o nacionalnoj državi koji kaže da je “pravo na ostvarivanje nacionalnog samoopredjeljenja” u Izraelu “jedinstveno za jevrejski narod”. I “Jevrejsko naselje kao nacionalna vrijednost”. Ovo isključuje sve nejevreje kao dio izraelske nacije, a proklamovanje prava na proširenje naselja u područjima iz 1967. nagriza svaku podjelu između 1967. i područja okupiranih 1947-48. Zakonodavstvo je jasno, nejevreji moraju prihvatiti da budu druge klase ili da budu protjerani-ubijeni.

U međuvremenu, Gaza je stavljena pod zračnu, morsku i kopnenu blokadu, a Izrael je čak kontrolirao i broj kalorija koje su mogli unijeti stanovnici enklave.

Dov Weisglass, viši savjetnik premijera Ehuda Olmerta, 2016. godine objasnio da je izraelska politika osmišljena „da Palestince stavi na dijetu, ali ne da ih natjera da umru od gladi“. Više vojnih agresija nakon povlačenja cionista iz Gaze 2005. godine su bila mučna stvarnost njenih stanovnika kao najvećeg logora na otvorenom.

U tom kontekstu akciju koju su poduzeli borci iz Gaze 7. oktobra možemo razumjeti kao jedini realni otpor Palestinaca cionističkom režimu.

Sanadin Voloder   

Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.

 
PISjournal