Udruženje Mladi Muslimani

Iranska vatrena antiamerička retorika, uz to i nastojanje da se domogne nuklearnog oružja uveliko je na sebe navukla bijes SAD-a. Ovo se dešava usred globalnih zaokreta i prenosa centara moći na druga mjesta. Rusija kao energetski gigant je sada nezaobilazan faktor u međunarodnim odnosima tako da uz energetsku moć je u situaciji da diktira i druge stvari koje joj odgovaraju. Turska je također jedna velika i zdrava ekonomija koja se usred Arapskog proljeća našla između dvije vatre, tako da mora vješto balansirati između Irana i Zapada. Doskora su odnosi ove dvije zemlje bilo prilično dobri, i ekonomske i trgovačke veze doprinosile su njihovoj povezanosti, ali usred revolucija koje plamte arapskim svijetom i koje Turska nesebično pomaže postavlja se pitanje kako će Turska izbalansirati odnose sa Iranom u taktičkom i strateškom smislu.

Aladin Boroujerdi koji predsjedava Komitetom za vanjske odnose u Iranskoj nacionalnoj skupštini nakon razgovora sa turskim ambasadorom Umit Yardimom u Teheranu zaključio je sljedeće: ''Da obje zemlje moraju nastaviti održavati dobre odnose glede religijskih, kulturnih i drugih veza''. Zaključak je došao kao odgovor na izjavu drugog septembra 2011. godine da Turska namjerava da svoj teritorij stavina raspolaganje NATO savezu za izgradnju raketnog štita. Pored Teherana je oštro reagovala i Moskva prijeteći čak da će odgovoriti raketnim udarima na evropske gradove jer je štit tu prvenstveno zbog nje. Turski ambasador je naglasio da su odnosi između Irana i Turske tradicionalno dobri i tako će i ostati zahvaljujući diplomatskim naporima obje zemlje, dijalogu, razmjenama mišljenja i međusobnom povjerenju. Tako će obje zemlje kroz dijalog i razumjevanje otkloniti sve štetne posljedice djelovanja stranih medija koji po njima podgrijavaju situaciju. Turska i Iran imaju dugoročne ekonomske planove i zahvaljujući geostarteškom položaju mogu da se umnogome okoriste od rastućih ekonomija.

Retorika Vašingtona o rastućoj opasnosti od islamskog terorizma i iranske nuklearne opasnosti ove dvije zemlje stavljaju u drugi plan prvenstveno se brinući o ekonomskom prosperitetu. Nadati se će ove dvije zemlje preovladati poteškoće na koje nailaze jer moraju imati u vidu dugoročnu ekonomsku povezanost, Irana kao energetske sile i Turske kao kapije prema Zapadu.

Nakon pada SSSR-a neoliberalizam se pokazao nesposobnim da zadovolji potrebe rastućih populacija. Ekonomska kriza koja je zahvatila prvenstveno azijsku ekonomiju 1997. godine proširila se na Južnu Ameriku i Rusiju. Velika ekonomska kriza iz 2007. godine koja je zahvatila SAD, širi se prema Evropi, čak prijeteći i samoj opstojnosti Unije zahvatila je mnoge zemlje. Još od 1990. osjeća se jačanje drugih zemalja kao što su: Kina, Indija, Japan i Južna Koreja koje mogu zajedno sa Indonezijom i Malezijom predstavljati pogodno tlo za velika ulaganja i velike investicije. Rusija sama za sebe predstavlja jednog velikog ekonomskog giganta i velika je prepreka širenju američkih uticaja na euroazijsko područje. Američke baze u Afganistanu su prijetnja i Indiji i Kini pa i Rusiji. Odnosi SAD - Indija su veoma limitirani zbog američkih interesa za održavanjem dobrih veza sa Pakistanom koji je uz to i dobar saveznik. Novi put svile je veliki američki projekt kojim želi povezati cjevovodom područje od Kaspijskog mora preko Turske do Evrope kao Južni koridor i tzv. Ruta TAPI kojom se namjerava povezati područje između Turkmenistana, Afganistana, Pakistana i Indije. Rusko protivljenje je očito tako da realizacija ova dva projekta ostaje pod znakom pitanja bez jasne ruske saglasnosti. Cijena projekta je oko 26 milijardi dolara, te ako bi bio uspješno realiziran Rusija ne bi imala monopolom nad ovim energentom.  Ruski naftni gigant Gazprom osigurao je svoju nadmoć i monopol nad azijskim tržištem. Cilj mu je da bude jedini snabdjevač plinom i da zemlje Evrope drži zavisnim, posebno Njemačku. Nakon Rusije Iran je taj koji posjeduje najveće rezerve gasa i koji izvozi u susjedne zemlje, uključujući i Tursku. Takozvani "cjevovod mira" koji bi trebao ići i povezati Indiju-Pakistan-Iran pa možda čak i Kinu osigurao bi dostavu plina Evropi preko Irana i Turske. Turski napori u rješavanju Iranske nuklearne krize bili bi ključni u završetku Nabuko projekta tj. izgradnje transkaspijskog cjevovoda iz Turkmenistana do Azerbejdžana izbjegavajući mogućnosti ekološke katastrofe. Završetak Nabuko projekta sa aktivnim iranskim učešćem mogao bi potaknuti da odvoji dio gasa i pošalje prema Turskoj i Evropi, s tim da bi ostatak išao Kini i drugim Azijskim zemljama. Azerbejdžan bi se tako oslobodio stiska Gazproma zajedno sa Iranom i Turskom koji bi sudjelovali u ovom projektu (ako bi Azerbejdžan ušao u projekt snadbjevanja i Evrope plinom tako da bi se izbjegli europsko-azijski konflikti). Iransko sudjelovanje u ovom projektu bi zasigurno vodilo poboljšanju odnosa sa SAD-om, i izbjegli bi se konflikti oko Kaspijskih rezervi plina. Iran i Turska dugoročno gledajući trebaju svoje napore usmjeriti ka ovom projektu, a izbjegavati zamke koje nameću neke dnevno-političke retorike. Obje zemlje žele da budu lideri u regiji ali zajedničkom saradnjom  mogu postići mnogo: Iran kao izvoznik plina a Turska mu je veza sa Evropom. Turska će se zbog svojih ličnih interesa prikloniti i potpomagati Nabuko projekt, uprkos jakim vezama sa Rusijom gdje te dvije zemlje zajedničkom suradnjom obezbjeđuju snadbjevanje Evrope naftom kroz Tursku teritoriju.

Nove zemlje - ekonomske sile kao što su Meksiko, Brazil, Argentina, Južna Afrika, Iran i Turska čine skupinu zemalja koje čine jedan jak ekonomski blok. Zajedničko tržište-slobodna bescarinska trgovina zemalja Južne Amerike je veličinom četiri puta veće od teritorije EU i predstavlja tri četvrtine ukupne ekonomske razmjene. Četiri zemlje osnivači ove unije su; Brazil, Argentina, Urugvaj i Paragvaj, skoro im se pridružila i Venecuela i 1994. godine su formirali bescarinsku uniju i sa ostalim članicama Unije; Bolivija, Ćile, Kolumbija, Ekvador i Peru. Iran, Turska i Pakistan su formirale Organizaciju za ekonomsku suradnju 1985. godine koja se od tada uvećala i proširila na sljedeće zemlje; Afganistan, Azerbejdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan. Članice ove unije posjeduje ogromne energetske zalihe, minerale i ljudski potencijal.

Samo Iran i Turska imaju 15 milijardi dolara dobitka u trgovinskoj razmjeni koja bi trebala biti uduplana i narednih nekoliko godina. Iran je čak spreman da podjeli sa Turskom svoja dostignuća na naučnom nivou naročito na polju nuklearne fizike. Ove dvije zemlje bi trebale surađivati i na diplomatskom nivou kao i na razmjeni obavještajnih podataka prvenstveno da bi se riješilo Kurdsko pitanje koje opterećuje obje zemlje. Irak, Iran i Turska bi trebale zajedno sjesti i razgovarati o problemu Kurda kako da se riješi na najbolji mogući način, a da se ne zadire u suverenitet i integritet tih zemalja. Slobodno tržište između ovih zemalja trebalo bi i Kurdima obezbjediti veći prosperitet i slobodu kretanja tako da mogu biti povezani sa svim regijama gdje su nastanjeni. Na primjer Turci Azeri čine dvadeset procenata od populacije Irana, uprkos svojim korjenima i običajima oni su potpuno integrisani u iransko društvo. 

Iranska aktivna diplomatska aktivnost dovela je pod svoje okrilje tri veoma važna saveznika a to su: Sirija, Hezbollah i Hamas. Odnosi Turske i Irana su bili dobri do događaja kada su izraelske specijalne jedinice napale humanitarnu flotu za pomoć okupiranoj Gazi. Događaji su bili rubu eskalacije. Turska želi da se riješi Palestinsko pitanje ali na način da bude pravično, naime Izrael se rukovodi politikom preduhitrenog napada a zapravo time pogoršava svoju situaciju. Slično je sa odnosom Turske prema Siriji. Turska nastoji svim silama da oslabi sirijski režim, pa čak i kad bi uspjela u tome u zemlji bi vladao nered i haos tako da ni Turska ne bi imala mnogo koristi od svega toga. Političke promjene u Siriji moraju biti riješene iznutra a ne pod utjecajem spoljnih faktora. Veoma je interesantno primjetiti kako je SAD i NATO brz u rješavanju libijske krize dok ostaju mirni na događaje u Bahrejnu i Jemenu. Turska je dokazala svoju diplomatsku umješnost u posredovanju kod razmjene zarobljenika između Palestine i Izraela, isto tako zajedno sa Brazilom učestvuje u rješavanju problema oko iranskog nuklearnog naoružanja. Turska kao članica NATO saveza opire se napadu na Iran i na upite o iranskom nuklearnom naoružanju ona želi da se pregovara i o izraelskom nuklearnom arsenalu jer balansom se može postići trajniji mir tj. ako Izrael posjeduje treba dopustiti i Iranu. Rat sa Iranom ne bi donio Turskoj ništa dobro počev od regionalne nestabilnosti, skoka cijena i priliva izbjeglica. 

Miješanje u unutrašnje stvari Sirije idu kroz humanitarnu pomoć i slične projekte, dok Turska ne želi da se miješa u unutrašnje poslove Saudijske Arabije. Lahko je razumjeti nespokojstvo Rusije da gubi uporišta na Sredozemnom moru tako da potpomaže Siriju i Iran koji gradi oko sebe anti-Izraelski front.

Naravno, krajnje je vrijeme da se Sirija počne otvarati i mijenjati i da se dopuste demokratske promjene, ali ne putem oružane pobune jer ovakav razvoj događaja može  lahko da uvuče u regionalni konflikt i Iran i Liban. Sve bi se to nepovoljno odrazilo na Tursku u globalu. U suprotnom Turska bi trebala surađivati sa Iranom da pomognu Siriji da prebrodi teškoće kroz koje prolazi. Sirijski problem mogao bi biti riješen određenim socijalno-ekonomskim programima, razvijanjem malih biznisa i jačanjem srednje klase, naravno zahvaljujući investicijama iz Turske i Irana. Ujedinjeni front Irana i Turske je jedino realno rješenje za Sirijsku krizu i nastojanje da se uspostavi prihvatljiv režim koji bi uspješno balansirao između demokratije i političkog islama. Razlog tome je što su Turska i Iran modeli zemalja gdje dominira i vješto balansira mješavina demokratsko-političkog islamskog uređenja. Turska svojim iskustvom pomaže u transformaciji Egipta i Tunisa iz diktatorskog režima u jedan demokratski gdje će se obezbjediti slobode, prava, međureligijske razmirice, jer ako Zapad bude uspostavljao svoje ljude to će biti samo njihovi poslušnici kao i ovi koji su svrgnuti. 

U post hladno-ratovskom periodu vlada neoliberalizam koji je doveo do zaoštravanja prilika u svijetu, mnoge krize, intervencije i naravno na kraju velika ekonomska kriza koja je zahvatila SAD  širi se i dalje. Naime, logično je da se u krizna vremena povede računa o štednji, dok su SAD još više povećale izdatke za vojsku, odbranu i tzv. Rat protiv terorizma. Iransko protivljenje SAD-u navuklo je bijes te zemlje koja zajdno sa Izraelom ozbiljno prijeti napadom na njena nuklearna postrojenja. Nove ekonomske sile Kina, Indija, Južna Koreja zajedno sa Japanom i ekonomskim blokom zemalja Jugoistočne Azije su zaista doprinjele svojim zalaganjem da se bar uspori američka vojna intervencija protiv Irana.  Turska naravno ovdje igra ključnu ulogu u prevazilaženju krize historijski poznajući Iran a i američka zlodjela u mnogim zemljama. Ako bi se diplomatskim putem nastojao izbjeći rat onda bi to trebalo biti zaslugom Ankare. Turska mora ponovo razmotriti svoje strateške i dugotrajne planove sa Iranom i nastojati pomoći rješenju Sirijske krize na najbolji mogući način. Globalna energetska mreža i projekt napajanja Zapada plinom iz Azije stavlja Tursku i Iran na sami vrh zemalja bez koji ovaj projekt nije moguće izvesti. 

 

Autor : Ali Abootalebi, University of Visconsin, objavljano u časopisu “Turkish review March – April 2012.”