Vatra revolucije na Srednjem istoku

  • Štampa
Detalji
Objavljeno četvrtak, 14 April 2011 06:59
Autor Redakcija

(Tekst preuzet iz Foreign policy journal)

Otprilike prije šest godina Kondoliza Rajs, nelogična ministrica vanjskih poslova Džordža Buša, održala je govor na američkom univerzitetu u Kairu koji je na sebe privukao veliku pažnju. Ona je, uz pohvalu despotske vladavine Hosnija Mubaraka u Egipti, na novu strategiju Amerike u arapskom svijetu ukazala sljedećim riječima: ‘’Moja zemlja, Sjedinjene Američke Države, je 60 godina radila na stabilnosti s cijenom demokracije u regionu Srednjeg istoka, ali niti je postigla stabilnost niti demokraciju. Sada se krećemo drugačijim pravcem. Mi podržavamo demokratske želje cijelog naroda.’’ Rajsova je nedugo poslije, objašnjavajući tu novu strategiju, u Vašingtonu rekla sljedeće:  ‘’Na cijelom Srednjem istoku strah od slobodnih izbora više ne može pravdati negiranje slobode. Sada je vrijeme da se ostave po strani izgovori koji se fabriciraju da bi se izbjegla demokratija.’’
Malo ko od onih koji su slušali ovaj govor Rajsove je mogao tada prozrijeti na šta cilja tadašnji američki državni sekretar koji je, usput, pohvalio Hosnija Mubaraka za ‘’otvaranje vrata promjena’’.

 Poslije se pokazalo da su se Mubarakove promjene odnosile na zabranu rada opozicionih stranaka i hapšenje njihovih vođa. Sve to se odvijalo bez i najmanjeg protesta i pritužbe Bijele kuće u godinama mandata Buša i poslije u vrijeme takozvane blaže vladavine Baraka Obame.
Čini se da je podrška ‘’demokratskim željama cijelog naroda’’ izblijedila nakon izbora u Gazi u januaru 2006. godine  na kojima je pobijedio Hamas i poslije kojih je narod Gaze, bez obzira na način glasanja i usprkos ocjeni međunarodnih posmatrača po kojoj su ovi izbori bili jedni od najispravnijih u regionu, odmah kažnjen.
Treba podsjetiti da su Hamas, s namjerom odustajanja od sukoba s cionističkim režimom i okretanja nenasilnoj političkoj borbi, podsticali na sudjelovanje u političkom procesu, a Hamas je odmah nakon pobjede na izborima jednostrano proglasio primirje i iskazao spremnost za okretanje diplomatiji i dugoročnom okviru za miran suživot.
Ove inicijative Hamasa nisu naišle na odobravanje i pozitivne reakcije. Zauzvrat, humanitarna pomoć Evrope i SAD Gazi je snažno smanjena, a cionistički režim je intenzivirao svoje brojne provokatorske postupke kao što je ciljani teror lidera Hamasa.
Sredinom 2007. godine, nakon što je Hamas od Fataha preuzeo kontrolu nad Gazom, Izrael je blokirao ovu oblast i na nezakonit način snažno ograničio ulazak hrane, lijekova i goriva u Gazu. Ova blokada još traje i cijeli narod Gaze je zatvorila u najveći zatvor otvorenog tipa u svijetu i tako ga napravila žrtvom jednog od najarogantnijih oblika neprijateljske okupacije u povijesti ratova u svijetu.
Još jedan primjer poimanja demokracije od strane Kondolize Rajs i Džorža Buša objelodanjen je u njihovoj otvorenoj i neprikladnoj reakciji na izraelsko nasumično bombardovanje stambenih zona u Libanonu u 2006. godini kao odgovor na jedan mali granični incident. Na vrhuncu tog bespotrebnog ubijanja i krvoprolića, Rajsova je u Ujedinjenim narodima rekla kako je rat u Libanu ‘’bol rađanja novog Bliskog istoka’’, a istovremeno njen naredbodavac u Bijeloj kući je jednostrano ubijanje civilnog i nezaštićenog stanovništva ocijenio ‘’momentom prilike’’.
Zanimljivo je to da kada se jedan narod nađe na putu imperijalističke politike Amerike, onda taj isti narod bez prolijevanja niti jedne suze i bez pridavanja pažnje njemu biva žrtvovan.
Ako se život i blagostanje jednog naroda zanemaruju na ovako jednostavan način i isključivo zbog brutalnog razloga, odnosno pripadanja drugom geografskom (i vjerskom) području, onda sigurno treba sumnjati u tvrdnje Amerike po pitanju demokracije u regionu. Podrška agresivnom ratu Izraela protiv Libanona 2006. godine i širokoj trosedmičnoj invaziji na Gazu krajem 2008. i početkom 2009. godine su jasni znakovi prioriteta američke vanjske politike.

Osvrt na dvadeseto stoljeće

Činjenica je da ova američka politika ima veoma duboke povijesne korijene. U godinama hladnog rata Vašington se uvijek koristio strateškim izgovorima komunizma i podržavao je iskvarene i tlačiteljske režime Trećeg svijeta i to onoliko koliko su ti režimi bili saveznici Amerike u borbi protiv Sovjetskog Saveza i koliko su pozdravljali strane investicije.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza Amerika je izgubila te izgovore, no njeni ekonomski i strateški prioriteti su ostali nepromijenjeni.
Ta navodna opredijeljenost Amerike demokratiji uvijek se snažno mijenjala pod utjecajem drugih faktora, a njeni lideri i pored toga što konstantno hvale prednosti demokratije, uvijek se plaše od njene pojave i stvarne uspostave i to posebno kada su u pitanju njihovi ekonomski i vojni interesi i prioriteti. Radi pronalaska dokaza i dokumenata nije potrebno da idemo daleko. Iskustvo politike ‘’diplomacija topovnjača’’ Amerike na zapadnoj hemisferi, koja je provođena na osnovu Monrove doktrine (1823), dovoljno je i jasno za otklanjanje bilo kakve moguće sumnje.
Postoje i bliži i svježiji primjeri; islamisti su 1992. godine u veoma jakoj konkurenciji pobijedili na parlamentarnim izborima u Alžiru, ali vojska je intervenirala i tako nametnula svoje želje narodu. Vašington je šutio i tokom "crnog desetljeća" kada je poginulo najmanje 60 hiljada ljudi u ovoj zemlji u borbama izazvanim pomenutom intervencijom. Ovo je dio stvarnosti tog regiona što pokazuje da su strateški ciljevi Amerike uvijek bili  kontra želja i zahtjeva  naroda.
Stoga, ovakvo ponašanje je ili licemjerstvo ili znak konfuzije i izgubljenosti američkog vodstva na polju podržavanja demokracije na Srednjem istoku. Do sada, svi dokazi govore o kontinuitetu dvije strategije Amerike u regionu čiji su očiti znakovi ravnodušnost (podrška) naspram pretenzija Izraela, nastavak njenog vojnog prisustva u Iraku i održavanje kontrole nad rezervama nafte u Perzijskom zaljevu posredstvom despotskih vlasti prijatelja Vašingtona, a sve to je bespogovorni cilj američke vanjske politike.
S obzirom na ta opažanja, šta bi trebali misliti o oprezno pozitivnoj reakciji Amerike na revoluciju u Tunisu? Sigurno je da je mudro biti zabrinut zbog objavljenih stavova američke vlade i čekati na njene poteze kontradiktorne s objavljenim stavovima. Iako se ti potezi poduzimaju pribjegavanjem tajnim i prikrivenim aktivnostima, samo zahvaljujući hrabrim pojedincima narod u budućnosti bude informiran o dešavanjima iza zastora.
Nema sumnje da tokom 24 godine brutalne diktature Zejnulabidina Ben Alija, američka vlada, unatoč riječima Rajsove, planovima o "promicanju demokracije" za vrijeme vladavine Buša i novog pristupa prema islamskom svijetu čije je obećanje dao Obama te zanemarivanjem brojnih izvještaja uglednih organizacija za ljudska prava, nije imala nikakvih pritužbi na njegov režim.
Tako je Ejvon Raydly, engleski novinar i aktivni podržavatelj borbe palestinskog naroda, o  reakciji SAD na policijsko nasilje tokom ustanka u Tunisu napisao sljedeće: "Nije se čula nijedna riječ osude, nijedna riječ kritike niti ijedna riječ o suzdržanosti od strane Baraka Obame ili Hilari Klinton u okolnostima kada je policija pucala na okupljene muškarce, žene i djecu’’.

Poželjni saveznik Amerike

Ustvari, Tunis je bio primjer vlasti za koju je Amerika vjerovala da služi njenim interesima kao što su: mješavina novog liberalizma koji je otvoren  za strane investicije, suradnja s programom Amerike za borbu protiv terorizma uz pribjegavanje izručenju osumnjičenih ekstremista te strogi sekularizam praćen brutalnim slamanjem političkih protivnika.
Svi arapski režimi u čitavoj regiji, koji su snažno zabrinuti za ishod događaja u Tunisu, s aspekta metoda vladanja su slični Ben Aliju: različiti oblici ovisnosti o Sjedinjenim Američkim Državama koje obično, poput slučaja  Tunisa, prati ravnodušnost (protivljenje) naspram borbe palestinskog naroda za određivanje svoje sudbine i to u trenutku dok ova borba ima simboličku važnost za narode tih zemalja. Nijednoj vlasti u ovom regionu koja je slijedila put Ben Alija ne preostaje ništa drugo sem da postane neprijatelj svom narodu i da pribjegne njegovom žestokom slamanju, negiranju i gaženju njihovih prava, lošem ponašanju i zlostavljanju političkih zatvorenika te da provodi policijsko nasilje radi izazivanja straha kod ljudi i pružanja utočišta i zaštite iskvarenih dužnosnika od odgovornosti i gnjeva naroda.
Spontani ustanak naroda Tunisa nakon tragičnog samoubistva Muhameda Bu Aziza u gradu Sejdi Buzidu, u centralnom dijelu ove zemlje, 17. decembra 2010. godine, bio je varnica koja je zapalila vatru revolucije.  Rasplamsavanje ove vatre moglo se desiti samo u sredini prepunoj jake nepravde; užasne nepravde koju su obični ljudi duboko osjetili te svojim ustankom ovaj strah pretvorili u pobunu širom zemlje.
Jasni primjer ove transformacije straha jeste odstupanje Ben Alija s vlasti  14. januara. To je čin koji podsjeća na bijeg Idi Amina, još jednog krvoločnog diktarora, prije nekoliko desetljeća. Međutim, ovdje je glavna pouka to da su represivni režimi, koji loše postupaju prema vlastitom narodu, veoma ranjivi naspram političkih kriza koje mogu s malom iskrom zapaliti vatru u udaljenim mjestima. Suočavanje s takvom situacijom može oslabiti sigurnost vlasti ovisnih o sili i učini ih zainteresiranim za nastavak političkog rata do razine ostvarenja nemogućeg, odnosno iskre prevencije.
Šehadet Muhameda Bu Aziza je jasan simbol patnje mnoge nezaposlene omladine u Tunisu. Ovaj siromašni ulični prodavač, koji je na ulici prodavao povrće, nakon što su mu policajci zaplijenili robu zbog neposjedovanja dozvole se zapalio javno.
Jedno takvo samospaljivanje, zasnovano na principima i bez uvoda, nije rasprostranjeno u arapskoj kulturi. Samoubistvo u arapskoj kulturi, onda kada se počini u političkim okolnostima, obično je osmišljeni instrument za borbu koji palestinski narod već neko vrijeme koristi, a trenutno ga koriste i neki od protivnika dešavanja u Iraku, Pakistanu i Afganistanu. Takvi oblici političkog samoubistva se obično, iako ne uvijek, izvode pomoću civila i protivni su glavnim načelima etike i zakona.
Cilj postupka Bu Aziza je bio pokazati njegovo teško stanje, a ne nanošenje štete drugima te podsjeća na rasprostranjene metode u Vijetnamu i Koreji. Kada su budistički monasi 1963. godine sebe spaljivali na ulicama Sajgona, cilj im je bio iskazivanje protesta spram rata u Vijetnamu, povik gnjeva protiv vojne intervencije Amerike te sortiranja američkih marioneta u južnom Vijetnamu.
Ljudi su 4. januara, na ukopu Muhameda Bu Aziza uzvikivali: ‘’Neka te Bog čuva, Muhamede, mi ćemo te osvetiti, danas ronimo suze za tebe, ali na plač ćemo natjerati ljude koji su skrivili tvoju smrt.’’
Sigurno je da će se Tunis u procesu tranzicije suočiti s velikim poteškoćama. Na primjer, još uvijek snage lojalne Ben Aliju su prisutne u vladi te u policiji i sigurnosnim snagama koje su godinama zadavale probleme narodu. Oko 40 hiljada policajaca  (dvije trećine u civilu) su se vrtili među narodom kako bi napravili izvještaje i zaplašili ljude.
Govorili su kako se ljudi boje da govore u kafeima, restoranima pa čak i u svojim kućama, jer je policija bila svugdje prisutna. Još uvijek nisu oslobođeni politički zatvorenici iz zatvora u Tunisu, mjesta odraza barbarstva i konstantne brutalnosti režima Ben Alija. Čelnici privremene vlade su stari Ben Alijevi saveznici, kao što su Muhamed Ganuši, glavni suradnik Ben Alija i koji je u većem savezu sa Zapadom nego li s narodom Tunisa. Iako je dao obećanje da će se nakon uspostave reda povući, ali čak i da to učini, nije dovoljno.
Mi znamo da je revolucija produkt hrabrosti omladine koja je u mnogim mjestima u zemlji izašla na ulice, nisu uzmakli pred vladinim mecima i zlokobnim barbarstvom i suprotstavili su se, jer osjećali su da im je životna situacija tako loša da nemaju šta izgubiti i da su u svakom slučaju pobjednici.
Ono što ne znamo je to u kojoj će mjeri biti odlučni i učinkoviti domaći i strani antirevolucionarni metodi. Mi iz drugih situacija znamo da vladajuća elita rijetko dobrovoljno odustaje od privilegija bogatih slojeva i utjecaja i da elita u Tunisu ima saveznike u regionu i šire koji se svojom šutnjom protive ovoj revoluciji te su snažno zabrinuti zbog širokih posljedica revolucije po druge slične režime u regionu.
Mi, također, znamo da će posebno kreatori politike u Vašingtonu i Tel Avivu biti zabrinuti u slučaju da islamisti narednih mjeseci čak i putem izbora dođu na vlast. Ugledni novinar Robert Fisk piše da je Zapad u prošlosti zahvaljivao Ben Aliju na zaustavljanju islamista, odnosno slamanju i krvavom zastrašivanju ljudi u zemlji. Čak i da islamističke političke stranke dokažu svoju popularnost kod naroda pobjedom na budućim izborima, ponovo će osnažiti negativna reakcija protiv revolucije.
Postoje dokazi da povjerujemo kako islamske političke snage u Tunisu trenutno uživaju veliku podršku i da glavni glas najvažnije političke stranke, čiji je lider 14 godina proveo u zatvoru i bio podvrgnut zlostavljanju te u posljednjih šest godina bio progonjen od strane tajne sotonske Ben Alijeve policije, govori o balansiranoj liniji veze islama sa budućnošću Tunisa što je donekle slično dešavanjima u Turskoj proteklih godina.
Budućnost revolucije u Tunisu obiluje nestabilnošću i sumnjama. Revolucija je trenutno velika pobjeda naroda te zemlje i oni od nas koji se solidarišu s borbom naroda Tunisa za ‘’hljeb, slobodu i ljudsko dostojanstvo (slogan Francuske revolucije)’’, treba da učine sve što je u njihovoj moći za ostvarenje ovih ciljeva i očuvanje ove revolucije.
Selim Nedal, palestinski novinar nastanjen u Norveškoj, novonastalu situaciju je dobro opisao: "Arapski posmatrači su saglasni da čak i pored saznanja da će ono što će se dešavati u budućnosti biti teško, ono što je definitivno jeste to da arapski region nakon revolucije u Tunisu više nije onaj stari region."