Udruženje Mladi Muslimani

Prije tri decenije, 23. marta 1983. godine, u ranim jutarnjim satim pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine uhapsili su Aliju Izetbegovića (Pravnik u penziji), Omera Behmena (Građevinski inžinjer), Saliha Behmena (Nastavnik), Rušida Prgudu (Ekonomista u penziji), Mustafu Spahića (Imam u Vogošći), Meliku Salihbegović (Književnica) i time je otpočeo najpoznatiji obračun posttitine komunističke vlasti protiv neistomišljenika, čuveni, politički montirani ''Sarajevski proces''. U narednih danima više desetina Bošnjaka, tada Muslimana, privođeno je i saslušavano. Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki su postali optuženi i zadržani su u istražnom zatvoru. Među optuženim, uz one uhapšene prvog dana ''Sarajevskog procesa'', našli su se još Hasan Čengić (Imam u Stocu), Ismet Kasumagić (Inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (Mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (Inžinjer elektrotehnike) i njegova sestra Đula (Službenica), Džemaludin Latić (Profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (Pravnik). 

 

Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Država je kršila sopstvene zakone tokom samog procesa, posebno istrage, samo da dođe do optužnice i presude koja će im odgovarati. O tome u izjavi za Preporod svjedoči i čuveni beogradski advokat Rajko Danilović koji je u ''Sarajevskom procesu'' branio nekoliko optuženih: ''Kada sam došao u Sarajevo u svojstvu advokata Džemaludina Latića, Ismeta Kasumagića, Derviša Đurđevića i Mustafe Spahića, i stupio u kontakt sa službenim licima Suda vidio sam da su sva prava koja okrivljeni i uhapšeni imaju po Zakonu o krivičnom postupku redukovana ili potpuno ukinuta. Prava su bila uskraćena optuženim, nama advokatima, vršen je pritisak na rodbinu, svjedoke. Sve to bilo je protivno zakonu''. Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za ''udruživanje radi rušenja ustavnog poretka'', te radi ''verbalnog delikta''. Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi ''Islamska deklaracija'' Alije Izetbegovića; putu nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama... Optužnica je bila napisana na 105 strana. Suđenje je počelo 18. jula, a završilo se 19. avgusta. Dan iza toga izrečena je presuda. Presuda je bila skoro pa prepisana optužnica, u svim ključnim dijelovima. Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora. 

Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ. Radilo se samo i isključivo o političkoj odluci iza koje se u funkciju stavlja cijeli državni aparat da pronađe (čitaj ismisli ili iznudi) dokaze za krivicu i pokrene proces, te ga dovede, koristeći sva zakonita i nezakonita sredstva, do osuđujuće presude. Po principu ''držite lopova''. Knjiga ''Islamska deklaracija'' nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste sa obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, ''etnički čistu'' državu na tlu BiH. Tome u prilog su stavili i putovanje nekolicine od optuženih u Islamsku republiku Iran koja je tada zvanično za SFRJ bila prijateljska i nesvrstana zemlja. Tako da ni posjeta IR Iran praktično nije mogla biti osnova za optužbu. U to vrijeme u IR Iran putovali su i drugi iz SFRJ i BiH, novinari Hido Biščević, Dejan Lukić, kao i političari, pa zašto onda ne bi moglo i nekoliko muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca. Također, optužba ''za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka'' nije bila osnovana jer se mnogi među uhapšenih nisu ni poznavali. Debate u Tabačkom mesdžidu bile su vjerskog karaktera i nisu mogle biti nikakav dokaz. Da stvarnih razloga za optužbe i presudu po članu 114. ''za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka'' nije bilo potvrdiće Savezni sud koji zaključuje: ''Stvaranja grupe i kontrarevolucionarna djelatnost ničim nisu dokazani''. Ali da bi sačuvao ''pravni ugled jugoslovenskog pravosuđa'', kako kaže advokat Danilović, Savezni sud ostavlja dio presude za delikt mišljenja, ali smanjuje kazne. 

 

 

Dakle, do ''Sarajevskog procesa'' je iz perspektive tadašnje vlasti moralo doći. U tome su danas saglasni gotovo sve žrtve procesa, njihovi advokati, pa i historičari savremene historije. To je bilo vrijeme iza smrti Josipa Broza Tita, vrijeme kada Albanci na Kosovu traže republiku, kada se širom zemlje pojavljuju neke drukčije političke ideje. Tadašnje komunističke vlasti pokušavaju zaustaviti ta dešavanja pojačavanjem represivnih mjera, izmišljanjem neprijatelja, montiranjem procesa. Prije ''Sarajevskog procesa'' bili su neki drugi obračuni. Zatvori širom tadašnje Jugoslavije bili su puni albanskih studenata sa Prištinskog univerziteta. Izgovaranje parole ''Kosovo republika'' donosila je najmanje 10 godina zatvora. Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom, htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini sa optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu sa optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka). To je posebno trebalo Hamdiji Pozdercu jer su iz Beograda, iz beogradske nacionalističke kuhinje, pokrenute optužbe da se u BiH razvija muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Čak su se srpski nacionalisti žalili Raselovom sudu sa optužbom da u BiH buja muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Njima je trebao pogodan teren da opravdaju tada već pripremani Memorandum SANU-a. Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. 

 

 

Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda, samo onaj dio koji se tiče njegove fotelje, ali ne i suštine te namjere, a to je proglašavanje Muslimana (Bošnjaka) nacionalistima i stvaranje terena za dešavanja koja su uslijedila 90-ih godina. Da je uloga beogradskih nacionalista u ''Sarajevskom procesu'' bila takva tvrdi i advokat Danilović: '''Sarajevski proces' bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima)''. U knjizi ''Sarajevski proces 1983.'' Danilović opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja piše: ''Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak), samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka)''. 

 

 

Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije ''potvrđenim neprijateljima sistema'', u ''Mladim muslimanima''. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946. i 1949. godine. Međutim, iako su ih pratili svo vrijeme, od izlaska iz zatvora nakon procesa 1946. i 1949. godine, monteri procesa nisu imali nikakve dokaze protiv njih. Prema tvrdnji Edhema Bičakčića UDBA čak nije ni znala za ''Islamsku deklaraciju'' sve dok nije uhapsila Aliju Izetbegovića i Omera Behmena i u pretraživanju stanova našla ovu knjigu. A ona je bila napisana 70-ih godina i bila već prevedena na više jezika: arapski, turski, engleski, njemački. Knjiga je monterima procesa dobro došla, kao i saznanja o putu u Iran. To im je bilo dovoljno za optužbe za ''muslimanski (bošnjački) nacionalizam'', ''islamski fundamentalizam'', ''panislamizam'', te da se obračunaju sa Muslimanskom (Bošnjačkom) elitom, ali i naprednom islamskom inteligencijom koja se u to vrijeme stvarala na Fakultetu Islamskih nauka i u Islamskoj zajednici, a koju su sačinjavali Džemaludin Latić, Enes Karić, Rešid Hafizović, Hasan Čengić, Mustafa Spahić... Uz veliku medijsku kampanju u sred Sarajeva i BiH stvorena je atmosfera mržnje i prezira prema Muslimanima (Bošnjacima) i muslimanima. Stvorena je atmosfera mržnje sopstvenog nacionalnog i vjerskog identiteta.

 

 

Pojam ''etničko čišćenje'' prvi put se na naše prostore uvodi na suđenju Muslimanskim (bošnjačkim) intelektualcima u ''Sarajevskom procesu''. Njima se inputira da su htjeli ''etnički očistiti'' BiH. Ovaj termin se uvodi iz najvišeg političkog vrha, a očito da je bilo i ''dosluha'' sa srpskim nacionalistima, da bi se u toku procesa ispitivanja svjedoka i optuženih osnažila optužnica, ali prevashodno da se legitimiziraju i opravdaju događaji koji će uslijediti, a koji će doći iz SANU-a. Riječ je o Memorandumu koji će u tom slučaju doći kao svojevrsna strategija odbrane Srba od muslimanskih (bošnjačkih) i drugih nacionalista, a ne projekt za ostvarivanje ''Velike Srbije''. Također, optužba Muslimana (Bošnjaka) za ''etničko čišćenje'' trebala je poslužiti i kao opravdanje za zločine koji će biti počinjeni upravo nad Muslimanima (Bošnjacima) 90-ih godina. Ovaj pojam komunisti i srpski nacionalisti uvode kroz novinarsko pero Muslimana (Bošnjaka) Fuada Muhića. Nakon što je on pisao o namjerama optuženih da ''etnički očiste'' zemlju ovaj pojam se uvodi u sudnicu i koristi ga tužiteljica Muslimanka (Bošnjakinja) Edina Rešidović i sudija Musliman (Bošnjak) Rizah Hadžić, te se pokušava inputirati optuženim kroz iskaze unaprijed ''pripremljenih'' svjedoka. Ismet Kasumagić za Preporod kaže da ''Jedino neću i ne mogu halaliti svjedoku koji me je optužio da sam se zalagao za 'etničko čišćenje'. Bio je to moj kolega iz Zenice, još je živ i neću ga pominjati, ali može se naći njegovo svjedočenje. Svim ostalim mogu halaliti, ali njemu ne mogu za takvu optužbu.'' 

 

 

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namjenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog-samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Gafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih. Rešid Hafizović kaže da ga je danima pratila UDBA, da su vršili psihički pritisak na njega, vodili ga na isljeđivanje i zahtjevali da potpiše iskaz koji će teretiti optužene, čak su mu i pištolj uperivali u njega. Ali na suđenju je rekao istinu. Bio je toliko preplašen da je nakon datog iskaza otrčao do prije iznajmljenog stana i 40 dana nije iz njega izašao, krijo se od UDBA-e. Enes Karić kaže da su mu iskaz toliko izmjenili da ga nije prepoznao. Tako i slično je bilo i sa drugim. Međutim, većina svjedoka se uspjela oduprijeti pritisku i bez obzira na potpisane izjave pred istražiteljima na samom suđenju svjedočila je istinu. Tako da tužiteljstvo nije imao dovoljno snažne argumente ni nakon svjedoka, a niti jednog trenutka sudije se nisu pitale kako je moguće da svjedoci masovno mjenjaju iskaze. Naravno, da se nisu pitale jer su bile dio montiranja procesa. U pomoć priskaču mediji koji su trebali svojim lažnim i napuhanim izvještavanjem kod građana stvoriti atmosferu krivice optuženih. Pa su tokom suđenja izvještavali kako se potvrđuju optužbe na sudu iako se dešavaju sasvim suprotne stvari u sudnici. Novinski članci bili su presuda prije presude: "Podrivali društveno uređenje" (Oslobođenje), "Cilj islamska republika" (Politika expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "Četa mala, ali zatrovana" (Svijet), "Protiv Ustava u ime Kur'ana" (Start), "Deklaracija mraka i mržnje" (Oslobođenje), "Aveti prošlosti u terorističkom plaštu" (Oslobođenje), "Bog u službi bratoubistva" (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: ''Recidiv ideologije Trećeg rajha''. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: ''Neprijateljima države 90 godina zatvora''.

 

 

Nakon pada komunizma u svijetu i dolaska demokratskih promjena u SFRJ općom amnestijom političkih zatvorenika 29. novembra 1988 godine. na slobodu izlaze i optuženi iz ''Sarajevskog procesa''. Neki su pušteni i ranije jer su odslužili svoje kazne. Odmah po izlasku na slobodu veći broj osuđenih iz ovog procesa, predvođen Alijom Izetbegovićem, kreće u političko organiziranje Bošnjaka. Formiraju SDA, pobjeđuju na izborima, vode zemlju ka referendum i nezavisnosti, te organiziranju odbrane. Progoniteljima, od isljednika, tužiteljice, sudija, novinara, političara - halale. Na koncu, jedno je sigurno, da nije bilo ove grupe svjesnih bošnjačkih intelektualaca tok savremene historije BiH i Balkana sigurno bi izgledao drukčije.