Udruženje Mladi Muslimani

O rahmetli Aliji Izetbegoviću puno se vodi polemika, o njegovom političkom životu, uspjesima i neuspjesima, mnogi ga prisvajaju, diče se i hvale da su sljedbenici njegove politike želeći dobiti političke poene, drugi objavljuju publikacije nastale na temelju susreta, druženja, poslovnih veza sa rahmetli predsjednikom Izetbegovićem. Za mnoge istaknute filozofe, umjetnike, književnike Izetbegović je filozof i mislilac. Naravno, neprijatelji BiH ga nazivaju fundamentalistom i islamskim radikalom. O Izetbegoviću je objavljeno nekoliko knjiga ali je to uglavnom publicistika i memoristika. Naučnih istraživanja o Izetbegoviću nije bilo sve do unazad dvije godine kada je tada mr. Admir Mulaosmanović odlučio da za doktorak uzme jednu ozbiljnu temu kakva je ''Politički život Alije Izetbgeovića od osnivanja stranke do povlačenja iz Predsjedništva BiH''. Admir je 23. jula na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odbranio doktorsku tezu pred prof. dr. Ivom Bancem koji mu je bio mentor. Preporod je tim povodom objavio intervju sa dr. sc. Admirom Mulaosmanovićem koji u cijelosti prenosimo.

Preporod: Trebalo je puno hrabrosti za odluku da izučavate politički život Alije Izetbegovića, pošto se radi o našem savremeniku čije su političke aktivnosti, odluke, potezi itekako prisutni i itekako određuju našu današnju poziciju, a određivaće je i u budućnosti. Otkuda ovaj hrabar potez, ideja za ovu doktorsku tezu, te kako ste dolazili do izvora, ipak, mnogi izvori su vjerovatno još zaštićeni i nedostupni? Kako ste taj problem prevazišli?

 

Mulaosmanović: Neposredno nakon što sam magistrirao razgovarao sam sa jednim prijateljem koji je rekao da bi dobro bilo izučavati Aliju Izetbegovića kao političara, što je u meni probudilo taj istraživački zanos, tako da se ideja odmah 'prilijepila' i krenuo sam ka njenoj realizaciji. Razlog zašto sam tako postupio je vrlo prost i jednostavan, mislim da je Alija Izetbegović najznačajniji bošnjački i bosanskohercegovački političar u XX stoljeću. Po svojoj viziji i konkretnim političkim potezima odvojio se od drugih, da ih ne nabrajamo.

S obzirom da je stanje u BiH ovakvo kakvo jeste, prvo što sam se pitao bilo je koliko bi ova tema mogla da prođe na bh. univerzitetima, tako da sam odlučio da nastavim sa doktorskom disertacijom tamo gdje sam završio i magisterij, a to je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U osnovi određena hrabrost tu nije bila potrebna, potrebna je istraživačka znatiželja, a ja sam je imao.

Dobro ste rekli, da je tema suvremena, da ona ima to breme ne/dostupnosti izvora. Međutim, puno toga je olakšano. Recimo, g-din Timur Numić bio je na čelu tima za istraživanje i dokumentaciju, ili već kako se zove taj tim u okviru SDA, koji je napravio djela čije je autorstvo dato Aliji Izetbegoviću, a ta djela se odnose na intervjue, razgovore, prepiske, dopise i druge akte ostale iza Izetbegovića od njegovog ulaska u politiku pa do smrti 2003. godine. Ta su djela izlazila u rasponu od 1995. do 2005. godine kada je Dnevni avaz objavio možda najznačajniju ediciju u 10 knjiga, tako da mi možemo kroz ova djela pratiti osnovnu nit Izetbegovićevog političkog djelovanja. Pojavili su se i određeni dokumenti (sjednice Predsjedništva R BiH, Stenogrami Tuđmanovih sjednica, Stenogrami sjednica državnih tijela SRJ itd.) ali i dosta memoaristike. Mislim da u ovom vremenu u kome sam radio doktorat, sve što je od izvora bilo značajno, a vezano je za političko djelovanje Alije Izetbegovića, od strane bh. i međunarodnih političkih djelatnika, istraživača i onih koji su razmišljali, pisali i govorili o Izetbegovićevoj političkoj ideji, bilo je obrađeno i nalazi se u doktoratu. Gledam na ovaj doktorat kao na prvu značajniju stepenicu u istraživanju Izetbegovićeve političke misli i djelovanja i nadam se da će biti odskočna daska drugim istraživačima, koji će svoja istraživanja usmjeriti ka novim smjerovima, recimo o Izetbegoviću kao islamskom misliocu, kao filozofu, kao islamskom djelatniku u jednom totalitarnom režimu, itd. Dakle, ima mnogo tema koje se mogu otvarati kada je u pitanju Alija Izetbegović, i nadam se da će biti otvorene. Ovo nije pionirski poduhvat, ali ja ću ponovo podcrtati, nadam se da nije egoisitično, da je prvi značajan poduhvat kada se govori o Aliji Izetbegoviću kao političaru. 

 

Preporod: Vaše proučavanje Izetbegovića obuhvata period od formiranja SDA do povlačenja iz Predsjedništva BiH. Međutim, interesira me Vaše mišljenje o Izetbegoviću prije aktivnog učešća u politici. Puno je kontraverzi u tome, dva puta je hapšen i osuđivan u vremenu komunizma, kao ''Mladi musliman'' 1946. i zbog pisanja Islamske deklaracije 1983. godine. Njegovi članci i knjige iz tog perioda se kreću od ''suhe'' filozofije do potpunog praktičara, vizionara islamskog buđenja itd. Ko je i kakav je Izetbegović bio do aktivnog uključivanja u politiku?

 

Mulaosmanović: Prva stvar koja se uočava kada se sagledava kompletan Izetbegovićev život je da se radilo o čovjeku jakih principa, uvjerenja i veoma ponosnom čovjeku. Alija Izetbegović je u prvom redu bio mislilac, filozof, racionalist. Ja ću podsjetiti na jednu epizodu kada su se ''Mladi muslimani'' trebali priključiti u organe ''Hidaje'', kako bi se tokom Drugog svjetkog rata sačuvali i ostali relativno sigurni u svome djelovanju. Izetbegović je bio protiv toga. On je, recimo, izuzetno cijenio Kasima Dobraču i Mehmeda Handžića, alime koji su došli na tu ideju i koji su bdjeli nad muslimanskom omladinom u tom teškom ratnom vrmenu, ali je rekao da ''MM'' ima svoj put, taj put mora biti jasno definiran i da se nikome ne trebaju priklanjati. Iako je ono što su Dobrača i Handžić uradili zapravo bilo dobro i za ''Mlade muslimane'' i trudbenike koji su pokušali da pomognu bošnjačkom narodu u toku Drugog svjetskog rata, Izetbegović je nastojao djelovati nezavisno i bez tutora. On je zapravo već tada pokazivao da je veliki individualac, što se u njegovom životu kasnije i pokazalo.

Dva hapšenja, koja ste spomenuli, na njega su sigurno ostavila traga, utisnula se na određeni način u njegov karakter. Međutim, ona nisu bila toliko značajna i suštinski djelovala na Izetbegovićevo poimanje svijeta. Izetbegović je već krajem 60-tih i početkom 70-ih godina XX stoljeća bio izgrađen muslimanski intelektualac sa veoma jasnom vizijom kako i šta treba da se radi prevashodno u islamskom svijetu, ali i među muslimanima u Jugoslaviji da bi se postigao određeni društveni probitak i dobitak. Ono što je Izetbegovića najviše okupiralo, bilo je pitanje i čuđenje zašto su muslimani toliko nazadovali, propali, kada imaju Knjigu koja je jedina Istina i koja im obećava uspjeh ukoliko slijede upute Knjige. Pomalo je podsjećao na Šekiba Arslana u nekim tumačenjima nazadovanja i napredovanja naroda, kultura i civilizacija. Ovaj problem, nazadovanja muslimana, on je pokušao sagledati kroz odnos religija, civilizacija i društveno-političkih sistema, odnos islama prema Krišćanstvu, prema Judaizmu, odnosno prema socijalizmu i demokratskom kapitalističkom društvu, i pokušava da nađe puteve i odgovore u kome smjeru bi trebao da krene islamski svijet. Njegovi zaključci su ponekad bili briljantni. U djelima kao što je ''Islam između istoka i zapada'' i ''Islamskoj deklaraciji'' zaista se vidi jedno dugogodišnje razmišljanje o tim problemima i iznalaženje rješenja za islamski svijet tako da je Izetbegović dobrog traga ostavio i na mlađe islamske intelektualce. Ja ću se samo sjetiti prof. dr. Hilme Neimarlije koji je povodom smrti Alije Izetbegovića izjavio da je zapravo čitavoj njegovoj generaciji on bio uzor i pokazatelj kako treba djelovati i na koji način se treba promišljati islamski svijet.

 

Preporod: Koliko je u vremenu raspada SFRJ bilo bitno političko organiziranje Bošnjaka i koliku je ulogu imao Izetbegović u tome, te u obnavljanju i formiranju nekih bošnjačkih institucija, poput IZ, KDM Preporod, MHD Merhamet, itd.

 

Mulaosmanović: Izetbegovićeva uloga je bila krucijalna kada se govori o političkom organiziranju muslimana. Naći ćete u ''Sjećanjima'', njegovom autobiografskom djelu, da kaže kako je još u zatvoru znao kako formirati stranku i kakva ona treba da bude, misleći na SDA. Dakle, okupiti muslimane Jugoslavije u jednu jaku muslimansku stranku bila je njegova vizija i on je to ostvario. Naravno, nije sam to ostvario već sa ljudima koji su razmišljali na sličan način i ljudima koji su vidjeli da Jugoslavija ne može da opstane i da se mora naći određeni bošnjački politički odgovor na negativne političke procese koji su se tokom 80-tih razvijali. Izetbegović u tom segmentu nesumnjivo vrhuni, svi ostali politički faktori, pojedinci, da li govorili o Zulfikarpašiću, Mahmutćehajiću, da li govorili o Behmenu ili Čengiću, dali su svoj doprinos, ali ideja i vizija je Izetbegovićeva i on nije odstupio od te ideje i vizije. Kad kažem nije odstupio znamo da je Zulfikarpašić imao koncept Liberalno bošnjačke stranke koja bi pokrivala samo teritorij BiH, dok je Izetbegović razmišljao o širokim muslimanskim masama Jugoslavije i formiranju muslimanske stranke sa malim ''m'', dominantno temeljene na islamskim vrijednostima, i na muslimanima kao vjernicima, a ne na Muslimanima kao narodu. Time je nastojao unijeti u politiku moralni princip, što je, valjda, utopističko poimanje politike u takvim ali i ovakvim društvima i političkim odnosima. Također, tu mi možemo vidjeti da je Izetbegovićev misaoni koncept bio opći, univerzalni, nikako partikularni i da on do kraja svog života nije izašao iz tog koncepta. Zbog toga, i one optužbe o ''Islamskoj deklaraciji'' su smješne i čisti isfabricirani politički proces, jer Izetbegović kada govori kao islamski mislilac uvijek govori o ummetu, o stanju u ummetu, o popravljanju stanja u ummetu, pa ako hoćete i o hilafetu. Uvijek se referira na muslimanska područja gdje je cvjetala islamska kultura i civilizacija tako da Izetbegovića možemo promatrati i o njemu razmišljati jedino na taj način, kao osobi, političaru, misliocu, koji je razmišljao na univerzalan, a nikako na neki partikularan i etnički način.

Što se tiče obnove i osnivanja bošnjačkih institucija tu se Izetbegović nije previše petljao, no istina je da je SDA nastojala voditi glavnu riječ, kako u IZ, tako i drugdje. To je, svakako bilo, pogrešno. Što se tiče IZ ona je imala taj jedan razvojni put od IZ Jugoslavije pa do formiranja IZ BiH, koji možda jeste, a možda i nije bio kontroverzan, ja se u to ne bih upuštao jer nisam istraživao. S druge strane, čitav političko-društveni kontekst koji je bio, dakle, rušenje totalitarnog režima, buđenja demokratskih ideja, dolazak demokratskih promjena zapravo su doveli do toga da i Bošnjaci počnu razmišljati o svojim nacionalnim institucijama, koje su nekada postojale ili ih je trebalo formirati. Generalno govoreći tada nije dovoljno ni urađeno. Jer pogledajte koje mi nacionalne institucije danas imamo i jasno je da se tu nije dovoljno uradilo. Jasno je da Izetbegović kao istinski demokrat to nije sprječavao, ali zbog obima obaveza, ukupnog dešavanja, agresije od 1992. do 1995. godine nije niti značajnije doprinosio. Na kraju, nije na njemu ni bilo da to radi, drugi su to trebali da urade, zašto su spavali i to nisu uradili, zašto su neke institucije nastale pa propale ili su minorne i beznačajne to je sada drugo pitanje.

 

Preporod: Je li Izetbegović imao jasnu političku viziju. Nastojao je prije rata da sačuva Jugoslaviju, nudeći neka rješenja tokom razgovora tadašnjih republičkih lidera, a kada su pregovori propali, ima je čvrst stav da BiH treba ići ka nezavisnosti, da bi na kraju bio potpisnik Dejtonskog sporazuma koji je dao treću BiH? Da li je njegova politika bila aktivna ili reaktivna, odnosno određenja politikom drugih, u tom vremenu to su uglavnom bile politike susjeda sa istoka i zapada, te politika međunarodne zajednice?

 

Mulaosmanović: Izetbegovićeva politika i misija je bila jasna, dakle, ravnopravna BiH i ravnopravan bošnjački narod u okviru Jugoslavije. BiH je u '80-im godinama XX stoljeća izgubila položaj ravnopravne republike zbog silnih političkih previranja u Jugoslaviji. Izetbegović je rekao - BiH i bošnjački narod u njoj sa ravnopravnim statusom prema drugim jugoslovenskim republikama i narodima -. Dakle, tu se nije ništa promjenilo. Izetbegović je imao jasan koncept i kada se zalagao za ostanak Jugoslavije. Prijedlog Gligorov-Izetbegović za rješenje pitanja Jugoslavije bio je očajnički pokušaj da se pronađe kompromis, u prvom redu između srpskog i hrvatskog rukovodstva. Izetbegović je, sebe lično, samo pridodao toj ideji koja je bila u glavama Ante Markovića i Kire Gligorova i rekao je - pa dajte da pokušamo naći neko rješenje. To je bio i posljednji pokušaj da se spasi Jugoslavija, znamo da već 25. juna 1991. Slovenija i Hrvatska napuštaju Jugoslaviju, a ovaj prijedlog je dat na sastanku na Stojčevcu, ovdje kod Sarajeva, početkom juna. Dakle, Izetbegović je bio racionalista i osoba koja je smatrala da treba iscrpiti sva moguća rješenja. I ovaj tzv. prijedlog Gligorov-Izetbegović pokazuje da je Izetbegovićeva politika bila reaktivna i da je ona bila osuđena na reaktivnost. Sam Izetbegović je kazao – Ja sam samo pratio događaje, nisam mogao biti njihov kreator. Dakle, Izetbegović je pratio događaje i pokušavao je umanjiti štetu. I čitav problem bošnjačke politike je to što ne kreira događaje i društvenu stvarnost već ih slijedi i pokušava da umanji štetu. Da li je Izetbegović mogao drugačije, to je drugo pitanje, nije za historičara, a vjerujem da je na njega teško dati odgovor. Ja znam da ima onih koji oponiraju i govore kako je trebalo ovako ili onako, da je trebalo ostati u Jugoslaviji, da se nije trebalo ulaziti u sukob sa Srbima. Međutim, to je, sve što bi se reklo, naknadna pamet i pokušaj da se ispadne mudriji od nekoga ko je tada bio na čelu naroda i države, a mislim ko god to pokušava sebi daje jedan težak zadatak. 

 

Preporod: Da, upravo sam to htio pitati. Danas postoje stavovi unutar bošnjačke intelektualne, pa i neke političke elite da BiH nije trebala žuriti sa nezavisnošću, odnosno, da je trebala čekati pogodniji trenutak za to, kao što su čekali Albanci na Kosovu. Naravno, osuđujući Izetbegovića da je kriv za taj potez. Da li je Izetbegović požurio sa nezavisnošću?

 

Mulaosmanović: Ja mislim da se zahvaljujući nezavisnosti BiH mogla desiti nezavisnost Crne Gore i Kosova. A druga stvar, da su u tom političkom kontekstu Bošnjaci i BiH kazali – mi ćemo ostati u Jugoslaviji i čekati neku pogodnu priliku – značilo bi dati legitimitet velikosrpskim pretenzijama, da se dijelovi Hrvatske sa većinskim srpskim stanovništvom odvoje, da BiH de facto postane srpska pokrajina, da Crna Gora apsolutno ne razmišlja o nekoj nezavisnosti itd. Ostanak BiH u krnjoj Jugoslaviji značio bi pobjedu velikosrpskog koncepta. To je nedvosmisleno i sasvim jasno i Izetbegović je po meni povukao jedini mogući potez koji se mogao povući iz pozicije BiH, a posebno iz pozicije Bošnjaka. Razmišljati da bi Bošnjaci mogli napredovati u takvom političkom kontekstu i da bi nešto profitirali je suludo. Već sutradan sa tom odlukom Bošnjaci bi bili na Vukovarskom, Dubrovačkom i drugim ratištima, jer bi bili obavezni prema toj državi u kojoj su ostali da brane njenu suverenost i interese. Ne vidim da u tim stavovima ima dubljeg razmišljanja, već čisto jedno oponiranje da bi se eto bilo mudrijim i pametnijim, kao što sam već rekao, od nekoga ko je vodio tu politiku. Ja ću vas podsjetiti na pokušaj Zulfikarpašića i Filipovića da sa Miloševićem i bh. srpskim predstavnicima u prvom planu sa Karadžićem, Krajišnikom i Koljevićem, postignu taj tzv. historijski sporazum. Naime, 8. januara 1992. godine kada se u Zagrebu dijelila BiH, samo dan prije proglašenja tzv. Srpske republike BiH, Koljević je uzgred spomenuo tu epizodu i rekao – znate nisam ja bio nešto za taj sporazum, to je bilo nametanje Muslimanima nečega što nije bilo u njihovom interesu i to je bila jedna ponuda koja se davala ispod žita. Dakle, to je nedvosmiasleno bila čista prevara Bošnjaka. Mislim da su Bošnjaci svoj identitet, vjeru i kulturu nezavisnošću BiH uspjeli sačuvati, ostankom u Jugoslaviji to bi bilo vrlo upitno.

 

Preporod: Uslijedio je rat, je li ga Izetbegović mogao izbjeći i pod koju cijenu?

 

Mualosmanović: Da, naravno, mogao je, trebao je ''samo'' kapitulirati!

 

Preporod: Kako se Izetbegović nosio sa agresijom, vodio je burnu diplomatsku aktivnost na zaustavljanju agresije, morao je odbacivati ili prihvatati razne ponude, donositi bitne odluke, istovremeno aktivno učestvovati u organiziranju odbrane. Da li su Izetbegovićeve odluke tokom agresije bile ispravne, kada su u pitanju razni mirovni planovi Vens-Oven i sl.? 

 

Mulaosmanović: Izetbegović je dugo vremena vjerovao ili je djelovalo, činilo se, da vjeruje međunarodnoj zajednici. On je doista bio demokrata i vjerovao je u demokratske institucije, vjerovao je u demokratsku javnost, vjerovao je da demokratski i slobodni svijet ne može dozovliti pokolje i zvjerstva koji su se desili u BiH. Dugo je vjerovao i davao podršku naporima svih međunarodnih predstavnika koji su bili. Naravno, nije uvijek bio oduševljen onim što je ponuđeno, npr. Vens-Ovenovim planom nije bio oduševljen, ali ga je potpisao, jednom je čak rekao - potpisujem ga znajući da ga neće potpisati bosanski Srbi, jer ne vidim da će ovaj mirovni plan opstati. Oven-Stoltenbergov mirovni ugovor je potpisao zato što je mislio da se bošnjačko-bosanska strana ne može odbraniti jer je sve protiv nje okrenuto, međunarodna zajednica koja je rekla potpisujte ili ćemo dići ruke od vas, i regionalni kontekst, Franjo Tuđman je krenuo u ostvarivanje svojih ciljeva, naslonio se na politiku Miloševića itd. U tom periodu, kasnog ljeta i jeseni 1993. godine, tih velikih lomova koji su se dešavali, kada je Sarajevo bilo u opasnosti da padne nakon pada Igmana i Bjelašnice, Izetbegović je čini mi se tada promjenio sam u sebi kurs kojim kreće. Izgubio je povjerenje u međunarodnu zajednicu, nije više vjerovao da će međunarodna zajednica učiniti nešto za državu BiH i za bosanske muslimane i dao je čak jednu simptomatičnu izjavu – izgleda da mi sada moramo samo na sebe da se oslonimo. Ova izjava, vjerujem, oslikava poziciju Bošnjaka u potpunosti, kako tada, tako i sada. Zapravo kada je promjenio taj kurs, oslonca i vjere u demokratski svijet, mi počinjemo da pratimo i napredak na vojno-političkom polju. Ubrzo je potpisan Vašingtonski sporazum, istina nakon pritiska međunarodne zajednice na Franju Tuđmana, ali i značajnih uspjeha Armije BiH u borbama protiv HVO i HV. Dakle, Izetbegović u 1994. ulazi kao promjenjena ličnost, i politička ličnost i sa drukčijim razmišljanjima, sa jednim razočarenjem ali i odlučnošću koje ga na određeni način prati do samog kraja života. Razočarenje u svu priču o demokratiji, slobodi, u principe koji se ne poštuju. Razloge ovakom odnosu međunarodne zajednice prema BiH treba tražiti u Hangtintonu i sličnim teorijama o neizbježnom sukobu civilizacija, shodno tome u odnosu prema islamu itd. Na bosanskim brdima se nije odlučivala tek naša sudbina, uvijek se odnos snaga saagledavao u širem kontekstu. Koliko god to bilo apsurdno, jednostavno je tako.

 

Preporod: Da li se u Dejtonu moglo postići više za BiH? 

 

Mulaosmanović: Šta je Izetbegović u Daytonu mogao učiniti?! Sa planom Kontakt grupe stvari su bile definirane, omjer 51:49, dvoentitetsko uređenje BiH. Izetbegović je u Dejtonu zapravo bio svima kamen spoticanja. U zadnjim fazama pregovora, kada je u pitanju bosanska strana, razgovore i pregovore je vodio Haris Silajdžić, koji je, zapravo, postigao mir i dogovor. Kada je Izetbegović pozvan da se dogovor proslavi i kad je vidio da Brčko ne pripada Federaciji, on je odbio taj mir i rekao – ja ovo neću potpisati. Ričard Holbruk piše da je to bio mir od 37 minuta, dok Izetbegović nije ušao u sobu. Izetbegović je dakle pokušavao gdje god može i šta god može da se ostvari, pa tako i na Brčkom, nakon čega je Milošević pristao na arbitražu, jer mu je očito mir bio izuzetno potreban i neki vid diplomatske pobjede čime bi pridobio međunarodnu zajednicu za ukidanje sankcija. Izetbegovićeva pozicija ni u Dejtonu nije bila takva da je on mogao biti aktivan, nuditi rješenja, već je samo mogao prihvatiti ponuđeno rješenje i eventualno pokušati ih popraviti.

Ne treba gubiti iz vida da je američka administracija bila vrlo odlučna da, ukoliko propadnu pregovori, učini totalno povlačenje . Šta bi to značilo u regionalnom kontekstu teško je reći, ali sigurno ne bi bilo dobro za BiH i Bošnjake.

 

Preporod: Kakvu politiku je Izetbegović vodio nakon Dejtonskog sporazuma, do povlačenja iz Predsjedništva? Šta tu politiku posebno karakteriše?

 

Mulaosmanović: Od 1996. Izetbegović se lagano počinje baviti Strankom, to mu je sjetićemo se jednom zamjerio Ivan Lovrenović kada je rekao da je Izetbegović od jednog vizionara pretvorio u običnog lidera jedne stranke, a što je Izetbegović prokomentarisao rekavši – Ivan Lovenović je pametan čovjek mislim da je on upravu. Dakle, Izetbegović poučen ratnim dešavanjima i onim šta se desilo, odnosom međunarodne zajednice prema BiH i Bošnjacima, krenuo je u stvaranje jakog bošnjačkog političkog fronta. Pokušavao je da osnaži SDA, no velika previranja unutar stranke dovela su do rascjepa i nastanka Stranke za BiH. SDA je imla vlast i samim time odgovornost za ono šta se događa, tako da Izetbegović, u tom segmentu nije uspio postaviti stranku kako je zamišljao. Korupcija i nepotizam previše su se raširili, a on nije učinio odlučne poteze da se to spriječi. Samo njegovo povlačenje bilo je produkt koliko njegove odluke toliko i pritiska međunarodne zajednice koji su mu slali poruke da treba napustiti političku pozornicu. Dakle, Izetbegović je konstantnim sukobima sa određenim predstavnicima međunarodne zajednice ugrožavao svoju poziciju i postao je političar koji nije bio dobar sugovornik za nove političke elite i za međunarodne predstavnike, tako da se 2000. povukao. 

 

Preporod: Nekako se stiče dojam da je od Izetbegovićevog povlačenja iz politike BiH krenula nadolje? 

 

Mulaosmanović: Nije ostalo puno jakih političkih ličnosti iza njega. Naravno, pitanje je da li i trebaju lideri ili jaki politički i drugi timovi koji će voditi državu i narod. Vremenom su se probili tehnokrate i karijeristi, osobe koje imaju samo jednu viziju ''gdje sam ja u svemu tome'', i zbog toga je došlo do urušavanja bošnjačkog političkog bloka. Zbog toga se misli da Bošnjacima treba lider, a ja mislim da im prije svega trebaju timovi i institucije, obrazovne, odgojne, ekonomske, političke, kulturne. Mi živimo jedan nedovršeni proces izgradnje nacije, a primjetno je, nažalost, da mnogi intelektualci i političari kažu da nama nacionalne institucije nisu potrebne. Mislim da su Bošnjacima potrebne bošnjačke institucije i da one ne bi štetile BiH ili bilo kome u BiH. Na kraju, ne znam zašto se postojanje bošnjačkih institucija stalno stavlja u kontekst slabljenja BiH kao države kada je to totalni apsurd i neistina.

 

Preporod: Kada javnost može očekivati knjigu? Vjerujem da ste razmišljali o tome ali i da bi mnoge interesirali rezultati do kojih ste došli?!

 

Mulaosmanović: Ne želim žuriti, nema potrebe. Radiću na rukopisu jer smatram da se može poboljšati. Tek tada ću, ako Bog da, izdati knjigu. Kada će to biti, vidjećemo.