Udruženje Mladi Muslimani

 

 

Analizirajući opće stanje u kojem se nalazi naša država nije teško doći do zaključka da se radi o vrlo komplikovanim, teškim, paradoksalnim, razočaravajućim i posve lošim vremenima u kojima se pravi atmosfera beznađa i problema kojima se ne nailazi rješenje. Vijesti od političkih pa sve do crnih hronika ne samo da mladima daju vrlo negativnu sliku, možda nekad i demotivirajuću, već i starijim generacijama mogu dočarati misao da će naredna vremena koja nas čekaju biti još teža, a stanje države doživljavati sve veći kolaps na društvenom, političkom, ekonomskom, kulturnom i obrazovnom nivou. Takav trend međutim karakterističan je i drugim dijelovima svijeta, bez obzira da li je muslimanska populaciji u većini ili je manjina. Izazovi sa kojima se mladi muslimani suočavaju u određenim segmentima, posebno na Zapadu, imaju isti uzrok, poput islamofobije, rasizma, kulturnih predrasuda i diskriminacije.

U takvom jednom okruženju vrlo je važan korak koje treba učiniti na samom početku pokušaja rješavanja poblema te znati koji su prioriteti u tom procesu. Muslimanski intelektualci, učenjaci kao i razni naučnici društvenih, humanističkih ili prirodnih nauka u svom mladom razdoblju života posebno su usvajali princip ili načelo koji već historijski pokreće statično u dinamično, ili kur'anski govoreći princip radi kojeg i „neživo postaje živo“.  U toku svog intelektualnog sazrijevanja i znanstvenog usavršavanja to je princip kojeg su primjenili u svim segmentima svoga aktivizma. To je princip tevhida – Božijeg jedinstva, Božije jednoće i Božije sveobuhvatnosti.

 

Zašto govoriti o tevhidu ako smo već kao muslimani odlučno i jasno prihvatili da je Allah samo jedan i da nema sudruga i da mu niko ravan nije? Postoje dva glavna razloga: Prvo je da shvatanje samog „tevhida“ najprije ne dolazi samo kroz verbalnu potvrdu i odlučno vjerovanje te praksu, nego ovaj životni princip dio je i svakog našeg razumjevanja svijeta, društva i sredine u kojoj se nalazimo. Posebno kada se dotičemo bosanskohercegovačke stvarnosti. Drugi razlog je da mlada populacija konstantno posmatra različite forme nepravde, nasilja i nadmenosti koje dolaze kao rezultat „potiskivanja“ Boga od strane ljudi koji drže vrlo odgovorna mjesta u društvu, te se u svom tom nahođenju pokušavaju predstaviti kao apsolutni gospodari zemlje. Ali takve pojave često prevazilaze pojedince ili grupe. Kur'anska kazivanja o štetnosti „nasilništva“  za jedno društvo, jednu zajednicu danas se mogu i posmatrati kroz prizmu političkih ideologija, filozofskih pravaca kao i starih mitologija koje su danas dobile okorjelu formu stereotipnih tumačenja koja za sobom povlače mogućnost da postanu jedan važan izvor za kreiranje, definisanje i vođenje određene politike koja šteti društvu. 

Zbog ovakvih stvari moramo se najprije osvrnuti na princip tevhida, jer u ovom slučaju on dolazi kao jedno i duhovno i intelektualno, racionalno osvježenje, posebno za mlade, u jednom akademskom suočavanju sa onim ljudima koji vode našu državu, koji ne da su zaboravili Boga, kao svog iskonskog Kreatora, nego se umišljaju da su zapravo to oni.

Tevhid je životno-iskonska dimenzija naše opstojnosti i u svijetu znanog i svijetu neznanog, odnosno nepoznatog i mističkog. Onda kada duboko na psihološko-misaonoj razini shvatimo da kao studenti, kao nastavnici, učitelji ili profesori, kao političari, kao književnici i svi drugi umjetnici, kao radnici – službenici, administratori, poljoprivednici - da smo svi samo jedan mali djelić svijeta kojeg možemo promjeniti samo ako savjesno obavljamo svoje poslove i dužnosti kao zaposlenik i kao čovjek, sa sviješću da to pomno prati i zna Onaj koji nas je oblikovao i dao nam da živimo na ovom svijetu, tek tada možemo očekivati i jedno ljepše, ugodnije, zadovoljnije stanje duha i tijela u svijetu koji nas okružuje i koji nas se dotiče u svakom našem aspektu. Tu jeste i smisao tevhida – da radimo ono što najbolje umijemo i što je korisno za društvo, ali da u tom opusu ostanemo konzistentni sa idejom i sviješću o Božijem sveprisustvu i zadatku koji nam je povjerio.

Ismail R. Faruqi sažeto govori o afirmaciji svijeta u islamu i šta zapravo život znači, a to je da svako djelo, ma koliko ono bilo malo, ima sposobnost da uveća ukupnu vrijednost kosmosa, kao djelo bogosluženja, pokoravanju Bogu, pod uvjetom da je počinjeno u ime Njega.  To znači da od samih početaka čovjekovog poimanja svijeta on postaje dio kozmičke uređenosti i daje svoj doprinos toj uređenosti onda kada sa sviješću o Bogu i u ime Boga počne raditi za dobrobit svijeta, odbacivajući bilao kakav egoizam, pretjerivanje i činjenje nepravde prema bilo kome. Obrazac koji mlade muslimanske generacije trebaju da slijede u svojim životnim i poslovnim aktivnostima ogleda se u pomenutom odnosu prema svijetu, jer se povijesno pokazao kao djelotvornim, posebno u najranijim generacijama mladih muslimana jer na taj način se učvršćuje vladavina prava u okviru jedne zajednice i stvara veće mogućnosti za rješavanje socijalnih problema kako u vremenu kojem se nalazimo tako i u budućim razdobljima.

 

Tevhid sadrži takvu pokretačku snagu kakvu najprije mogu iskusiti upravo mladi naraštaji. Poslanik a.s. je iz tog razloga često potencirao mlade ashabe u svom savjetovanju, ali i u najranijim pozivima u islam. Jer je omladina ta koja se najčešće odazivala u islam, a Poslanik (a.s.) je rekao jedne prilike i tokom svog života često ponavljao da mu je omladina prišla i pomogla mu dok su se stariji digli protiv njega. Takav je primjer Ali ibn Ebi Taliba (r.a.) koji je prihvatio islam sa 10 godina i Zubejra ibn Avvama (r.a.) koji je prihvatio islam u svojoj 16 godini i pa ga je njegov amidža često kažnjavao tokom mekkanskog perioda, ali je Zubejr ustrajao u islamu.

Poslanik (a.s.) je mnogo poštovao ličnost omladine pa je za svoga života nebrojeno puta konsultovao tada još uvijek mlade ashabe oko veoma važnih i ključnih pitanja za tadašnju rastuću muslimansku zajednicu. Ne samo to, već je i mladim ljudima dodjeljivao veoma odgovorne pozicije i davao takve odgovornosti koje danas mi mladi možemo samo „sanjati“ da nam stariji ustupe nešto takvo. Kada je skupina stanovnika iz Jesriba prihvatila islam, Poslanik (a.s.) sa njima šalje mladića Mus'aba bin Umejra da ih podučava o vjeri. Poslanik (a.s.) je postavljao i mlade ashabe kao vojne zapovjednike te kadije što je slučaj sa Alijom ibn Ebi Talibom i Mu'az ibn Džebelom. Utab ibn Usejd je mladić od 21. godinu kojeg je Poslanik (a.s.) postavio za namjesnika Mekke kada je ona osvojena. U jednom savremenom duhu mnogi bi rekli da bi trebao doći neko iskusniji i stariji. Ali ovim primjerom Poslanik (a.s.) pokušava muslimanima posebno istaći kakav potencijal mladi mogu imati ukoliko im se pruži šansa.

Kur'an govoreći o Jahjau (a.s.) kaže „da mu je data mudrost dok je još dječak bio“ (Kur'an, 19:12). U suri Kehf (Pećina) Allah Plemeniti govori o „mladićima“  - fitjetun (fityatun, mn), riječ koja označava mlade ljude, mladog čovjeka, koji su se sklonili u pećinu i pobjegli od svojih porodica i od svog naroda kako bi praktikovali svoje vjerovanje, tj. vjerovanje u jednoj Jedinog Boga.

Nažalost, moramo istaći da i pored ovih divnih primjera kur'anskog i poslaničkog predstavljanja i razumjevanja omladine, naše mlade generacije ne mogu očekivati dotičnu podršku u bilo kakvom društvenom segmentu našeg doba. U tom slučaju mladi traže određene alternative, nekada dobre, ali često negativne, loše i poražavajuće koji mladu populaciju odvode u jedan veći moralni a zatim i opće zdrastveni ponor. Ne treba se onda čuditi zašto je stopa nataliteta u BiH sve manja i manja, dok mortalitet sve više raste, a u tom procesu se danas nalaze i mladi ljudi koji često nisu još napunili ni 20. godinu života.

Ali primjer mladih ashaba uči nas još jednoj važnoj lekciji. Da uz Božiju pomoć, napor i trud, mladi mogu mnogo postići i bez podrške starijih. Jer su mladi ashabi ustrajali u islamu i u svom radu uprkos žestokim protivljenjima i obezvrjeđivanjima od starijih mušričkih uglednika tadašnje Mekke. 

 

Mnogo toga se govori o propustima islamskog obrazovanja, ali i općeg obrazovanja muslimana u svijetu. Iako postoje rezultati onoga šta islamski obrazovni sistemi postižu te faktori njihovog uspjeha, na drugoj strani stoji kritika onoga što nisu, a trebaju postići u svojim ciljevima. Danas se posebno problematizira obrazovanje muslimanske omladine na Zapadu, tj zemljama Evrope i u Sjevernoj Americi. Bosna i Hercegovina je ipak u jednom posebnom slučaju. Islamsko obrazovanje se ovdje naslanja na historijske veze sa nekadašnjim centrima obrazovanja islamske civilizacije te brojnim eminentnim učenjacima koji su sa ovih prostora odlazili, a potom se vraćali kako bi prenosili znanje ovdašnjoj omladini koja je bila željna da proširi svoje intelektualne vidike. Već od Austro-ugarskog perioda pa sve do danas, sa određenim prekidima, islamsko obrazovanje u BiH prošlo je kroz nekoliko faza reforme i usavršavanja, a tome je doprinosilo i političko okruženje u državi. 

Ali kontinuitet ove reforme obrazovanja u savremenom dobu mora biti još izraženiji jer studenti na našim islamskim fakultetima u Bosni i Hercegovini vape za još usavršenijim obrazovnim programom koji bi odgovarao potrebama našeg društva ali i šire. Situacija je takva da veliki broj gradiva i nakon studija postaje beznačajan i beskoristan u daljem radu te se suočavamo sa problemom neprilagođenosti sa stvarnim potrebama društva. Govoreći o samom smislu islamskog obrazovanja Tarik Ramadan razrađuje teze šta su zapravo ciljevi islamskog obrazovanja te od kolikog je značaja dinamika društvenog razvoja u određivanju ciljeva obrazovanja. Obrazovanje srca, obrazovanje uma te spajanje obrazovanja srca i uma jesu ciljevi koji mogu upotpuniti pravu sliku islamskog obrazovanja muslimanske omladine i kreirati efikasne nastavne planove i programe. 

Definisanje islamskog obrazovanje, njegovih cljeva i zadataka jeste od suštinskog značaja za razvoj mlado-muslimanskog mišljenja. Ne može se očekivati da mladi muslimani naprave značajan iskorak u novijim interpretacijama islamske misli savremenog doba ako se obrazovanje istih ne učini potpunijim, rastećenim od suvišnog gradiva i pristupačnijim. Potrebano je redefinisati polazište i metode.

Aktivizam muslimanske omladine također ovisi o načinu pristupa islamskom obrazovanju. Ako uzmemo u obzir da praksa slijedi kao rezultat obrazovanja i da se obrazovanje usavršava praksom, aktivnosti koje će biti u fokusu trebale bi ići u smjeru rada za opće dobro zajednice. Ali problem u ovom slučaju jeste shvatanje značaja plana u jednom djelovanju. Plan proizvodi viziju, a sa vizijom se prelazi u jednu praktičnu implementaciju stečenog znanja. U tom kontekstu Abdulhamid Ahmed Ebu Sulejman ističe da koliko god je ummet bio bogat visoko obrazovanim ljudima i njihovim naporima na polju suočavanja sa izazovima, to nije pomoglo da ummet povrati svoju izgubljenu snagu i sposobnost upravo zbog nedostatka i nepostojanja sveobuhvatne vizije i odsustva uloge razuma koji je uvažavao vječne božanske zakone u promatranju, istraživanju i psihološkom i sociološkom promatranju.  Stoga, mladi muslimani moraju biti spremni da definiraju svoju viziju budućnosti muslimanske zajednice u okvirima svoje sredine i društva, ma gdje god se nalazili u svijetu.

 

Pojam revivalizma najčešće je primarno poprimao značenje ponovnog oživljenja interesa za islam kao endogene ideje sa oslobađajućom snagom. Nastojalo se ići u smjeru ka radikalnoj transformaciji cjelokupnog društva koje je počivalo na socijalnoj nepravdi, represiji, korupciji i svim negativnostima koji su činili državu dekadentnom.  Esposito još egzaktnije objašnjava pojam islamskog revivalizma smatrajući da je ispravnije ako na to gledamo kao na nešto što vodi većoj prisutnosti islama u muslimanskoj politici i društvu. Tako je zapravo revivalizam prisutan i u javnom i u privatnom životu muslimana.  

Ali ono na što se potencira kada se dotičemo teme mlado-muslimanske misli jeste u kontekstu „oživljavanja“ pasivne misli mladih generacija muslimana. Ovakav jedan proces igra veliku ulogu danas, jer mladi muslimanski studenti stječu znanje u raznim svjetskim univerzitetskim centrima te njihovo iskustvo takvog stečenog znanja ne bi trebalo biti usmjereno na samo prenošenje drugima. Kao omladina sa mnogo većim tehnološkim komunikativnim olakšicama, te slobodnijem pristupu velikog obima literature revivalizam mladalačke muslimanske misli morao bi biti okrenut i konstantnom razvoju i pojavi novih kreativnih ideja koje bi proizvele praksu u društvu sa pozitivnim promjenama. Savremena ulema broji mnoge velike ličnosti, ali muslimanska omladina je u određenim slučajevima okrenula leđa takvoj ulemi koja je stala rame uz rame sa onim vladajućim ličnostima koje su činile i čine represiju nad svojim narodom. Jusuf Kardavi je istakao da to dovodi do razočeranje omladine u takve vjerske autoritete te stvara kod njih osjećaj otpora i prema vlasti ali i prema učenjacima kojima su se nekad divili. Još gora situacija je kada se nađu dvije oprečne strane u muslimanskoj zajednici te je mlada populacija pod pritiskom i protiv svoje volje da se prikloni jednoj kako bi nadjačali drugu.  

Ni Islamska zajednica u BiH nije izuzeta od sličnih slučajeva. Činjenica da se mladoj muslimanskoj populaciji Bosne i Hercegovine ne nudi nikakav značajan ili posve minoran program aktivnosti kod mladih stvara osjećaj da im njihova zajednica ne može ponuditi adekvatne odgovore na njihove potrebe. Njihov glas se uopće ne čuje i nisu u stanju da izraze svoje negodovanje povodom određenih odluka Rijaseta na način da se i njihovi prijedlozi oko određenih stvari razmatraju. Potrebno je konačno održati sastanak o ovoj temi, kojeg su već mnogo puta inicirali mladi, ali nije bilo dovoljno spremnosti od nadležne administracije Rijaseta. Ukoliko se ne krene sa rješavanjem tog komunikacijskog jaza između ove dvije strane otpor kod muslimanske omladine u BiH postajat će sve izraženiji što može rezultirati novim problemima. 

Revivalizam prema tome mora posjedovati takvu snagu islamske duhovnosti i svijesti o Bogu da prevaziđe višedecenijske manipulacije islamom u političkim sferama kao i da ponudi obrazac obrazovanja novih generacija muslimana u svijetu kako bi se potisnuo Status Quo. Jer cilj treba biti kvalitet znanja i studija jer se u tome ogleda vrlina jedne civilizacije, a ne kvantitet.  

 

Osvrčući se kratko na jedan historijski kontekst uloge omladine u društvenom napretku vidimo da su uspjesi brojni, posebno kada je riječ o općem aktivizmu i promjenama koje mladi mogu pokrenuti. Mladi su uvijek bili nosioci takvih promjena koje su potresale društvenu zajednicu u njenom samom temelju, kakav je upravo primjer sa omladinom iz doba Poslanika (a.s.) ali i mladim ljudima koji su u kasnijim širenjima i razvojem islamske civilizacije u mnogobrojnim regionima Azije, Afrike i Evrope nosili jedan poseban bajrak islama kojeg su širili lijepom riječju i svojom mladalačkom duhovnošću. Kada je uslijedila krizna situacija u islamskoj misli i zastoj u unapređenju islamskog intelektualnog diskursa, mladi studenti uz jedne moderne interpretacije islamskog mišljenja i novije razumjevanje islama kao vjere koja može odgovoriti izazovima svakog vremena su nastojali da uvedu jedan preporodni proces kako bi muslimanska zajednica adekvatno odgovorila na nadolazeće probleme. 

Te mlade generacije iz 19. stoljeća, poput Dž. Afganija, M. Abduhua, Abdurahmana. Kevakibija, kao i one mlade generacije 20. stoljeća, na čelu sa Ikbalom, kasnije Mevdudijem, Homeinijem i drugima,  nastojale su da održe taj kontinuitet razumjevanja a zatim i pokušaju riješiti krizu mišljenja. Kao mlade generacije 21. stoljeća nažalost imamo još veće probleme, izazove ali i odgovornosti. Može se primjetiti da čest problem jeste nedostatak adekvatne podrške od starijih generacija, bilo da se radi o našim profesorima ili političkim subjektima. Ali istovremeno to je izazov za mlade da pokažu da se mogu izboriti u jednoj takvoj zbrci te da i uz nedostatak podrške, ili uz minimalne djeliće podrške žele i mogu ostvariti napredne rezultate. Samo pitanje je koliko su spremni prihvatiti taj izazov. Ako mladi prihvate, jesu li svjesni dovoljno te odgovornosti koja stoji iza takvog posla. 

Upravo iz navedenih pomena problema, izazova i odgovornosti, nekada se opravdano treba zapitati da li mladi mogu biti „simbol“ neke revolucionarne promjene u našem bosanskohercegovačkom društvu. Onda kada učine korak i van domovine, tada mladi postaju i internacionalni aktivisti, pa da li je moguće donijeti pozitivne promjene na svjetskom planu bolje budućnosti, to je svakako pitanje koje se nameće posebno danas kada je poznavanje stranih jezika osnova i uvjet da bi uopće proširivali vlastite naučne i misaone horizonte, kao i da bi praktično efektivo djelovali i utjecali na druge. 

Svako vrijeme ima svoje revolucionare. Jedan perspektivan ambiciozan kreativan mlad čovjek jeste i revolucionar svog vremena ako zna iskoristiti svoje potencijale koliko god je to moguće i pretvoriti ih u jedan uspješan rezultat. U islamu, preporod i revolucija pružaju dinamizam i živost, a premošćivanjem razlika između rasa, klasa, nacionalnih granica i svih drugih barijera islam je uvijek potencirao na vjerovanje i ponašanje kao i djelovanje, kaže Ahmed Akbar.  Dalje ističe da je važnije kako su organizovani običaji, kultura i društvo kod ljudi, a ne ko su im bili preci. Univerzalna poruka idealnog u islamu može pomoći da se sagrade mostovi između ljudi i ponuditi odgovore na savremene probleme. 

Ako smo spremni na izazove kao mladi ljudi, bit ćemo spremni i na još veće izazove u kasnijim razdobljima života. A na to nas neće spriječavati nedostatak podrške drugih odgovornijih ili službeno važnijih pojedinaca ili grupa. Naše ustrajavanje na tom putu pokazat će naše vrijednosti i naš trud. Kao takvi zaista možemo biti i jesmo nosioci prosperiteta i boljitka u jednoj skorijoj budućnosti. Važno je zadržati i razvijati ambicioznost vlastite ličnosti. 

Ipak, ako bismo u bilo kojem segmentu našeg zanimanja, ma kakvo ono bilo posustali i na neko najmanje iskušenje, jedan ili više problema koji bi nam se našli u našem nastojanju da učinimo našu, ali i budućnost drugih boljom, onda ne samo da nade o nekoj uspješnijoj svijetlijoj budućnosti i boljitku otpadaju, već postoji mogućnost da i sami zapravo postanemo uzrok još gore situacije u kojoj se može naći i naša islamska zajednica ali i naša cjelovita Bosna i Hercegovina. 

 

Tevhid islama znači i biti realno suočen sa izazovima svijeta i mogućnostima čovjeka. Mlade generacije islamskog ummeta treba da postave vizije koje neće preduboko i preopširno voditi u već desetljećima razrađene teorije islamskog preporoda. Nego naprotiv – dužni su postaviti vizije koje će pomoći da se ostvari kohezija pluralističke zajednice zasnovanoj na načelu da čovjek koji je prihvatio zadatak koji mu je Bog povjerio, zadatak kojeg su i meleki odbili, sa punom savješću i odgovornošću ispunjava, kao Božije stvorenje predodređeno da prihvati takav teret dužnosti. Na taj način mlado-muslimanska misao ostvarit će svoju izgubljenu i prijeko potrebnu dinamiku intelektulanog intra-islamskog i interreligijskog diskursa u svijetu.