Udruženje Mladi Muslimani

Nove (stare) ublehe u vezi Dejtona

Detalji

Objavljeno srijeda, 02 Decembar 2020 00:00

Autor Administrator

                                   

U jednom od svojih prvih intervjua, nakon što je obznanjeno da će prihvatiti ponudu da bude gradonačelnik Sarajeva, Bogić Bogićević je izjavio „da on u Dejtonu ne bi pristao na ime Republika Srpska“.

Neki su mediji ovu izjavu popratili kao još jedan dokaz da je riječ o odličnom izboru za gradonačelnika Sarajeva iako većinu građana Sarajeva u ovom trenutku ne zanima šta bi on uradio ili šta ne bi uradio u situacijama koje su se događale od prije 25 godina. Na žalost, izjava ukazuje da je Bogić figura koja hoće da egzistira na starim zaslugama, i koja (još) nije spremna pogledati naprijed, u budućnost, i koja nema viziju šta ponuditi građanima Sarajeva, pa se „hvata starih tema“. I to na pogrešan način!

Ne bi se trebalo ni osvrtati na ovu njegovu izjavu da ona nije podrška svim neprijateljima BiH i Bošnjaka koji nastoje izvrtati istinu plasirajući teze da je „Alija u Dejtonu prodao Bosnu“, „poklonio im 49% teritorije“ i slične pamflete srbijanskih i inih obavještajnih službi koje prihvataju naivni facebook pametnjakovići i virtuelni politički komentatori koji nas smoriše svojom naknadnom pameću.

Bogić ne shvata ili želi da mi ne shvatimo i zaboravimo slijedeće:

1. Dejtonski sporazum se, teška srca i sa velikom gorčinom, trebao i morao potpisati. Pritisak međunarodne zajednice i SAD na čelu je bio prevelik da bi ijedna strana mogla odustati od ponuđenih uvjeta za ostvarenje mira. Isto se ne može bolje objasniti nego rečenicom predsjednika Izetbegovića „da je to nepravedan mir, ali mir koji je bolji od rata.“

2. Milošević i njegovi sljedbenici su morali dobiti nešto zauzvrat da i oni pristanu na ponuđeni sporazum. Kad već nisu Bosnu i Hercegovinu ili dio nje pripojili Srbiji, kad nisu ništa ostvarili u Republici Hrvatskoj, kad je bilo jasno da uskoro gube i Kosovo, kad je bilo jasno da će njihovi vojni i civilni nalogodavci i izvršioci zločina odgovarati pred međunarodnim sudovima, najmanje što su mogli dobiti je da im se na neki način prizna samoproglašena republika, kao niža administrativna jedinica, bez međunarodnog subjektiviteta. Pa ni to nisu mogli dobiti na svim teritorijama nad kojima su tada imali vojnu kontrolu već su se morali povući sa nekih.

3. Nepristajanje na sporazum, značilo je nastavak rata. Bez obzira na relativno povoljniju situaciju za Armiju BiH 1995. godine u odnosu na ranije godine i neprijateljsku vojsku i veći moral naših oslobodioca, ne treba naivno pristajati na teze da bi Armija BiH za par mjeseci oslobodila sve okupirane teritorije, pobjedonosno ušla i u Banjaluku i sl. Možda i bi, ali uz velike žrtve i gubitke. Tih mjeseci mnoge naše brigade su imale i do 50% lakše i teže ranjenih, bolesnih, te na druge načine onesposobljenih boraca. Pozivi za mobilizaciju su u nekim općinama počeli dolaziti i tek stasalim 18-godišnjacima. Predsjednik Izetbegović je znao koliko vrijedi jedan mladi ljudski život i da će prekidom ratnih dejstava učiniti značajnu i dobru stvar za naš napaćeni narod.

4. Odbacivanje sporazuma od strane delagacije legalnih bh vlasti je moglo značiti i gubitak podrške međunarodne zajednice što se tada nedvojbeno moglo zaključiti iz nastupa Ričarda Holbruka, i što je potvrđeno godinama poslije u njegovim intervjuima.

Zašto onda Bogićević misli da bi on, svojim insistiranjem na tome, spriječio nastanak entiteta Republika Srpska pod tim imenom? Zar misli da bi Milošević odustao od toga? Zar misli da je međunarodna zajednica bila spremna uvažiti (baš) sve naše pravedne i ispravne zahtjeve? Ako on ili bilo ko drugi nije upoznat sa aktivnostima i pregovaračkoj ulozi svih članova bh delegacije u Dejtonu možemo ih uputiti na relevantne izvore koji svjedoče o tome.

Potrebno je znati da je predsjednik Izetbegović „zatezao konop“ maksimalno koliko je mogao na svim poljima, npr. u pogledu statusa Brčkog gdje nije dozvolio da isti uđe u sastav manjeg entiteta po cijenu napuštanja pregovora ali i da mu takva taktika nije mogla donijeti uspjeh u svim pitanjima o kojima se odlučivalo.

Bogićević je učinio ispravno što nije u ime nas, građana BiH, pristao na uvođenje vanrednog stanja i davanja ovlasti tadašnjoj JNA, ali taj njegov čin nije suštinski ništa izmjenio, nije zaustavio Miloševića u njegovim namjerama i nije spriječio učešće JNA u agresiji na našu zemlju. Evidentno je da Bogićević danas precjenjuje svoje „diplomatske mogućnosti“.

Na kraju možemo konstatovati da je jedan dio bh javnosti spreman kritikovati SDA da se i danas kiti ulogom predsjednika Izetbegovića i ratnim zaslugama a ostaje nijema na ovaj populistički pokušaj SDPa i njihovih partnera koji u nedostatku istinski kvalitetnih mlađih kadrova, pokušavaju isto nadomjestiti veteranima bivšeg sistema i vremena.