Udruženje Mladi Muslimani

Mjesec april je i u Sarajevu započeo otvorenom agresijom na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su sudjeluvali JNA i teroristi SDS-a. Iz kasarni u gradu vojnici JNA pucali su i na civile, i na pripadnike milicije. Petnaestorica milicionera su tada ubijeni, a zna se – ko puca na policiju, okrenuo je oružje i protiv države. Noć sa 4. na 5. april bila je odlučujuća noć za Sarajevo, kada smo osujetili agresorski pokušaj preuzimanja stanica milicije. Noć sam proveo u Sekretarijatu i prostorijama Gradske skupštine, kao član Savjeta za narodnu odbranu Grada, koji je bio u stalnom zasjedanju. Niko nije spavao, a izvještaji su nam dolazili jedan za drugim.

Dok su građani Sarajeva mirno spavali, ne znajući šta se dešava i kakva opasnost prijeti njihovom gradu, te noći smo uspjeli sačuvati sve stanice milicije, koje je SDS htio staviti pod svoju kontrolu: u općini Centar, Novom Gradu, Novom Sarajevu… Uspjelo im je to nakratko u Novom Sarajevu, ali naše snage su je uspjele vratiti. To je bila i za nas strateška policijska stanica, jer se nalazila na liniji Policijska škola Vrace – kasarna “Maršal Tito” – Pofalići, kojom je agresor i kasnije namjeravao spojiti snage i odsjeći Stari Grad. To je bila velika pobjeda za nas. Izvještaje smo podnosili predsjedniku Izetbegoviću i njemu je to bilo veliko ohrabrenje.

Međutim, već sutradan, 5. aprila, u Sarajevu je došlo do velikih demonstracija, na kojima je bilo blizu stotinu hiljada ljudi. Nastavile su se i dan kasnije, 6. aprila. Mnogi to i danas nazivaju “mitingom za mir”, ali je potpuno jasno da se radilo o pokušaju državnog udara i rušenja legitimne republičke vlasti. Po svemu sudeći, sve je bilo osmišljeno i organizirano iz Beograda. Teško je i opisati kako je bilo nama u Centru veze, kada s jedne strane dobijamo izvještaje o napadu četnika iz pravca Pala (kojima se odupiru malobrojne jedinice Patriotske lige, Policije, Bosni i dr.), a sa druge desetine hiljada ljudi zahtijevaju rušenje vlasti koja je u tim kritičnim trenucima pokušavala organizirati kakvu-takvu odbranu – i koje je to radila i prethodnih godinu dana!
Narod je, nažalost, bio izmanipuliran. Skoro svi prisutni bili su protiv agresije, protiv podjele Bosne i Hercegovine, pa i protiv njenog pripajanja Velikoj Srbiji. Nažalost, oni koji su ubačeni u taj narod sa zadatkom da ga usmjeravaju i podjaruju – mislili su drugačije. Niti jedan od govornika tih dana, niti jedan od aktivista raznoraznih parapolitičkih tijela, kojekakvih “odbora” i “vlada spasa” nije pozvao narod na odbranu i borbu protiv agresora. No, neki su umjesto toga zazivali JNA da dođe i “uvede red”.

Tako smo imali slučaj da istog dana kada je Republika Bosna i Hercegovina međunarodno priznata od Evropske zajednice, masa ljudi je nosila zastave već nestale Jugoslavije i Titove slike, a dan prije su provalili u Republičku skupštinu u namjeri da sruše bosanskohercegovačku vlast.

Iako to nerado pišem, danas je ipak došlo vrijeme da se o tome otvoreno govori. U sva ta dešavanja bila je uključena najjača opoziciona partija –SDP, čiji su aktivisti, istaknuti članovi i rukovodioci organizirali okupljanja,autobuse i drugi prevoz za učešće na demonstracijama iz ostalih bosansko-hercegovačkih općina… U tome su, uz SDP, sudjelovali i drugi aktivisti tzv. lijevog bloka, kao i predstavnici javne scene – osobe poznate po izraženom jugoslavensko-unitarističkom djelovanju i opredjeljenju.

Dan prije, 4. aprila 1992. godine, SDP je izdao javni proglas, u kome se građani, između ostalog, pozivaju da “u svim mjestima i gdje god to možemo, oborimo opštinske vlade i druge razorene institucije i umjesto njih izaberemo privremene, svenarodne organe vlasti”. Nažalost, zaslijepljeni mržnjom prema SDA i puni jeda zbog ranijeg gubitka vlasti, vodeći ljudi SDP-a nisu mogli ili nisu htjeli praviti razliku između SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem na jednoj, i SDS-a na čelu s Radovanom Karadžićem na drugoj strani. Za njih su to sve bili “nacionalisti” kojima je trebalo oteti vlast, pa makar i tipično miloševićevskom metodom “događanja naroda”.

A zar je tih dana vlast išta drugo i značila osim preuzimanja odgovornosti pred najtežim iskušenjem u kojem se ova zemlja našla u njenoj novijoj historiji: organizirati odbranu Bosne i Hercegovine i spasiti je od nestanka i uništenja…?

Vodeći ljudi SDP-a su, nažalost, tih dana upravo pokazali koliko su bili (ne)svjesni situacije u kojoj su se Sarajevo i cjelokupna Bosna i Hercegovina nalazili, dopustivši da budu izmanipulirani od Miloševićevog
obavještajno-bezbjednosnog vrha. Da im je rušenje vlasti uspjelo, iste one vlasti koja je do tada jedina mogla okupiti i organizirati snage odbrane – danas ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.

Otrežnjenje je i za njih došlo onda kada su teroristi SDS-a otvorili snajpersku vatru po okupljenoj masi, kada se vidjelo da velikosrpski agresor ne pravi nikakvu razliku između “nacionalista” i sljedbenika drugih stranaka.
Pokazalo se to, doduše, i prethodnih dana, u Bijeljini, Zvorniku i drugim mjestima, ali mnogi to nisu ni željeli ni htjeli da vide. Pokazalo se i u Sarajevu tog dana ko je zapravo stao u odbranu nezaštićenog naroda: bili su to pripadnici Patriotske lige BiH – organizacije koju je osnovala SDA, zatim “Bosne” i, naravno, milicije (policije)

U narednom periodu mnogi simpatizeri, pa i lokalni funkcioneri SDP-a, jednako kao i drugih opozicionih stranaka, širom Bosne i Hercegovine su se postepeno uključivali u odbranu, pokazujući vlastitu patriotsku svijest. Međutim, snaga naše odbrane bila bi sigurno znatno veća da je SDP od početka djelovao u tom pravcu kao organizirana politička snaga. Nažalost, vodeći ljudi ove partije su nakon neuspjelog pokušaja rušenja legalne rebubličke vlasti od 5. i 6. aprila proglasili “zamrzavanje” stranačkog djelovanja. Tek kasnije, SDP se ponovo aktiviro i uključio u jedinstven patriotski front.

O dešavanjima tih dana u Sarajevu opširno sam pisao u svojoj knjizi Sarajevo od referenduma do agresije i napada na grad – 5. i 6. aprila 1992., objavljenoj 2016. godine.

                                                       

Za ovu priliku, izdvajam ulogu predsjednika Alije Izetbegovića, kada je izašao pred nahuškanu masu naroda, pokušavajuči prisutne uvjeriti u besmislenost i pogubnost njihovih zahtjeva za “ostavkama” vlasti. Nažalost, u prvi mah je bio izviždan, prijetilo se čak i njegovoj fizičkoj sigurnosti. Ali kada je naglasio da im se obraća kao običan građanin, uspio je većinu mase pridobiti na svoju stranu. Na kraju svog izlaganja dobio je aplauz, vjerovatno na veliku muku i nezadovoljstvo huškača ubačenih među narod.

Kasnije, kao što je poznato – predsjednik Izetbegović nikada nije postavio pitanje ponašanja vodstva SDP-a u tim presudnim aprilskim danima, iako je ono, otvoreno govoreći, po svemu predstavljalo veoma štetno djelovanje i faktički subverzivni rad. Naprotiv, u želji da stvori svebosanski patriotski front branitelja Bosne i Hercegovine, vodstvo SDP-a je pozvao da i samo uzme učešća u institucijama ratne vlasti, a time i u odbrani opstojnosti Bosne i Hercegovine. Kako je i sam više puta i tokom rata i nakon rata isticao – za njega su postojale samo dvije stranke: stranka onih koji se bore za Bosnu i Hercegovinu i stranka onih koji su protiv Bosne i Hercegovine.
U Predsjedništvo, kao civilnu Vrhovnu komandu naše Armije, te u Vladu RBiH ušlo je više istaknutih predstavnika SDP-a, među njima i lider ove stranke dr. Nijaz Duraković.

Svjedok sam da je neposredno nakon početka agresije na Bosnu i Hercegovinu predsjednik Alija Izetbegović predložio da se organizira fizičko obezbjeđenje prof. dr. Nijazu Durakoviću. Za njegovu osobnu zaštitu kao pratilac je određen Zijad Kozić Dugi, jedan od istaknutijih pripadnika Patriotske lige. Zijad je tih dana često navraćao u Sekretarijat, a kasnije smo se viđali u zoni odgovornosti kojom je komandovao.








__________________________

Izvor: Izdvojeno.ba
Piše: Nihad Halilbegović