Udruženje Mladi Muslimani

Pandemija kao novi izazov u našim životima

Detalji

Objavljeno srijeda, 08 April 2020 00:00

Autor Administrator

Autor: Samir Beglerović

           Prenijeto sa www.znaci.com

Uvod

Već izvjesno vrijeme razmišljamo postaviti jedan tekst u kojem bismo se osvrnuli na početak i trajenje aktuelne pandemije. Brojne internet stranice o tome pišu, štaviše, skoro da nema medija koji se nije, bez obzira na svoju specifičnost, u cijelosti preorijentisao na izvještavanje o svim aspektima vezanim za aktuelnu pandemiju.

Nerijetko se poseže za oblastima za koje autori priloga/poruka nisu kompetentni, a posebno su u tim slučajevima zanimljivi medicina te sigurnosni aspekti.

Teško je reći bilo šta novo i originalno s obzirom da svi eksperti nastoje ponuditi neki plan kojim bi ljudima pomogli.

Imajući to u vidu, naglasili bismo samo dva aspekta pristupa trenutnoj situaciji.

U prvome bismo se tek kratko fokusirali na ono što, po našem mišljenju, predstavlja sâm smisao aktuelne pandemije uzrokovane virusom covid-19.

U drugom bismo naveli nekoliko tačaka kojih se i sâmi pridržavamo u želji da iz ove situacije iziđemo onako kako će svevišnji Allah s snama biti zadovoljan.

O smislu aktuelne pandemije

Rasprave o ovome pitanju nerijetko se koncentrišu na način njegovoga nastanka: Da li je riječ o sintetičkom ili, pak, prirodnom fenomenu?

Ne možemo donijeti bilo kakav sud o tome, međutim, nemoguće je ne začuditi se da rijetko koja rasprava te vrste ne problematizuje sâm uzrok pojave ovakvog virusa, makar virus bio sintetičke, poluvještačke ili u cijelosti porijeklom iz prirode.

Naime, oslovljavanjem toga pitanja, koji je, po svemu sudeći „problem svih problema”, postaje skoro irelevantno da li će se nekada otkriti stvarna priroda covida-19.

Najkraće rečeno, ova pandemija je autentičan izraz stanja savremene civilizacije te ogledalo vrijednosti globalnog pa time i našeg društva. Kao takav, on za osobe koje su ozbiljno razmišljale o stanju (hâlu) čovjeka u 20. i 21. vijeku uopšte ne predstavlja neko iznenađenje.

Naravno način pojave epidemije, njen tok i razvoj jesu nepoznanica ali „ovakva sudbina” čovječanstva doslovno je isprovocirana vrijednostima koje se promovišu unatrag skoro četiri vijeka, a naročito u 20. te dosadašnjim dijelom 21. vijeka.

Te vrijednosti, u smislu pozicije čovjeka, kao Božijeg stvorenja, mogu biti sukusirane u tri temeljna aspekta dinamike razvoja savremenog čovječanstva.

Prva je odnos prema dragome Bogu. Bez obzira na sve, ovo je sâma suština čovjekovog identiteta.

Jedno je negirati Božije jestvo, ali je sasvim drugo promovisati obrasce vjerovanje koji će čovjekov duhovni identitet i njegovo porijeklo vezati za konkretna bića ili apstraktne dimenzije koje se predstavljaju kao izvor života kao takvog.

Promovisanje okultnih vrijednost, u svakodnevnom životu kroz popularnu literaturu, strip, film/serije i video igre, dovelo je čovječanstvo u stanje potpune pometenosti, zbunjenosti koja definitivno ne može ponuditi nikakav konačan odgovor.

Analogno bespuću okultnoga, i čovjekov duhovni život, sâmim time i društveni, prepun je “božanstava” koja ga inspirišu na činjenje zla drugim ljudima, na kreiranje društva u kojem neće biti apsolutno nikakvih vrijednosti, niti bilo kakavog reda. Naprosto, sve je dozvoljeno, ukoliko je valjano promovisano. Jedino što je važno, to je neograničeno zadovoljavanje želje pojedinca.

Kur'anski ajet i hrabri i opominje:

Nije jednako ono što je ružno i ono što je lijepo, makar te i čudilo mnoštvo ružnoga! Stoga se čvrsto držite Allaha, vi koji tragate za suštinom, ne biste li uspjeli. (el-Mâide, 100. Ajet)

Druga vrijednost savremenoga čovječanstva proizilazi iz prethodne a odnosi se na potpunu nezainteresovanost za dobrobit drugoga.

Aktuelni događaji koji, po svemu sudeći, najavljuju definitivnu smjenu globalne moći i najavljuju novu raspodjelu snaga, koja, kao uostalom, i ranija podrazumijeva doslovno „rijeke prolivene krvi”, ponovno su u prvi plan postavili čini se sve izvjesniju opasnost od nuklearnog rata, odnosno takvog sukoba čija bi posljedica bila skoro potpuna destrukcija čovječanstva.

Jedan takav sukob ne samo da bi, vjerovatno, imao najgore posljedice za čovječanstvo već sâma činjenica da se o njemu nerijetko govori kroz hvalospjeve: religijskih zajednica, medijâ, akademskih radnika… po sebi je znak potpune izgubljenosti čovjeka.

Imati takav osjećaj da je nužno izbrisati sa lica zemlje doslovno svakoga ko ne misli kao ti, strašna je.

Bez obzira na razvoj znanosti i umjetnosti, jedno slobdono možemo reći „navijačko raspoloženje“ vezano za izvijesnost nuklearnog sukoba, predstavlja potpuni poraz ljudskoga duha.

A da je Gospodar tvoj htio, sve bi ljude jednim ummetom učinio. Ali one se ne prestaju suprotstavljati. (Hud, 118. Ajet)

I konačno, treći aspekt čija je sasvim logična posljedica (ali ujedno i samo jedna od!) virus covid-19 jeste čovjekovo skoro nevjerovatno uništenje prirode.

Razlog ovakvom odnosu prema prirodnom okruženju proistječe iz prve dvije anomalije ljudskoga karaktera, opravdava se potrebom za bezuslovnim razvojem tehnike i tehnologije, a nošeno je osjećajem sile i snage, odnosno čovjekovom ohološću.

S jedne strane, nema nikakve sumnje da su brojna naučna otkrića doprinijela poboljšanju kvalitete čovjekovog života, međutim, potpuno je jasno i da su u dobroj mjeri posljedice maksime po kojoj „ništa nema granica”, pa je i svrha čovjekovog života svedena na taj cilj: bezuslovni napredak, ma šta taj napredak značio.

Priroda nije data tek da čovjek uživa u životu na ovome svijetu već da se sa njom konstantno „druži”, da je „čita” kao jednu od knjigâ Allahove objave. I to doslovno – svaki njen dio!

Nasuprot tome, traganje za zakonima koji u njoj djeluju, ali ne kao Božijim stvorenjima već kao samostalnim datostima, čovjeka je dovelo u poziciju njihovoga razumijevanja kao „kosmičkih moći” koje su posljedica djelovanje nekog transcendentnog Duha/duhovâ, a koji se realizuje odnosno kojeg ljudi spoznaju kroz njegovo djelovanje u prirodi, istoriji i sl.

U tome kontekstu, znatan dio savremene nauke pretvoren je u želju čovjeka ne da spoznaprirodu, kao Allahovo stvorenje, već da „ovlada” njome i njenim zakonima kako bi i sâm mogao njima manipulisati, odnosno doseći taj “transcendentni Duh”.

Već izvjesno vrijeme se o tome samo šapuće u akademskim krugovim, jer bi otvoreno govorenje o tome automatski značilo, kao posljedicu, podvrgavanje govornika ismijavanju te njegovo izgurivanje na marginu naučno-akademskog života.

Naime, krajnje je vrijeme barem otvoriti pitanje metafizičkog/duhovnog porijekla brojnih naučnih teorija, iz oblasti prirodnih nauka, društvenih itd.

Ponovit ću, ovo ne znači da je doslovno svako znanstveno otkriće posljedica ne-ljudskoga djelovanja, u smislu čovjekovih spoznajnih mogućnosti. Ali je, imajući u vidu ne pojedinačne već dalekosežne posljedice njihove primjene kao i na njima izgrađenu kulturu, potrebno barem progovoriti o mogućim izvorima nadahnuća koja su čovjeku omogućila uspostavljanje jednog krajnje specifičnog i u dosadašnjoj istoriji jedinstvenog odnosa prema svijetu (svako nadahnuće nije autentično, neko dolazi od dragoga Boga, neko od neodgojene ljudske duše, neko od hira, a neko od šejtanâ).

Ne fokusirajući se ovaj put konkretno na moguće džinske/demonske aspiracije u čovjeku, smatram važnim barem skrenuti pažnju na jedan uzročno-posljedičan odnos koji se u ljudskoj istoriji pokazao kao istinit.

Čovjek je vezan za vlastitu aspiraciju/želju, ono što trenutno želi, to on zapravo i jeste (“Tvoj je himmet/duhovna aspiracija, ono čime si preokupiran”, kako bi rekao hazreti pîr Abdulkadir Gejlani).

Ukoliko je čovjek pokoran božanstvima okultnoga, izvjesno je da će i život koji na njima gradi (porodični, društveni… akademski itd.) biti ogledalo toga odnosa. Ukoliko je priroda „pozornica djelovanja ezoterijsko-okultnih moći”, onda će i istraživanje zakona koji u njoj djeluju proizvesti kulturu okultnoga, koja, u najkraćem, podrazumijeva da se čovjek pokorava nevidljivim silama, da bi mu te „sile” otkrile „kosmičke tajne”, kojima će se čovjek služiti da bi, sada on, manipulisao drugima. A te manipulacije imaju brojne forme.

Ukoliko takav odnos po kojem čovjek iz jednoga stanja prelazi u drugo stanje, nazovemo upravo „prijelazom” (prijelaz iz stanja neznanja o nečemu ka stanju poznavanja nečega), odnosno “napuštanjem” (hidžra), tada se dodatno uviđa značaj doslovnoga smisla riječi hazreti pejgambera Muhammeda, alejhiselam:

“Djela su po namjerama, i svakako svakome čovjeku ide ono čemu je težio. Pa kome napuštanje/prijelaz (hidžra) bude radi Allaha i Njegovoga Poslanika, pa hidžret te osobe je radi Allaha i Njegovoga poslanika. A čije napuštanje bude radi ovoga svijeta (dunjaluka) kako bi ga dobio, ili radi žene, kako bi je oženio, pa njegova hidžra je ono radi čega je napuštanje i uradio.”

(riječi hazreti Alejhiselama prenosi hazreti Omer, a bilježe Buharija i Muslim)

Voljom i odredbom dragoga Allaha, sve ima svoje granice, svoje omeđene zone (aktâr), i punina bîvanja svakoga fenomena podrazumijeva njegovo puno ostvarenje upravo unutar njegove prirodne granice, koju mu je dao jedini Gospodar.

Skupino džina i ljudi, ako možete da prodrete preko granica nebesa i Zemlje, prodrite. Nećete moći prodrijeti izuzev uz Vladara. (Er-Rahmân, 33. ajet)

Kako je u uvodu rečeno, ove tri nabrojane vrijednosti savremenog društva, po sebi generišu brojna zla i, uopšteno govoreći, neravnotežu: u čovjekovom srcu, u prirodi, i u društvu.

Analogno tome, opasnost od covida-19, bez obzira na njenu snagu, tek je privremena i samo je jedan segmenat moguće pošasti koje čovječanstvo može zadesiti.

Stoga, aktuelna pandemija, bez obzira na tragične individualne i žrtve nekih zajednica, nije po sebi toliko strašna. Strašno je ono čiji je ona glasnik, nered (fesad) koji je njena osnova.

 Tako razumijevajući trenutno stanje, onda se shvata da ono ipak nije kazna već prije kušnja, ujedno s Božijom milošću i prilika da se svaki čovjek popravi i time poboljša i stanje društva u kojem živi.

Sa tim promjenama, prije svega na sâmome sebi, trebalo bi se započeti već sada, za vrijeme trajanja pandemije. O nekima ćemo nešto više reći u narednome dijelu ovoga osvrta.

Ponašanje u vremenu pandemije

Kako je najavljeno, nije namjera govoriti o aktuelnim događanjima, iz perspektive bilo medicinskih znanosti bilo sigurnosnih. Naprosto se žele pobrojati prije svega radnje koje bi svaka osoba mogla realizovati. Nabrojane će biti taksativno.

1. Uvijek treba poći od toga da je sve, ali apsolutno sve u Allahovim rukama, On, jedini, o svemu odlučuje, i ništa se bez Njegovoga znanja ne dešava; tako, bez obzira na porijeklo virusa, i bez obzira na sudbinu svakoga čovjeka, može se desiti isključivo samo ono što On, jedini i dragi Allah, hoće; ovako prihvatanje događaja trebalo bi iskoristiti da se uzdamo u Allahovu milost i oprost, te Njegov zakon po kojem Milost vazda prevladava Srdžbu; ovo može prouzročiti pojavu optimizma kod onih koji žive u strahu i koji su po prirodi anksiozni, ali i opredijeliti čovjeka da se u nekim slučajevima i žrtvuje radi dobra čovječanstva.
2. Allah dragi voli hrabre, i voli one koji se žrtvuju na Njegovom putu radi drugih. Snaga jedne zajednice, jedne države, ogleda se u posvećenosti zaštiti najslabijih njenih pripadnika: u najširem smislu i osiguranju mira tijela umrlih, a u svakodnevnome životu i starih osoba, bolesnih (hroničnih i akutnih) te djece. Obaveza je, koliko god je to moguće, izolovati se od fizičkog kontakta, kako nam nadležne vlasti i preporučuju, međutim, u uslovima kada je to potrebno, ne treba se plašiti pomoći najslabijima, kako bi npr. dobili lijekove, hranu i sl. Već je nekoliko ljekara umrlo, upravo pokušavajući pomoći drugima, što je slučaj i sa nekim medicinskim osobljem, prodavačicama i dr.
3. Obaveza je fizičke kontakte svesti na minimum, što podrazumijeva i odlaske u posjetu voljenim osobama samo zato da bismo se s njima vidjeli. Sve je Božija Volja, tako da i trenutna razdvojenost između nekih ljudi ima svoj smisao, treba ga samo otkriti.
4. Život bez fizičkog kontakta, i bez društvenosti, što podrazumijeva izostanak odlaska u džamije, tekije, škole i sl., dobra su prilika da čovjek kod sebe probudi u dobroj mjeri nerazvijene duhovne organe, koje zajednički oslovljavamo srcem. Odnos sa drugim, ljudima i uopšte pojavama, ne gradi se samo fizičkim putem. Štaviše, duhovna veza je ključna, fizička je ili njena posljedica ili, pak, služi kao sredstvo dolaska do nje. Bez ovoga je nemoguće svjedočiti istinu kur'anskih ajeta npr. onih koji govore o konstantnim prisustvima (hazretima) dragoga Boga i pečatnoga poslanika Muhammeda, alejhiselam: Znajte, zaista je s vama Allahov Poslanik… (el-Hudžurât, 7.)
5. Slično prethodnome, nažalost kada smo već suočeni s ovom kušnjom, korist od ovoga stanja može se odraziti i na vjernikov put prema srži (lubb) stvari. Takav je slučaj sa džuma namazom. Odlazak i klanjanje džume, znači u džematu, u džamiji, propisano je časnim Kur'anom (jedna sura upravo nosi naziv „Džuma”) te sunetom Alejhiselama. Hazreti pejgamber Muhammed, alejhiselam, rekao je, između ostaloga, da se ova obaveza, u ovoj formi, ne odnosi na četvero (erbe'atun lâ džum'ate ‘alejhim), to su: rob, bolesnik, putnik te žensko (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježi Taberânî;  u uvoj tačci pozivat ćemo se na poznato hanefijsko djelo: „el-Ihtijâr li ta'lîl muhtâr”, od Ebû Dekîke, budući da smo po tome djelu učili fikhul ibadat na Fakultetu). U djelu „Ihtijâr” prenosi se jedna predaja (eser) od hazreti Aiše, u kojem majka vjernika kaže: „Namaz je propisan u osnovi kao dva rekata, pa se povećava (broj rekata) kada je osoba mukim (u svome mjestu), a ostaje (dva rekata) kada je osoba musafir (putnik).” Drugim riječima, svaki propis dat je kao usmjerenje čovjeku kako doći do cilja, obaveza je svjedočiti (šehâdet) ono u što se vjeruje, te u određenim situacijama obaveza dobiva drugačiju formu (npr. kada se na putu izvode radovi, čovjek se autentičnim, „zvaničnim”, znakovima preusmjerava na drugu dionicu). Hazreti Alejhiselam je rekao: “U džumi ima jedan tren (sâ’at), neće se desiti da vjernik koji je ustao (kâ’im) u njemu moli Allaha za neko dobro, a da mu On to ne podari.” (hadis prenosi hazreti Ebu Hurejre, a bilježe Buharija i Muslim) S jedne strane, učenjaci zauzimaju različite stavove o vremenu kada taj „tren” nastupa, međutim, s druge strane, definitivno je riječ o sâmoj srži džume, koja se podudara se kazivanjem hutbe, a neki učenjaci poput hazreti Ibn Arebija taj „tren” će opisati kao period u kojem dragi Allah robu šalje takvu vrstu manifestiranja Svojih Lijepih Imena i Svojstava, kakvu ne dariva u drugom vremenu. S obzirom da je dragi Allah Sebi propisao milost, nikoga nije izuzeo od ovoga dara, čak ni osobe kojima „namaz u džematu nije obaveza”, tj. svako taj „tren” može svjedočiti, no, uslov je da sve drugo ostavi u vremenu u kojem se klanja džuma-namaz (podne u petak). Štaviše, upravo u ovoj formi odnosno kroz naglašavanje njene suštine, mubarek džuma je i predstavljena u časnome Kur'anu: Vjernici, kada budete pozvani na namaz od Dana džume, potrudite se/požurite! prema spominjanju Allaha/činjenju zikrullaha/, a ostavite prodaju! To je za vas bolje, ako znate. /el-Džuma, 9. ajet/ Dakle, džuma je jedan od najviših oblika zikrullaha, tako da u slučajevima poput ovoga u kome se nalaze punoljetni muškarci danas odnosno i izvan vanrednih situacija svi oni kojima džuma nije obaveza, period podne-namaza petkom, nakon suneta a prije farza, treba biti iskorišten za činjenje zikra, spominjanja i veličanja dragoga Allaha. Dodatna potvrda ovome je što niko ne smije zabraniti odlazak u džamije jer džamija nije privatna svojina (Mesdžidi su radi Allaha pa se, pored Allaha, nikome drugom ne molite.El-Džinn, 118.ajet), no ljudi koji se brinu za dobro džamija i zajednice mogu džumu, uslovno rečeno, suspendovati ukoliko postaji neka bojazan da bi okupljanje ljudi na jednome mjestu ugrozilo njihovo ili zdravlje ostalih ljudi; spomenuti zikr treba biti barem ono kod nas tradicionalno učenje sure Ihlas („Kul Huvallâhu Ehad”) tri puta između suneta i farza podne-namaza. Za vrijeme učenja zikra, odnosno slušanja džumanske hutbe, važno se u potpunosti koncentrisati na dragoga Allaha, pokušati „otvoriti srce” spomenutom specifičnom manifestiranju Božijih Lijepih Imena, zbog čega je, uostalom, razgovor i zabranjen za vrijeme trajanja hutbe.
6. S vremena na vrijeme u kući proučiti suru “Ahkâf”, s obzirom da neki učenjaci (npr. hazreti imam Hulusi, nekadašnji muderis i imam Sultan Bajazidove džamije u Istanbulu) smatraju da njeno učenje s Allahovim emerom može spriječiti pojavu i širenje zaraznih bolesti.
7. Pokušati iskoristiti priliku da se svede na minimum gledanje televizijskih programa. Naročito u ovakvim situacijama, sasvim je dovoljno pogledati neki informativni program ujutro i navečer, kako bi osoba bila u toku sa događanjima i mogla čuti preporuke kako se ponašati.
8. Ovo je sjajna prilika da se internet (u najširem smislu značenja toga pojma) stavi u poziciju korištenja čovjeku umjesto, kao što je slučaj sada, da se ljudi za njega suštinski vežu, da o njemu postanu ovisni. Kao i tv-programi, tako su i sadržaji na internetu prepuni ružnih i nepotrebnih stvari. Nerijetko im se „potpuno predaju” i intelektualci, hodže i šejhovi, trošeći dragocjeno vrijeme na pisanje svakodnevnih poruka/statusa, nekada i po nekoliko dnevno.
9. Jedna od vijesti koja se pojavila skoro odmah na početku proglašenja stanja pandemije, jeste da su pornografske kuće dozvolile besplatno emitiranje svojih sadržaja. Ne želeći ovom prilikom na bilo koji način moralizirati, samo ističem zabrinutosti znajući da se u časnom Kur'anu i sunetu hazreti Alejhiselama izričito navodi da širenje bluda izravno prouzročuje pojavu bolesti i porast stope smrtnosti u nekoj zajednici! A ukoliko izolacija nije praćena nastojanjem da se očisti srce za šta je uslov smanjenje korištenja sadržaja na tv-u i internetu, onda ova odluka spomenutih kuća nagovještava porast stradanja.
10. Tri su čovjekova najveća neprijatelja: njegova nodgojena duša (nefs), hir odnosno prohtjevi (hevâ) i prokleti šejtan. U ovakvim prilikama kada čovjekom dominiraju strah i anksioznost, ova tri neprijatelja napadat će još jače. Bez obzira na čovjekove grijehe, ne treba nikada smetnuti sa uma da bilo kakav grijeh osoba da je napravila, sve dok je živa može moliti dragoga Allaha da joj oprosti. Ne smije se zavarati i pasti u očaj jer je milost jedinoga Allaha neograničena.
11. Konačno, rahmetli profesor Ibrahim Džananović koji je predavao šerijatsko pravo na Fakultetu islamskih nauka i u Gazi Husrev-begovoj medresi, često je ponavljao da vjernik ne bi smio zaspati „a da mu oporuka nije pod jastukom“. Drugim riječima, svako bi trebao sastaviti neku formu oporuke u kojoj bi naglasio: da je musliman, da želi da mu se klanja dženaza. Život je nepredvidiv, nikada se ne zna u kakvu situaciju čovjek može dospjeti, stoga je mudro imati pri sebi i ovu vrstu „dokumenta“ kojom bi definitivno izrazio svoju želju da bude opremljen na drugi svijet kao vjernik.

Kako je na početku rečeno, ovo nisu nikakva pravila već naprosto jedno razmišljanje o situaciji u kojima se naše društvo trenutno nalazi. Želja je otvoriti ozbiljan, dostojanstven, vjernički razgovor o kušnji u kojoj se naše društvo nalazi, a, dojam je, da tako nešto, za sada, uglavnom izostaje. A samo dragi Allah može dati konačan izlaz.