Udruženje Mladi Muslimani

„Patriotizam“ i „Islamizacija ili ateizacija Bošnjaka“

Detalji

Objavljeno četvrtak, 10 Mart 2011 19:09

Autor Redakcija

U nastavku donosimo referate Elvedina Subašića i Abdulgafara Velića na Regionalnoj konferenciji omladinskih organizacija koja je održana 06. marta u organizaciji našeg Udruženja. Tema referata Elvedina Subašića bila je „Patriotizam“, a Abdulgafara Velića „Islamizacija ili ateizacija Bošnjaka“

Patriotizam

Piše: Elvedin Subašić

Patriotizam, (lat. patria, otadžbina, domovina, grčki patrios, πατρίς, porijeklo, pripadnost), znači rodoljublje, domoljublje, ljubav prema domovini, zemlji i narodu - zasnovana na povijesnim uvjetima razvoja svijesti o pripadnosti određenoj zajednici i cjelini. Pojam patriotizma historijski mijenja svoje značenje, uporedo s promjenama u općoj kulturnoj, ekonomskoj i klasnoj strukturi društva, od osjećaja vezanosti uz pleme do suvremenog shvaćanja pripadnosti određenoj etničkoj cjelini, naciji ili državi. Stoga patriotizam nosi sva obilježja određene historijske i društvene konstelacije epohe u kojoj nastaje. Sam izraz patriot u kontekstu hrabar čovjek, koji je spreman na žrtve za dobro svoje nacije i građana, počeo se primjenjivati u vrijeme Francuske buržoaske revolucije. On vezuje pozitivne kulturne i tradicijske tekovine jedne zemlje, plemenite osjećaje i progresivne težnje jednog društva uz djelovanje na kulturnoj i materijalnoj emancipaciji svoje domovine, ali i odbranu svih vrijednosti koje jednu zemlju čine domovinom i državom. Ovdje ćemo govoriti o patriotizmu Bošnjaka koji zbog određenih kompleksa ne doživljava potpunu emancipaciju u svijesti Bošnjaka ili pak, prima forme i oblike koji su samo teoretske a ne primjenjene naravi. Pored toga, pokušat ćemo zaključit šta bi Bošnjaci trebali označiti kao vrhovni cilj patriotizma u trenutnoj bh. situaciji.

Patriotizam u BiH: Slučaj Bošnjaci

Ne možemo sa sigurnošću garantovati postojanje uspješnog patriotizma kod Bošnjaka zato što u njihovom slučaju nalazimo odustvo primjenjenog patriotizma i sociološku regenerirajuću autodestruktivnost, svjesnu ili nesvjesnu, koja možda proizilazi iz niza kompleksa koje nam na jednom mjestu navodi prof. dr. Mujo Slatina: „Kada se pažljivo osmotri sukladnost nacionalnog, jezičkog, državnog i vjerskog u kulturno-psihološkom biću Bošnjaka, sukladnost koju prirodno i nužno potrebuje individualitet bilo kog naroda, onda na vidjelo izlazi niz kompleksa. Ti kompleksi se manifestiraju u vidu njihove političke inferiornosti. I slabo razvijenom osjećaju državnosti; ti kompleksi se iskazuju u vidu straha od društvene odgovornosti za historijsku i moralnu egzistenciju svoga naroda i povlačenja od preuzimanja društvenih funkcija; ti kompleksi se pokazuju u neobjašnjivom zaboravu i oprostu zločina genocida koji mu je tokom historije činjen; oni se iskazuju u skoro infantilnoj iskrenosti i naivnoj odanosti prema drugom i drugima ali istodobno i u mahalskom i intrigantnom promatranju ljudi iz redova svoga naroda; ti kompleksi su skriveni u potrebi traganja za mahanama bošnjačkog čovjeka i istovremenoj potrebi preuveličavanja vrlina ljudi iz drugih naroda; ti kompleksi su prekriveni merhametlukom prema drugom ali i nedovoljnom obazrivošću i nemarnošću prema sebi; ti kompleksi se skrivaju iza olahkoga odricanja od vlastitih književnika, umjetnika, filozofa, političara i drugih viđenijih ljudi; ti kompleksi su smješteni iza potcjenjivanja univerzalnih vrednota islamskog učenja i slabe potrebe njihova uznavanja, iza ustručavajuće sramežljivosti od svoje nacionalne i vjerske posebitosti, ignorisanja ljudskih i drugih kvaliteta vjerskih vjerodostojnika; ti kompleksi se skrivaju iza sramežljivog odnosa prema vlastitim tradicionalnim običajima, prema načinu odgajanja, ishrani, nošnji i sl.; ti kompleksi se skrivaju iza čudnog, skoro nesvjesnog, osjećanja krivice prema drugom i drugima.“ Ipak kako ne bi priču o patriotizmu Bošnjaka sveli na kritikovanje ovdje ćemo navesti kako bi Bošnjaci trebali od pojma ili osjećaja patriotizma stvoriti jedan primjenjeni patriotizam. Drugim riječima oni koji i stvore osjećaj patriotizma, njihov patriotizam nije primjenjeni već teoretski. Patriotizam koji ne garantuje bolju budućnost niti jaku domovinu, već ostaje na patriotskoj prozi, slikama i kritikovanju drugih naroda, naročito u medijima, koji se napadima i stalnom kritikom nazivaju patriotskim. Patriotizam nije i destruktivni kriticizam drugih naroda, već primjenjeni kostruktivizam unutar samog naroda.

Patriotizam Bošnjaka prema domovini BIH

Kako ne bi sofističkom analogijom, fragmentarnim povijesnim činjenicama i svjesnim vitaliziranjem polemičkih događaja personalizirali prošlost od 92.-95. godine i bili autori reflektirane povijesti, tačnije pragmatičke, o kojoj nas Hegel uči, nećemo govoriti o  patriotizmu Bošnjaka kroz dokazanu ljubav prema svojoj domovini u odbrani od različitih agresora, već o njihovom današnjem odnosu prema državi BiH i njenim državnim obilježjima. Ipak, potrebno je naglasiti da u sadašnjosti Bošnjaci drukčije poimaju patriotizam od druga dva konstitutivna naroda. Nekima je Bosna samo sastavni dio drugih država koji se prozvao državom i još uvijek ne mogu je zvati svojom domovinom. Njihov glavni grad je Zagreb, Beograd ili neki treći, za razliku od Bošnjaka koji samo Bosnu prihvataju kao svoju državu i Sarajevo za glavni grad. Bošnjaci nemaju u svojoj svijesti izgrađen secesionistički kod. U svijesti velikog broja bosanskih Srba, pored intelektualne alergije na imenovanje BiH zajedničkom državom i domovinom, prisutan je Kosovski mit, kao mitološki ostatak, odnosno svojevrsna tautologija bezvrijednog gubitka ili smrti vrhovnog smisla plemenskog ponosa u liku jednog srpskog kneza i njegove nekvalitetne vojske, dok Hrvati nakon neuspješnog pokušaja stvaranja NDH, pa onda Herceg-Bosne još uvijek ideološkom distanazijom održavaju separatističko umijeće projekcije fobije kod iskrenih bh. patriota sa idejom stvaranja ne NDH, već NHE (nezavisnog hrvatskog entiteta).

Stoga, Bošnjaci kao narod u stopostotnom procentu ukazuju na patriotizam svojom ljubavlju prema domovini, državi BiH za razliku od velikog dijela druga dva konstitutivna naroda. Ipak, znači li to da Bošnjaci ispravno definišu, tumače, razumijevaju, izražavaju i šire patriotizam? Ne, zapravo Bošnjaci su narod koji povijesno gledajući imaju najviše problema sa osjećajem istinskog patriotizma u cijeloj širini njegovog pojmovnog sadržaja od ljubavi prema domovini  BiH do ljubavi prema sopstvenoj naciji, narodu, jeziku, kulturi i drugim svojstvenim obilježijima. Dešava se da ponekad i kada izgrade osjećaj patriotizma, zasnivaju ga na pogrešnim premisama i znanju što vodi do društvenih anomalija koje pogrešno imenuju i definišu patriotizmom ili taj osjećaj patriotizma ne uspijevaju primjeniti na kompletan društveni sistem u kojem obitavaju. Bošnjaci su narod koji neopravdano nema dovoljno znanja i informacija o svojoj povijesti, državi i trenutnoj stvarnosti, što rezultira djelovanjem koje pogrešno imenuju patriotizmom. Primjer: Kada bi bolje ponavali povijest svoje domovine ne bi od BiH činili sociološko kopile. Turska nije majka Bošnjaka niti Bosne. Svi koji zastavu majke Turske patriotski ljube treba da pogledaju rodni list BiH ispisan na stećcima. Majka koja je jedanput ostavila dijete, ostavit će ga opet. Trebamo odrasti. Patriotizam Bošnjaka je antipatriotizam kada svoje političke pobjede, umjetničke i kulturne manifestacije ukrašavaju zastavama i arapskim kaligrafijama bliskoistočnih zemalja  kao i vjerskim simbolima. Šta bi Amerikanac rekao da mu se izbrišu zvjezdice sa zastava. Da se Albancu izbriše orao, Hrvatu šahovnica, Japancu crvena tačka... oni  bi objavili rat. Dirati u njegov simbol, znači dirati u njegovu državu. U njega samog. Njegov patriotizam. Njegova zastava je njegova najjednostavnija i najtransparentnija lična karta. Bošnjacima je izbrisan ne simbol, već cijela zastava, koja je dokaz da mu je zemlja kao jedinstvena postojala i u Srednjem vijeku. Ta zastava nije imala nijedno religijsko, ideološko obilježje već jedinstveno – državno. Međutim, ako su Bošnjaci prihvatili novu žuto-plavu zastavu, onda bi samo nju trebali koristiti za prigodne trenutke i na prigodan način. Jer patriotizam prema domovini u javnosti ne iskazuje se ličnim osjećajima, ma koliko ona opravdana bila, već državnim simbolima koji su dokaz postojanja ove zemlje u javnosti.

Patriotizam Bošnjaka u politici

Bošnjake predstavljaju ljudi koji ne liče na Bošnjake, kaže akademik Ejup Ganić. Odustvo patriotizma prema ličnom narodu nalazimo zbog iskusnih demagoga isturenih u javnost, prije svega politici, koji svojim poltronskim metodama i idejama, zagovaraju jedan vid patriotizma koji može biti svojstven samo ljudima omeđenih osjećajima inferiornosti, organizovanih preko političkih stranaka koje nipodaštavaju svako religiozno, nacionalno ii narodno osjećanje građanina, ili ljudima koji nastoje lažnim patriotizmom ostvariti narcisoidno-utilitarističke ciljeve. Njihova ideja centralizovane vlasti i jedinstvene BiH je vizionarski pozitivna za Bošnjake, ali zbog poltronskog stava  prema agresiji na BiH da su svi živi podjednako krivi, a samo mrtvi nedužni, Bošnjaci za dokaz svoje nevinosti spremni su sami sebe ubijati. I prema njihovoj definiciji patriotizma Bošnjaci trebaju zaboraviti Dan Armije, dan odbrane Sarajeva u Dobrovoljačkoj, uhapšene predsjednike, generale na svjetskim aerodromima, Markale, Omarsku,  Iliju Jurišića, Aliju Izetbegovića, Jovana Divjaka itd. Politika Bošnjaka treba da se temelji na izgradnji povjerenja između narod i političkih ličnosti, što će voditi jedinstvu, a jedinstvo Bošnjaka u politici, bar u temeljnim idejama, vodit će jedinstvu Bošnjaka i na drugim društvenim poljima. Svaka nesigurnost naroda proizilazi iz bejedinstvene političke platforme. Patriotizam Bošnjka trebao bi se ogledati i u nastojanju političkog obrazovanja. Težnja za brzim, jednokratnim rješenjima poput ukidanja Republike Srpske ili pogrešno interpretiranje političkih poteza, poput Aprilskog paketa i sl. Ukazuju na našu političku neinformisanost i neobrazovanost. Vrhunac tog političkog neobrazovanja je odbijanje prava glasa na izbora. Bošnjaci moraju voditi računa i o ustavnom patriotizmu, poštivanju zakona svoje zemlje, počevši od  plaćanja poreza državi.

Ekonomski patriotizam kod Bošnjaka

Bošnjaci se trebaju obavezati na bolju ekonomsko-političku strategiju koja  bi se ogledala ne u uzimanju ministarske pozicije odbrane i sigurnosti, već borbom za funkcije ministra finansija, ministra trezora u Vijeću ministara, direktora Federalne carinske uprave, agencija za bankarstvo, osiguranje depozita, ureda za nadzor osiguravajućih društava, čelne ljude u ministarstvu trgovine, penzionih fondova, sudstvu, tužilaštvu. Bošnjaci trebaju imati izgrađenu  patriotsku svijest u svom ekonomskom planiranju i  potrošačkim navikama. Kao što su vijekovna neprijateljstva, averzija, ubistva i zločini prema muslimanima rezultirali fizičkim uništenjem muslimana i genocidom, tako je povijesno dokazano uzurpiranje muslimanskog vlasništva i  obesvlašćivanje muslimana rezultiralo materijalnim oštećenjem i ekonomskim genocidom nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Iako je genocid u pravnoj nauci precizno definiran pojam, ovdje navodimo izraz ekonomski genocid inspirisani nastojanjem naših intelektualaca, M. Imamovića, K. Hrelje i A. Purivatre, da ukažu i naglase sva obezvlašćivanja muslimana i ekonomskog uništavanja pod plaštom ideja nacionalizacije, eksproprijacije i agrarnih reformi koje oni na jedinstven i stručan način izlažu u knjizi „Ekonomski genocid nad bosanskim muslimanima“. Posljednje ekonomsko uništavanje muslimana rezultiralo je stvaranjem genocidne tvorevine koju danas nazivamo Republikom Srpskom. Mudrost politike i ostvarenje cilja jednog naroda, društva, zajednice, sastoji se iz vizije i strategije.  Bošnjaci u Bosni i Hercegovini imaju patriotsku viziju: jedinstvena BiH, ekonomski stabilno društvo, ekonomski jaka zajednica, ali koja im je strategija? Jesu li to parole: „za jedinstvenu BiH“, „za bolju budućnost“, „zajedno smo jači“? Ovim i sličnim parolama dobiva se predizborna naklonost glasača i izbori a ne zdravo društvo ili jaka zajednica. Kakva je patriotska strategija Bošnjaka u stvaranju snažne i prosperitetne zajednice kada registruju svoje automobile, nekretnine, osiguravaju imovinu kod onih koji su im jučer plijenili i palili imovinu? Kakva je strategija Bošnjaka izbjeglice produženog boravka, u Švedskoj, Finskoj, Njemačkoj... kada prodaju zemlju, djedovinu, babovinu u manjem entitetu kako bi kupili vikendicu na Vlašiću ili u elitnom dijelu Bjelašnice? Bošnjaci, analizirano trgovinskim parametrima, svojim progoniteljima poklanjaju  ono što nisu uspjeli silom oteti tokom agresije na njihovu zemlju. Istina i činjenično stanje jeste da Bošnjaci, od automehaničara do imama, za svakodnevnu upotrebu, svaku menifestaciju,  kupuje, koristi i poklanja, proizvode pojedinaca, grupa, koje su direktno ili indirektno povezane sa zločinima počinjenim u BiH nad bošnjačkim stanovništvom, odnosno kupuju u tržnim centrima zemalja kojima nije bila u interesu država BiH. Kupovinom domaćih, a ne stranih proizvoda gradis e privredno-ekonomski snažna BiH i obogaćuje se njena proizvodnja koja garantuje poslovnu budućnost neovisnu od dugovanja. Bez izgrađene ekonomske svijesti ne može biti izgrađena ni stvarna patriotska svijest.

Kulturno-umjetnički, povijesno-običajni i medijski patriotizam

Nikada u povijesti nisu postojale veće mogućnosti za promociju kulture, umjetnosti i kulturno-historijske baštine Bošnjaka. Mogućnosti za naučnim djelima iz naše Povijesti, kulture, bosankoga jezika i prevođenju tih djela na svjetske jezike, mogućnosti za pozorišnim komadima i filmskim ostvarenjima sa temom iz naše povijesti, tradicije, kulture itd. Bošnjaci ne smiju dopustiti sebi olahko odricanje od svojih umjetnika, sportaša i dr. javnih ličnosti koje zbog nedostatka podrške više koriste drugim narodima nego svom.  Bošnjaci bi trebali povesti računa naročito  o ljubavi prema svom bosankom jeziku koji je povijesno-naučni dokaz njihovog postojanja. Nažalost, činjenica je da su u javnosti iz reda bošnjačkog naroda demagozi koji nerazumljivim poltronskim metodama u ime ultraljevičarskog multikulturalizma brišu određena obilježja svog naroda. Oni su istaknuti književnici, umjetnici, glumci, novinari... Za njihov opis poslužit ćemo se riječima riječima Tina Ujevića kojim on opisuje demagoge: „Treba naročito naglasiti da izvjesno shvatanje rodoljublja, u kojem nema trunke humora, poplavljuje domovinu kvintalima rđave i dosadne proze, bez koristi za umni napredak. Odvojimo nesposobne javne radnike od sposobnih, pa da vidimo koliko će ih ostati!? Advokat bez klijentele, prevrtljivi novinari, poluknjiževnici, nestaloženi profesori, ljudi potrebni novca i reklame, najviše buče u interesu prava i slobode. Oni gotovo uvijek silno naduvavaju svoje ličnosti i misle da mogu da sebe i svoje prašinaste misli poistovjete sa domovinom i srcem naroda. Među njima ima najveći broj pustolova i nesvršenih đaka. Sve su to manje-više mediokriteti koji hoće da ispune svijet prazninom i nadmoćnošću. Osim nekoliko starijih ljudi koje je iznijelo na površinu povjerenje naroda, i nekoliko mladića koji su se tu našli iz pukog idealizma, sve ostalo su trgovci i šićardžije. A u njihovu haosu od formula i fraza, njihovom novinarstvu, koje evo preplavljuje i književnost, suvišno bi bilo i tražiti neki pozitivnu političku doktrinu.“ Naravno, u brisanju ili zaboravljanju svojih obilježja učestvuju i mnogi drugi Bošnjaci iz razloga što dovoljno i ne poznaju sami sebe i svoju povijest, tradiciju, kulturu i običaje. Primjer za to  nalazimo u pogrešnom shvatanju da je ćirilica tuđa i da ne pripada njihovoj obrazovnoj povijesti. Bošnjaci ne bi smjeli sebi dopustiti kulturno-umjetničko samoponižavanje BiH i njene povijesti. Samo Bošnjak može svoju ratnu tragediju devedesetih svesti na filmsku priču o ratu gdje se ne zna ni ko je žrtva ni ko dželat ili priču o ljubavi bošnjačkih mladića prema muškim polnim organima, kako bi mu, riječima Fatmira Alispahića: „svjetski lobi homoseksualaca dao nagradu za afirmaciju njihove razvratne bolesti“. Dok u svijetu muzike ne bi smio sebi dopustiti bošnjački ministar kulture, nakon uloge patriote i sankilota, da lepobrenskim brendom postane uvoznik, distributer i menadžer turbo-folk pjevačica iz Srbije, odnosno moralnih diva snajperista oko Sarajeva devedesetih. U BiH trenutno ne postoji objektivan medij, ali još pogubnije za Bošnjake ne postoji medij koji ne sije razdor i nesigurnost kod građana BiH. Bošnjaci i njihove političke stranke trebaju razmisliti o osnivanju prvenstveno jednog dnevnog lista, objektivnog koji bi težio samo jednom pravcu: stvaranju jakog građanskog društva koje bi gledalo u zajedničku budućnost.

Obrazovni patriotizam

Obrazovna strategija Bošnjaka je neupitno važna za primjenjeni patriotizam Bošnjaka. Konstantno uvećavanje broja neokomunističkih šizmatičnih književnika, nepraktičnih teologa, nesocijaliziranih socijalističkih sociologa i politologa, ultraliberalističkih novinara, postnacionalnih historičara, a umanjivanje broja studenta elektrotehnike, medicine i informatike, dovodi do svjesne potčinjenosti uslugama stranih tehničkih, tehnoloških, medicinskih, informatičih stručnjaka. Također, dojučerašnje i potencijalne sutrašnje neprijateljske države svojim difuznim potjernicama za pripadnicima Armije BiH ironično ukazuju na naše pravno praktično neznanje, ali i nesposobnost za primjenjim patriotizmom. Dužnost Bošnjaka je da umjesto kloniranja prosječne studentske inteligencije bolonjskim procesom postanu obrazovni konkurent na balkanskom i evropskom znanstvenom tržištu. Naravno, kvalitetno obrazovanje ne može postati realnost u svijesti Bošnjka ako prema kvalitetnom obrazovnom sistemu  ostanu indolentni odgovorni intelektualci u akademskim uredima, Bošnjačkom saboru, mnogobronim bošnjačkim organizacijama.

Glavni cilj Patriotizma kod Bošnjaka za uspješniju budućnost

Bez obzira na patriotsku dužnost prema sopstvenom narodu, uzimajući u obzir trenutnu situaciju BiH, Bošnjaci kao glavnu patriotsku dužnost trebaju vidjeti u stvaranju jednog građanskog društva, jer su Bošnjaci jedini koji su kolektivno to mogli činiti  godinama bez nacionalističkih predrasuda i egoističkih principa. Možda to izgleda veći zadatak nego bilo koji gore navedeni, ali Bošnjaci ulogu patriota trebaju oblikovati bez predrasuda  prema strukturalnim temeljima živih bića, svijest, religiju, pleme, narodnost. Oblikovati je prema egzistencijalnim potrebama jednog modernog društva, prije svega potrebi jedinstvene BiH i pravedne odgovornosti za rana dešavanja devedesetih. Na taj način Bošnjaci širit će ideju stvaranja građanskoga društva, a koje zahtjeva nužno razvijanje i učvršćivanje ravnopravnosti, multikulturalnosti i tolerancije među narodima,  zaustavljanje nacionalizma i revanšizma, komunističkog agresivnog sekularizma, nacionalističkog militantnog teizma, ekonomsko osnaživanje domovine, društveno i kulturološko uzdizanje društva. Prvorazredni patriotski zadatak Bošnjaka u trenutnoj situaciji jeste stvaranje modernog Građanina BIH, koji će slaviti dan nezavisnosti, dan državnosti, ne odričući se svojih narodnih, kulturnih, religijskih obilježja, patriotski voliti BIH kao jedinu zemlju, domovinu, otadžbinu, državu, pomagati joj svojim poštivanjem kulturno-historijske baštine, zakona, izgrađivanje ekološke svijesti, obrazovne strategije,  potrošačkih navika, odnosno primjeni patriotizma u svim sferama svoga života. Jer, Rusiju su sačuvali njeni građani, Njemačku i Japan nakon 2. sv. rata izgradili su građani vezani za svoju domovinu, Ameriku su na prvo ekonomsko mjesto u svijetu stavili građani svojim radom, svjetske revolucije i današnje u Egiptu, Tunisu izveli su građani različitih etmičkih korijena i političkih mišljenja. Patriota ne znači bezuslovno voljeti svoju zemlju, već bezuslovno ispunjavati svoja građanska prava i obaveze u jednoj zemlji. Patriota znači biti građanin. Obaveza nam je biti građanin bez predrasuda, kompleksa, odnosno bosanski patriota jer “Bosanski patrioti su jedini garant i jedina realna garancija da se neće spustiti zavjesa nad Bosnom.”  Alija Izetbegović, prvi predsjednik BiH.

Islamizacija ili ateizacija Bošnjaka

Piše: Abdulgafar Velić

Bosanski bogumili – Bošnjaci su, zahvaljujući prihvaćenom islamu i džematu, opstali u jednom potpuno neprijateljskom okruženju. Historija bilježi strašne progone bogumila od strane pravoslavnih hrišćana. Srpski list Stav objavio je podatak da je Stevan Nemanja, začetnik srpske dinastije Nemanjića, izdao naredbu da se bogumilska djeca ubijaju u bešikama. Da nisu prihvatili islam, bogumili bi vrlo brzo nestali. Zahvaljujući muslimanskom bratstvu, tj. džematu, opstali su do danas. I danas ti isti Bošnjaci imaju svoju državu. Također, onima koji proučavaju Bosnu i Hercegovinu nije jasno kako se vjerska skupina (muslimani), koja je za vrijeme komunizma trebala biti uništena i asimilirana, preko noći organizirala i stvorila državu i moćnu armiju.
Islam i džemat su kao tijelo i duša, jedno bez drugoga ne može opstati. Ako postoji tijelo bez duše, onda je to leš. Ako postoji duša bez tijela, to je samo ideja koja se ne može otjeloviti i realizirati!
Islamizacija Bošnjaka, odnosno njihova organizacija kroz džemate, bila je jedini put ka opstanku i fizičkoj egzistenciji na ovim područjima. Pošto je povezivana s njihovim fizičkim opstankom, cilj mnogih ovdašnjih projekata bila je deislamizacija muslimana. Ne tako davno, grupa muslimanskih intelektualaca u režiji komunističkih vlasti, osuđena je na dugogodišnju robiju zbog pokušaja islamizacije Bosne i Hercegovine. U ovoj hajci, koja se zvala Sarajevski proces, ciljano su zamijenjene teze: islamizacija Bosne i Hercegovine, umjesto islamizacija muslimana. Jedan od osuđenih ležao je u zatvoru samo zato što je rekao da muslimanke trebaju biti pokrivene. Nije rekao da bi i nemuslimanke trebale nositi marame, kako se propagiralo u javnosti.
Za Bošnjake u dijaspori, koji su organizirani kroz Islamsku zajednicu, džemat je jedina zaštita od utapanja, nestajanja i asimilacije i najbrži način upoznavanja i približavanja ljudi. Bez džemata i druženja u dijaspori, gotovo je nemoguće održati islamski brak, porodicu, rodbinu. U dijaspori je džemat jedino mjesto na kojem se gaje uspomene na Bosnu i svoj rodn i kraj.
U posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu prvo na što je neprijatelj islama digao svoj nož bile su džamije. Porušio je sve džamije do kojih je mogao doći. Od ukupnog broja islamskih bogomolja, njih 80 % je uništeno i porušeno. Na petstotu godišnjicu protjerivanja, ubijanja i pokrštavanja muslimana Španije i pretvaranja tamošnjih džamija u crkve (1492-1992) isti scenario pipremljen je i bosanskim muslimanima. Iako je bila upoznata sa svim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, Evropa je embargom na uvoz oružja vezala ruke nenaoružanim bh muslimanima i na taj način bila jedan od učesnika u agresiji. Međutim, i pored svega plamen islama i muslimana na ovim područjima nije se ugasio i poslije agresije opljačkani i osiramošeni Bošnjaci  podigli su više od 500 novih džamija.
Nakon što su vidjeli da na ovaj način ne mogu uništiti islam, neprijatelji islama i bosanskih muslimana smislili su plan gašenja džemata u džamijama. Kada im ni to nije uspjelo jer nisu mogli isprazniti džamije, dolazi do ciljanog ubacivanja razdora među muslimane, posebno po pitanju mezhebskih razlika. Jedan od udara na bosanske džemate bilo je njihovo proglašavanje tzv. pedofilskim gnijezdima. U sklopu te harange imami su, kao glavni stubovi džemata, etiketirani kao pedofili i krajnje nemoralni ljudi. Cilj je bio diskreditovati Islamsku zajednicu kao kičmu bošnjačkog džemata i jedinu instituciju koja povezuje Bošnjake, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i susjednim državama i u svijetu.
Nedavno je u Sarajevu otvoren BBI centar. Inače, BBI banka je jedina islamska banka u Bosni i Hercegovini. U tržni centar, kojega je ona izgradila na mjestu nekadašnje robne kuće Sarajka, uloženo je 72 miliona KM. Gradile su ga bosansko-hercegovačke firme i stoga ovaj projekat predstavlja značajnu investiciju u našu državu. Pošto je riječ o islamskom kapitalu, u novosagrađenom centru zabranjena je prodaja alkohola i svinjskog mesa, tako da je ovo jedini veći tržni centar u Sarajevu bez alkohola i svinjskog mesa. Kao i obično, paljbu po BBI centru prve su osule sarajevske dnevne novine Oslobođenje. U ovom listu objavljeno je da se šehidi, koji su ukopani na Kovačima, nisu borili za bezalkoholno i Sarajevo bez svinjetine. Također, navodi se da je na mjestu današnjeg BBI centra, a nekadašnje robne kuće Sarajke, 6. aprila 1945. godine održano slavlje, uz stolove na kojima je u izobilju bilo i alkohola i svinjskog mesa, izražavajući nekakvo čuđenje kako se danas može zabranjivati alkohol na tom mjestu.  Isti dan oglasio se i Radio Federacije Bosne i Hercegovine tvrdeći kako su Srbi i Hrvati ugroženi u Sarajevu, jer nema svinjetine u BBI centru. Zanimljivo je da nisu kazali kako su muslimani ugroženi kada se u svim drugim tržnim centrima uveliko prodaju svinjetina i alkohol. Kao sistem spojenih posuda, svoj glas podigao je i sedmični magazin Slobodna Bosna  nazivajući otvaranje ovog centra islamizacijom Sarajeva. Urednik pomenutog časopisa navodi da su Mladi muslimani opravdano osuđeni jer, evo, rade ono za što su osuđeni '83. godine.
Očigledno je da se u Sarajevu i drugim mjestima gdje u većini žive muslimani suprotstavljaju dva koncepta. Jedan koncept je islamizacija muslimana, tj. njihovo vraćanje vrijednostima vjere, a drugi je ateizacija muslimana i njihovo odvajanje od  islamske tradicije. Na ovaj način od Bošnajka se želi napraviti bezlična masa osuđena na asimilaciju i na koncu nestanak.

Izmišljanje tzv. bošnjačkog nacionalizma

U Sarajevu je nedavno oformljeno nekoliko organizacija čiji je osnovni cilj borba protiv bošnjačkog nacionalizma. Zanimljivo je, međutim, da one ne definiraju šta je to bošnjački nacionalizam i u kojim segmentima je najvidljiviji. Prema onome što su do sada prezentirale, njihova borba protiv bošnjačkog nacionalizma svodi se na  vrijeđanje i omalovažavanje islama kroz ismijavanje muslimana koji prakticiraju vjeru, klanjanju namaz, poste ramazan, idu na Kabu. Borba protiv bošnjačkog nacionalizma, ustvari je udar na islam i njegove svetinje. Ako neko živi islam, automatski ga smatraju bošnjačkim nacionalistom. Još ako je u odboru za izgradnju kakve džamije ili podržava vjeronauku u obrazovnim institucijama, njegov nacionalizam je opasniji.
Gostujući na državnom radiju, ovi „borci“ i „demokrate“ ističu kako je bošnjački nacionalizam opasniji od srpskog i hrvatskog, jer se krije iza statusa žrtve. Svako podsjećanje na genocid nad Bošnjacima i najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, povlači za sobom opasnost optužbe za nacionalizam. Vjerovatno su bošnjačke majke iz Srebrenice i silovane žene iz udruženja Žene žrtve rata najveći bošnjački nacionalisti, i reisu-l-ulema je nacionalista, jer je napisao rezoluciju o Srebrenici, koju je Evropski parlament izglasao proglasivši 11. juli danom sjećanja na genocid nad Bošnjacima, koji je počinila Vojska Republike Srpske, potpomognuta susjednom Srbijom i Crnom Gorom.  
Politika odvajanja Bošnjaka od islama i ciljano brisanje sjećanja na strašne zločine i genocid, našli su plodno tlo kod određenih političkih krugova koji već duže vrijeme ponavljaju kako Bošnjaci trebaju napustiti poziciju žrtve. Posao formiranja bezlične mase od Bošnjaka je itekako unosan i profitabilan, a obavljaju ga razne bjelosvjetske fondacije finansirajući ovakva udruženja i njihovu politiku. Što više pljuju po Bošnjacima, to su veći Evropljani i borci za ljudska prava, a veći im je i iznos na platnim listama.
Jesu li Bošnjaci nacionalisti iako nisu dozvolili rušenje crkava, kada je Vojska RS porušila sve džamije do kojih je došla i kad je to u dobroj mjeri učinilo i Hrvatsko vjeće obrane? Jesu li  Bošnjaci nacionalisti, iako nije zabilježen nijedan njihov planski i organiziran zločin? Jesu li nacionalisti ako se svjesno, zarad interesa BiH, odriču svojih nacionalnih vrijednosti?
Očigledno je da su Bošnjaci problem prvenstveno zato što posjeduju zemlju. Najzapadniji su muslimanski narod prema "kršćanskoj" Evropi, koji u svom vlasništu stoljećima ima zemlju. Oni su evropski muslimani, a nisu podstanari. Proglašavaju ih nacionalistima jer jasno i glasno iskazuju zabrinutost zbog ciljanog i planskog oduzimanja njihovog vlasništva nad zemljom. Drugi veliki problem je u tome što su Bošnjaci vratili naziv bosanskom jeziku. Nažalost, isti oni koji su do jučer bili zagovornici srpsko-hrvatskog jezika i Bošnjake proglašavali Srbima ili Hrvatima, po onoj krilatici - kojim jezikom govoriš, tom narodu pripadaš - danas su mjera bošnjačkog nacionalizma. Ako ti oni kažu da si nacionalista, nema ti druge, valjaj se.
Treći problem je u evropskoj kulturi Bošnjaka, koja se svim svojim elementima naslanja na islam. Bošnjaci, kao evropski muslimani, razbijaju iluzije o Evropi kao kršćanskom kontinentu.
Ti eksperti za bošnjački nacionalizam nisu proglašavali nacionalistima Jugoslovene, kada su ovi Bošnjacima poturali Vuka Karadžića, Petra Petrovića Njegoša i Ivu Andrića kao južnoslovenske  autoritete. Situacija je bila takva da ko ne poštuje ove (srpske) književnike, automatski je protiv Jugoslavije. Vuk Karadžić je govorio da su muslimani Srbi jer govore srpskim jezikom, Njegoš da ih treba pokrštavati (istraga poturica) u vodi ili krvi, što znači ako neće milom, morat će silom, dok je Andrić na praktičan način, kroz nabijanje na kolac, pokazao kakav treba biti odnos prema muslimanima. Pitanje je zašto univerzitetski profesori, koji danas govore o bošnjačkom nacionalizmu, nisu dizali svoj glas na činjenicu da su muslimanska djeca u vrijeme komunističkog režima morala ići u posjetu Lovćenu ili rodnoj kući Vuka Karadžića?
Nedavno je jedan bošnjački književnik izjavio da su Bošnjaci rušitelji Bosne. Taj nekadašnji profesor bosanskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi, optužio je Bošnjake za rušenje države BiH, i to zbog iskazivanja nacionalne svijesti, a Islamsku zajednicu zbog glasne zabrinutosti za egzistenciju Bošnjaka koji su preživjeli genocid i čija je pozicija u današnjoj Evropi možda najugroženija. Bošnjaci nikada nisu rušili svoju državu! Naprotiv, oni su poznati po zavidnoj hrabrosti u odbrani države. Čuvali su granice Osmanskog carstva na Mohaču, Ukrajini, Moldaviji, a veliki broj njih položili su živote za Austro-Ugarsku, te nesebično davali svoj maksimum u izgradnji Jugoslavije, koja se prema njima odnosila krajnje maćehinski. Nakon referenduma na kojem su građani BiH izglasali nezavisnost i suverenost svoje zemlje, Bošnjaci su nosili teret njene odbrane od srpsko-crnogorske agresije i velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija nad teritorijom BiH. Bošnjaci su danas ti koji su najglasniji u izgradnji jedinstvene države različitih naroda, vjera i kultura.
Naš narod je izrazito pametan i mudar. On dobro vidi ko gradi, a ko ruši. Istina je da postoje i oni koji ništa ne rade, ali kritikuju. Nema dileme da je razlika između ovih kritičara i onih koji ruše, uistinu mala.
Bošnjaci koji su svjesni svoje nacionalnosti, najveći su problem velikosrpskoj i velikohrvatskoj nacionalnoj politici prisvajanja i podjele Bosne i Hercegovine. S druge strane, ekstremnim ateističkim lobijima, koji su najglasniji u Sarajevu, smeta što su se Bošnjaci vratili svojim islamskim vrijednostima. Proces njihove ateizacije naziva se borbom protiv bošnjačkog nacionalizma ili antifašizmom, a zabranjuje, kao što je i ranije zabranjivao muslimanima, osnovno ljudsko pravo - pravo na vjerovanje.      
Prof. Ferid Muhić je, gostujući na jednoj sarajevskoj televiziji, kazao kako je osnovno svojstvo Bošnjaka islam, kojega su oni draga srca prihvatili u XV stoljeću. Za njega su ateizam i bošnjaštvo dvije neprihvatljive teze. Međutim, iako su ateisti, možda, najpogodniji za evropske integracije, ta japija neprirodna je bošnjačkom ponosnom biću.
Zašto su Bošnjaci toliki problem Bosne i Hercegovine, pa i šire? Bošnjačka krivica je, izgleda, što su narod, politička činjenica i nisu više samo vjerska skupina koju se može oblikovati u srpsku ili hrvatsku nacionalnu komponentu. Na koncu, problem je što su preživjeli genocid.

Sarajevo – metropola islamofobije

Ne postoji pravno usaglašena definicija islamofobije, niti je društvena nauka definirala ovaj pojam. Islamofobija, kao postmodernistički fenomen smješta se, uglavnom, u koncept rasizma i rasne diskriminacije. Prvi put se ovaj termin službeno spominje i priznaje od institucija Evropske unije sredinom decembra 2006. godine. Naime, Evropski centar za nadgledanje rasizma i ksenofobije sačinio je izvještaj u kojem je, na osnovu dostupnih podataka iz 25 članica Evropske unije, prikazano stanje diskriminacije i manifestacije islamofobije, čije posljedice, osim što pogađaju muslimane, imaju negativan utjecaj i na društvenu koheziju i integracijske procese unutar Evropske unije. Najočitiji primjer te diskrimnacije ogleda se u problemima muslimana kod zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i obrazovanja.
Za islamofobiju, kao priznati evropski društveni problem, možemo reći da označava neracionalan strah od islama i muslimana. Većina organizacija za zaštitu ljudskih prava, smatraju da je to mržnja i netrpeljivost usmjerena isključivo prema muslimanima.  
Da bismo razumijeli i definirali uzroke nastanka islamofobije, moramo poznavati slične pojave. Maks Miler, njemački stručnjak iz XIX stoljeća, kazao je da onaj koji poznaje samo jedno, ne poznaje nijedno. Drugim riječima, moramo poznavati više pojava da bi mogli spoznati određeni fenomen. Stoga, moramo razumijeti antisemitizam (diskriminaciju  jevreja na religijskoj, rasnoj i etničkoj osnovi) kao sličan fenomen u Evropi u XX stoljeću, da bismo shvatili suštinu islamofobije.
Nesporna je sličnost između islamofobije i antisemitizma. Vrhunac protjerivanja jevreja na tlu Evrope bio je holokaust za vrijeme Drugog svjetskog rata, a drugi najveći zločin u Evropi, poslije holokausta, je strašan genocid nad Bošnjacima u vremenu od 1992-1995. godine. Oba ova zločina desila su se u istom stoljeću, na istom kontinentu, sa istim ciljem – istrijebljenje jedog naroda. Međutim, postoje i neke razlike.
Dok su jevreji širom Evrope masovno hapšeni i transportovani u koncentracione logore, gdje su i ubijani, njihove komšije im nisu mogle pomoći jer su, u većini slučajeva, bile daleko od mjesta egzekucije. Pojedini jevreji skrivali su se po kućama svojih komšija pod drugim identitetom, kako bi sačuvali vlastite živote. Najbolji primjeri pomaganja su oni iz sarajevskih mahala, u kojima su komšije, uglavnom, Bošnjaci pružali zaštitu jevrejima.
Za razliku od jevreja, muslimane u Bosni i Hercegovini ubijale su i protjerivale njihove prve komšije, prijatelji, kolege s posla, školski drugovi i poznanici. Bilo je i onih zločinačkih hordi željnih muslimanske krvi, koje su dobrovoljno dolazile iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i drugih zemalja, a na usluzi su imale lokalne vodiče koji su im pokazivali gdje su muslimanske kuće i naselja.
Druga razlika između jevrejske i muslimanske žrtve je u tome što su jevreji dobili do tada nepostojeću državu Izrael, kao poklon ili znak suosjećanja Evrope za učinjeni zločin. Bosanski muslimani, jedini istinski patrioti Bosne i Hercegovine, žive u zemlji podijeljenoj de jure na dva, a de fakto na tri dijela.
Na samom početku XXI stoljeća desio se teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku, što je za posljedicu imalo strašne progone, ubistva i hapšenja muslimana, samo na osnovu puke sumnje. Islam je etiketiran kao nasilna vjera, a muslimani kao teroristi. Gotovo identičan odnos evropskog društva bio je prema jevrejima u predvečerje Drugog svjetskog rata.
Na opasnost ovoga problema podsjećaju brojni autori, koji su obilježili XX stoljeće, poput Murada Hofmana, Akber S. Ahmeda, Tarika Ramadana, Sejjida Husejina Nasra, Edwarda Saida, Rogera Garaudyja, Zemnia Samija, Karen Armstrong, Johna Esposita, Ingman Karlsnona i drugih. S druge strane, ima mnogo onih koji upozoravaju na opasnost od islama, kao što su Samuel P. Hantington, Bat Ya'or, Oswald Spengler.
Muslimani Evrope suočavaju se s različitim vrstama problema, što je naročito vidljivo u posljednje vrijeme. Kao manjine u Evropi, oni su na udaru okoline poslije svakog terorističkog napada i služe kao taoci svemu negativnom što se događa u muslimanskom svijetu. Kao da na sebi nose etikete potencijalnih terorista. Muslimani u cijelom svijetu, a posebno u kršćanskom okruženju, na svojoj koži osjete svaku autobombu, podmetnutu na Bliskom istoku i svaki napad na zapadne turiste. Pojedini muslimani uzimaju druga imena kako ne bi bili prepoznatljivi, a muslimanke skidaju mahrame kako bi se sačuvale od uvreda i poniženja.
Evropski muslimani nalaze se na udaru zapadne ideologije koja se temelji na netačnoj interpretaciji islama. Svakodnevno se u medijima prikazuju radikalni muslimani kao prijetnja zapadnoj modernoj civilzaciji. Naravno, cilj je prezentirati islam kao neprijatelja zapadnog svijeta.
Tako su prije nekoliko godina danske novine objavile karikaturu Božijeg Poslanika Muhmmeda s.a.v.s. s turbanom u obliku bombe i na taj način predstavile sve muslimane, sljedbenike časnog sunneta, kao teroriste. Nedugo iza ovog događaja papa Benedikt XVI je na Regensburškom univerzitetu u Njemačkoj održao govor u kojem je islam predstavio kao nasilnu vjeru koja se širila mačem.
Nadalje, u Holondiji je prikazan film kontroverznog desničara Geerta Wildersa, u kojemu se Kur'an prikazuje kao fašistička knjiga. Taj film upoređuje Hitlerov  Mein Kampf (Moj plan) s Kur'anom, prikazuje naslovnicu Kur'ana uz  odsijecanje glava u Iraku, kamenovanja u Iranu, smaknuća u Saudijskog Arabiji.  
Ova pojava primjetna je i u Bosni i Hercegovini. Tako je Oslobođenje od 13. februara 2009. godine objavilo karikaturu na kojoj je, na jako uvredljiv način, prikazan Uzvišeni Kur'an. Na primitivnim kočijama mladići s dugim bradama donijeli su Kur'ane u sarajevska obdaništa, sveta knjiga nazvana je „kujan“.
Dokaz postojanja islamofobije u bosansko-hercegovačkom društvu je i zlonamjerno opisivanje Mehmeda Fatiha kao okupatora, pedofila i nasilnika u ovdašnjim neokomunističkim medijima. Vrhunac islamofobije sarajevskih medija je tekst „Zlokobno čerečenje Bosne“, objavljen u sarajevskom Oslobođenju od 5. februara 2010. godine. Autor teksta Šefkija Kadrić pita se: „Zašto se bosanski muslimani od primanja islama do danas (bezmalo 500 godina) mole Bogu na arapskom jeziku, kojeg nerazumiju. Taj luksuz (moljenja na jeziku kojeg ne razumiju) u 21. vijeku sebi ne mogu dozvoliti ni mnogo veći narodi od Bošnjaka iliti Bosanaca...“
Ovakvo svrstavanje islama u nazadne religije i pozivanje Bošnjaka da se odreknu „azijskih“ i „necivilizacijskih ideologija“, eklatantan je primjer islamofobije i mržnje prema islamu i muslimanima.
Pored činjenice da je islamofobija ozbiljan i rastući problem evropskog društva,  postoji i druga strana medalje. Gotovo da ne postoji nijedan evropski grad, a da nema džamiju. U metropolama, kao što su London, Pariz ili Berlin, ima na stotine džamija. Muslimani su na uredan način i sasvim korektno dobili dozvole za njihovu gradnju. U Birmingemu u Engleskoj, Bošnjaci su kupili jednu lokalnu crkvu i preuredili je u džamiju. U svim tim evropskim metroploma mogu se  vidjeti pokrivene žene, kako dostojanstveno i slobodno žive, pohađaju škole i odlaze na posao.
U bivšoj prijestolnici emevijskog halife, Kordobi, španski muslimani su 1994. godine osnovali Međunarodni islamski univerzitet „Averoes od Andaluzije“. Nedaleko od stare kordobske džamije, mujezin danas ponovno poziva vjernike na namaz. Sve ovo dešava se pet stoljeća, nakon što je i posljednji musliman protjeran sa španskoga tla.
Također, parlament EU izglasao je proglašenje 11. jula danom žalosti na području cijele Evropske unije. To znači da će 300 miliona evropskih kršćana obilježavati 11. juli kao dan  u kojemu su ubijani ljudi samo zato što su bili muslimani.
Za očekivati je da će i ovdašnji rigidni ateisti i ekstremni sekularisti priznati islamofobiju kao staru bolest,  kako su to institucije Evropske unije već učinile.