Udruženje Mladi Muslimani

Dan podrške omladini Palestine

Detalji

Objavljeno srijeda, 19 Decembar 2001 22:36

Autor Edhem Bakšić

U isto vrijeme, na mnogim mjestima u svijetu, na različite načine obilježava se ovaj dan. Dan čije nam je obilježavanje ostavio u emanet imam Homeini ... I dok se ovaj dan u nekim zemljama obilježava masovnim uličnim mitinzima, u našem prelijepom šeheru isti je obilježen na jedan istinski dostojanstven način. U vidu javne tribine sa čak 4 predavača. Koji okupljenim nisu bili nimalo dosadni. Naprotiv. Velika sala Doma Armije koja inače može primiti oko 300 posjetilaca bila je pretijesna za sve one koji su željeli da prisustvuju ovom skupu.

Prisutnima su se obratili prof. Mustafa Spahić i Nezim ef. Halilović - Muderris, a poslije njih, ispred udruženja koja su organizovali ovaj skup (Mladi Muslimani i Mozaik) i prof. Ismet Kasumagić te Alija ef. Tvrtković.

Dragi pobornici istine,

Ni najnoviji događaji surovog napada na siroti Afganistan nisu zasjenili zbivanja u Palestini. Protestni mitinzi su održavani i još uvijek se održavaju ne samo u arapsko-islamskim zemljama nego i u Evropi. Čak i neki Jevreji sa Zapada protestuju protiv zlodjela koje Izraelićani sprovode nad Palestincima.

Prošlog Ramazana održani su i kod nas u Sarajevu, Travniku i Zenici mitinzi protesta protiv izraelskog gušenja osnovnih prava autohtonih Palestinaca.

Mi i u ovom mubarek mjesecu Ramazanu dižemo svoj glas protiv izraelskog ugnjetavanja Palestinaca. Ničim se ne može pravdati ubijanje, zlostavljanje i protjerivanje palestinskog naroda. Naročito se pogoršala situacija dolaskom na vlast krajem marta 2001. zloglasnog Šarona, kojeg Amerika podržava.

Omladina Palestine gine braneći Mesdžidu-l-aksa, to treće svetište, pored Meke i Medine, koje nije samo njihovo, nego i naše i svih muslimana svijeta. Zato je naša sveta dužnost da bar moralno podržimo herojsku borbu Palestinaca protiv okupatora koji ne bira sredstva u uzurpiranju prava nedužnog palestinskog naroda. Koliko je teška situacija u Palestini najbolje kazuje činjenica da hrabri mladići samoubilačkim napadima svjesno idu u smrt da bi pomogli svom narodu da se oslobodi od beskrupulozne napasti Izraelaca.

Koliko su surovi planovi izraelskog lidera Šarona, čak bez nade u uspjeh, najbolje govori činjenica da njihov ministar vanjskih poslova, Šimon Perez, osuđuje pokušaj rušenja palestinske vlasti tvrdeći "da se izraelska politika temelji jedino na sili, bez ikakve političke nade". To nažalost podržava Šaronova Likud stranka, a uz nju i vjerske stranke i krajnja desnica. Šimon Perez upozorava Ariela Šarona da ako se nastavi međusobno ubijanje da će izraelska omladina emigrirati isprepadana sve češćim samoubilačkim napadima.

Sjetimo se da je ramazanske mubarek noći, Lejletu-l-miradž , Resullulah, Muhammed a.s, krenuo na Miradž iz džamije Kubbetus- sahre, koja se nalazi u okrilju Mesdžidu-l-aksaa u Jerusalimu, kojeg Arapi nazivaju Kuds. Braneći ove mesdžide, koje Izraelci kane srušiti, teče krv palestinske omladine, koja je jeftinija od nafte.

Ta omladina kamenjem brani ovo naše zajedničko svetište, a mi možemo, pored dove upućene Allahu dž.š. da bar protestujemo protiv dušmanskih nemilosrdnih nasrtaja.

Kako je teška situacija u Palestini govori i podatak da je u posljednjih godinu dana od početka intifade poginulo prema nekim podacima do nedavno 1047 osoba od čega 802 Palestinca i 223 Izraelca. Danas je broj poginulih Palestinaca veći od 900.

Pored poginulih, 37.000 je ranjenih civila, od čega je 12.000 djece. Ravnodušnost međunarodne zajednice i otvorena američka podrška Šaronovih planova, kao i neefikasnost Arapsko-islamskih zemalja, pri čemu su došli do punog izražaja različiti aršini, zamagljuju izlaz iz krajnje iskomplicirane situacije.

Prva intifada je započeta 1988., a ova druga 28.septembra 2000. U Oslu je potpisan sporazum 1993. vezan za 242. deklaraciju UN. Po tom sporazumu trebalo je da se Izrael povuče sa teritorije koju je okupirao 5. juna 1967. Tada su bili okupirali znatan dio Palestine. Dogovoreno je bilo da od ukupne teritorije od 27.000 km2 Palestincima pripadne 5 940 km2, tj. 22%, dok bi Izraelci dobili 78%.

Rezolucijom 194. UN daje se pravo svakom Palestincu na povratak i novčanu naknadu za period izbjeglištva. 7.800.000 je Palestinaca, od čega je 4.000.000 izbjeglica, a Izrelaca je 5.500.000, među kojima je jedna petina Palestinaca.

Rezolucijom UN 181., izglasanom 1947. bilo je predviđeno da se formiraju dvije države: Izraelska sa 56% i Palestinska (arapska) sa 43% dok bi Jerusalem kao međunarodni grad zauzimao 1% teritorije. Još su bile izglasane 62 rezolucije od kojih ni jedna nije ispoštovana. Da bude paradoks veći 86 zemalja je priznalo Palestinu, od kojih je 56 arapsko-islamskih.

Konferencija podrške palestinskom narodu održana je 24. aprila 2001. u Teheranu, gdje je bilo raznih prijedloga od većine predstavnika islamskih zemalja, ali se ne osjeti realizacija zaključaka. Izraelićane i Amerikance ne uzbuđuju ni zaključci sa svjetske konferencije o ljudskim pravima nedavno održane u Durbanu u Južnoafričkoj uniji, kojom prilikom je Izrael osuđen zbog drastičnog kršenja ljudskih prava.

U vremenu kad i sami ispaštamo posljedice genocida nad našim narodom i kad nas zebnja hvata slušajući vijesti i gledajući na TV svakodnevna otkopavanja masovnih grobnica, na najsvirepiji način poubijanih nevinih ljudi, među kojima i djece s cuclom u ustima, samo zato što su muslimani, možemo bolno saosjećati sa našom braćom Palestincima. Da se ovdje ne radi o nekom kratkotrajnom ekcesu, nego o torturi koja u Palestini traje već više od pet decenija, podsjetio bih vas samo na neke fakte.

Kako god su srpski akademici krojili plan za stvaranje etnički čiste Velike Srbije, pa na našu sreću nisu u tome uspjeli, tako, nadajmo se, neće uspjeti ni Izraelićani da formiraju Veliku jevrejsku državu po planu Hukaman Sihjonu, tj. tzv. "jevrejskih mudraca". Po tom planu bi tzv. "Veliki lzrael" trebalo da se proteže "od Nila do Eufrata", obuhvatajući prostore današnjih država: Sirije, Iraka, Jordana, Libanona, južnih dijelova Turske, velikog dijela Saudijske Arabije (čak i grad Medinu), kao i sjeverne i istočne dijelove Egipta. To je bilo zaključeno na sastanku u švajcarskorn gradu Bazelu još davne 1897. godine.

Zbog poraza cionista 1973. godine, kada su hrabri egipatski borci probili Barlijevu liniju, koja je smatrana neprobojnom, te poraza kojeg su nedavno doživjeli, kada su ih Hizbullahovi borci potisnuli iz južnog Libanona kojeg su bili okupirali 1982., počeli su da preispituju zaključke "Jevrejskih rnudraca". Sada ovaj postojeći da kažemo "mali" Izrael, iniciran rezolucijom Ujedinjenih nacija donesenoj 1947. godine, dakle tačno nakon 50 godina od sastanka u Bazelu, ostvaren je 1948. godine. Njegove želje su zasada bar ekonomski potčiniti okolne arapske zemlje.

Ono što je povod sadašnjim protestima Palestinaca, a što rezultira proljevanjem krvi mladih mudžahida to je tvrdnja cionista da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. A država Izrael je, kako tvrde, nezamisliva bez tog hrama!? Zato je potrebno pronaći bilo kakav dokaz da se taj hram tu nekada zaista nalazio, kako bi se dobio "legalitet", naravno nakon što se poruši Mesdžidu-l aksa!? Zbog toga su ispod ove džamije prokopani mnogi tuneli pod patronatom izraelske vlade. Cilj su, kako kažu, "arheološka istraživanja".

Nestrpljivi cionisti idu još dalje. U Mesdžidu-l-aksa, u kojoj je Poslanik, s.a.v.s. obavio zajednički namaz sa ranijim poslanicima prilikom Isra'a i Mi'radža, provalio je 28. septembra prošle godine u obuci, ekstremni Šaron u pratnji 3.000 naoružanih vojnih specijalaca. Ovo je bila demonstracija sile da bi se pokazalo da se može ponoviti masakr, kakav je napravljen u Mesdžidu-l-aksau oktobra 1990., kada je ubijeno 34, a ranjeno oko 100 klanjača, te onog februara 1994., (petnaesti dan Ramazana), kada je u Ibrahimovoj a.s. džamiji u Hebronu na sabahu, u momentu činjenja sedžde, ubijeno 29, a ranjeno preko 300 klanjača.

U palestinskim izbjegličkim logorima Sabri i Šatili je septembra 1982., na svirep način ubijeno oko 3.500 palestinskih civila, ljudi, žena i djece.

Teško je nabrojati sve pokolje i masakre, pri čemu je ubijeno nekoliko desetina hiljada nedužnih palestinskih civila.

Prema izvještaju američkog centra za prikupljanje podataka o ljudskim pravima u periodu od 1987. do 1992., pored niza masakara, Jevreji su uništili preko 130.000 plodonosnog drveća na palestinskim posjedima, silom oduzeli blizu 400.000 dunuma palestinske zemlje i srušili preko 1.700 palestinskih stanova, te pohapsili i držali u zloglasnim zatvorima 26.491 Palestinca!

Sve u svemu, mnogi smatraju da .je odnos izraelske vlasti prema Palestincima gori od odnosa Hitlera prema Jevrejima u Drugom svjetskom ratu!

Da i ne govorimo o strahovito niskom standardu Palestinaca koji raštrkani žive na tlu svoje zemlje, bez najosnovnijih ljudskih prava, za razliku od Izraelaca koji imaju vrlo visok standard unatoč tome što troše 50 % državnog budžeta na naoružanje da bi mogli ubijati Palestince i zauzimati njihove preostale dijelove zemlje.

Sve isprike Iraelaca, da je to njihova obećana zemlja, pobijaju činjenice, jer po tvrdnji Rože Garodia, učenjaka svjetskog glasa, koji je poklonio najveću pažnju tom problemu, "Izrael ne posjeduje legitimitet ni historijski, ni biblijski, ni pravni - u pogledu prostora na kojem je osnovan".

Prema tome, ne treba da nas čudi odlučnost omladine Palestine koja je "stala da se goloruka brani od izraelskih svireposti. Zato, dajmo im bar moralnu podršku moleći Allaha dž.š. da im se smiluje.

Allahu ekber !

Es - selamu alejkum !