Udruženje Mladi Muslimani

Obilježen Dan Kudsa 2013.

Detalji

Objavljeno petak, 02 Avgust 2013 22:00

Autor Administrator

Zadnjeg petka u mjesecu ramazanu u cijelom svijetu, u svim većim svjetskim metropolama na istoku i zapadu, obilježava se Dan Kudsa. U BiH tradicionalno već skoro deceniju i po Udruženje ''Mladi muslimani'' obilježava prigodnim programom Dan Kudsa. Ove godine Dan Kudsa obilježili smo promocijom knjige Grace Halsell ''Poziv Božije ruke'' u prijevodu Indire Hadžić-Bogdanović, a uz promotore Muhameda Mrahorovića i Mehmedaliju Hadžića. Promociju knjige pratila je izložba fotografija ''Palestina izbliza'' koju je priredilo Udruženje ''Svitanje''.

Manifetacija Dan Kudsa ove godine održana je u Morića hanu u prostorijama Udruženja. Manifestaciji je prisustvovalo nešto više od 100 građana, a postojao je i značajan interes medija, pije svega Radia BIR, MTV Igman i Face TV. U dijelu programa koji se odnosi na promociju knjige moglo se čuti mnogo zanimljivih detalja, manje poznatih široj javnosti, poput onih koje je iznio Mehmedalija Hadžić o podlozi ''Arapskog proljeća'' i umješanosti zapadnih sila i Izraela u dešavanja oko ''Arapskog proljeća'' sa krajnjim ciljem dodatnog slabljenja muslimana. Tako kaže Hadžić jedna od namjera je podjela po regionima, pa možda i državama sada velikih i potencijalno jakih arapskih i muslimanskih zemalja kakve su Egipat, Sirija, Libija. Hadžić je konkretno za Egipat naveo 4 regije na koje treba da se podjeli ova država, gdje će muslimani izgubiti uticaj u najmanje dvije, a ostale će biti na ovaj ili onaj način zavisne od drugih djelova, kao i od zemalja zapada i Izraela. I to je cilj i namjera zapada, naravno slična sudbina namjenjena je i Siriji, Libiji, ali i Saudijskoj Arabiji.

O knjizi je detaljno govorila prevoditeljica Indira Hadžić-Bogdanović, a u nastavku donosimo cijeli tekst njenog obraćanja na promociji:

Bismillah-i-Rahman-i-Rahim

Ličnosti kao što je bila Grace Halsell zaista zaslužuju našu pažnju. Novinarka sa suosjećanjem i radoznalošću o “širem svijetu” koje ju je nagonilo da iskusi život onih koji su na rubu društva prerušavajući se u ženu različitih rasa (crnkinju, indijanku, …) U zapadnom svijetu je svojim diskusijama i istraživanjima mnogo lobirala zauzimajući se za Palestinu. Pisala je za dvanaest novinskih kuća, a u Bijeloj kući je tri godine sastavljala govore za predsjednika Lyndona Johnsona.

Ukupno je napisala četrnaest knjiga a Poziv Božije ruke (Forcing God’s hand) je posljednje djelo koje je napisala nepunu godinu dana prije smrti 2000 godine. Mada je proteklo toliko godina od kada je ova knjiga prvi put objavljenja ona ostaje aktuelna, jer je, nažalost, Palestinska rana i dalje otvorena.

Halsell je uvidjela stvarnu i tekuću opasnost s kojom se suočavamo zbog kršćanskih i jevrejskih cionista i to je predstavila u ovom djelu na način koji je prosječnom čitaocu veoma prihvatljiv. Kao što Grace s početka knjige kaže: “Moja pitanja i odgovori su za sve nas, početnike.”

Njena namjera pisanja ove knjige bila je oslikati krajnje uznemirujući savez između Izraela i političkog cinoizma, s jedne strane, i fundamentalističkog evangelizma, s druge strane. Autorica je sticala uvid u spomenuti savez najčešće putem direktnih kontakata sa njihovim akterima. Svoja saznanja je predstavila kroz brojne citate, dijaloge i opise putem kojih veoma jasno možemo sagledati dubine doktrine na kojima taj kobni savez počiva. On za sobom povlači čitavu lavinu sljedbenika čije lobiranje u Bijeloj kući stoji kao klin protiveći se mirnom razrješenju stanja na Bliskom istoku. Neka od imena sljedbenika pogubnih ideja a koji se spominju u knjizi su: Jerry Falwell, Pat Robertson, Hal Lindsay, Tim Lehay, Ronald Reagan, Bush, Tom Delay, i mnogi drugi.

Kroz knjigu ćemo sagledati stvarne opasnosti koje sa sobom nosi vjerski fundamentalizam. Čitat ćemo o ljudima koji su izmijenili, izmanipulisali i pogrešno protumačili biblijski tekst samo zato da bi se on uklopio u njihove ciljeve zla, i kako su svoj fundamentalizam iskoristili protiv islama pripisujući islamu nasilje kojim se zapravo oni služe.

U podnaslovu knjige piše: Zašto se milioni ljudi mole za brzo uznesenje i uništenje planete Zemlje. Neki od njih čine i mnogo više od upućivanja molitve za kraj svijeta. Evangelističke vođe lobiraju za Armagedon. Kada su se te glave naposljetku slile u Washington i otpočele sa lobiranjem, nastala je vlada koja lansira ratove kojim će ispunili njihove poremećene snove, i oni su postali opasni. Postali su isuviše opasni, jer biraju predsjednike koji uzimaju njih i njihove teološke zablude za ozbiljno.

Grace Halsell je bila među prvima koji su upozoravali na prijetnju koju kršćanski cionizam predstavlja svjetskom miru. Kada je njena knjiga Poziv Božije ruke objavljena prvi put 1999. godine, većina ljudi je ismijavala ideju da kršćani čeznu za upotrebom nuklearnog oružja na Bliskom istoku. Ali danas više niko tu ideju ne izvrgava ruglu. Sjetimo se samo kakve je katastrofe prouzrokovala Bušova sklonost fundamentalizmu.

Halsell je također argumentirala činjenice kako kršćani i jevreji žele da Sveti Hram u Jerusalemu bude iznova izgrađen znajući veoma dobro da to može izazvati Treći svjetski rat. Ali, glava toliko uronjenih u naučavanje o kraju vremena, oni zapravo i čeznu za tim ratom kojeg nazivaju bitkom Armagedon, koja bi dovela do okončanja civilizacije onakve kakva je nama znana. Vjeruju naravno da će Mesija spasiti odane Uznesenjem. Mada se izraz Armagedoon samo jedanput spominje u Novom Zavjetu (i to kao naziv za jedan manji brežuljak koji se naziva Magedo, i kada mu dodamo hebrejsku riječ za brežuljak koja glasi Har, dobićemo složenicu Harmagedo) ipak zagovornici Armagedoona uporno insistiraju da taj izraz apsolutno označava bitku koja tek treba da se dogodi. Tu demagogiju su veoma vješto ugradili u najsilniji izraz američke kulture kojom jevreji vladaju svijetom – Hollywood. Mase koje gledaju holivudske filmove o mitskim pripovijedanjima povode se za njima jer u njima nalaze nevjerovatnu primamljivost. I tako riječima Chomskog: „javnost je prezaposlena poplavom nebitnih informacija, da ljudi ne bi razmišljali i stekli osnovna saznanja u razumevanju svijeta”.

Da bi sakupila relevantne podatke, Halsell se zaputila u Svetu zemlju pretvarajući se da je sljedbenik televizijskog evangeliste Jerryija Falwella - fundamentaliste desnog krila, u vezi kojeg je usput navela kako mu je Izrael kao znak pažnje darovao jedan avion. Što je veoma bitno, na tim putovanjima unatoč činjenici da su 15 % Palestinaca zapravo kršćani, Falwellova američka grupa nikako nije dobila priliku da razgovara ni sa jednim od njih, čak su bili sprječavni u tome, ali je na primjer Falwell hodačasnicima sav ozaren predstavio izraelskog ministra odbrane. Ali zašto bi hodočasnike trebao da zanima nečiji ministar odbrane? Zato što je cilj sakupliti novac za Falwella i za Izrael. Cilj je osigurati punu i bezrezervnu podršku Izraelu insistiranjem od američkih građana da od svojih poreskih obaveza spram države izdvajaju godišnje desetine milijardi dolara u korist Izraela.

Pitaćemo se šta dobivaju zautvrat? Zauzvrat Falwell i njemu slični pripremaju hodočasnike za nadolazeći Armagedon. Oni bivaju demagoški uvjeravani da su kao pobornici jevrejskog cionizma odabrali put sreće i blagostanja. Dok su tako vješto obmanuti, evangelistički ortodoksi ne posvećuju pažnju  onom što čuju s druge strane, čak, ni onom što vide svojim očima. U umovima takvih sljedbenika njihovi magovi kreiraju unaprijed stvorene predodžbe koje su toliko snažne da njihovi mozgovi blokiraju neslaganja i zanemare ono što oči vide. U svom žaru oni ni ne slute koliko su izmapulisani. Ne vide činjenicu da su muslimani, jevreji i kršćani u Palestini živjeli u jednom mirnom skladu stoljećima. Tek kada su na scenu nastupili cioni i ljudi koji su imali svoje specijalne planove, nastupilo je neprijateljstvo i zlo.

Ono je izniklo iz poplave zamagljenih vrsta informacija, uvijenih u mitove, i naslonilo se na kršćanski fundamentalizam – kojim je vođeno nebrojeno mnogo takozvanih biblijskih crkvi i megacrkvi. Danas je to najbrže rastući religijski pokret kršćanstva koji okuplja desetine miliona sljedbenika. Riječima Falwella: „Nas ima sedamdeset miliona”, kaže on. „I ako postoji nešto što nas može brzo ujediniti, to je kada god počinjemo naslućivati da naša vlada postaje makar trunku antiizraelska”.

Samo jedna ilustracija utjecaja kršćanske desnice na zbivanja u Palestini: „kada je predsjednik Bush pozvao Izrael da povuče svoje tenkove iz palestinskih gradova na Zapadnoj obali, Falwell je Bijeloj kući smjesta poslao protestno pismo koje je bilo popraćeno sa stotinu hiljada e-mailova kršćanskih konzervativista. Izrael nije ni pomakao svoje tenkove. Bush nije ponovo tražio da to bude učinjeno”.

Ovaj pokret izrodio je i neke od najvećih islamomrzaca, pastore koji ismijavaju, čak i pale Časni Qur’an, poput Terry Jonesa, i čija mržnja okuplja veliki broj pristalica, što je vidljivo na njihovim prosvjedima. Upravo oni učestvuju u kreiranju uvrjedljivih filmova o Poslaniku Muhammedu, s.a.w.s. I tako, oní koji s nestrpljenjem iščekuju sedam godina Velikog stradanja, tokom kojeg će zemlju potresati takve strahote da će nasilje tokom protekle historije čovječanstva biti zanemarivo. Oni optužuju islam i Poslanika Muhammeda, s.a.w.s., za nasilnost. O tome možemo čitati u poglavlju „Falwell poslanika Muhammeda žigoše kao „teroristu”, u intervjuju kojeg je dao CBSu, u emisiji 60 minuta, najuspješnijoj televizijskoj emisiji u historiji Amerike.

Pored činjenice da se na Zapadu ne prezentuju realne informacije o respresijama nad Palestincima, već samo zapadnom retorikom izraženo, o palestinskim militantima ili islamistima, i kada se na to doda prethodno objašnjena doktrina, uopšte ne začuđuje nekritički stav američke-kršćanske javnosti i neprotivljenje odlivu ogromnih suma njihovog poreskog novca ka Izraelu. Naprotiv, Izrael je njihova uzdanica, Tel Aviv postaje njihovim glavnim gradom dok sadašnji skupovi podrške Izraelu u Americi okupljaju sve same kršćane.

Pored prednje spomenutog Armagedona, Velikog stradanja i uznesenja, knjiga je također fokusirana na popularnost široko naučavane Scofieldove Biblije. Za nju kažu zbog onoga što je izrodila da njen značaj ne može biti precijenjen jer je upravo ona popularizirala kršćanski cionizam.

Kada je Cyrus Scofield čitao Bibliju, osjetio je da mu riječi u pojedinim tekstovima koje je iščitavao raskrivaju neke korake, samo njemu znane, koje kršćani moraju poduzeti da bi ubrzali Mesijin povratak. Smatrao je da je spoznao sve glavne događaje usredištene na ponovno kreiranje Izraela tvrdeći kako za kršćane Bog ima nebeski a za jevreje zemaljski plan. Scofield je te korake, svoje osobne bilješke vješto ugradio u Bibliju. „Nakon što je štampana 1909. godine, postala je najšire cirkuliranom komentiranom Biblijom tokom čitavog perioda kršćanstva. Rasprodana je u visokom višemilijunskom broju kopija“.

Usađivanjem vlastitih ideja u Bibliju, Scofield je imao enorman učinak na širenje dispensacionalizma. Po dispenascionalistima Bog je historiju ljudskog roda podijelio na određene vremenske periode ili dispensacije. Sadašnja dispensacija se odnosi na Izrael jer je Bog očekivao da se Jevreji vrate svom ‘domu’. To je prvi korak. Iz ovoga nam je jasno kako je dakle, cjelokupnan sistem vjerovanja podređen jednom njegovom aspektu – dispensaciji – a sadašnja dispensacija je u najužoj vezi sa pravljenjem kulta od države Izrael. Moglo bi re reći kako je vjera u Boga zamijenjena vjerom u Izrael. Taj sistem vjerovanja smatra da su pravi Izraelci, oni koji se uistinu pokoravaju Bogu, jedino jevrejski doseljenici koji žive na Zapadnoj obali i u Gazi. Također smatra da kada je premijer Rabin potpisao Sporazum u Oslu, i ponudio razmjenu zemlje za mir, to nije predstavljalo samo grešku već da je to bio grijeh. Vjeruje se da je Bog to zaustavio, jer se djelovalo protivno Njegovoj riječi, i da je kaznio Rabina time što je bio ubijen.

Ova knjiga pruža osvrt i na pitanje porijekla jevreja. Autorica citira Arthura Koestlera, jevreja, pisca knjige, "13 pleme", koja obuhvata pomna istraživanja o historijskim činjenicama po kojima većina Jevreja savremenog svijeta nije palestinskog, čak ni semitskog porijekla. Njegova istraživanja ukazuju da većina Jevreja potječe iz podneblja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza gdje su kao narod Hazara po naredbi kralja konvertirali u judaizam.

„Masa Jevreja modernog doba nisu palestinskog već kavkaskog porijekla”, piše Koestler. „Njihovi preci nisu došli iz Jordana već sa obala Volge, ne iz Kana’ana već sa Kavkaza”.

Raznolike struje nastale na prethodno objašnjenim temeljima, otrovne strelice politike Sjedinjenih država, poticanje raskola na Bliskom istoku, indolentnost međunarodne zajednice, judaizacija ne samo svetih islamskih nego i kršćanskih mjesta, rasistički zakon o napuštenoj imovini, sve je to decenijama žustro usmjereno ka neprekinutom otimanju palestinskog tla.

Ne možemo zamisliti da mi učinimo nešto slično zapadnom čovjeku u srcu Evrope. Naše islamsko biće se ne može povinovati čak ni takvoj zamisli jer takvo nešto nije u našoj naravi. Ali da li je u našoj naravi da prepuštamo Palestinu, Quds koji je svjedok našeg islamskog bića i u kojem je naše treće svetište koje nam nije dozvoljeno posjetiti, na koje su cionisti jurišali stotine puta. A sada se Džamija svaki tren može urušiti jer su ispod nje iskopali tunele dužine 1,5km, iznad nje je zračni prostor izraelski a ispod nje zemlja izraelska. Do nedavno smo govorili kako je al-Aqsa opkoljena, ali ona više nije samo opkoljena već je i pod veoma realnom prijetnjom urušavanja. Njeno podnožje je sada sasvim šuplje. Izraelcima to nije dovoljno već nastavljuju rastresati njeno okolno tlo rušenjem čitavih okolnih historijskih zgrada. To što oni čine nikada neće moći biti popravljeno.

Pitamo se šta je sad sa UNESCOM i svjetskom baštinom, gdje su međunarodne organizacije kada govorimo o kičmi svjetske historije. Nema ih, jer ko se usuđuje nešto reći cionističkom Izraelu. Ko bi smio nešto reći nasilnoj državi koja je za 6 dana slomila čitav arapski svijet  i koja je izokrenula poredak sila na Bliskom istoku. Tada nam i UNESCO i sve raznolike silne svjetske organizacije postaju paradoksalne. Slobodno možemo zaključiti kako se svijet danas više zalaže za ugrožene životinje nego narode.

U interesu cionističkog Izraela je da takav svijet nastavlja biti ušutkivan njihovom silom, i raznolikim metodama blokade informacija u javnosti, da bi oni mogli nastaviti u nacističkom stilu jer međunarodna zajednica ostaje nijema.

Ali ne može se ni čitav svijet držati u sljepoći, oni koji zele da gledaju gledat će makar im drugi to konstantno nastojali onemogućavati. Takva je bila i Grace Halsell. Dugo za svoje knjige o Palestini nije mogla pronaći izdavača, a odgovori koje je dobivala jesu da je njena knjiga antiizraelska. U djelu Poziv Božije ruke kazala je kako je posjetila dvadeset pet vrhunskih izdavača npr. u New Yorku od kojih niko nije pristao da je objavi. Ali, Grace je ipak uspjela da objavi knjigu u kojoj u detalje opisuje izraelske napade na al-Aqsu, uspjela je priskrbiti i mnogobrojne pristalice među Amerikancima na brojnim konferencijama i držeći govore širom kontinenta u cilju širenja istine. Mnogi od ljudi koji su je slušali bivali bi zatečeni informacijama čiju stvarnost nisu ni slutili.

Nemojmo ni mi činiti Palestince nevidljivim kao što to pokušava činiti svjetska javnost jednostavno odbijajući ih vidjeti. Spomenom na njih mi saopštavamo kako odbijamo militantnu politiku Izraela čiji primjeri nasilja teško da mogu biti pobrojani. Međutim, kada god muslimani istupe u borbi za svoja prava nameće im se kao da se bore protiv prava drugih. Potom mi odustajemo ne želeći ugrožavati druge.

Mi smo svjesni da islamski Vjerozakon ograničava i zabranjuje nasilje kao čin agresije i narušavanja prava drugih; da zabranjuje i zlostavljanje koje je gore od ubijanja. Dokaz tog našeg spoznanja je činjenica da desetine islamskih zemalja ne napadaju Zapadni svijet, već je stotinama godina situacija obrnuta.

Generacije Palestinaca se rađaju i umiru a da nisu okusile slobodu ni spokoj mira. Ali Palestinci su narod tolike snage izdržljivosti da ih u njihovoj borbi za opstanak ne može pokolebati ni rađanje i umiranje pod istim okupacijskim snagama. Pored toga ne treba zaboraviti ni koliko ih njihova arapska braća zanemaruju, na primjer kako ih Egipćani svakodnevno iscrpljuju na granici, što ne predstavlja izolirane incidente.

Historija nas uči da je svačija zločinačka tortura morala okončati. Tok historije mijenja, katkada se zna i naglo preokrenuti, ali da bi se to desilo mora se nešto snažno pokrenuti i u nama samima da bi se potom pretočilo u krupniji plan. Odgovor je u našem jedinstvu koje je imperativ i jedino putem njega možemo ostvariti snagu, jedinstvu u Palestini i jedinstvu cjelokupnog ummeta.

Silnici su veoma svjesni gdje ta potencijalna snaga počiva zbog čega i ne posustaju u svojim marljivim nastojanjima ka podršci u raskolu bogatog arapskog svijeta; bogatog duhom, kulturom i resursima neponovljivim bilo gdje drugdje na planeti, a koji su iskorišteni protiv njihovih posjednika.

Našem čitalačkom auditoriju zaista preporučujem ovu knjigu koja poziva na čitanje i koja se iščitava. Ovakve knjige su podstrek da našu svijest o palestinskoj borbi za opstanak držimo budnom. Jer sada, više nego ikada, potrebno je da se molimo za mir a ne za nestabilnost i uništenje planete.

Na Dan Qudsa izlaganje o Palestini je najprimjerenije okončati riječima Palestinca, a ja ću pročitati riječi predsjednika Mahmuda Abassa iz govora kojeg je održao ispred Generalne skuštine UNa septembra prošle godine:

„Suočeni smo s nemilosrdnim valovima napada na naš narod, naše džamije, crkve i samostane, naše domove i škole. Oni ispuštaju svoje otrove na naša stabla, polja, usjeve i posjede, a naš narod je postao stalna meta ubojstava i zlostavljanja u potpunom dosluhu okupacijskih snaga i izraelske vlade.

Tvrdim ovdje ispred vas da hrabri palestinski narod neće dopustiti da bude žrtva nove Nakbe. Moji ljudi će nastaviti svoju epsku ustrajnost i vječit opstanak u njihovoj voljenoj zemlji, čiji svaki centimetar sadrži dokaze i znamenitosti potvrđujući naše korijene i jedinstvenu vezu kroz drevnu povijest. Nema domovine za nas osim Palestine, i ne postoji zemlja za nas osim Palestine“.