Ko je ugrožen u BiH

  • Štampa
Detalji
Objavljeno srijeda, 04 Maj 2011 10:31
Autor Anes Dzunuzovic

Adem Huskić, zatupnik Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine u predhodnom mandatu, bio je uvodničar na tribini ''Ko je ugrožen u BiH'', a koju je organiziralo Udruženje ''Mladi muslimani''. Tribina je održana u prostorijama Udruženja u Morića hanu, u srijedu, 27. aprila. Motiv za održavanje tribine sa ovom temom je sve učestalije istupanje političar, posebno iz reda hrvatskog naroda, sa tezom o ugroženosti i majorizaciji u Bosni i Hercegovini. U tom kontekstu Huskić kaže: ''U principu, kad govorimo o ugroženosti onda se obično podrazumijeva jedan od dva nivoa: kolektivna ugroženost ili pojedinačna ugroženost. Također, po mom mišljenju, postoje uslovno rečeno 'legalna' i 'nelegalna' ugroženost. Svi smo na neki način bar nekad pojedinačno ugroženi, ali se taj nivo, nažalost, ne spominje ili se spominje mnogo manje, ili privlači mnogo manje pažnje od kolektivne ugroženosti. Najčešće se opet spominje 'kolektivna ugroženost naroda' i to tzv 'konstitutivnih' po Ustavu BiH a manje o kolektivnoj ugroženosti naroda koji nisu konstitutivni po Ustavu.

U Ustavu BiH stoji:
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
1. Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.
Član V Ustava predviđa da član predsjedništva BiH iz RS mora biti Srbin, a iz Federacije BiH Bošnjak i Hrvat. To znači da su RS ugrožena prava Bošnjaka i Hrvata, a u FBiH prava Srba. Građani BiH koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od konstitutivnih naroda ne mogu se kandidirati za člana predsjedništva BiH. Ista je situacija i sa Domom naroda PSBiH. Postoje pokrenuti postupci ali i presude Suda za ljudska prava u Srazburu prema kojima BiH mora izvršiti izmjene Ustava i otkloniti diskriminacijske odredbe (slučaj sejdić i Finci protiv BiH). Sadašnje ustavno uređenje BiH dovodi do neravnopravnosti građana BiH ne po nacionalnoj osnovi, nego po mjestu stanovanja. Ovo se naročito odnosi na sistem zdravstvene zaštite i obrazovanja. Ja, npr. živim u SBK u kojem je zdravstvena zaštita na znatno nižem nivou nego npr u KS, a ja nemam ravnopravan pristup u medicinske ustanove u Sarajevu kao građani KS. Ista situacija, možda i gora, je sa obrazovanjem. Nekoliko kantona u FBiH nemaju javne visokoškolske ustanove, ili imaju sistem srednjeg i osnovnog obrazovanja, kakav ne postoji vise nigdje u svijetu (fenomen 'dvije škole pod istim krovom'). Dakle, gotovo svi građani su na neki način ugroženi sistematski (legalno), jer im nisu date jednake mogućnosti, što je osnovni zadatak države'', smatra Huskić i u nastavku iznosi teze o političkim i praktičnim aspektima ugroženosti.
O političkim aspektima
''U zadnjih 25 godina na našim (balkanskim) prostorima se priča o ugroženosti naroda. Srbi su 80-ih godina prošlog stoljeća, uz pomoć Miloševićeve mašinerije i najutjecajnijih akademskih krugova lansirali priču o ugroženosti srpskog naroda, na toj priči su uspjeli homogenizirati narod, a posljedica te homogenizacije je vođenje ratova u bivšoj Jugoslaviji. Posljedice tih ratova su katastrofalne, milioni ludi su pomjereni sa prostora gdje su živjeli, protjerani, opljačkani a kao vrhunac te politike je genocid nad Bošnjacima. Ovo govori o tome koliko priča o ugroženosti može biti opasna i destruktivna ako se koristi na pogrešan način. Nažalost, ona se najčešće koristi na pogrešan način, za postizanje političkih ciljeva koji nisu ostvarivi u normalnim okolnostima i legitimnom političkom borbom. U posljednjih nekoliko desetljeća, po mom mišljenju, političke stranke, ne samo kod nas, nego inače, izbore ne dobijaju na pozitivnim političkim programima, kao što je zapošljavanje, veća socijalna sigurnost, općenito viši kvalitet života, nego se izbori najčešće dobijaju na manipulaciji ljudima.Tu naročito negativnu ulogu igraju mediji, pokadkad i nesvjesno. Najvažnija stvar je homogenizirati ljude, tj. osigurati što veći broj pristalica. Pokazalo se da se ljudi lakše homogeniziraju ako ih zaplašite ili okrenete protiv nekoga, nego ako im pričate pozitivnu priču. Nije nikakva tajna da postoje u svakom društvu određene skupine ljudi koje su na neki način ugrožene, to smo vidjeli na slučaju naše zemlje. Npr., kod nas se u zadnje vrijeme mnogo govori o nasilju u porodici. Nema sumnje da je značajan broj žena i djece  ugrožen po tom osnovu, ali teško da bi neko uspio organizovati značajnije oklupljanje građana na borbi protiv te vrste ugroženosti. Pogotovu, da bi dobio izbore na takvom programu. Ugroženi su na neki način  i studenti ali dobiti izbore na priči o ugroženosti studenata je nemoguće. Postoje mnoge skupine ljudi koji su ugroženi. Ali priča o nacionalnoj ugroženosti je nešto sasvim drugo, jer se odnosi na sve pripadnike jednog naroda, što znači na najveći mogući broj građana.Najteže je naći oponente takvoj priči, jer svako ko bi oponirao bio bi proglašen nacionalnim izdajnikom, a to je najteža etiketa koju nekom možete staviti. Ovdje trebamo govoriti o institucinalnoj ugroženosti u svijetlu Ustava i zakona BiH.
Od priznavanja BiH u aprilu 1992., pa do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu 1995., bile su prisutne osnovne tri ideje u pogledu budućnosti BiH, koje du okupljale dominantan broj pripadnika 'konstitutivnih naroda'. Srbi su htjeli izdvajanje RS iz BiH i poduzeli su sve da do toga dođe, uključivši najteži zločin - genocid, ili su protjerali sa područja koja je kontrolisala u početku JNA a kasnije VRS, ogromnu većinu nesrpskog stanovništva. Dileme koje su imali su bile vezane za 'prihvatljiv' procenat nesrba koji mogu ostati u RS. Bošnjaci (Muslimani) su se zalagali za građanasku BiH u međunarodno priznatim granicama. Hrvati su imali nekonzistentnu politiku. Nekad su bili za BiH u međunarodno priznatim granicama, sa kantonima koji bi bili definirani prema nacionalnim kriterijima (sastavu stanovništva), nekad su bili za opciju odvajanja dijelova BiH i priključenja Hrvatskoj. U jednom periodu imali su i HRHB. Ako pogledamo rješenja koja je donio Dayton, onda vidimo da je svako dobio dio od onoga sto je tražio, a niko u potpunosti nije ostvario svoje ciljeve. Objektivno, najviše su dobili Srbi, jer su dobili RS koja ima gotovo sve elemente državnosti, ali je u sastavu BiH. Zbog toga oni sada ne spominju ugroženost jer smatraju da im je RS institucionalno dovoljan okvir. Bošnjaci su zadržali svoj osnovni cilj, a to je međunarodno priznata država. Nisu zadovoljni unutrašnjom organizacijom države. Hrvati su dobili kantone sa hrvatskom većinom ali nisu zadovoljni institucionalnim rješenjima u Ustavu. Nekonzistentna je politika koja naglašava neravnopravnost Hrvata, prvenstveno u FBiH, a da pri tom uopće ne pominje položaj Hrvata u RS. Ona stvara nepovjerenje kod Bošnjaka, jer je objektivno položaj Hrvata u FBiH kvalitetniji nego u RS. Kroz nastupe srpskih i hrvatskih političkih predstavnika, podrazumijeva se da RS pripada isključivo Srbima, da su tu Bošnjaci i Hrvati manjine, što formalno nije tačno a u suštini tako jeste. Također, pokušava se FBiH predstaviti kao entitet u kojem su Bošnjaci i Hrvati konstitutivni a Srbi manjina. I to je dobrim dijelom tačno. Iz ovoga proizilazi da su svi konstitutivni narodi u većoj ili manjoj mjeri ugroženi. Bošnjaci i Hrvati u RS, a Srbi u FBiH. Ustav BiH je ustvari Aneks IV Daytonskog sporazuma. Dakle, Aneks međunarodnog akta, a ne dokument koji je donesen u demokratskoj proceduri. On ima puno dobrih stvari i jako puno loših rješenja. Također, u sebi sadrži mnoge kontraverze, naročito u pogledu ljudskih prava. S jedne strane, poziva se na međunarodne konvencije o ljudskim pravima i kaže da su iznad domaćeg zakona, a s druge starne, sam krši ljudska prava, što za posljedicu ima presudu Suda za ljudska prava iz Strazbura (slučaj Sejdić i Finci protiv BiH). Faktički, ustavna rješenja ne omogućavaju Hrvatima da konzumiraju svoja kolektivna prava u mjeri u kojoj to mogu Srbi (zbog strukture Doma Naroda PSBiH) i zbog sastava poslanika u PDPSBiH. Ovo jeste činjenica o kojoj se treba voditi računa pri eventualnim promjenama Ustava BiH'', smatra Huskić
O praktičnim aspektima
O praktičnim aspektima ugroženosti Huskić kaže: ''Problem institucionalne nejednakosti pripadnika konstitutivnih naroda u zavisnosti od toga u kojem dijelu BiH žive jeste problem političke naravi i on se, kako sam rekao treba rjiešavati u budućnosti. Ali to direktno dotiče relativno mali broj ljudi. Veći problem je 'legalno' kršenje ljudskih prava u oblasti npr. zdravstva i obrazovanja, što zavisi od toga gdje unutar BiH živite. To ne znači samo u kojem entitetu, nego i u kojem kantonu. Teško ćete objasniti studentu da mora plaćati dodatne troškove stanovanja u studentskom domu zbog toga što stanuje u određenom kantonu ili bolesniku koji traži zdravlje, da ne može doći do potrebnog nivoa zaštite, zbog toga što stanuje u pogrešnom kantonu. Na ovaj način su ugrožena prva ljudi, bez obzira kojoj etničkoj, polnoj ili bilo kojoj drugoj skupini pripadali. Posebno je pitanje vjerskih sloboda u našoj zemlji. Mislim, da u tom dijelu ima najmanje kršenja ljudskih prava, premda ne tvrdim da ih nema, opet u zavisnosti gdje živite i kojoj vjerskoj skupini pripadate. Dakle, postoje značajna kršenja ljudskih prava, gotovo u svim segmentima, a najčešće žrtve su građani BiH, bez obzira kojoj skupini pripadali'', zaključuje Huskić.