Promocija knjige "Roman o Srebrenici"
- Detalji
- Objavljeno subota, 27 Juli 2002 21:10
- Autor Emira Drinić
Promocija
U srijedu, 17.07.2002. godine, u prostorijama Udruženja "Mladi Muslimani" održana je promocija knjige "Roman o Srebrenici" autora Isnama Taljića.
Zašto Srebrenica?
Srebrenica je rana Bošnjaka. Ona je rijeka krvi koja će teći dok teče život i jednog jedinog potomka šehida koji pade za taj suri kamen zemlje bosanske. Ona jeste mezar svoga naroda. Ona jeste rana neprebolna nekada nekome.
Ali, ona živi dalje. Rane ostaju. Dužni smo da ranu zvanu "Srebrenica" liječimo tako što nećemo dati da padne u zaborav, a onaj ko je zaboravi učinio je zulum sam sebi. Učinio je zulum svome narodu. Učinio je zulum svojoj zemlji. Učinio je zulum hiljadama humki koje prekriva zemlja bosanska, hiljadama očiju čije suze natapaju tu zemlju ...Promotori knjige "Roman o Srebrenici" bili su: prof. Abdulgafar ef. Jukić, Kemal Baković, (urednik u listu "Saff"), dr. Abdullah Mustafa Hamza, hirurg i pjesnik ("pjesnik za srce i dušu"), te na kraju sam autor Isnam Taljić.
Autor je rođen 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio i radio kao novinar - urednik u sarajevskom listu "Oslobođenje" do izbijanja srpske oružane agresije na njegov rodni kraj. "Roman o Srebrenici" je njegova trinaesta objavljena knjiga i peti roman (nakon romana "Progonjenik i bogorodica", "Sezonac", "Množina crvenih snovanja", "Put iz Mekke"). Autor je napisao još mnogo djela od koji neka nisu objavljena, a neka se nestala u ratnom vihoru, u njegovoj okupiranoj Vlasenici.
Gradimir Gojer, urednik, o ovom romanu kaže: "Ovaj je roman i priča o borbi jednog od bosanskohercegovačkih naroda, o borbi Bošnjaka da opstanu u svijetu mržnje, nacionalne isključivosti i genocidno - fašisoidnih poriva. Čitajući ovaj roman, koji je i čitanka ispunjena svojevrsnom poviješću urbaniteta Srebrenice, čovjek, intelektualac ovog vremena, ne može a da ne razmisli o temeljnom pitanju: svrsi čovjekova poriva da mrzi."
Recenzenti romana su: Hadžem Hajdarević, književnik; mr. Ibrahim Džananović, profesor na Fakultetu islamskih nauka, rodom iz Srebrenice; Feri Lainšček, književnik iz Slovenije.
Da ne bismo donijeli sud o romanu na osnovu recenzije uvaženih lica koja smo pomenuli dajemo jedan mali odlomak iz romana:
"Bog neka mi oprosti.
Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.
I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.
Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:
Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.
Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: 'Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!' "
Oživimo uspomenu na Srebrenicu tako što ćemo pričati o njoj. Liječimo njene rane tako što ćemo pomoći da ne padne u zaborav. A ne damo joj da padne u zaborav dok kalemi u našim rukama imaju tinte i dok srca u našim grudima imaju imana.
Ja joj ne dam da ostane sama, kao 11. 07. 1995. Ja joj ne dam zajedno sa onima koji padoše za njeno kamenje, zajedno sa onima koji ponesoše ahdnamu na svojim grudima, jer nikada se ne zna gdje i kada duše zlotvorske snuju plan "srebrenička sudbe" za ovu šaku jada našeg naroda koji osta u pameti poslije zlodjela koje nas skobi. Ja joj ne dam da sama pušta krike. Ja šaljem krik ove pjesme onima kojima je svejedno i onima koji ne znaju. Neka im ne bude svejedno i neka znaju. Tiče nas se itekako. A, ko ne želi da zna - taj i nije od nas.
Pjesma o Srebrenici
Srebrenica
Šum u srcu čemernom
huči...
Ucviljena duša se trga
Jecaji se lome
i samo da je očuvati razum...
Bože Milosni...
Ti razumiješ ove zvuke
zloslutne...
To krv šehida protiče
koritom istim
kojim mu je mlijeko majčino
teklo...
To vapaj nemoćna gariba odzvanja
sablasnim hodnicima sjećanja...
To krik istine ne da
da padne u zaborav...
To majka, očiju svehlih,
traži na obzorju
sjenku
dječaka
Uzdahom bolnim k nebu šalje
vapaj
za pravdu
za samilost,
jer rane bole...
Ah, Bože, Ti koji znaš
te grudi čemerne
Ti koji vidiš te suze olovne
Ti koji čuješ molitve ropske
uslišaj jednu
uslišaj jednu s usana suhih...
Sačuvaj grudi bosanske Bože
od tuge koja sama sebe zaljeva
od oka koje samo sa sobom plače
od uzdaha koji sam sebe razdire
od sudbine čiji kraj je krik
od sudbine pred kojom razum ustukne
od sudbine koju je teško razumjeti,
o Bože...
Sačuvaj nam razum
dok joj zaliječimo rane...