Video projekcija "Da se ne zaboravi"

U prostorijama Morića Hana, 6. aprila 2002., prikazan je film koji govori o početku i toku rata u Bosni i Hercegovini. Projekciji filma prisustvovalo je 40 građana koji su mogli vidjeti ono što su preživjeli prije deset godina. Vidjeti ponovo ono što čovjek preživi daje jednu novu notu u shvatanju naše realnosti.

 

Biti žrtva i biti posmatrač su dva različita stanja. U ulozi žrtve smo osjećali strah i nadu. U ulozi posmatrača čovjek je mogao da osjeti samo sažaljenje i prezir, nema nade. Nada nam je ubijena samom cifrom jučerašnjih žrtava koje su došle da se vrate u blisku prošlost i koje su došle sa motom da ne smijemo zaboraviti.

Ko nas je to tako brzo vratio u predratni nehat o nama samima? Ko nam je tako vješto pomogao da, po ko zna koji put, polupamo lončiće i dopustimo hladnokrvnim ubicama da nam svojim željeznim kamama presijeku žilu kucavicu? Nije mudrost doći do odgovora. Mi! Mi smo krivi što svjesno zaboravljamo. Poruka filma nije samo puko vraćanje unazad nekoliko godina nego atak na našu svijest. Smijemo li zaboraviti?

Mogli smo se postaviti i u poziciju UN-a. Ironično je to što je svaki nepristrasni čovjek, onaj zdravih emocija, došao do rješenja drugačijeg nego je bilo rješenje UN-a. Ima li ovdje šta za razmišljanje? Razmislite!