Svi zločini "slobode mišljenja"
- Detalji
- Objavljeno petak, 27 Oktobar 2023 09:00
- Autor Mensur Pavica
Iz bošnjačke perspektive: Podsjećanje na suštinu palestinskog pitanja
- Detalji
- Objavljeno petak, 13 Oktobar 2023 09:37
- Autor Sanadin
Arapsko-izraelski sukob je je najdugovječniji konflikt u modernoj historiji. Također, Izrael je jedina preostala kolonija zapadnog imperijalističkog svijeta koja bez obzira na genocide, zločine i otimačinu palestinske zemlje i dalje ima podršku zapada koji uprkos tome sebe smatra zaštitnikom ljudskih prava i demokratije. Zbog takvog odnosa svaka eskalacija sukoba u Palestini je lakmus papir na globalnom i lokalnom nivou za razlikovanje onih koji se rukovode interesima ili ne smiju javno iznjeti stav i onih koji su principijelno protiv svakog agresora.
Mnogo je primjera u svjetu gdje su mali narodi zadnjih desetljeća se izborili za nezavisnost na osnovu historijskog prava na domovinu i državnost, ali kad su u pitanju Palestinci očito je da se pravi izuzetak.
Pitanje stradanja Palestine nije samo muslimansko pitanje nego ispit za čovječanstvo na kojem ono uporno pada na ispitima od 1948. godine. Od tad se svijet mnogo promjenio ili se možda opet vratio u blokovsku podjelu, ali samo je patnja Palestinaca i licemjerstvo Zapada konstanta.
U našem narodu ima jedna kletva koja se odnosi na lični nivo, ali u geopolitičkom smislu može biti primjenjiva. Kao da se kletva „Da Bog da se zabavio o sebi“ ostvarila na veći dio Bošnjaka koji se se zabavili sobom, odnosno dunjalukom pa sve što se dešava izvan njihove mahale smatraju nebitnim. Svjet je odavno postao globalno selo i funkcioniše po zakonu spojenih posuda, a slični interesi naših agresora su odavno postali prostor saradnje sa cionističkim režimom.
Neko je lijepo opisao značaj jevrejskog prisustva u bosanskohercegovačkom društvu kao čurokot na ramazanskom somunu. Zbog toga i univerzalnih vrijednosti stalno moramo podsjećati na razliku između Jevreja i cionista, ali ne smijemo zaboraviti da je spašavanje Jevreja iz Sarajeva pod opsadom bio uslov Izraela Miloševićevom režimu za prodaju oružja. I dok su se sarajevski Jevreji preko aerodroma izvačili na sigurno mogli su vidjeti „svoja“ slova na ostacima granata koje su dolazile sa srpskih položaja.
I dok je Tel Aviv bio uz Beograd u isto vrijeme podrška američkih Jevreja je bila presudna da se u najvažnijim medijima Milošević predstavi kao „balkanski kasapin“ što je bio jedan od najvećih ratnih uspjeha naše diplomatije.
U međuvremenu izraelski kapital i lobi je ovladao zapadnim Mostarom i vjerovatno je imao jednu od presudnih uloga u formiranju nametnute Federalne vlade. Da, one silne čestitke na bilbordima u gradovima gdje žive Bošnjaci su bili dio šire pripreme za promjenu imidža Izraela u našem društvu što se odavno osjeti i kroz stavove ili šutnju pojedinih bošnjačkih političara i intelektualca. Ali taj imidž se ne može promijeniti, agresor je agresor, bilo da se radi o Rusiji ili Izraelu.
Piše: Sanadin Voloder
Džemaludina Latića proganja putovnica i sjećanje na zagovaranje podjele Bosne
- Detalji
- Objavljeno utorak, 10 Oktobar 2023 12:41
- Autor Sanadin
Džemaludin Latić odgovorio je putem portala svoga brata „The Bosnia Times“, podlistka Radončićevog „Avaza“, bivšem reisul-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike. Cerić je putem društvenih mreža reagirao na Latićev tekst na istom portalu pod naslovom „Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce“. Štošta je Latić nadrobio u svojoj reakciji. I da nije iznesenih lažnih tvrdnji i kontradikcija, na ovaj bi se polupismeni uradak bilo ispod časti osvrnuti. Stoga ćemo se zadržati samo na nekoliko bisera.
Kada čovjek pukne od kibura, onda slabo kontrolira svoje misli, a još teže mu je prenijeti ih suvislo na papir. Upravo se to dogodilo Latiću senioru u ovoj reakciji na Cerićev tekst. Latić u početku teksta piše o muslimanskom i bosanskom narodu u kontekstu navodne izdaje „dinastije“ Izetbegović. Nije zgoreg napomenuti ovom ideologu (kako se sam naziva) bošnjačke stranke da prvo brka demos i etnos, a onda etnos naziva komunističkim terminom – muslimanski narod. No, da čak niti tu nije dosljedan, pokazuje nekoliko redaka dalje kada taj isti narod naziva bosanskomuslimanskim/bošnjačkim. Na kraju se teksta ipak vraća prvotnoj terminologiji. Dakle, kako ozbiljno shvatati čovjeka koji u jednom kratkom tekstu dva puta mijenja nacionalni identitet?
Zatim navodi da je odbio Aliju Izetbegovića kada je ovaj navodno od njega tražio da se „kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne obrati borcima Armije RBiH, bosanskomuslimanskom/bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima/rodoljubima, i piše kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to gotova stvar u međunarodnim krugovima“.
Ovdje samo važno napomenuti da je baš Latić u sedmičniku čiji je najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne bio objavio tekst o podjeli Bosne, i to u pravcu razmjene teritorija, pogodit ćete – od četnika okupirane teritorije za Sandžak. I to, na vlastitu inicijativu. Valjda kao ideolog, onaj „stvarni“. Volio bi Latić da ga se smatra ideologom SDA, po uzoru valjda na Gabrielle D'Anunzia ili Milu Budaka, barem Ivana Aralicu, koji su se smatrali nacionalnim književnicima – ideolozima Benita Mussolinija, Ante Pavelića i Franje Tuđmana. No, previše je svjedoka koji znaju da u SDA nije bilo niti zvaničnih niti nezvaničnih ideologa.
Jedino što stvarno jeste istina da se Alija Izetbegović stalno konsultirao i sa svojim neistomišljenicima, pa su neki, poput Latića, umislili kako su oblikovali ideologiju stranke.
Ponosno Latić tvrdi da je Aliji Izetbegoviću za života i našoj javnosti govorio: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! Na ovoj se rečenici vidi koliko je Latić upućen. Nije se Bosna, po Owen-Stoltenbergovom planu, trebala dijeliti na tri unije, već je trebala biti transformirana u uniju triju republika. Niti to ne zna, a smatra se ideologom SDA. Kakav nepodnošljiv kibur. Da laži postaju patološke, svjedoči i njegova tvrdnja da je na podjelu rahmetli Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhameda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore... i svi su to odbijali.
Naravno, svjedoka niti jednog, Latiću treba vjerovati na riječ. Onu ideologa stranke koji ne zna ni kako se to Bosna trebala dijeliti. Teško bi se pisalo Aliji Izetbegoviću da se na savjete ovakvog „ideologa“ trebao oslanjati.
Navodeći kako je izašao iz Sarajeva 1992. i šta je radio izvan zemlje, a u pokušaju da se prikaže onime što nije bio, iznio je niz samooptužujućih činjenica. Prvo, Hasan Čengić je u julu 1992. imenovan za koordinatora logistike i došao je u Zagreb. Dotad je koordinacija nabavke svakovrsne pomoći realizirana preko Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. On tvrdi da je u Hrvatsku došao u julu. Pa kada je onda to silno radio za naoružavanje i organizaciju multinacionalne mreže za naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine? Nekoliko dana u julu 1992? Stvarno je ultrasposoban. Ili uopće nije radio to što tvrdi.
Nadalje, Latić je priznao je da je dobio putovnicu RH u doba kada mnogi Bošnjaci u Hrvatskoj, čak u njoj i rođeni, to nisu mogli niti sanjati. Putovnica ili pasoš mogu se dobiti od nadležnog ministarstva ako je ispunjen prvi uslov – državljanstvo. Neke zemlje, pa i Hrvatska, istaknutim pojedincima koji su zaslužni za njezinu promociju, odbranu, interese, nauku, kulturu i slično nagrađuje počasnim državljanstvom. Čime je to onodobni Latić, od svega 35 godina života i s objavljene dvije zbirke pjesama nabožnog karaktera te oreolom političkog zatvorenika zadužio Hrvatsku? Ili ju je tek trebao zadužiti? Naprimjer prijedlogom o zamjeni od četnika okupiranih teritorija za Sandžak. Ili današnjim brkanjem pojmova Bosanac/Bošnjak/ Musliman.
Da ga ipak proganja sjećanje na vlastito zagovaranje podjele, pokazao je optužujući Aliju Izetbegovića da je nagovarao sve živo da se prihvati podjela Bosne kroz uniju triju republika, što je bila suština Owen-Stoltenbergova plana.
Konačno, još je previše živih svjedoka koji se sjećaju kako Latić nije, po dolasku Hasana Čengića, u Zagreb otišao, dakle u julu 1992. prvim helikopterom UN-a u Sarajevo, već je u Zagrebu nastavio živjeti i uređivati sedmičnik „Ljiljan“, koji je izlazio u tom gradu. Sve do hapšenja bošnjačkih intelektualaca koja su počela u julu 1993, kada je, doduše ne helikopterom UN-a, pobjegao u Ljubljanu, s cijelom redakcijom „Ljiljana“, koji se do kraja rata izdavao u Sloveniji. Pod dirigentskom i ideološkom palicom Džemaludina Latića.
Stav.ba
Omer Nakičević na korak do stote godine: Ništa ne radim, samo čitam i pišem
- Detalji
- Objavljeno srijeda, 15 Februar 2023 18:04
- Autor Bajro Perva
S Duranom Mrnđićem, urednikom dvotomne knjige Mustafa Busuladžić – sabrani radovi (1932.-1945.), i