Udruženje Mladi Muslimani

Kroz Bosnu pa u Kozluk

Detalji

Objavljeno četvrtak, 25 Januar 2007 20:29

Autor Almedina Zuko

Humanitarna akcija povodom Nove hidžretske 1428. godine

Za mnoge su Sarajevo i ostali «veći» gradovi Bosne i Hercegovine glavna tema, rijetko se zapitamo šta je sa drugim mjestima i kako žive naša braća i sestre u ostalim krajevima naše države. Npr. u Kozluku, selu kod Zvornika.

Kozluk je pitomo selo uz jednu od najljepših bosanskohercegovačkih rijeka, uz Drinu na sjevero-istočnoj strani naše zemlje. Ljudi u Kozluku su prije agresije 1992-1995. bili dobri, vrijedni i dobrostojeći. Vjekovima je ta zemlja pripadala njima i njihovim precima. Odmah na početku agresije kozlučani su protjerani, odvedeni u logore, ubijani... Njihove kuće minirane i zapaljene, a njihova imanja uništena.
Ipak, kao što svako zlo prođe, prođe i agresija, a kozlučani se počeše vraćati na svoj toprak, na svoju pradjedovinu. U razgovoru u tuzlanskom muftijstvu saznali smo da u Kozluku i ostalim zaseocima ima oko 80 djece. Golem broj. Elhamdulillah. Kako život u Bosni i Hercegovini nije lahak, posebno povratnicima, i njihovoj djeci, odlučismo makar na trenutak i makar skromno obradovati tu djecu. Nastupila je hidžretska godina, i htjedosmo to obilježiti na najljepši način.
Krenusmo u akciju. Plan je bio da animiramo pojedince i firme da se uključe sa svojim prilozima bilo u naturi bilo u novcu, u akciju pod nazivom ''Obradujmo druge – obradujmo sebe''. Obilazili smo mnoga vrata i nerijetko ih nailazili zatvorena. Ali nismo se obeshrabrili. Znali smo da ima ova zemlja još dobrih ljudi, velikog srca, plemenitih duša. Željeli smo da ih pobrojimo, ali svi koji su uzeli učešća u ovoj akciji, rekli su: ''Molim vas neka to bude između nas. Ne treba meni ovakva reklama. Meni je najveća nagrada izmamiti osmijeh na licu djeteta''. Hvala im od srca. U ime nas i u ime djece kojima su doista izmamili osmijeh. Neka Allah Uzvišeni nagradi najboljom nagradom svog dobrog roba koji brine za potrebe svoje braće.
Krenusmo nas nekoliko u subotu, 20.01.2007. put Kozluka noseći sa sobom ljubav, poštovanje, i skromne paketiće sa slatkišima, školskim priborom, garderobom, igračkama...

Putovanje od nekih 3,5-4 sahata vožnje. Prolazimo kroz druga naša mjesta iz kojih su Bošnjaci istjerani i u koja se Bošnjaci slabo vraćaju. Negdje pred akšam stižemo.
Nevjerovatan je bio taj doživljaj, vidjeti te dječake i djevojčice obučene u našu tradicionalnu nošnju, koji sa nestrpljenjem očekuju naš dolazak. Sa imamom Ahmed ef. Purkovićem pripremili su i prigodan program. Divan li je to džemat.

Prilikom podjele tih skromnih hedija preplavili su nas osjećaji radosti kao da smo i sami djeca. U trenu ti postanu tako draga ta dječica koju vidiš prvi put u svom životu, kao da su neko najbliži tvoj. Pa i jesu naši. Svi su oni naša djeca. Gledaju nas tako ljubopitljivo, znatiželjno, upadljivo, da ih slučajno ne bismo izostavili i kao da im pogled govori: “ja nisam dobio“, a kada uručiš hediju dobiješ tako tople riječi: „Hvala, da te Allah nagradi“.

Mislim da je sreća bila mnogo veća na licima njihovih roditelja, jer nakon toliko vremena dočekali su da ih posjeti neko iz Sarajeva. Rekli su nam kasnije u razgovoru da smo mi jedini iz Sarajeva ko ih je posjetio. Nije čak bilo ni bitno to što smo mi članovi „Mladih Muslimana“ to što dolazimo iz Sarajeva bilo je najbitnije. Valjda im je to značilo da nisu zaboravljeni, da još postoji neko ko zna za njih i razmišlja kako im je.

O njihovom gostoprimstvu suvišno je bilo šta reći. U jednom trenutku dobiješ sliku kako su nekada naši stari dočekivali i ugošćavali musafire, što mi sada pročitamo samo u knjigama. Od srca nazvan selam, dimije, šerbe, kahva, ma šta drugo reći nego lijepa naša tradicija. I dobri i dragi naš narod. Za taj narod vrijedi raditi.