Udruženje Mladi Muslimani

Ukratko o Mladim Muslimanima

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 25 Februar 2008 13:54

Autor Vahid Kozarić

Idejna i politička borba Mladih Muslimana

Pošto se za ovih pedesetak godina, za koje vrijeme djeluju «MLADI MUSLIMANI», mnogo toga promijenilo, sadašnjoj generaciji je teško shvatiti u kakvim okolnostima su nastali «MLADI MUSLIMANI» i kakva je to duhovna snaga nosila pripadnike tog Pokreta. Pokušaću da u najkraćim crtama objasnim politički i društveni život kakav je bio pred Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini.

U cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, pa i u Bosni i Hercegovini postojale su mnoge građanske Stranke svih nacionalnih i socijalnih struktura, ali one nisu djelovale ideološki.

Jedna od tih građanskih stranaka je bila i J M O – Jugoslovenska muslimanska organizacijana na čijem je čelu bio rahmetli dr Mehmed Spaho. Sa smrću rahmetli dr Mehmeda Spahe, koji je tada bio ministar saobraćaja, Muslimani su bili politički potpuno razbijeni i obezglavljeni, jer JMO nije odgajala svoje kadrove kako bi osigurala svoj kontinuitet i budućnost.

Druga nevolja koja je pogodila Muslimane Jugoslavije je tzv. agrarna reforma, koja je Muslimanima, koji su bili veleposjednici, oduzela imanja i nikada im nije za njih isplatila ni minimalnu protuvrijednost. Posljedice agrarne reforme su se osjećale dugo vremena i Muslimani su bili dovedeni «na prosjački štap». Zato je u to vrijeme bilo malo školovanih Muslimana, jer većina nije imala finansijskih sredstava da se školuje, a i ono malo što se školovalo odrodilo se od naroda služeći tuđim interesima i idejama. Takvi bi se obično oženili inovjerkom i time bi se sasvim odrekli sebe i svojih za sitne lične interese.

Društveni život se odvijao u okviru raznih društava, kao na primjer: kulturno društvo Muslimana «GAJRET», koje je bilo prosrpski orijentisano, kulturno društvo Muslimana «UZDANICA» koje je bilo orijentisano prohrvatski, muslimansko društvo «TREZVENOST», muslimansko dobrotvorno društvo «MERHAMET», muslimansko zanatsko društvo «HURIJET».

Od ideoloških pokreta su slijedeći:

Kod Srba «ZBOR» kojeg je osnovao Ljotić, koji je okupljao srpski orijentisane pojedince, kao JUGOSLOVENE, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovaj pokret je bio kopija fašističkih pokreta u Evropi i bili su veliki protivnici komunista.

Kod Hrvata su bili tzv. «FRANKOVCI», sličan pokret, sa fašističkim idejama, koji se borio za «NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU». Taj pokret je nazvan po izvjesnom Franku, a postojao je i pokret «STARČEVIĆEVACA» nazvan po Starčeviću.

U oba ova pokreta je bilo i Muslimana, jer u to vrijeme nije bilo nikakve muslimanske idejne grupacije.

Najjači ideološki pokret u Jugoslaviji u to vrijeme je bio KOMUNISTIČKI POKRET. On je bio najbolje organizovan i okupljao je pripadnike svih nacija i svih profesija od radnika do fakultetski obrazovanih pojedinaca. Komunisti su imali jaku propagandnu mašinu, koja je uspjela da iskoristi ekonomsku krizu kod svih nacija u Jugoslaviji i da pridobije sirotinju nudeći joj svjetliju budućnost a sirotinja nije imala šta da izgubi, naprotiv mogla je samo da dobije.

Familijarni život se odvijao tako što je u apsolutnoj većini slučajeva otac radio za sve ukućane, kojih je obično bilo više od četvoro. Natalitet je bio visok, i mnoga djeca su umirala poslije rođenja radi slabih uslova života i neznanja roditelja. Djeca su obično završavala samo osnovnu školu i vrlo mali je broj mogao nastaviti dalje školovanje, nego su išli na zanate i fizičke poslove, koji su bili slabo plaćeni. Ali i pored tako slabog ekonomskog stanja i bijede Muslimani su se držali dostojanstveno i ponosno. Čak ni komšije nisu o tome razgovarale i otkrivale svoje nevolje, nego je svak za sebe živio i snalazio se u nevolji iako su komšije uvijek bile spremne pomoći jedni drugima. Komšije su se obično sastajale prije akšam namaza pred džamijom i raspravljale o situaciji i o problemima u komšiluku, pogotovo ako vide da nekoga nema na akšam namazu. Ako bi neko bio bolestan oni bi ga obišli i pomagali u nevolji. To se sve radilo tako, kako se ne bi komšija našao uvrijeđen ili ponižen.

Od velikih imanja ostale su samo okućnice koje su sada dobro došle jer se moglo obrađivati zemlju i imati jedan dio prihoda, a držale su se i krave, čak i u sarajevskim mahalama i mlijeko se prodavalo komšijama.

Što se tiče vjerskog života u kući, djeca su završavala mekteb prije škole, a u školi su imali vjeronauku i od kvaliteta vjeroučitelja je ovisilo koliko je dijete naučilo o Islamu i koliki je interes za Islam on pobudio kod djeteta. U svakoj muslimanskoj kući se klanjalo, postilo i vršile sve ostale islamske obaveze, a ukoliko se desilo da neko ne posti bilo iz kojih razloga, to nije smio javno pokazivati. Vremenom se u nekim gradovima počeo javljati uticaj komunista, kao na primjer u Mostaru, kojeg su prozvali: «Mala Moskva». U Sarajevu se sve do Drugog Svjetskog rata osjećao jak vjerski život. Đaci po srednjim školama su morali ići zajedno sa vjeroučiteljem na džumu. Ali već pred Drugi svjetski rat komunisti su počeli jače djelovati po školama i fabrikama.

U takvoj socijalnoj i političkoj situaciji javlja se ideja «MLADIH MUSLIMANA» koji okuplja onu čistu, nepokvarenu islamski orijentisanu omladinu, koja je osjetila sve tegobe tadašnjeg života i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Čista ideja u čistim islamskim dušama uklopila se tako da nije bilo dilema oko njenog sprovođenja u život. Svaki onaj koji je krenuo tim putem tj. kada se osjetio «MLADIM MUSLIMANOM» za njega je prioritet bila obaveza prema organizaciji a time i prema ZAJEDNICI MUSLIMANA i ovdje i u svijetu !!!

Mladomuslimansku ideju su prvi prihvatili đaci I. i II. Muške gimnazije, i oni su u društvu «TREZVENOST» djelovali na ostalu omladinu. Tu se okupljala omladina svih profesija. Tu su se vodile diskusije o Islamu, posebno petkom, kada su se održavala sijela, kada bi se poslije programa spajali stolovi svih onih koji su željeli učestvovati u diskusijama o Islamu i problemima Muslimana. Počeli su dolaziti i đaci iz Šerijatske gimnazije i Gazi-husref begove medrese. Najvažniju ulogu na ideološkom radu «MLADIH MUSLIMANA» imao je rahmetli ESAD KARAĐOZOVIĆ, student medicine, koji je spjevao himnu: «Evo smo došli MLADI MUSLIMANI...»

«MLADI MUSLIMANI» iz Šerijatske gimnazije i medrese su bili većinom iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine, te su tako sa sobom nosili ideju «Mladih Muslimana» po cijeloj Bosni i Hercegovini. Po školama pored komunističkih ideja bile su jake i nacionalističke ideje Srba i Hrvata. Tako je na višoj teološkoj školi u Sarajevu bila jaka FRANKOVAČKA struja (hrvatska), te su predstavnici «Mladih Muslimana» išli na ubjeđivanje na VIŠT, ali sa malo uspjeha, jer je ideja previše bila uzela maha, a to su bili već uglavnom zreli ljudi, koje je bilo teško prevaspitavati.

Analizirajući uzroke odrođavanja muslimanske inteligencije, došlo se do saznanja da je osnovni razlog nedostatak islamske svijesti kod svakog pojedinca, što znači da je sada trebalo raditi na izgradnji islamske svijesti kod svakog pojedinca Muslimana. Da bi se svaki pojedinac upoznao sa vrijednostima Islama, potrebno je bilo naći odgovarajuću literaturu, a nje je bilo vrlo malo na bosanskom jeziku. Pretraživali smo sve biblioteke, tavane, antikvarne, knjižnice, pa i cijelu Gazi - Husref begovu biblioteku (na bosanskom jeziku) i bili bi vrlo sretni kad bi pronašli neku novu za nas interesantnu knjigu, koja je obrađivala teme iz Islama, pa čak kad bi pronašli neki novi hadis, jer onda nije bilo prevedenih zbirki hadisa. Mi smo prosto upijali u sebe sva ta saznanja, koja smo sticali i oduševljavali smo se spoznajom kakva je to snaga koju Islam nudi svojim sljedbenicima i sada smo bili svjesni zašto su Muslimani u tzv. «islamskim zemljama» robovi Zapada !

Od islamske literature na bosanskom jeziku smo propagirali knjige: «Islam u svjetlu istine» od dr Metiljevića, «Muhammed i Koran» od Osman Nuri Hadžića, «Zašto su Muslimani zaostali a drugi napredovali» od Emir Šekib Arslana, «Islam» od Abdullaha Quilijama (koji je prešao na Islam), te cijela biblioteka Bekira Kalajdžića.

Sa drugih naučnih područja čitalo se sve što je potvrđivalo stavove Islama, kao npr. «Čovjek nepoznanica» od dr Alexisa Carrela, biologa sa Rockfelerovog instituta. Zatim su se čitala istorijska djela koja su opisivala život Muslimana u doba procvata Islama. Tako se u knjizi «Istorija svijeta» od H.G.Welsa opisuje život Muslimana u Španiji za vrijeme vladavine Arapa, na 30 stranica. Isto tako se čitalo i ono što je upozoravalo Evropu na buđenje Islama, kao što je bila knjiga «Allah je velik» od Esad beya (misli se da su tu knjigu napisali dvojica židova).

Da bi se mogli postizati još bolji rezultati u radu sa omladinom nastojalo se rad «Mladih Muslimana» legalizovati u formi društva «Mladi Muslimani», pa je u tu svrhu održana osnivačka Skupština DRUŠTVA «MLADI MUSLIMANI» 1940. godine u prostorijama društva «TREZVENOST» na obali, na kojoj je ispred policije prisustvovao Arif Balta. Međutim, odobrenje za legalni rad nije nikada došlo, jer je ubrzo nastao rat – II Svjetski Rat i sa njim i ustaška hrvatska vlast, koja takođe nije dozvoljavala rad «Mladim Muslimanima». Zato je rad nastavljen, kao i prije rata u društvu «TREZVENOST» koje je sada dobilo prostorije u Jelića ulici, bivšeg jevrejskog društva.

Da bi «MLADI MUSLIMANI» ipak mogli djelovati, jer je to ipak ratno vrijeme i da ne bi došli u sukob sa policijom «MLADI MUSLIMANI» su postali podružnica «EL HIDAJE» udruženje Ilmijje, i dobili su vlastite prostorije u Morića Hanu.

Tokom rata rad «MLADIH MUSLIMANA» se rasplamsao u raznim aktivnostima. Organizacija je brojčano ojačana i stari članovi su bili već dobro ideološki izgrađeni, pa su mogli samoinicijativno da djeluju i organizuju i stvaraju nove centre po cijeloj Bosni i Hercegovini. O tim aktivnostima se može vidjeti u listovima «El Hidaje» gdje su «MLADI MUSLIMANI» imali svoje podlistak i gdje se opisivala aktivnost na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Paralelno se radilo na ideološkom polju, kao i na zbrinjavanju muhadžira-izbjeglica, koji su bježali od pokolja, koje su nad njima vršili četnici. Posebna pažnja je posvećena djeci bez roditelja koja su davali familijama koje su ih rado primale i sa svojom djecom odgajale. Radom kroz dobrotvorno društvo Muslimana «MERHAMET» širio se krug poznanika i prijatelja, putujući po cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i Sandžaku. U tim humanitarnim akcijama vrlo su često bili izloženi životnim opasnostima, jer su putovali kroz nesigurne krajeve. Tako je na kraju rata stradala cijela grupa «MLADIH MUSLIMANA», koju je predvodio ing. Asaf Serdarević, a koju su uhvatili partizani i pobili.

Za «MLADE MUSLIMANE» održavali su specijalne vazove rahmetli Hadži Mehmed ef. Handžić, Hadži Kasim ef. Dobrača, Hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac u džamiji u Logavijinoj ulici. Rahmetli Hadži Mehmed ef. Handžić je držao kurs arapskog jezika Hilmi Ćerimoviću i Muameru Sadoviću i posvetio svoje vrijeme samo dvojici koja su imala volju da uče arapski jezik, a vjerojatno bi im se kasnije pridružilo još mladića.

Pored svega toga nalazilo se vremena i za zajedničku rekreaciju, pa smo znali zakupiti kuću u Faletićima, gdje smo zajedno provodili slobodno vrijeme. Zimi se bavili zimskim sportovima, pa smo išli na Trebević, na skijanje i sankanje. Isto smo se provodili na Palama, blizu kuće rahmetli Halida Kajtaza gdje mu je rahmetli otac držao pčele. Školu skijanja je držao rahmetli HASAN BIBER koji je bio odličan skijaš.

U Sarajevu se za vrijeme rata koristio svaki slobodan trenutak za ideološki rad. Održavana su predavanja u prostorijama «El Hidaje» čije su prostorije bile u dvorištu Begove džamije. Poslije predavanja, koje se obično završavalo poslije akšama, svi bi džematlije klanjali na sofama akšam. To su nezaboravni trenuci, kada se uz žubor šadrvana čulo divno učenje Kur¨ana Hafiza Edhema Traljića. Pored prostorije u «El Hidaji» koristile su se i prostorije zanatskog muslimanskog društva «HURIJET». Prostorije su se nalazile na Bentbaši.

Kako se rat bližio kraju, rahmetli ESAD KARAĐOZOVIĆ je shvatio da se treba pripremiti za ilegalni rad pod komunističkom vlašću, jer je on komuniste itekako dobro poznavao, pa je znao i to da nema legalnog rada pod njihovom vlašću. Odmah je počeo birati one koji su idejno bili najjači i formirao dvije grupe: a i b grupu. A grupa je po njegovom mišljenju bila kvalitetnija. Pokazalo se i u ovom slučaju, kao i uvijek u životu da samo Allah zna koliko ko vrijedi i koliko je ko uvjereni mumin i koliko može izdržati iskušenja, koja mu predstoje u životu, te da su ljudske procjene slabe, jer je u obje grupe bilo i dobrih i slabih što su kasniji događaji pokazali.

Pored štampane literature, rahmetli ESAD KARAĐOZOVIĆ je pisao i obrađivao razne teme sa islamskog stanovišta i to prerađivao po grupama. Te napisane teme su nam kasnije dobro došle u ilegalnom radu. Jedan od njih je «KAKO ĆEMO SE BORITI !» koju je napisao Emin Granov. Bila je sa oduševljenjem primljena od omladine, jer je odisala bezkompromitošću, što upravo odgovara omladini.

Ilegalni rad Mladih Muslimana

Kraj rata i dolazak komunista na vlast organizacija “MLADI MUSLIMANI” je dočekala ideološki spremno, koliko se moglo za kratko vrijeme spremiti. Rahmetli ESAD KARAĐOZOVIĆ se povlačio pred partizanima, jer je znao da bi ga oni ubili kao svog ideološkog protivnika, i na tom povlačenju je i ubijen, kao i mnogi drugi. Većina članova organizacije “MLADI MUSLIMANI” su bili kod svojih kuća jer su bili đaci i studenti.

Čim su komunisti došli na vlast proglasili su opću mobilizaciju. Pošto su članovi organizacije bili sve mladi ljudi morali su se prijaviti u vojsku. Ta omladina je bila posve neiskusna i neobučena u vojnim poslovima, a morala je da ratuje protiv tako iskusnog neprijatelja kao što su Nijemci, te je to neiskustvo skupo platila na Karlovcu i drugim ratištima. Taj period rata, od otprilike godinu dana bila je pauza u ideološkom i drugom radu članova organizacije “MLADI MUSLIMANI”. Međutim, čim su se članovi organizacije demobilisali odmah su počeli raditi aktivno na svim poljima društvene djelatnosti. Tako se prvi sudar sa komunističkom vlašću desio na osnivačkoj Skupštini kulturnog društva “PREPOROD” u Vijećnici 1946. godine, kada smo primorali komuniste i skojevce, da upravu “Preporoda” podijele po pola sa članovima organizacije “MLADI MUSLIMANI”. Komunisti su odmah shvatili da smo im jak protivnik pa su jednu grupu na čelu sa Alijom Izetbegovićem, uhapsili i osudili na armijskom vojnom sudu u Sarajevu.

To je bilo prvo jače odmjeravanje snaga, pa smo i mi shvatili da nema legalnog rada pod komunističkom vlašću, a i oni su shvatili da nema šale sa organizacijom “MLADI MUSLIMANI” i da su im jak i opasan protivnik.

Ono što je za stvaranje i početak rada organizacije “MLADI MUSLIMANI” bio rahmetli ESAD KARAĐOZOVIĆ, to je za nastavak rada organizacije poslije dolaska komunista na vlast bio rahmetli HASAN BIBER. Hasan je poslije dolaska komunista na vlast najzaslužniji za fosmiranje GLAVNE GRUPE, kao i za njeno funkcionisanje. On je bio spiritus movens te rukovodeće grupe. Svi sastanci su održavani ili u njegovoj kući ili u njegovom dućanu u Saračima, zapravo iznad dućana. On je pored svih svojih kućnih obaveza bio najuporniji i najdisciplinovaniji u radu GLAVNE GRUPE jer se sastav GLAVNE GRUPE mijenjao prema situaciji, jer su neki odlazili na studij u Zagreb, kao Ismet Sardarević (IMO), a Vahid Kozarić u zatvor 5.V.1947. godine itd. ali stalni članovi su bili rahmetli HASAN BIBER i HALID KAJTAZ.

GLAVNA GRUPA je imala svoja pravila ponašanja, sistem organizacije i sve ostalo što ide uz ilagalan rad. Kasnije je napisan “PRAVILNIK” kao upustvo za ponašanje u ilegalnom radu članova organizacije. Svaki član GLAVNE GRUPE je imao pseudonim, a grupa je imala i svoje vlastito pismo za dopisivanje. U slučaju bilo kakvog hapšenja bili su određeni znakovi na određenim mjestima kao opomena i znak za opasnost. GLAVNA GRUPA je kontrolisala rad svih grupa, formirala nove grupe i rješavala sve tekuće probleme koji su se pojavljivali u praksi. GLAVNA GRUPA je izdavala ilegalni list “MUDŽAHID”.

Tko je mogao biti član organizacije "Mladi Muslimani"?

U članstvo organizacije “MLADI MUSLIMANI” primali su se prvenstveno mladići koji su već imali islamski odgoj, dakle morali su već biti pravi mu`mini, koji uredno vrše sve osnovne vjerske dužnosti i čije je ponašanje usklađeno sa tim vjerovanjem tj. ponašanje je moralo biti uzorno! Takvog već formiranog mu`mina, organizacija je nastojala i d e j n o odgojiti preređivanjem raznih aktuelnih tema na sastancima, koje bi mu dale cjelovit pogled na svijet sa islamskog stanovišta. Cilj idejne izgradnje svakog pojedinca je bio da svaki član organizacije “MLADI MUSLIMANI” rječju i djelom utiče na svoju sredinu u kojoj živi i radi, i on je morao biti uzor u svojoj struci tj. nastojati da u njoj uvijek bude najbolji, kako bi praktično u svakom pogledu dokazao vrijednost ideje koju zastupa i to se pokazalo ispravnim.

RAZLIKA IZMEĐU ORGANIZACIJE “MLADI MUSLIMANI” I OSTALIH POLITIČKIH POKRETA

Svi oni koji su željeli da postanu članovi organizacije “MLADI MUSLIMANI” su srcem i dušom nastojali da što bolje upoznaju Islam i njegove upute i da ih sprovedu u životu.

Jer Allah dž.š. koji je Stvoritelj svih svjetova, pa i čovjeka, zna zakone koje je ON dao, pa prema tome i pravila ponašanja propisana prema tim zakonima.

U tome se “MLADI MUSLIMANI” iz temelja razlikuju od svih ostalih političkih i ideoloških pokreta i organizacija, jer sve pravilnike i deklaracije, koje je napisao čovjek su nepotpune i manjkave. Kod takvih organizacija sa čovjekovim Pravilnikom uvijek postoje manjkavosti, kod njih je dovoljno da član uredno plaća članarinu i da uredno dolazi na sastanke i on se smatra dobrim članom, a u organizaciji “MLADI MUSLIMANI” to nije dovoljno ni da bi se primio u organizaciju, a kamo li da bude redovni član organizacije. Pravilnik organizacije “MLADI MUSLIMANI” su principi ISLAMA, koje je postavio GOSPODAR SVIH SVIJETOVA, GOSPODAR SUDNJEG DANA, o kojima se nema šta raspravljati i prema tome nije moglo doći do razmimoilaženja u mišljenju između članova organizacije “MLADI MUSLIMANI”.

Rad po grupama

Radilo se po grupama koje su brojale od 3 do 5 članova uglavnom poznanika koji su se i ranije poznavali i sastajali, kako ne bi bili upadni policiji. Sastanci su se održavali 1-2 puta sedmično. Može se samo zamisliti koliki je bio broj sastanaka, kada se zna da je bilo nekoliko stotina članova organizacije “MLADI MUSLIMANI”.

Dnevni red na sastanku je bio: selam, analiza zadataka iz predhodnog sastanka, obrada jedne teme, diskusija o temi, kritika i samokritika, i razno.

Svaki član grupe je morao učestovati u raspravama na sastanku, kako bi se osposobio, da bi razmišljao o problemima i kako bi naučio da raspravlja i govori, jer će mu to trebati u radu. Svaki član grupe je mogao da piše teme o kojima bi se na sastanku raspravljalo. Tako bi se članovi grupe pripremali kao budući rukovodioci, kako bi bili spremni za svaku situaciju u koju bi došli.

Svi članovi organizacije “MLADI MUSLIMANI” su ozbiljno shvatali date im zadatke i obaveze i nije se dešavalo da netko ne izvrši zadatak. Članovi organizacije su se mogli međusobno poznavati i mogli su znati da je netko u organizaciji, ali to nisu smjeli pokazivati ni na koji način.

Radilo se uvijek na kvalitativnom osposobljavanju svakog člana organizacije, jer je kvalitet imao prednost nad kvantitetom, jer samo ideološki sposobni pojedinci mogu voditi dugotrajnu i uspješnu borbu, jer u slučaju hapšenja grupe i presjecanja veza uvijek oni koji ostaju na slobodi su sposobni da samoinicijativno nastave rad. Svaki član organizacije “MLADI MUSLIMANI” je, kao dobar vjernik koji je to svoje ubjeđenje sprovodio u praksi, odskakao od svoje sredine u svakom pozitivnom pogledu.

Takav stav GLAVNE GRUPE je bio sve dok u nju nisu došli članovi iz Mostara, koji su i sami bili kvalitetni pojedinci, kao mu`mini, ali su zastupali mišljenje da organizaciju treba omasoviti, ali na štetu kvaliteta. To je bila velika greška, jer je organizacija stvarala kvalitet, koji je odgovarao uslovima ilegalne borbe, a kvantitetom se gubi ta osobina organizacije, što su kasniji događaji i potvrdili.

Navešćemo neke od tema, koje su prerađivane po grupama:

1. Kako ćemo se boriti

2. Ustani i bori se

3. Zašto ne svinjetinu

4. Problem seksa

5. Majka svih zala

6. Postanak čovjeka i života

7. Paralela razvoja čovjeka i čovječanstva

8. ISLAM

9. Kvalitet islamske čistoće

10. Sport u Islamu

11. Alkohol

12. Islam u odbrani i napadu

13. Poligamija i monogamija

14. Vjere

15. Ropstvo

16. Islamska Španija

17. Islamska kultura i civilizacija

18. Islam je božanski ogled

19. Da li je riješeno pitanje žene

20. Duša

21. Posljednji Božiji Poslanik Muhamed a.s.

22. A L L A H

23. Naš pokret

24. O postanku vjere

"M u dž a h i d"

GLAVNA GRUPA je izdavala ilegalni list “MUDŽAHID” u kojem su sarađivali svi članovi organizacije, pa čak i simpatizeri. ”MUDŽAHID” je tretirao sve probleme tadašnjeg muslimanskog društva, kod nas i u svijetu, a posebno aktuelna pitanja koja su se odnosila na stanje Muslimana kod nas i u svijetu. Bilo je vrlo kvalitetnih članaka. Kao dokaz navešćemo pitanje: Gdje je mjesto muslimanskog svijeta odnosno muslimanskih zemalja u tadašnjoj situaciji? Tada smo mi odgovorili, kada nitko u svijetu nije ni sanjao o nesvrstanima, da muslimanske zemlje moraju pripadati trećem svijetu, jer ne spadaju ni u kapitalističke ni u socijalističke zemlje. Zatim je bilo divnih članaka o borbi muslimana u svijetu protiv neprijatelja Islama, itd. Neki članci su tako divno napisani da ih se i danas rado sjećamo!

Bilo je puno tehničkih problema oko izdavanja lista, jer nije bilo najosnovnijih potrepština, čak ni papira, a kamo li ostalog pribora. Bilo je i finansijskih problema, jer smo svi bili đaci, a naši prilozi su bili od džeparaca. Pa i pored svih tih teškoća i problema list je redovno izlazio i dopirao do svih članova organizacije.

Hapšenja i suđenja Mladim Muslimanima

Organizacija “MLADI MUSLIMANI” je normalno radila i povećavala se iz dana u dan sve do proljeća 1949. godine, kada je došlo do velike provale u organizaciji. Hapšenja je bilo i ranijih godina, ali se je rad odvijao nesmetano, pošto od uhapšenih nije nitko otkrio rad organizacije sve do 1949. godine.

1 9 4 6. GODINA

Prvo hapšenje i suđenje grupi “MLADIH MUSLIMANA” na čelu sa Alijom Izetbegovićem bilo je 1946. godine, poslije javnog nastupa “MLADIH MUSLIMANA” na skupštini muslimanskog kulturnog društva “PREPOROD” u Vijećnici. Komunisti su htijeli zaplašiti ostale članove i osudili su grupu na armijskom vojnom sudu u Sarajevu sa po nekoliko godina zatvora.

1 9 4 7. GODINA

Druga grupa “MLADIH MUSLIMANA” osuđena je na vojnom divizijskom sudu u Sarajevu na čelu sa Vahidom Kozarićem, koji je dobio najveću kaznu od tri godine strogog zatvora.

1 9 4 8. GODINA

Grupa “MLADIH MUSLIMANA” suđena u Zenici od Okružnog suda Travnik. Suđenje je održano radi propagande u Radničkom Domu u Zenici. Na čelu grupe je opet Vahid Kozarić koji je na tom suđenju osuđen 17 i po godina strogog zatvora. Kada je bilo izricanje kazne, sala Radničkog Doma je bila prepuna, tako da su optuženi jedva ušli u salu kroz masu naroda, koju je interesovalo tko su to “MLADI MUSLIMANI” i šta oni hoće. Nakon izricanja kazne samo je jedan udbaš viknuo:”Živio narodni sud” ali nitko od prisutnih nije prihvatio tu parolu! Treba znati da je to 1948. godina i da je to Zenica, radničko mijesto! Oni su računali na podršku radnika, ali je ispalo obratno!

1 9 4 9. GODINA

GODINA SUĐENJA “MLADIM MUSLIMANIMA”. Suđeno je stotinama mladih ljudi po grupama, pa je bilo čak i onih na koje se samo sumnjalo da su “MLADI MUSLIMANI”. Suđeno je u svim većim gradovima Bosne i Hercegovine, a najveća suđenja su bila u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Tuzli itd. Uhapšeno je hiljade mladih ljudi. Hapsili su svakog na koga su posumnjali da bi po svom ponašanju mogao biti ”MLADI MUSLIMAN” i po tome se vidi da su članovi organizacije odskakali od svoje sredine po svojim kvalitetima. Glavne organizatore organizacije su sudili sudski i na javnim procesima kako bi zaplašili sve one koji su pomislili da rade ilegalno protiv komunističke države. Na hiljade članova organizacije je osuđeno administrativno bez suđenja i poslano na teške fizičke radove, ne bi li ih fizički uništili. Među administrativnim kažnjenicima bilo je i djevojaka koje su poslali u Posavinu na poljoprivredne radove.

Četvoricu iz GLAVNE GRUPE su osudili na smrt i strijeljali. Organizatore su kažnjavali visokim kaznama i slali ih u kaznionice u Zenici, Foči i Stocu. Dvojica su podlegla od zlostavljanja u zatvoru pod istragom i to: rahmetli Omer kovač i hafiz Fehim Idrizović. Strijeljani su: HASAN BIBER, HALID KAJTAZ, OMER STUPAC, NUSRET FAZLIBEGOVIĆ. Dvojica su pokušala pobjeći preko granice i oni su uhvaćeni i ubijeni bez suđenja i to: rahmetli ASIM ČAMDŽIĆ i PLOČO FIKRET.

1 9 8 3. GODINA

Te godine su opet pohapsili “MLADE MUSLIMANE” ali ih nisu nazvali tim imenom, nego kao intelektualce Muslimane koji su se organizovali radi rušenja komunističkog poretka. Opet su na čelo grupe stavili Aliju Izetbegovića radi “Islamske deklaracije”, kao idejnog vođu grupe, iako “Islamska deklaracija” ni jednom riječju ne spominje Jugoslaviju.

I ovaj put su pohapsili veliki broj intelektualaca Muslimana, koji nisu imali nikakve veze sa imenom i idejom “MLADIH MUSLIMANA”, ali to komunistima nije smetalo, jer su oni imali svoj plan da pretresu cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ujedno da im se ne bi ponovilo iznenađenje iz 1949. godine i da bi držali u strahu svakog pojedinog Muslimana u Bosni i Hercegovini.

Zatvorski život

Hapšenjem i ulaskom na zatvorska vrata odmah se osjeti zatvorska atmosfera, a prvi susret sa isljednikom ti pokazuje da se odmah moraš pomiriti sa više godina robije, jer na tim tipovima vidiš da to nisu ljudi nego mašine sistema. Pošto smo već u grupi upozoreni na načine isljeđivanja i da ne priznajemo ništa, to počinje sa osmjehom na usnama isljednika, misleći lahko ćemo mi sa tobom. Međutim, pokazalo se da sa članovima organizacije “MLADI MUSLIMANI” nije baš lahko izaći na kraj. Udbaši su se služili svim poznatim metodama NKVD-a i GESTAPO-a, a i nekim svojim izmišljenim metodama. Vjerujemo da će u historiji isljeđivanja ući rahmetli O M E R S T U P A C koji je prošao sve znane i neznane metode mučenja, a opet im se u brk smijao i čak je jednog isljednika pljunuo u lice. Atmosfera u zatvoru je takva da onaj koji nema čvrstog uvjerenja u ono zašto je u zatvoru, stekne dojam beznadežnosti, međutim, ono što je “MLADE MUSLIMANE” držalo je duhovna snaga i čvrsta vjera u ALLAHA, znajući da je ON uz njih i da će im u svakom trenutku pomoći i da ih ON posmatra, i “DA JE ON BLIŽI NAMA OD NAŠE ŽILE KUCAVICE” (Kur`an). Priznavalo se samo ono što je bilo već očito i dokazano, a nekad se i to poricalo, da bi zaustavili raspravu o tome, a inače se prešućivalo sve ono što se moglo ili moralo prešutiti. U tome natezanju između isljednika i zatvorenika prođe istraga i čovjek pomisli da je s tim kraj svim zatvorskim mukama, međutim, u tome se grdno vara, jer u komunističkom sistemu si stalno pod istragom i pod policijskom paskom. A evo jedne anegdote o tome. Rahmetli Džemila hanuma Behmena, majka Omera i rahmetli Saliha Behmena došla je Reisu Fejiću i tražila od njega da urgira kod vlasti da joj puste bar jednog sina iz zatvora, a on joj je rekao, da će pustiti jednog ali uslovno, a ona je na to njemu odgovorila: «Svi smo mi uslovno!» ”Dakle, dolaskom na robiju poslije suđenja nastavlja se tortura na razne načine od obične izolacije od ostalih robijaša, pa sve do izmišljenih optužbi o navodnom bježanju i slično, samo da bi imali razlog za provođenje raznih istraga i maltretiranja po samicama.

“MLADI MUSLIMANI”su se morali uvjek javno deklarisati kao dobri mu`mini, jer mu`min kao takav mora svoj iman manifestovati i javno i tajno, ako ga želi sprovoditi u život. To je lahko ako mu`min živi u islamskoj zemlji ili bar u sredini u kojoj se može javno manifestovati uvjerenje, ali ako se živi komunističkom društvu, onda dolazi do sukoba i problema. Opet ima razlike da li je mu`min slobodan građanin ili je robijaš. Čak i na robiji ima razlike između mu`mina suđenog za neko drugo djelo, a ne kao “MLADI MUSLIMAN”. Uprava zatvora nije progonila “običnog” mu`mina koji izvršava farzove, kao namaz, post itd. ali mu`mina suđenog kao “MLADOG MUSLIMANA”, progonit će ga i onemogućiti u izvršavanju svojih vjerskih obaveza, naročito namaza i posta. Tu je upravi kazniona mogućnost za takav tretman ogroman, jer u komunističkom zatvoru ne postoje zakoni kojih se oni moraju pridržavati, jer svaki Udbaš stvara zakone prema svojoj potrebi i mijenja ih po potrebi, a nikome ne odgovara za ono što radi. Tako, u istom zatvoru u roku od 24 sata može se promjeniti kompletan režim zatvora i prema tome nema zajedničkih pravila u dva zatvora, pa čak i u jednom te istom zatvoru, različit je tretman od zatvorenika do zatvorenika tj. što je jednom dozvoljeno drugom je zabranjeno čak i u istoj sobi. Na primjer, u kaznioni u Zenici u tzv. ”dvici” bilo je 6 zatvorenika kriminalaca suđenih za ubistva i kao koljači sa Drine koji su trebali da zaplaše “MLADE MUSLIMANE” koji nisu mogli ni abdest uzeti, jer bi ih ti koljači prijavili, a kažnjavanje je bilo ribanje hodnika po kaznioni. ”MLADI MUSLIMANI” su primjenili pasivnu rezistenciju, i sa njima nisu htijeli razgovarati i potpuno su ih ignorisali, pa je njima bilo gore nego “MLADIM MUSLIMANIMA”, što su oni kasnije i izjavili.

U takvim uslovima mogućnost vršenja farzova za “MLADE MUSLIMANE” kao na primjer klanjanje namaza i post varirala je od klanjanja na normalan način do klanjanja išaretom što je zavisilo od režima Uprave prema “MLADIM MUSLIMANIMA” i to toga dana, jer već sutradan može biti drugačije! Tu je bilo raznih varijanti, a “MLADI MUSLIMANI” su se dovijali i parirali prema situaciji odnosno bolje rečeno neprilikama.

Isti je slučaj i sa postom. Pred svaki Ramazan članove organizacije “MLADI MUSLIMANI”, a pogotovo njihove rukovodioce, a oni su i u zatvoru važili kao uticajni pojedinci, Uprava zatvora i kazniona je slala na najteže fizičke radove dok traje Ramazan. Tako su ih slali u rudnike uglja, livnicu, kovačiju, nikleraj itd. Dešavalo se da su robijašima za vrijeme Ramazana u rudniku svaki dan davali ručak sa svinjetinom, kako ga “MLADI MUSLIMANI” ne bi jeli, dok se inače meso davalo samo dva puta sedmično. ”MLADI MUSLIMANI”nisu jeli, ali su postili na suhom hljebu i marmeladi i sl. ALI SU IPAK POSTILI! To naređenje za jelo sa svinjetinom u rudniku u Zenici izdao je FADIL FAZLIĆ - Udbaš! I ručak nismo mogli ostaviti za iftar, navodno iz “higijenskih razloga”, iako bi oni najvolili da se svi otrujemo i da nas nema. U livnici su “MLADE MUSLIMANE” stavljali na najteže poslove, kao za prevoz željeza i na visoku peć pri ljevanju željeza, a tu su bile visoke temparature, naročito ljeti, tako da bi se košulje morale cijediti, a mlijeko se dobivalo radi plinova. I OPET SU “MLADI MUSLIMANI” POSTILI!

Uprava zatvora i kazniona sa Udbašima na čelu je izmišljala razne metode, kako bi zagorčavala život “MLADIM MUSLIMANIMA”, ali su oni bili psihički pripremljeni na takav odnos i oni su odgovarali na svoj način i nikad se nisu dali poniziti niti potčiniti, naprotiv, uvijek su izlazili duhovno jači i spremniji za slijedeće nadmudrivanje. Da bi se vidjelo, kako su se sami Udbaši osjećali u ophođenju sa članovima organizacije “MLADI MUSLIMANI” evo jednog primjera: Jednom pozove Udbaš iz Uprave Kaznione Zenica jednog od 12 “MLADIH MUSLIMANA” iz poznate nam “dvice” (izolacije) i u razgovoru mu kaže: ”Ma neću da idem među vas, kao među vukove!” Za ovo ne treba nikakav komentar.

Udbaši su pokušali na razne načine da vrbuju “MLADE MUSLIMANE” da rade za njih, ali u tome su slabo uspjevali. Vršili su pritiske na članove familije, pa i na same robijaše, ali uzalud. Poslije hiljada uhapšenih i proganjanih “MLADIH MUSLIMANA” vrlo mali broj je poklekao i to su oni više puta i službeno i privatno priznali!

Ugled članova organizacije "Mladi Muslimani"

Da bi se to objasnilo, uzećemo jedan od mnogih slučajeva iz života i rada članova organizacije “MLADI MUSLIMANI”, koji su se desili. To je slučaj, koji je opisao ing. MUNIR GAVRANKAPETANOVIĆ u svojoj knjizi: ”U PLAMENU KUŠNJE”. On opisuje slučaj višeg oficira vojske Draže Mihajlovića, koji mu je prišao na šetnji u bolničkom dvorištu kaznione u Sremskoj Mitrovici i izrazio svoje kajanje za sve učinjeno tokom rata od strane Dražine vojske. Ovaj slučaj je uzet samo zato što ga znaju svi oni koji su knjigu pročitali.

Eto to je ono što je odlikovalo svakog člana organizacije “MLADI MUSLIMANI” nad ostalim, koji to nisu bili! Ta snaga poštenja, iskrenosti, dobrote i svih ostalih islamskih vrlina koje krase dobrog mu`mina, a posebno snaga duha i čistota duše je sve oko sebe plijenila i to je ono što izaziva divljenje i povjerenje u takvu ličnost, koja tim svojim vrhunskom islamskim vrlinama odskače od svoje sredine.To samopouzdanje i sigurnost tih mladih ljudi proizilazilo je iz čvrste VJERE U ALLAHA, koji im je poručio:

EL MAIDE: 58. Vaš prijatelj je (samo) ALLAH, Njegov Poslanik i oni koji vjeruju, koji

Klanjaju namaz, dijele zekat i klanjaju se (ALLAHU).

59. Zaista su ALLAHOVA STRANKA koji uzimaju ALLAHA za prijatelja,

Njegova Poslanika i one koji vjeruju: ONI SU POBJEDNICI!

Onda se samo može zamisliti kakva je snaga, kada se udruži veliki broj takvih divnih mladića u jednu organizaciju, kakva je bila organizacija “MLADI MUSLIMANI”. Ti mladići, su prolazili kroz razne golgote i stradanja, od tucanja kamena u sva četiri godišnja doba, rudnika, livnica, kovačija, izolacija svih vrsta, skidanja prozora usred zime u samicama itd. Itd … Sve su to “MLADI MUSLIMANI” sa saburom podnosili sa čvrstom vjerom u ALLAHA, GOSPODARA SVIH SVJETOVA, GOSPODARA SUDNJEG DANA!

Na tom teškom putu, punom iskušenja, “MLADI MUSLIMANI” su se susretali sa robijašima svih profila, od okorjelih kriminalaca do političara najvišeg ranga kao što su kraljevski namjesnici STANKOVIĆ i PETROVIĆ u Sremskoj Mitrovici. Svi, od prvog do zadnjeg, su ih poštivali i odavali im dužno poštovanje. Posebno su poštovani od sapatnika vršnjaka, pripadnika drugih političkih organizacija od “Križara” do “Bijelih orlova”, a posebnu pažnju su doživjeli od mladih Albanaca u Sremskoj Mitrovici.

Međusobni odnosi članova organizacije "Mladi Muslimani"

Da bi se bar malo osjetio duh međusobnog poštovanja i pažnje između članova organizacije “MLADI MUSLIMANI” navešćemo neke primjere. Kada smo bili na robiji u Zenici bilo je sasvim normalno da smo dijelili svaki zalogaj, koji smo dobijali od naših kuća. Najljepše stvari koje smo svi volili davali smo jedan drugome, što je bio znak međusobne ljubavi i pažnje. Znali smo jednu jabuku dijeliti na onoliko dijelova koliko je nas bilo u društvu.

Evo sada jedan karakterističan slučaj: u jednoj sobi bi jela skupa dvojica ili trojica. Da bi tom našem običaju Uprava kaznionice zasmetala, oni bi svu trojicu razbacali u tri razne smjene da ne bi mogli zajedno jesti u isto vrijeme, ali oni bi bili uporni i dalje bi jeli zajedničku hranu koju su dobijali od kuće.Tako je jedan od trojice dobio nešto što sva trojica vole, a pošto ga je bilo malo, oni su jedan drugome ostavljali da onaj slijedeći pojede, pa su tako radili sve dotle da se to jelo skoro pokvarilo!

Bilo je raznih slučajeva, kada je bilo potrebno posebnu pažnju posvetiti oboljelom, kao na primjer, kada je obolio MUSTAFA HADŽIOSMANOVIĆ - MUJA, pa su mu slali u bolnicu ono što su imali najkvalitetnije.

Jednom su dvojica “MLADIH MUSLIMANA” bili u “Staklari” u samicama. Jedan je bio u prizemlju (lakša samica i na neodređeno vrijeme), a drugi upravo iznad njega kažnjen najstrožom kaznom – samicom s tim da sa njime ne smije niko razgovarati, pa čak ni stražar za vrijeme od šest mjeseci, a svakako u tom periodu vremena nije mogao dobiti paket sa hranom od kuće. Ovaj iz prizemlja uspije dobiti paketić putera, te iako i sam treba jesti, on je zaključio da je preči taj puter za onog iznad njega. Zato mu on noću doturi taj puter.

Što se tiče teških situacija, toga nije manjkalo i uvjek je davana prednost onome koji je u težoj situaciji, iako se dešavalo da su oba u teškoj situaciji.

Kad smo bili u izolaciji u “dvici” nas dvanaest “MLADIH MUSLIMANA” dogovorili smo se da učimo strane jezike i jedan drugome da pomažemo tako što ćemo jedan drugog podučavati u jeziku kojeg poznajemo, na primjer jedan zna engleski i on podučava drugog tom jeziku, a ovaj njega podučava njemački ili arapski, itd. Učila su se po dva ili tri jezika odjednom i zaveli smo tzv. “Radno vrijeme“ i za to vrijeme se nije smjelo pričati i smetati učenju i čitanju.

Uprava Kaznione je to spriječavala oduzimajući nam knjige i na taj način pokušala nas je spriječiti u tome. Oduzete knjige su bacane na takva mjesta do kojih mi ne bi trebali doći, ali naši ljudi su ih pronalazili i nama vraćali.Tako se to ponavljalo sve do izlaska iz zatvora.

Podrška familije "Mladim Muslimanima"