Sjećanja "Bosanskog Mendele"
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 18 Decembar 2006 14:42
- Autor Anes Džunuzović
Autobiografija Omera Behmena na 700 strana knjige "Na dnu dna" - tekst objavljen u časopisu Saff broj 184 od 01.12.2006. godine
U izdanju Udruženja „Mladi Muslimani“ iz Sarajeva izašla je knjiga Omera Behmena „Na dnu dna“. Riječ je o autobiografskom dijelu „Bosanskog Mendele“ kako neki nazivaju Omera Behmena zbog njegove istrajne borbe za istinu, pravdu i ideju slobode ispoljavanja vjere, koju nosi od svoje mladosti, ali i zbog više od 17 godina provedenih u komunističkim, odnosno, zatvorima SFRJ.
Omeru Behmenu je u dva navrata sudila komunistička vlast. Najprije 1949. godine zbog članstva u „Mladim Muslimanima“ udruženju koje su krivo i zlonamjerno komunisti proglasili terorističkom organizacijom i pod tom optužbom pohvatali nekoliko stotina ljudi, a ključne ljude organizacije poput Behmena su kaznili drakonskim zatvorskim kaznama. Tada je Omer Behmen osuđen na 20 godina „strogog zatvora“, a odležao je 11 godina i četiri mjeseca, tačnije od 31. marta 1949. godine kada je uhapšen na Šumarskom fakultetu, dok je bio na nastavi, a pušten je iz zatvora 26. jula 1960. godine. Drugi put Behmen je uhapšen 23. marta 1983. godine sa grupom bošnjačkih intelektualaca na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a sa optužbom da su kleronacionalisti i „narodni neprijatelji“. Tada Behmen, u poznatom „Sarajevskom procesu“, biva osuđen na 15 godina zatvora, a odležao je šest i pol godina, odnosno, do 25. novembra 1988. godine kada svi politički zatvorenici bivaju amnestirani.
Kao politički zatvorenik u komunističkoj Jugoslaviji, više od Behmena, u zatvoru je bio samo Adem Demaći koji je odležao 27 godina. Sigurno da nije slučajnu što se radi o dvojici muslimana, jednom Albancu i jednom Bošnjaku. Iako su i tokom Drugog svjetskog rata, a i kasnije, najveći neprijatelji ideje komunističke Jugoslavije, „Bratstva i jedinstva“, „Socijalističkog samoupravljanja“, bili među Srbima i Hrvatima, ipak niko od nositelja velikosrpskih i velikohrvatskih ideja nije tako puno ležao u komunističkim kazamatima.
Dakle, u svojim poznim godinama Omer Behmen se odlučio napisati svoju autobiografsku knjigu i otvoreno, ali i sa dobrim sjećanjem i kroz upečatljive primjere prikazati svoj, nimalo lagan, životni put. Knjiga obuhvata Behmenov život od ranih gimnazijskih dana u rodnom Mostaru, preko uključivanja u „Mlade Muslimane“, zatim kroz Drugi svetski rat, a onda i hapšenje 1949. godine, potom istragu, zatvorske dane u KPZ Zenica, vrijeme iza zatvora, odnosno, školovanje na Građevinskom fakultetu, zatim ženidbu, posao, aktivno učešće u IZ i sve to praćeno budnim okom i pritiscima UDB-e. Onda dolazi i drugo hapšenje i ponovo istraga, ponovo zatvorski dani u KPZ Zenica, amnestija, pa političko aktiviranje i uloga u formiranju SDA i odbrane BiH, te ratni dani, diplomatska aktivnost, a onda i penzija i ponovno vraćanje „Mladim Muslimanima“ u svojstvu predsjednika udruženja. U knjizi dosta otvoreno i kritički Behmen govori i o nekim, po njegovom mišljenju, propustima u političkim i vojnim kadrovskim rješenjima tokom agresije na BiH, ističući neslaganje sa postavljanjem Sefer Halilovića na mjesto prvog čovjeka Armije BiH, potom Alije Delimustafića na čelo MUP-a, te neskrivajući da je bilo zloupotrebe novčanih sredstava koja su dolazila kao pomoć Armiji i narodu BiH, ali ne od ljudi koji se danas u medijima dovode u vezu sa tim, već od nekih drugih ljudi koji su znali iskoristiti situaciju i predstavljati se kao predstavnici vlade BiH i prikupljati sredstva, a onda ih prisvajati.
U prilogu knjige „Na dnu dna“ Omer Behmen donosi i puno dokumenata, posebno onih iz zatvorskog perioda, tu su presude, izvještaju zatvorskih agenata o Behmenovoj nepokolebljivosti i ne revidiranju stava, zatim izvještaji koje su pravili agenti i doušnici UDB-e nakon njegovog puštanja na slobodu 26. jula 1960. godine, a bio je praćen od tog dana, što potvrđuje agentski izvještaj upravo za 26. jul 1960. godine.
Za širu bh. javnost, a posebno za one koji sve do danas žive u iluzijama „čistote komunizma“, prosperiteta „socijalističkog samoupravlanja“, te dobrote našeg „najvećeg sina“ koga „majka više nerađa“, bit će korisna ova knjiga, da se iz prve ruke upoznaju sa drugom stranom komunističke Jugoslavije, drugom stranom koja je po kazamatima gutala živote nedužnih ljudi. Tortura koju su proživljavali politički zatvorenici u komunističkim zatvorima ne može se mjeriti ni sa kakvom drugom patnjom. Sve je to na svojoj koži dobro osjetio Behmen i kroz nekoliko primjera svojih, ali i drugih zatvorenika pokušao je to dočarati u knjizi. Posebno se to odnosilo na period prvog boravka u zatvoru od 1949. do 1960. godine. Tokom istrage više puta je bio prebacivan iz Sarajeva u Mostar i obratno, nije mogao dobijati pakete, imati posjete, držan je mahom u samici, i stalno je tučen i maltretiran. Te 1949. godine dok je bio u istrazi nije imao nikakvu predstavu o vremenu, o danu i noći, o datumu, i to je, kako će napisati u knjizi, jedina godina kada nije postio ramazan, jer nije znao ni kada je. Jedan od primjera patnje kroz koju je prošao tokom istrage 1949. godine Behmen opisuje ovako: „Moje isljeđivanje se nastavlja, 4., 5., 6., 7. dan, odnosno noć. Tada su me prvi put objesili sa rukama svezanim konopcem pozadi, iza krsta, kojeg jako zategnuše, a visoko podignutim odzada i objesiše me na prozor. Osjetih veliki bol u ramenima i kičmi. Viseći tako jedva sam malo uspjevao dohvatiti nožnim prstima pod, a tijelo je u povijenom- naprijed nagetom položaju. Čovjek tad teško diše. Pokušavaš da bol, koji s vremenom postaje nesnosan, u mislima ignoriraš. Tako obješenog me ostavljaju, a oni izlaze iz kancelarije. Provodim sam neko vrijeme, oni ulaze s vremena na vrijeme. Pitaju hoću li priznati, udaraju me tako obješenog vojničkom cokulom u cjevanicu, šamaraju, udaraju šakama u stomak, slabine...“. Međutim, Behemn je ipak uspio preživjeti sve to. Mnogi nisu, kako „Mladi Muslimani“, tako i drugi politički zatvorenici. O postignutim „rezultatima“ u borbi protiv „neprijatelja naroda“ 1. 2. 1951. godine u Beogradskoj skupštini Aleksandar Ranković, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, kaže, a Behmen u svojoj knjizi prenosi, sljedeće: „'Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. godine 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja'“.
Nakon presude gotovo da je odahnuo jer nije osuđen na smrt, što se očekivalo, već na 20 godina „strogog zatvora“. Ležao je u KPZ Zenica. U to, komunističko vrijeme, zatvor nije bio kazna odvajanja od svijeta, već mjesto za prevaspitavanje, što je podrazumjevalo stalne pritiske i mjere kako bi promjenio, „revidirao“ svoje stavove zbog kojih ležiš u zatvoru. Tek je tu doživio dno dna. Pošto je bio nepokolebljiv i nespreman da odstupi od svojih stavova i ideja, od klanjanja, posta i sl. Bio je pod stalnom torturom. Držan je mahom u samicama, samo u gaćicama, a zimi bi im skidali prozore, tako da su se praktično smrzavali. Radio je u livnici po 14 sati, a za hranu je imao samo mlijeko i nešto malo hljeba jer je odbijao svinjetinu koju su mu redovno i provokativno nudili. Zbog ponosa i prkosa nikada nije htio napisati ni jednu molbu, žalbu, zahtjev, kako bi dobio neko olakšanje. U redovnim izvještajima koji stoje u njegovom zatvorskom dosijeu, a koje je pravila uprava zatvora i agenti koji su „radili“ na njegovom prevaspitavanju i „revidiranju“ stavova stajalo je, između ostalog, i sljedeće: „ Veliki je vjernik, te kao takav podgovara ostale osuđenike da treba da vjeruju u Boga, da trebaju biti dobri muslimani i sl. radi svog neprijateljskog djelovanja izolovan je od ostalih osuđenika da nebi negativno uticao na ostale“.
I nakon izlaska iz zatvora 1960. godine, Behmena UDB-a, odnosno, sada već SDB nije ostavila na miru. Odmah su ga nastavili pratiti i to je praktično trajalo sve do ponovnog hapšenja 1983. godine. Bilo je angažovano više agenata i doušnika da ga prate. Tako se u SDB-ovim izvještajima spominju ljudi sa kodnim imenima, „Narcis“, „Zlatko“, „Orijent“, a pratili su ga i snimali gotovo sve njegove aktivnosti, pa čak i one najbezazlenije izlaske iz kuće. Tako npr., u izvještaju SDB-ovih agenata za 16. 6. 1970. godine stoji: „U 6,30 h Omer je sa 'Škodom' SA 193-18 došao pred stan primio u kola suprugu i dijete i odvezao ih u ul. Birčanska 9/I kod Handžić Saliha. Dijete je ostalo kod Saliha, a Omer i supruga su se odvezli u ul. Đure Đakovića. Omer je otišao na posao, a supruga se odvezla kolima do bolnice Pod hrastovima gdje je zaposlena“.
Drugo hapšenje i šikaniranje porodice
O drugom hapšenju i montiranom „Sarajevskom procesu 1983.“ javnost dosta zna, pa ovom prilikom nećemo govoriti puno o tim danima koje Behmen u knjizi, također, temeljno opisuje. Ali, treba istaći patnju koju je proživljavala njegova porodica, njegova žena ljekarka Saliha koju su htjeli otpustiti sa posla, ali se za nju založio i zaustavio taj proces kolega joj Uroš, te njegova malodobna djeca. Te patnje Behmen opisuje ovako: „Putem školske omladinske (partijske) organizacije, roditeljima je zaprijećeno, da ne dozvoljavaju svojoj djeci da se druže sa mojom djecom. Neki roditelji su se sami od sebe pokazivali veliki patrioti, pa su zaprijetili svojoj djeci da se ne druže sa mojom djecom, uz objašnjenje da su to djeca 'narodnog neprijatelja', 'opasnog nacionaliste'... I djeca iz mahale i škole više se ne igraju s njima. Zaobilaze ih u širokom luku, kao da su gubavi... Znate kakva je to kazna za djecu, kada njihovi dojučerašnji najbolji prijatelji i drugovi iz škole ili mahale, koji su se do tada lijepo i dobro družili, okreću glavu i bježe od njih, da ne ulazimo u one sitne, dječije pakosti i uvrede“. Zbog ovakvog šikaniranja Omerov sin Mustafa je sa svojih 16. godina pobjegao sam u Tursku. Znajući da mu majka takvo što ne bi odobrila nije se ni njoj javio, jednostavno je uzeo pasoš i otišao, nisu znali za njega šest mjeseci, naravno, Omeru koji je tada bio u KPZ Zenica nisu ništa ni govorili. Tek nakon šest mjeseci, Božijim davanjem, a po preporuci nekih prijatelja, našao se u potrazi za poslom u jednom dućanu u Istanbulu gdje je bila jedna mladomuslimanka iz Mostara koja je znala da je nestao i onda je javila Salihi.
Nakon ponovnog izlaska iz zatvora 1988. godine skupa sa Alijom Izetbegovićem i drugim bošnjačkim intelektualcima i mladomuslimanima, pokreću političku stranku. Na prvom sastanku i dogovoru da se krene sa formiranjem stranke bilo je njih 17 svi su bili u komunističkim zatvorima. Osim učešća u SDA, Behmen je aktivno učestvovao i u formiranju Patriotske lige i Zelenih Beretki, a i tada je bio pod pratnjom SDB-a koju je već preuzeo Slobodan Milošević i njegovi velikosrbi. I o tom Behmenovom životnom periodu dosta se zna, a svoju aktivnost i rad na svojoj ideji od prije 60 godina nastavlja i danas, vraćajući se ponovo, nakon penzionisanja, udruženju „Mladi Muslimani“.
Knjiga „Na dnu dna“ doživljela je svoju promociju 21. 11. u Domu Armije FBiH pred oko 400 ljudi. Promotori su bili: akademik Vladimir Premec, prof. dr. Šaćir Filandra, prof. dr. Ismet Dizdarević, te Edhem Bičakćić. Promociju je vodila mr. Fahira Čengić-Fejzić, koja je uz prof. Filandru i jedan od recenzenata knjige. U svojoj recenziji, ali i izlaganju na promociji, prof. Filandra je lijepo opisao 50 godina Titinog i komunističkog vremena, ali i sve nas u tom vremenu: „...Rukopis je priča o neslobodi i robijanju koje se odvija s one strane 'naše' i 'nama najdraže' i 'nama najsvetije' stvarnosti, stvarnosti jugoslovenskog komunizma u kojem smo uglavnom uživali, a čije naličje nismo znali, nismo htjeli znati ili nismo smjeli znati...