Osobine "Mladog Muslimana"

  • Štampa
Detalji
Objavljeno petak, 07 Mart 2003 14:18
Autor Asim Čamdžić

''Vještina napredovanja sastoji se u tome da činimo ono što dobro razumijemo, da dobro činimo, što razumijemo, a da pored toga ne mislimo na slavu''.

Svako učenje, pravac, pokret i ideologija imaju svoj smisao, imaju cilj kojem stalno teže. Nosioci dotičnih učenja i sistema moraju biti svijesni tog cilja, oni ga moraju poznavati, ako ga žele postići, a kad ga spoznaju, onda moraju raditi i postupati onako kako on to zahtjeva. Sva tragedija neuspjeha i propasti pojedinih pravaca i pokreta leži baš u tome što njegovi nosioci ili nisu bili upoznati s pravim ciljem ili se pak nisu upravljali prema zahtjevu cilja kad su ga spoznali. Prema tome, prvo i najglavnije što se mora imati na umu, ako se želi uspjeti jeste cilj, svrha i smisao. To se mora najprije spoznati, pa onda poći dalje i raditi prema tome cilju. Ne bude li tako, onda je to samo tumaranje i lutanje ''kao pijan po plotu'' što se kaže.

I ''Mladi Muslimani'' imaju svoj jasno izražen i određen pravac kome teže i od koga nikada neće odustati, a taj put je vraćanje Islamu, onome Islamu koji daje smisao i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto to je cilj Mladih Muslimana. On prvo dakle mora upoznati pravo islamsko učenje i pravu istinu Islama, a onda to sve primiti i time se ponositi. Zatim svoj život prema tome podesiti i po tome se vladati, upućujući i druge u takav život. Mladi Musliman mora biti čovjek plemenita srca i duha, jake volje i izgrađena karaktera. On prezire grijehe, zločine i sve niskosti, a oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Svačije svetinje on trpi i poštuje, a svoje voli i brani. Patnje, boli, nevolje i stradanja drugih Muslimana on osjeća kao i svoje osobne. Mladi Musliman nije egoista i materijalista, nije sebičan i ne radi samo za sebe. On ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi samiru u krvi, bijedi i nevolji. On dakle ne živi u subjektivnom svijetu, nego u objektivnom, kroz zajednicu. On radi i za druge koliko god može, a misao sloge, povezanosti i zajedništva kod njega je prije i iznad svega. Njegova parola je: rad, prijegor i borba kroz Islam, a njegov oslon i podrška u radu su Božije riječi: ''Ne klonite duhom, vi ćete uvijek pobijediti, budete li pravi Muslimani''.

Kad smo upoznati sa ciljem i pravcem kojim imamo poći, onda se odmah ima preći na posao. Nijedan se momenat ne smije propustiti, jer ''svaki izgubljeni čas prilika je za nesreću.'' Tako je uvijek, a danas posebno. Naša gruba stvarnost i sadašnjost stalno nas opominje i upozorava na težinu našeg položaja i traži od nas da krenemo i otpočnemo s pravim, iskrenim i ustrajnim radom, jer život oko nas postao je vrlo grub i surov, gadan, sraman, i neljudski. A to s toga što malo ko misli da ga bolje udesi, kako reče jedan mislilac. Naš život je danas samo jedna utakmica za prestiž a nikako zajednica u kojoj se ljudi uzajamno pomažu, jedni drugima radost i sreću stvaraju i bolove ublažavaju. Sve je to posljedica crnog i okrutnog materijalizma koji upravo caruje ne samo teoretski kao nekad, nego i praktički. To u tolikoj mjeri, da su oni rijetki moralno značajni zasjenjeni i nemoćni da daju svoju riječ i da društvo i život okrenu pravim putem, da usklade odnose među ljudima i da stvore zajednicu rada, reda, sigurnosti, pravde i poštenja, zajednicu u kojoj će svaki član dobiti prava koja mu i po ljudskim prirodnim i božanskim zakonima pripadaju, a ne zajednicu utakmice, uništavanja, mržnje, svađe, pljačke i otimačine, zajednicu u kojoj su jedni drugima vukovi i gdje samo pojedinci ili neke skupine hoće da žive i uživaju, a drugi samo da služe i robuju. Ne ni zajednicu u kojoj će pojedinci ili neke skupine, zaneseni i zasljepljeni učenjem nekih svojih ekstremnih filozofa, smatrati da im je sve slobodno, pa i poštena i prava čovjeka ubiti, samo ako to zadovoljava njihov egoizam, njihovu strast ili prohtjev, odnosno psa i krmka koji su se u njih uvukli, kako veli silni Gazalija. Takav život eto mora prestati, jer je on samo subjektivni, a kao takav on je besmislen, budući je samo život u objektivnom smislu riječi pravi život, kako reče Bauch. A to je takav život gdje je svaki pojedinac zauzet općim i zajedničkim ciljevima, gdje samo njima služi, a za sebe uzima samo onoliko koliko mu je najpotrebnije i koliko je svojim trudom zaslužio. Takav eto život traži Islam, a samo na ovakav način se može pravo riješiti socijalno pitanje koje je temelj života i opstanka društva i zajednice. A takvom Islamu teže i Mladi Muslimani, jer spoznaju da je samo to prava zajednica života, rada, sigurnosti i solidarnosti, a ne zajednica u kojoj pojedinci govore, a i u praksu provode načelo: ''Šta se nas tiče bijeda i boli drugih. Nama je da zadovoljimo svojim strastima, pa kada bi novac tekao i iz žila ljudskih, mi bi prerezali žile njihove samo da što više novca nagomilamo.''

 

Sve izloženo jasno pokazuje i određuje pravac rada Mladih Muslimana, koji se ima sastojati prije svega iz vjersko moralnog odgajanja i pridizanja muslimana, budući je baš moral temelj života i mjerilo snage i vrijednosti jednog naroda. Veliki turski pjesnik Šefkija ide dalje i kaže: ''Moral, to je narod. Nestane li morala, nestalo je i naroda''. Obzirom na prednje, težak je zadatak koji čeka Mlade Muslimane, ali koliko god je strašan, mučan i naporan, toliko isto je i sladak i plamenit, a kad je plemenit i kad je u ime Boga i za Boga, On će ga i pomoći, a koga Bog pomaže, tomu pripada konačno uspjeh, slava, ugled i veličina, jer ''Bog je najbolji gospodar i najbolji pomagač''. Ali Bog sigurno i neće pomoći onoga tko ne radi u ime Njega. Toga moraju potpuno biti svjesni Mladi Muslimani. Zato imaju raditi samo ono što je cilj i ideja Mladih Muslimana. Ima raditi za ideju radi ideje i radi Boga, a ne radi nekih čisto svojih spekulativnih razloga. Ideja Mladih Muslimana mora ostati čista i jasna kao alem kamen, jer ona je cilj sama sebi. Stoga je niko ne može i ne smije zloupotrebljavati i iskorištavati u svoje posebne svrhe kao sredstvo da se obogati ili da zauzme položaj radi položaja i radi ugleda, a ne radi ideje i s namjerom da ideju pomogne. Stoga, ko god hoće u Mlade Muslimane on mora odbaciti zle namjere i bolesne ambicije, mora očistiti od toga svoju dušu i predati se zdušno i iskreno na rad u smislu ideje Mladih Muslimana. U tom radu Mladi Musliman ima biti živi primjer svima drugima, on mora biti dosljedan onome što kao nosilac mladoislamske misli uči, traži i zagovara, jer ako on to ne učini, onda ne može ni od drugog tražiti da to primi, a osim toga takvim postupkom on nanosi direktnu štetu samoj misli i pokretu, jer oni koji nisu upoznati sa idejom gledaju je kroz njega i po njemu i o njoj sude. Stoga je težak i duplo veći grijeh ne biti dosljedan mladomuslimanskom učenju, a isticati se kao Mladi Musliman. To je utvaranje i licemjerstvo, a ono je pokuđeno i osuđeno ne samo vjerski nego i moralno, ono je nepošteno i uopće nečovječno, podlo, nisko i bijedno. Zato neka svak, kao predstavnik i nosioc ideologije i pokreta, radi samo ono što se od njega traži, ili bolje rečeno, neka izvršava samo svoju dužnost, a ''vrijednost svoju najbolje ćeš prosuditi po načinu kako vršiš svoju dužnost'' - veli Goethe. ''A dužnost ti je ono što sadašnjost od tebe zahtjeva''. Zato, neka svak radi ono što može i dobro razumije. Neka se niko ne zalijeće na stranu da radi ono što mu ne pripada i u što nije upućen, pa da zapušta i zanemaruje svoj glavni posao, na koncu da ispadne: ''Trla baba dlan da joj prođe dan.'' Ovo se mora naročito imati na umu jer vrijeme prolazi i ne vraća se. Jedan čas izgubljen, ni vječnost ne može nadoknaditi. Zato se mora iskoristiti svaki momenat i svakom prilikom procjenjivati samog sebe.

Samo racionalnim iskorištavanjem vremena može se nešto postići, a to se sastoji iz predanog i ustrajnog rada u svakom momentu. Dakle svaki momenat mora se što bolje iskoristiti i ne smije se dozvoliti da uzalud prođe, jer ''najveća je nesreća za čovjeka da uzalud vrijeme troši'', veli islamski učenjak i šerijatski pravnik Ebu Hanife. Koristeći svaku priliku istrajnim, promišljenim i polaganim radom može se mnogo učiniti. U čemu leži tajna uspjeha mnogih velikih ljudi, nego baš u ovome. Iako je mnogo njih bilo, sušićavih, slaboumnih, malokrvnih, i uopće slabog zdravlja, ipak su i oni mudro raspolažući svojim snagama stvorili slavna djela. Takvi su bili: Ebu Jusuf, Spinoza, Paskal, Spenser, Montenj i mnogi drugi koji su bez buke i vike polaganim, ali stalnim radom mnogo dali i učinili. A kako onda mogu učiniti tjelesno i duševno zdravi!? Zgodno veli engleski historik Carlyle: ''I najslabiji može nešto postići, ako svu svoju snagu usmjeri, jednom cilju. Isto tako ni najsnažniji neće ništa postići, ako svoju snagu rascjepka. Trajna kap vode probuši kamen, dok najjača i bujica koja velikom bukom preko njega pređe, ne ostavlja iza sebe ni traga''. Zato i Mladi Muslimani moraju raditi bez buke i huke, tiho, sistematski i strpljivo i rezultat neće izostati ako Bog da.