Udruženje Mladi Muslimani

Moje sjećanje na rahmetli Aliju Izetbegovića

Detalji

Objavljeno četvrtak, 25 Decembar 2014 20:39

Autor Ejub Hadžić

Izlaganje Ejuba Hadžića na tribini "Alija Izetbegović i Mladi Muslimani" organizovanoj od univerziteta "Nedžmetin Erbakan" iz Konje.

Rođeni smo iste godine, bila je to 1925., on u Bosanskom Šamcu, a ja u Kaknju. Spojilo nas je mjesto školovanje – Sarajevo. Iako nismo pohađali istu školu upoznali smo se na sijelima, druženjima u društvu ''Trezvenost'', negdje pred Drugi svjetski rat 1940. godine. Na tim sastancima đaka i studenata bila su predavanja o štetnosti alkohola, duhana, o zdravom životu, ali i predavanja o islamu, npr: ''Islam u svijetlu istine'', ''Zašto su muslimani nazadovali dok su drugi napredovali'' i sl. Tada sam zapazio i upoznao Aliju, isticao se druželjubivošću, srdačnošću, ali i po diskusijama, jednostavnosti i obrazovanju. U to doba već su postojali ''Mladi muslimani'', i mi smo im se priključili i učestvovali tokom Drugog svjetskog rata u zbrinjavanju izbjeglica Bošnjaka iz istočne Bosne u Sarajevu, Visokom, Zenici itd.

Nakon Drugog svjetskog rata nastaje duža pauza, iz objektivnih razloga, u kojoj se nismo viđali ja i rahmetli Alija. Naime, Alija je 1. marta 1946. godine uhapšen i zatvoren u Sarajevu, a ja sam tada studirao Poljoprivredu u Zagrebu od 1945. do 1949. godine kada sam uhapšen kao ''Mladi musliman'' - 25. maja 1949. godine. A Alija je te godine tek izašao iz zatvora. Tako da smo se mimošli, on iz zatvora, a ja u zatvor. Ja sam tada osuđen na sedam godina robije koju sam izdržao do zadnjeg dana. 

 Upravo ta zatvaranja i robijanja za istu stvar, održala su nas dvojicu i druge iz organizacije ''Mladi muslimani'', u misaonom, duhovnom kontaktu, a to je svijest da se borimo za istu stvar kao što su: sloboda, istina, pravda. 

I nakon mog izlaska iz zatvora 1956. godine rijetko sam se viđao sa Alijom z prostog razloga što su uslovi života i rada uslovljavali tu fizičku razdvojenost. Alija je jedno vrijeme radio u Crnoj Gori, a ja sam proveo na radu u Africi punih 16 godina (Maroko, Alžir, Libija, Mozambik), ali nismo zaboravili jedan na drugog i do novog susreta dolazi 1983. godine. Bio sam došao u Sarajevo pred odlazak na novi petogodišnji angažman u Mozambik kao ekspert Ujedinjenih nacija za poljoprivredu. Trebao sam biti direktor projekta za oživljavanje proizvodnje pšenice i stočne hrane u Mozambiku. Ali, mi snujemo a Allah određuje. Alija je čuo da sam stigao u Sarajevo i posjetio me je u februaru 1983. godine u mojoj novoj kući u Hrasnici kod Sarajeva. Došao nam je na naselje, da se vidimo, da nam čestita useljenje u novu kuću i usput je donio svoju knjigu ''Islam između istoka i zapada''. Posudio mi je jedan primjerak kopije rukopisa (knjiga je spremana za štampu) i zamolio me da je pročitam i da mu dam neki komentar, neko zapažanje.

 Vrlo brzo poslije toga, već 21. marta 1983. godine dolazi do hapšenja Alije Izetbegovića i još nekolicine ''Mladih muslimana'' i sarajevskih imama, te svršenika Fakulteta islamskih nauka: Saliha i Omera Behmena, Ismeta Kasumagića, Derviša Đurđevića, Edhema Bičakčića, Hasana Čengića, Huseina Živalja, Džemaludina Latića, Mustafe Spahića, Melike Salihbegović, Đule Bičakčić. I ja sam uhapšen 21. aprila 1983. godine, tačno mjesec dana nakon Alijinog hapšenja. Glavna razlog za moje hapšenje bila je optužba da sam povezan sa Alijom Izetbegovićem i tražili su da priznam da mi je Alija dao svoju knjigu. Ujedno je policija pretresla moju kuću i uzela puno knjiga, fotografija, kaseta i sl., a sve u potrazi za nekim dokazima naše povezanosti i organizovanog djelovanja.

Iako su me držali u zatvoru četiri dana i četiri noći i ispitivali i naročito insistirali da mi je Alija dao svoju knjigu, ja nisam priznao to. Rekao sam da se poznajem sa Alijom iz đačkih dana, ali to što od mene traže da priznam nije istina i odbijam priznanje. Pustili su me iz zatvora nakon četiri dana, ali su mi oduzeli pasoš i spriječili me da odem na novo radno mjesto kao ekspert UN-a za poljoprivredu u Mozambik. Ostali smo i ja i žena bez posla. Zaposlili se više nikad nismo, ali smo hvala Bogu stekli godine za penziju i u njoj uživamo sve do danas. Pasoš su nam vratili 1987. godine, i naše prvo putovanje bilo je na hadždž iste te godine.

Susreti sa Alijom postali su češći prilikom osnivanja političke partije – Stranke demokratske akcije. Glavni Alijini saradnici prilikom osnivanja SDA i rada na terenu bili su upravo oni ljudi koji su kao mladići i djevojke pripadali organizaciji ''Mladi muslimani'' i bili proganjani i zatvarani u komunističkom režimu. Alija je znao da se na njih može osloniti i imati puno povjerenje. Dobar dio predsjednika općinskih odbora SDA bili su ''Mladi muslimani''. Primjerice, ja sam bio prvi predsjednik SDA za općinu Ilidža (Sarajevo).

Možda je ovo mjesto da se postavi pitanje: Kako je moguće da se Alija mogao osloniti na ljude koje je rijetko viđao i susretao kroz više decenija, i dati im povjerenje da organizuju i vode Stranku u tako sudbonosnim vremenima za BiH i Bošnjake, dakle, pred samu agresiju 1992. godine?!

Da bi ovo shvatili i dobili odgovor na pitanje citiraću nekoliko redova iz knjige ''Mladi muslimani'', čiji autor je Sead Trhulj: '''Mladi muslimani' su bili neprijatelji komunističke ideje već od svojih prvih kontakata s njom, oni su imali svoju vjeru islam, a komunistička ideja je bila ateistička. I tu je sve bilo jasno od početka. To što je nastalo vrijeme kada ta ideologija, koja inače nikad nije bila sklona da trpi drukčije mišljenje, više nije htjela da ih podnosi pa je riješila da njihovu organizaciju uništi, a njih 'nauči pameti', što se ta ideologija bazirala na sili, režimskoj, vojnoj i policijskoj i bila spremna da tu silu izdašno upotrijebi i obračuna sa njima, nije bilo dovoljno da ih slomi, pogotovu ne da iz njih izbije vjeru koja im je bila vodilja u životu. Hapšenja, istrage i zatvore shvatili su kao nevolje koje im je sudbina dodijelila, ili koju im je Allah poslao da ih iskuša i ojača u ubjeđenju, shvatili su to gotovo kao elementarnu nepogodu koja će trajati jedno vrijeme pa proći. Prolazeći kroz ta iskušenja, oni u većini nisu ostali samo čvrsti u svojoj vjeri, nego su odbačenost od aktuelnih društvenih kretanja shvatili kao priliku da uče, da usavršavaju svoja stručna znanja, i tu su priliku potpuno iskoristili pa su postali cijenjeni ljekari, inžinjeri, pravnici, profesori. Dakako, uvijek su nalazili važne oslonce u životu, što im je omogućilo da ostanu smireni i stabilni i da dočekaju trenutak kad će i režim koji ih je cijelog života progonio, otići sa političke i društvene scene i prepustiti vlast drugima. Tako se za njih može reći, kada se sve sabere, da su nakon nekoliko decenija čekanja, ustvari pobijedili'' (kraj citata). Ovaj citat je mislim najbolji odgovor na predhodno postavljeno pitanje. Alija je jednostavno mogao imati jedino iskeno povjerenje u svoje kolege ''Mlade muslimane'' bez obzira na činjenicu da sa mnogima nije bio u fizičkom kontaktu više decenija. Duhovna veza, borba za istinu, pravdu, slobodu, vjeru bili su iznad fizičkih veza, a povjerenje stečeno kroz tu duhovnu vezu ostalo je trajno. I, uostalom, vrijeme je pokazalo da je Alija imao ispravnu odluku kada se oslonio na svoju braću iz organizacije ''Mladi muslimani'' prilikom političkog organizira Bošnjaka, prilikom vođenja BiH ka nezavisnosti, prilikom organiziranja odbrane BiH, itd.

 Ovo što ću sada navesti u mom sjećanju na Aliju Izetbegovića dešava se pred sami rat (1992.-1995.), kada je Alija kao predsjednik SDA pozvao sve predsjednike i sekretare stranke iz svih opštinskih odbora na sastanak koji se održavao u hotelu na Bijelašnici. Savjetovanje se odnosilo na to šta nam je činiti u datoj situaciji. Pa je Alija rekao i ovo što ću citirati po sjećanju: ''Sve ćemo učiniti da ne dođe do rata i da se u miru rješe problemi. Međutim, ako do rata dođe, vodite računa i prenesite ljudima na terenu da posebno čuvaju nejake: djecu, žene, starce''. Citirao je i jedan ajet iz Kur'ana koji u prijevodu glasi: ''Ko sačuva jedan život – kao da je sačuvao cijeli svijet, a ko ubije jedno biće, jednog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet''. Bilo nam je sasvim jasno da rat dolazi, i da je ovo bila jasna poruka rahmetli Alije i nama da čuvamo svoju nejač, ali i poruka da čuvamo i tuđu nejač, jer je rat zlo koje budi razne ljudske porive. To je bila veličina rahmetli Alije i svih Bošnjaka, da nisu dozvolili da ubijaju nejač, da uništavaju crkve, pale, siluju.

O ratu 1992.-1995. ne bih šire govorio, uglavnom je svjetska javnost upoznata sa tim dešavanjima, a posebno naši prijatelji i braća iz Turske. Ono što mi se čini prikladnim da ovdje iznesem, citiram, jeste govor koji je Alija održao polaznicima seminara Uprave za moral Štaba Vrhovne komande Armije RBiH u jeku rata 9. decembra 1993. godine. Citiram: ''Danas je najveća čast biti vojnik ovog naroda. Lično osjećam da je to imoja najveća titula ako me neko smatra vojnikom ovog naroda i ove vojske. Vi možda i ne znate to, jer često ljudi o sebi najmanje znaju, šta je naša vojska i kolika ječast biti pripadnik naše Armije danas. Mi smo svijetu priredili dva šoka. Pokušaću da vam objasnim na šta pri tom mislim. Prvi šok je bio ta naša žilavost, naš otpor. Očrkivali su da ćemo biti razbijeni za 20 dana. Dokumenti do kojih smo došli govore o tome da je ta akcija planirana na dvije do tri sedmice. Ovo je, ako se ne varam, 20-i mjesec kako se mi uspješno opiremo, i ne samo da se uspješno opiremo, nego smo, hvala Bogu, svaki dan sve jači. U čemu je ta tajna? Ona je prije svega u osjećanju ljudi da se bore zapravu stvar, da se bore za slobodu i možda više od toga, da se bore za goli opstanak. Dogodilo se, naime, da mnogi obični mali ljudi od kojih ništa niste posebno očekivali nego da budu radnici za svojim strugom (mašina u metalskoj industriji, op. E.H.) ili činovnici tamo za nekim stolom, dobri roditelji itd, da su postali heroji... Drugi šok Europa je doživjela nešto kasnije. Naime, opet potpuno suprotno onome što su očekivali kada je riječ o nekakvoj kulturi, o nekoj zakonitosti rata, jer ni rat nije potpuno divljaštvo, ili ne bi trebalo da bude. Kultura ili ljudskog našla se na našoj (bosanskoj, op. E.H.), a ne na njihovoj (agresorskoj, velikosrpskoj i velikohrvatskoj strani, op. E.H.)... Mi smo za njih (Europu, op. E.H.) bili poludivlji svijet, porijeklom sa istoka, Azijati neki. Pa neka smo. Ali dogodilo se suprotno, da su oni od kojih su oni očekivali kulturu, narodi evropske provenijencije, ubijali nejač, rušili džamije, mostove. Mi to nismo radili.

Europa nikako to ne može da objasni. Stoga, mogu vam reći, osjećam dvostruki ponos kada odem negdje. Jedno što pripadam narodu koji jer pokazao izvanrednu žilavost i hrabrost, i drugo što pripadam narodu koji, uprkos svemu, nije okaljao obraz u ovoj teškoj nevolji punoj izazova. U vezi s tim je i moja prva poruka koju bih želio ovdje da uputim. Dakle, nastojte da očuvate obraz ove vojske i ovog naroda... Vi idete odavde da vojsci govorite neke stvari. Govorite im upravo to. Ne smiju da progone nejač... Ponavljam, mi treba da budemo vojska koju će narod smatrati svojom, i tada ćemo biti nepobjedivi. Svi đavoli ovog svijeta kada bi se sakupili, neće nam moći ništa ako budemo uza se imali ljude. To je prva poruka. Prenesite je narodu i učinite to jednostavnim jezikom da vas običan svijet razumije. 

Druga stvar što bih vam rekao je – vjerujte ljudima, ne sumnjičite ljude. Ovdje ima, znate, taj je bio to, pa bio to, pa se svakom neka mahana nalazi. Ovo je vrijeme prevrata. Trebaće dugo vremena, tek će naša djeca moći da vide šta se stvarno dogodilo u Bosni ovih dana, ovih godina. Ovo je nešto što se događa narodu jednom u hiljadu godina. U nekom smislu – ni kamen na kamen nije ostao, ili da upotrebim metaforu, kao da je bio potres od 12 stepeni Merkalijeve skale. Sve se u Bosni ispreturalo. Pa se pitam zašto bi ljudi ostali isti? Zašto ne vjerovati da su se odigrale slične promjene i u ljudima?! Stoga, svakog čovjeka cijenite po tome kako se pokazao u ovom ratu. Ne pitajte ga šta je bio prije. Pitajte ga šta je sada... Dakle, nemojte biti nepovjerljivi. Vjerujte ljudima sve dok se ne dokaže suprotno... To bi, dakle, bila moja druga poruka. 

I na kraju bih želio da uputim poruku koju smatram najvažnijom, a to je čuvajte živote vojnika. To je vaš posao. To je vaš zadatak. Mi smo mali narod, na kraju krajeva i da nismo, to su nečiji sinovi, za nekog je to dijete koje su vam povjerili sve što ima. Tom porukom bih završio: čuvajte živote  naših vojnika. Hvala.'' Kraj citata. TO JE BIO NAŠ ALIJA.

I na kraju dozvolite mi da se od srca zahvalim svim organizatorima ovog skupa u znak sjećanja na rahmetli Aliju Izetbegovića, našeg vođu i predsjednika, sa molbom, dovom dragom Allahu, da nas uputi na pravi put – Amin.

Ejub Hadžić,

oktobar 2014., Sarajevo