MLADI MUSLIMAN I ANTIFAŠISTA. Sjećanje na hadži Bećira Tanovića.
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 09 Juli 2018 00:00
- Autor Administrator
Biografija
Biografija Bećira Tanovića je revolucionarna, bogata i puna obrta. Antifašistička, partizanska, mladomuslimanska, tamničarska, prognanistička, antikomunistička, ali uvijek islamska i bošnjačka.
Rođen je 1928. godine u Gacku. Nižu osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. A od 1938. godine se seli u Sarajevo, gdje nastavlja svoje školovanje. U okupaciji Sarajeva, 1943. godine postaje član Mladih muslimana, a već za nepunu godinu odlazi u NOP, da se bori protiv okupacionog i domaćeg fašizma, kao dječak sa svojih 16 godina. Iste godine će biti zarobljen od strane Njemaca, te na putu za koncentracioni logor. Međutim, uspjeva da izbjegne zarobljeništvo i opet se prebaci na slobodnu teritoriju, gdje će se u redovima NOP boriti protiv fašizma do kraja rata.
Nakon rata više se aktivirao u organizaciji Mladi muslimani, gdje krajem 1945. godine formira prvu ćeliju u Gacku, koja će zahvaljujući njegovom trudu, angažmanu i radu vrlo brzo nastaviti svoje širenje po cijeloj istočnoj Hercegovini.
Kada su komunističke vlasti u FNRJ počele prve političke progone pripadnika organizacije Mladi muslimani, sredinom 1946. godine i nakon provale i hapšenja članova iz Gacka, Bećir se pokušava skriti u Valjevu kod daidže (op. koji je inače bio general JA). Međutim UDB – a ga pronalazi, biva prebačen za Mostar, gdje mu se sudi – po istim političkim optužbama kao i sarajevskim mladomuslimanima, te biva osuđen na četiri godine.
Svoju kaznu izdržao je do posljednjeg dana. A nakon izlaska iz zatvora, biva politički majoriziran, hapšen i pritvaran – posebice kada bi dolazio neki važniji funkcionier. Zbog ovakvih pritisaka, njegova majka obraća se Maršalatu, iznoseći u pismu cijelokupnu situaciju, napominjući njegov angažman u NOB. Nadajući se da će na taj način zaštiti sina, moleći da se obustavi progon i tortura. Beograd na ovo pismo upućuje žalbu Đuri Pucaru Starom, predsjedniku SR BiH, koji poziva Tanovića kod sebe i (op. Prema kasnijim svjedočenjia Bećira Tanovića) obraća mu se riječima „Šta ti stalno rovariš u mojoj republici?! Najbolje bi bilo da se gubiš odavde!“
Tanović je ove „savjete“ ozbiljno shvario te 1956. godine prešao u Rijeku, gdje se zaposlio a već sljedeće godine preko Italije izbjegao u SAD. U SAD odlazi u Chichago kod svoga tetka Mustafe Šarića, koji je bio dugogodišnji sekretar Džemijetul Hajrije, emigrant iz Bosne još od 1906. godine. Bećir Tanović, u SAD upisuje fakultet političkih nauka i historiju a polaže i kurseve prava. Nakon dobijanja diplome nalazi posao u državnoj službi za socijalni rad, a kasnije je promovisan i u supervizora i sudiju administrativnog suda gdje je radio narednih 20 godina.
Domovina u srcu
Haži Bećir Tanović nikada nije prekidao veze sa domovinom. Uz Adila Zulfikarpašića, Teufika Velagića, dr. Nedžiba Šaćirbegovića, dr. Balića i druge bio je jedan od najaktivnijih bošnjačkih emigranata. Naročito u propagiranju ideje bošnjačke nacionalnosti. Još 1959. godine postao je član odbora Muslim Religiu Cultural Home, koji je kasnije promjenio ime u Bosnian American Culturan Association. Prije prvih višestranačkih izbora u BiH 1990. godine, na poziv Omera Behmena, dolazi u Sarajevo kao delegat Bošnjaka Amerike. Mnogi su zapamtili i danas se sjećaju njegovog emotivnog govora na osnivačkoj skupštini stranke SDA, gdje je govorio o bošnjačkoj nacionalnosti i tome da je Musliman samo vjerska kategorija a ne nacionalna. A svoj govor završio sjećanjem na zatvorske dane svih pripadnika Mladih muslimana pozivajući da se jednom Fatihom svi sjete ovih šehida. To je bila i jedina dova koja je proučena toga dana na osnivačkoj skupštini.
Alija Izetbegović je govorio o Tanoviću kao jednom od glavnih intelektualnih stubova tada nove stranke SDA.
Nakon izbora u glavni odbor stranke i povratka u SAD, organizirat će i SDA Chichaga, te nastaviti na organiziranju Bošnjaka SAD – a.
29. Februara 1992. godine prije sudbonosnog referenduma za nezavisnost BiH. Tanović preko Turske dolazi u Sarajevo gdje glasa ZA Republiku Bosnu i Hercegovinu. A onda se preko barikada, sa zelenom beretkom na glavi, vraća u SAD.
Organizator Bošnjaka u Americi
Od početka agresije na R BiH, u poodmakloj životnoj dobi, Bećir Tanović se aktivno uključio u pomoć kako domovini, tako i novopristiglim bosanskim muhadžirima u SAD. Sve vrijeme je, skupa sa Nedžibom Šaćirbegovićem, bio u kontaktu sa predsjenikom Alijom Izetbegovićem. Rhm Izetbegović je govorio da ga smatra jednim od najbližih saradnika, prijateljem i osobom od povjerenja još od mladomuslimanskih dana.
U svojim lobističkim aktivnostima za BiH , Tanović nije štedio ni svoj novac ni vrijeme. Bio je prvi šef konzularnog punkta BiH u Chichagu za vrijeme embarga na uvoz oružja trudeći se da svojim predavanjima po univerzitetima, kulturnim centrima i crkvama prikaže pravu sliku o agresiji u BiH. U najtežim momentima agresije preko Mostara je posjetio Zenicu i uručio pomoć djeci šehida. A 1994. godine u Istanbulu organizuje konferenciju posvjećenu BiH. U svojim naporima uključivao je bošnjačke intelktualce ali i američke prijatelje kao što su bili profesor Francis Boyla, kongresmen Frank McCloskey, senator Joe Biden, poznati historičar Noel Malcom i druge.
Na toj liniji borbe za Bosnu i Bošnjake ostat će do kraja svoga života. Smatrajući te napore svojom životnom misijom.
Bio je ispred svoga vremena, svjestan da samo najhrabriji opstaju. Nije nikada pokleknuo pod pritiscima i progonima. Svojim radom doprinio je nezavisnosti BiH, povratku bošnjačkog imena, organizovanju Bošnjaka u SAD – u i radu brojnih humanitarnih organizacija.
Čitav svoj život nosio je nepokolebljive ideale slobodnog i ponosnog Bošnjaka muslimana.
Na ahiret je preselio 16. Novembra 2009. godine.
Neka mu Allah podari lijepi džennet.
Rahmetullahi alejhima!
_____________________________________
Armin Džunuzović, MA
SEKCIJA ZA DOKUMENTACIJU UDRUŽENJA "MLADI MUSLIMANI"
IZVOR: Tekstovi i dokumenti iz Arhiva Udruženja "Mladi muslimani"
Asim Čamdžić – istaknuti član Mladih muslimana i “El-Hidaje”
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 25 Juni 2018 00:00
- Autor Administrator
Asim Čamdžić rođen je 1920. godine u Zavidovićima. Njegov otac Ibrahim bio je dugogodišnji imam u rodnom gradu, što nam govori o tome da je Asim od malena odrastao u veoma religioznoj porodici, pa je i zbog toga shvatljivo zbog čega je Asim posvetio svoj život islamskom aktivizmu. Prvi dio osnovnog obrazovanja pohađao je u Zavidovićima, a drugi u Sarajevu.
Gazi Husrev-begovu medresu završava 1941. godine, te nakon nje odlučuje se upisati na Višu šerijatsku-teološku školu od koje je bio primoran odustati nakon odslušanog šestog semestra. Razlog ovakve odluke bilo je ukidanje ove ustanove uslijed uspostave komunističkog režima 1945. godine. Asim je nakon uspostave nove vlasti bio mobilisan u vojsku, međutim nakon kratkog odsustva i obustave obrazovanja uspio je da upiše Pravni fakultet u Sarajevu, koji je također pohađao i u Zagrebu.
Njegova društvena aktivnost ogledala se u sudjelovanju na različitim zadacima unutar organizacije Mladi muslimani. Asim je bio jedan od sekretara ove organizacije, što mu je omogućavalo da se angažuje u raznim oblastima, pa je tako bio jedan od najistaknutijih pisaca u časopisu “El-Hidaje”.
Ipak, među velikim brojem objavljenih tekstova dva teksta je potrebno posebno istaknuti: “Život jednog naroda biće onakav, velik i slavan ili žalostan i sraman. kako ga stvori omladina” i “Vještina napredovanja se sastoji u tome da dobro činimo što razumijemo, a da pored toga ne mislimo na slavu”.
Njegovi stavovi izneseni u ova dva veoma bitna naslova mogu biti smjernica mladim ljudima i u današnjem vremenu, što nam svakako govori o nepresušenosti djela Asima Čamdžića. U cilju sjećanja na ovog izuzetnog bošnjačkog intelektualca, humanistu i borca za islam, tokom agresije na našu domovinu jedan od vojnih odreda u Zavidovićima nosio je ime “Asim Čamdžić”.
______________________
Piše: Admir Lisica
Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani" - SEKCIJA ZA DOKUMENTACIJU UDRUŽENJA "MLADI MUSLIMANI"
Više u: Kasumagić Ismet, Trinaest mladomuslimanskih šehida, Sarajevo: Udruženje "Mladi muslimani", 2007, str. 89 - 99.
Sjećanje na hafiza Ibrahima ef. Trebinjca
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 28 Maj 2018 00:00
- Autor Administrator
Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac, rođen je u Sarajevu 17. oktobra 1912. godine, gdje je i započeo svoje obrazovanje. Nakon završenog mekteba upisuje Gazi Husrevbegovu medresu, gdje će i maturirati 1933. godine. U jesen 1934. Trebinjac je otišao u Kairo na dalje studije, ali je iz porodičnih razloga morao da se vrati i prekine dalje studije. Naredne 1935. godine kada je i osnovana Viša islamska šeriatsko - teološka škola, bit će jedan od njenih prvih polaznika a diplomirat će sa prvom generacijom 1939.godine.
Još kao medresant je završio hifz pred hafizom Mustafom ef. Mujezinovićem.
Nakon školovanja je obavljao dužnost imama Timurhan džamije ( a u kroz život će bit hatib i u Hadžijskoj, Buzadžijinoj, Jedileri, Čeligovići i Horvatin džamiji) i vjeroučitelja Druge osnovne škole u Sarajevu. A kada je diplomirao postavljen je za vjeroučitelja u Drugoj muškoj realnoj gimnaziji u Sarajevu. U školskoj 1945/46. godini predavao je i na ženskoj GH medresi. Radio je i u privredi kod Edhemage Ćejvanija kao računovođa (jer je po izlasku iz zatvora izgubio građanska prava, te nije mogao da se zaposli kao imam ili profesor), a 1965. je postavljen za profesora na GH medresi, gdje je radio sve do penzije 1977. godine, a dva puta je vršio dužnost i direktora Medrese.
Kada je otvoren Islamski teološki fakultet, hadži hafiz Ibrahim ef. je na njemu postavljen za profesora, gdje ostaje do smrti. Predavao je dva predmeta: kiraet i hadis.
Hafiz Ibrahim Trebinjac je posebno zadužio članove Podružnice „Mladi Muslimani“ kao treći zvanični predsjednik ove podružnice (iza Kasima ef. Dobrače i Mustafe Busuladžića). Bio je aktivni član Organizacije, alim i vaiz. Brojni članovi Udurženja opisivali su ga kao svog odgajatelja. Jer je posebice bio zainteresiran i ulagao sebe za taj segment aktivnosti. Mnogi su sa epitetima spominjali njegove vazove na časovima u školama, gdje je predavao. A za Mlade Muslimane je držao i časove arapaskog jezika u biblioteci „El Hidaje“.
Hafiz je prilično govorio i engleski jezik, pa je nakon rata često znao u hotelu Evropi komunicirati sa strancima sa Zapada i upoznavati ih sa teškom situacijom vjernika pod komunističkom vladavinom. Time se a i svojom popularnošću u religioznim krugovima sarajevske čaršije odmah zamjerio vlastima koje su težile ateizaciji društva. Pa su u nedostatku dokaza i povoda za hapšenje, odlučili da na njima karakterističan način "kreiraju" slučaj.
Tako su polovinom 1946. godine za vrijeme Ramazana, poslali provokatora Mustafu Brkića svršenika medrese i imama, koji je otišao u Buzadžinu džamiju, gdje je tada imamo hafiz i prije akšam namaza dok se hafiz selamio sa džematom, krišom ubacio u hafizov džep cjeduljicu. Kada je poslije namaza hafiz izašao iz džamije sačekala su ga dva agenta UDB – e, gdje su ga nakon legitimisanja priveli u Beledija zatvor. A gdje je prilikom pretresa pronađena inkriminirajuća cjeduljica. (interesantno je da mu nikada nisu rekli šta je zapravo pisalo na toj cjeduljici, ili je to bio samo presavijen papir). Hafiz, insan kakav je bio, nije želio da optuži bilo koga, konstantno je naglašavao da misli da je to hedija od neke učenice, kao zahvala za podučavanje. Te je tako je hafiz bez konkretnog razloga, optužen, prebačen u centralni zatvor a tek oko godinu kasnije izveden pred vojni sud u bivšoj Osman – pašinoj vojarni, kasnije nazvanoj „Maršalka“. Da je proces bio montiran, dokaz je i to da je vojni sud sudio Hafizu Trebinjcu, iako nije bilo razloga za takvo što. Suđenje je izvedeno u avgustu 1947. godine, gdje je hafiz osuđen na dvije godine teškog zatvora. Važno je naglasiti da se i na sudu hafiz branio izmišljenom pričom o hediji njegove učenice, neželeći da optuži nikoga. Tek puno kasnije saznao je da je to bila podvala koju mu je smjetio Brkić. (Ismet Kasumagić, istaknuti član „Mladih Muslimana“ koji je kao mladić u istom procesu osuđen na godinu dana strogog zatvora, kazivao je kako mu je Hafiz pripovjedao „Pokuđeno je Muslimanu bilo koga proklinjati, a ja sam za Brkića rekao – Da Bog da oslijepio“).
Hafiza Ibrahima Trebinjca je pored iluma krasila lijepa narav. Uvijek je bio raspoložen i spreman da se našali, a vrata njegove kuće su uvijek bila otvorena za sve.
Hafiza Ibrahima ef. Trebinjca na ahiret je preselio 16. oktobra 1982. godine.
Neka mu Allah podari lijepi džennet.
Rahmetullahi alejhima!
____________________________________________
Piše: SEKCIJA ZA DOKUMENTACIJU UDRUŽENJA "MLADI MUSLIMANI"
IZVOR: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"
Zbornik islamko - teološkog fakulteta u Sarajevu, broj XI, članak hfz. Mahmud Traljić "Hafiz Ibrahim ef. Trebinjac"
Sjećanje na šehida Nusreta Fazlibegovića
- Detalji
- Objavljeno ponedjeljak, 14 Maj 2018 00:00
- Autor Administrator
PORIJEKLO
Nusret je rođen 30 avgusta 1927. u Mostaru. Sin je Mustafe i Rabije, rođ. Mutevelić. Nusretovi roditelji usvojili su Fehametu (1924) sa 6 – 7 godina od majčine bliže rodice, koji su Nusret i njegova braća Husref (1932) i Jusuf (1937) kao stariju jako voljeli i nisu razlikovali od rođene sestre Mejre (1929). Po smrti Nusreta rodila se još sestrica Enisa (1950) koja je bila utjeha za roditelje i koja je unijela radost u kuću Fazlibegovića. Otac je bio službenik, a majka domaćica.
Stanovali su na području Balinovca u blizini rijeke Radoblje, gdje su imali veliko imanje. Kuća vrlo raskošna, sa velikom avlijom u kojoj su bile sofe i ružičnjaci koji direktno vode do ogromne bašče, voćnjaka i vinograda.
ŠKOLOVANJE
Roditelji Nusreta su poklanjali veliku pažnju školovanju djece, tako da su sva djeca fakultetski obrazovana. Jedino je Ferhametu spriječilo hapšenje. Vladala je kućna harmonija, uz veliko respektovanje islamske tradicije i odgoja. Rodbina i prijatelji svih uzrasta rado su obilazili gostoprimljive domaćine i uz ugodan razgovor uživali u ovom lijepom ambijentu.
Nusret kao odličan učenik završava u Mostaru osnovnu školu i s prekidom gimnaziju. Naime, on po završetku šestog razreda gimnazije biva mobilisan, pa tek po demobilizaciji završava preostala dva razreda i maturira, te na jesen, septembra 1947, odlazi u Sarajevo, gdje se upisuje na Medicinski fakultet.
Uz redovno polaganje ispita, on jako mnogo čita, ideološki se izgrađuje i kroz raznovrstan organizovani rad, kao mladomuslimanski rukovodilac, druge angažuje i na njih pozitivno djeluje.
NEKE NUSRETOVE OSOBINE
- Veoma je načitan i pismen. Pisao je pjesme i kraće literarne sastave, a u zadnje vrijeme i vatrene napise. Njegove teke, dok je bio učenik, bile su: uredno ispisane čitkim krasopisom.
- Bio je jako društven i komunikativan. Imao je puno prijatelja i poštovalaca. Roditelji su držali do njegovog stava i mišljenja, a kao najstariji za braću i sestre bio je neprikosnoveni autoritet.
- Za njegovog najbližeg saborca, Omera Stupca rekao je Omer Behmen jednom prilikom: „Omer Stupac kada govori o Islamu i našoj borbi , može i hladnu stijenu zapaliti, a kamo li ne srce mladića“. Munir Gavrankapetanović dodaje da se isto to može reći i za Nusreta.
- Bio je srednjeg rasta, lijepo razvijen, lijepog i pravilnog lica, kose crne kao ugalj i izrazito crnih očiju, dobrog zdravlja, temperametan. Simpatisale su ga djeojke, ali surovi život koji je uslijedio, nije mu dao vremena za emocije na tom planu. Bio je vrlo inteligentan i sugestivan u govornim nastupima ostavaljo je na sagovornike upečatljiv i dubok utisak. Prijatno ga je bilo slušati. Svoje ideje i razmišljanja prosto je unosio u dušu slušalaca. Kao gimnazijalac volio je sport, a bio je i dobar šahista.
MLADOMUSLIMANSKE AKTIVNOSTI
Nusret je postao član El – Hidajine Podružnice MM od njenog osnivanja 1943. pa sve do ulaska partizana u Mostar. Predsjenik odjela Podružnice u Mostaru bio je Ejub Kabil. Po završetku Drugog svjetkog rata biva mobilisan, pa je u Mostaru služio vojsku do januara 1946. Bio je lakše ranjen ganjajući škripare. Slično kao u Sarajevu, i u Mostaru se sastaju ranije članovi MM, bez veze sa Sarajlijama. Vrlo brzo, kada su čuli za hapšenja u Sarajevu, marta 1946. i oni prelaze na ilegalni rad, uvodeći konspiraciju. Nusret radi u grupi sa Omerom Stupcem i Omerom Behmenom. Najstariji u Mostaru je bio Salih Behmen, koji odlazi u Sarajevo i upisuje višu pedagošku školu, gdje se susreće sa Halidom Kajtazom, s kojim postaje nerazdvojan prijatelj. Tu se oni povezuju i dolazi do ujedinjavanja mostarske sa sarajevskom grupom.
Kao aktivan i vrijedan član pokreta MM i privržen ideji islama, Nusret proširuje djelokrug svog rada, preuzimanjem vrlo delikatnih zadataka, koji su ga na koncu i glave koštali. Do odlaska u Sarajevo, Nusret sa svojom grupom djeluje ne samo u Mostaru, nego i na širem području Hercegovine. Za vrijeme njegovog boravka u Mostaru, oformljene su grupe MM u Gacku, Nevesinju, Blagaju i Konjicu, a u samom Mostaru je oformljeno više grupa, koje su brojale nekih 25 članova Organizacije.
Nastavak njegovih aktivnosti u Sarajevu traje sve do njegovog hapšenja (8. aprila 1949.), odnosno njegovog ubistva novembra iste godine.
Dolaskom u Sarajevo, Nusret se povezuje sa Hasanom Biberom, a nešto kasnije i sa Halidom Kajtazom i vrlo brzo je izabran u uže rukovodstvo organizacije MM za grad Sarajevo i njegovu okolinu. Tu najviše djeluje, osim sa Hasanom i Halidom, još sa Salihom Behmenom, Hilmom Muftićem i Fikretom Pločom. Tokom 1948. godine, Nusret rukovodi sektorom doline rijeke Bosne, kome pripadaju mjesta: Tarčin, Pazarić, Hadžići, Visoko, Kakanj, Zenica, Zavidovići, Žepče, Tešanj, Gračanica i jednim dijelom Tuzla. To je jedan od osam sektora, na širem području bivše Jugoslavije.
Za Nusreta se , vezano za njegove aktivnosti može reći sljedeće:
- On je jedan od inicijatora i osnivača Organizacije MM za Mostar i Hercegovinu.
- Od septemvra 1947. radi i djeluje u Sarajevu, a od početka 1948. djeluje u užem rukovodstvu Organizacije.
- Početkom 1949. godine formira udarne grupe u cilju uvježbavanja i stvaranja otpora muslimana, a onda dalje vođenje povjerava Hilmiji Muftiću.
- Nusret piše, štampa i umnožava ilegalni materijal vjerskog, prosvjetnog i ideološkog karaktera.
Skupa sa Saligom Behmenom Nusret se angažovao na formiranju prvog koncepta „Pravilnika organizacije MM“ a na osnovu konspirativnih pravila.
Nusret je učestvovao i na plenumu Centralnog rukovodstva MM koji je održan 20. i 21. februara 1949. godine.
HAPŠENJE I ISTRAGA
Već početkom 1949. godine neko je „provalio“ Nusreta pa ga je UDB – atražila. Krio se po raznim stanovima, a noću je izlazio i održavao sastanke Organizacije. Zatvor Čelavina u Mostaru bio je pu pripadnika MM. Razmišljao je da pokuša bijeg preko granice, ali je odustao. Osjetio je da mora biti krajnje oprezan. Ipak je 8. aprila otišao na ručak u studentsku menzu. Iako je bio u sklonutijem kutku, prišaomu je njegov kolega sa godine Rolović, koji je istovremeno bio i agent UDB – e. Sa njim su bila još dva agenta u civilu koji su odmah uperilili pištolje. Poveli su ga sa sobom i strpali u samicu Centralnog zatvora u Sarajevu.
Pošto je odbijao da govori, odveden je u u podrum u „bazen“. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu 1,5 m. Predhodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u donjem vešu. U tom bazenu je mogao samo sajati. Kada bi ga san uhvatio išao bi u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi bar pet – šest minuta. Bilo mu je jako hladno. Iz sata u sat bilo je sve neizdržljivije. Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prvih dana. Nekada bi na momente samo zaronio i sjeo na dno bazena samo da odmori noge. Zbog hladnoće je masirao svoje tijelo da se zagrije. Svjedočio je drugim zatvorenicima da je i pio vodu iz bazena.
Peti ili šesti dan u Bazenu stupio je u štrajk glađu. Hranili su ga prisilno. Nakon njegove upornosti, obišla ga je zatvorska komisija nakon čega je prebačen u suhu ćeliju.
Nusreta je najviše tukao Husa Hadžiomerović iz Mostara, agent UDB – e i njegov dalji rođak.
Mjesec dana pred suđenje svaku noć su ga saslušavali po deset sato o ciljevima, metodama rada i historijatu Organizacije. Prilikom isljeđivanja prijetili su mu kao i Hasanu i Halidu da će biti osuđeni na smrt i da je suđenje samo formalnost.
SUĐENJE
Pored svega, čime su sve teretili rukovodioce MM, Nusreta su posebice optuživali da je „terorista“. Suđenje je počelo 1. avgusta, a presuda je izrečena 12. avgusta 1949. godine koja je potvrđena 25. avgusta na Vrhovnom sudu.
Odmah po presudi, kao i ostalim na smrt osuđenim, okivaju mu noge bukagijama. To posebice teško pada krajnje iscrpljenim zatvorenicima, nakon svih maltretiranja, popraćenih nesanicom i glađu.
HAPŠENJE ČLANOVA PORODICE
Česti sastanci u kući Fazlibegocića spontano su utjecali na uključivanje u MM Nusretovih članova porodice. U aktivan rad su se uključile Fehameta i Mejra u ženskoj grupi sa još pet djevojaka. One će biti uhapšene nakon suđenja MM pripadnicima u Sarajevu sa još par djevojaka iz Hercegovine, te biti upućene na društveno koristan rad, kao i brat Husref.
OPROŠTAJNA POSJETA
Uzalud su roditelji pokušavali da upute molbe najvišim organima u SFRJ. Tako je odbijenica žalbe stigla prije u Sarajevo prije nego su se roditelji vratili iz Beograda. Ostalo je da se Nusretu ode u oproštajnu posjetu. Majka nije imala snage, pa su mu otišli otac, brat Jusuf i sestra Mejra. Čim ih je ugledao, Nusret je odmah sjetno rekao „Zar je sve već svršeno“? Otac mu je prišao, zagrlio ga i zamolio da mu halali jer ga je mučila misao da ga on nije storim odgojem naveo na ovakav korak, Nusret je tada imao pune dvadest i dvije godine. Nusret mu je tada odgovorio „Ne oče ja tebi treba da zahvalim što si me odgojio u islamskom duhu, a ja sam svoj put lično odabrao zahvaljujući Allahu i ja sam zadovoljan, ellhamdullilah“. Zatim se okrenuo sestri i bratu „Samo naprijed, učite i molite Allaha da vas uputi na pravi put. Klonuti ne smijete nikada. Dušman ne smije nikad da vas sa pravog puta skrene“. Ove poruke su pamtili i držali se i brat i sestra.
Porodici nikada nije rečeno gdje i kada su Nusret i njegovi saborci ubijeni, niti način na koji je to izvršeno. Posigurno se zna da su još dugo isljeđivani i mučeni i nakon pravosnažne presude. Uprava zatvora je još dugo primala pakete koje sigurno nisu dolazili do njih.
O boravku Nusreta u zatvoru najviše se zna po kazivanju Munira Gavrankapetanovića koji je sa njim bio u istoj ćeliji prije presude. I ovaj tekst je skraćena verzija njegovog i sjećanja njegovih članova porodice.
______________________________________________________________
Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.
Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"