Sjećanje na šehida HASANA BIBERA

  • Štampa
Detalji
Objavljeno ponedjeljak, 30 April 2018 00:00
Autor Administrator

 


Hasan Biber je rođen 1. 12. 1919. godine u Sarajevu. Sin je bakala Mustafe iz Sarajeva i majke Aiše, rođ. Neretljaković. Imao je četiri sestre: Vasvija (1923), Munevera (1926), Hajrija (1928) i Bahriju (1941) i dva brata: Muhameda (1931) i Osmana (1935).

Po preranoj smrti oca 1943. godine, usred teških godina II svjetskog rata, Hasan u svojoj 24. godini preuzima trgovinu i domaćinsku ulogu nad brojnom porodicom. Samo jedna sestra je tek postala punoljetna, ali ni ona nije bila udata, niti zaposlena, dok je majka bila domaćica.

Stanovali su na Vratnik mejdanu (Mali sokak 1). Imali su bakalarsku radnju u Saračima 48, blizu baščaršije i magazu u Halačima.

ZANIMANJA

Hasan je završio bravarski zanat u željezničkoj radionici. Međutim, smatrao je korisnijim da se bavi trgovinom. Pomagao je ocu u trgovini, kao i njegova sesra Munevera. U susjedstvu je bio dućan Dervišage Kajtaza, oca Halidovog. Iz tog vremena potiče prijateljstvo Hasana i Halida. Po očevoj smrti, Hasan preuzima poslovodstvo u bakalarnici, sada uz još veći angažman sestre Munevere. Vojsku je služio za vrijeme kraljevine Jugoslavije u Beogradu na Banjici, nešto oko devet mjeseci, gdje ga je zatekao rat. Tada je on pješice došao u Sarajevo. Kasnije je morao da nastavi služenje vojnog roka do napunjenih 18 mjeseci, kao domobran. U tom ga je periodu Munevera zamjenjivala u dućanu. Po dolasku partizana, mobilisan je. Služio je u Karlovcu, gdje je lakše ranjen u ruku i u nogu, pa je vraćen u Sarajevo. Smješten je u bolnicu na Jezeru. U međuvremenu je isposlovano da se kao hranitelj oslobodi daljeg služenja u vojsci.

Opštom konfiskacijom oduzeti su im i dućan i magaza. Tada se Hasan zapošljava u bravarsko – limarijskoj radnji BRALIM, gdje je radio sve do hapšenja.

NEKE HASANOVE OSOBINE

- Nad njegovom baščom je bio nadvješen susjedski orah. Nije nikada dozvolio da neko od njegovih ukućana pojede neki od oraha koji padnu u njegovu bašču, nego je svaki trebalo prebaciti preko susjedove ograde.

- Jako je poštovao majku, a u potpunosti je zamijenio oca. Bio je strog i poštovali su ga i braća i sestre.

- Jako je pazio na susjede i bolesnike, pa je uvijek bio na pomoći nemoćnima i siromašnima, iako ni sam nije bio dobro situairan. Pakete je slao u zatvor Aliji Izetbegoviću i Ešrefu Čampari. Pomagao je majke nestalih: Esada Karađozovića i Emina Granova i ne znajući da time pomaže u kući skrivenom Eminu.

- Bio je vrlo skroman.

- Volio je planinarenje i skijanje, ali je i po snijegu uzimao abdest i bez ustručavanja klanjao. Rado je djecu okupljao, pa ih je po nekoliko stavljao na skije i vozio. Bio je izrazito fizički jak, krupan i naočit momak.

- Mrzio je pušenje, alkoholizam, nepoštivanje roditelja, nemoral i druge ljudske poroke.

- Nije volio modu, a od sestara je zahtjevao da budu pokrivene.

- Hobi mu je bila džiudžica i sviranje na violini.

- Pokazao se kao odličan organizator.

- Bio je za disciplinu i nije trpio javašluk, pa je davao i pismene opomene, a neke je i isključivao iz organizacije.

- Jako je štitio druge, pa je sam nosio kompromitirajući materijal i unosio u voz, odakle ga je drugi preuzimao tek po stizanju u odredište.

- Vrlo je cijenjen, pa ga je Esad Karađozović svrstao u A – grupu, znači među probranije , povjerljivije i agilnije. Tako je Esad, pri svom povlačenju iz Sarajeva, pred ulazak partizana u Sarajevo, imao najviše povjerenja u Hasana da kod njega pohrani svoje članke. Među tim člancimasu bili i oni a la „Zašto ne svinjetinu“,  „Alkohol majka svih zala“, „Porijeklo čovjeka“ i dr. Ovi članci su bili osnov za MM ideološki rad.

- On u početku nije bio rječit, ali se kasnije jako izverzirao.

HAPŠENJE HASANA

Oko ponoći, 10. aprila 1949. godine, došla su u Hasanovu kuću trojica službenika UDB- e. Kada su zakucali na sokakna vrata Hasan je sišao sa sprata do majke i rekao joj da ne otvara dok on nešto ne završi. Pokupio je neki kompromitirajući materijal i skočio kroz prozor u baščicu. Taj materijal je sklonio u ćumez i dao majci znak da otvori. Odmah su se zainteresovali za Hasana, a kako se on nije odmah pojavio, rekli su da će uhapsiti njegovog brata Muhameda. Na to je Hasan izašao u hodnik i pitao šta hoće. Jedan od njih je uperio pištolj prema njemu i naredio mu da sjedne i da ne mrda. On se povukao u halvat i primjetivši na sećiji tragove svojih stopa sjeo je baš na to mjesto. Dok je jedan tako pored njega stajao sa uperenim pištoljem, druga dvojica su vršila pretres kuće. Pošto nisu našli ništa kompromitirajuće, pokupili su: El – Hidaje, Behare, Takvime i Bašagića pjesme. Tada su poveli sa sobom samo Hasana. Na rastanku, Hasan je rekao „Halali majko, ako se ne vidimo na ovome vidjet ćemo se na drugom svijetu!“ Od tada ga majka nikada više nije vidjela. Hasan nije bio nimalo uzbuđen, a majka je bila šokirana, ali to nije pokazivala ni tada ni kasnije.

Ujutro su ponovo došli, stim da obnove pretres. Sve su slamarice isparali i sećije izrazvaljivali, ali opet nisu ništa našli. Još su jednom pretresi knjige, ali nisu ništa odnjeli. Kroz dva dana, opet oko ponoći i opet trojica pokucala su na kućna vrata. Na upiut „Ko je?“ odgovarali su „Oni tvoji, otvori“. Ušavši, odmah su tražili kramp i pravo otišli u mutvak (ljetnju kuhinju), koji je tada služio kao šupa. Ispod ognjišta su našli skriveni materijal: dvije vreće pisanih materijala i pisaću mašinu. Bilo je tu i duakta, pa je i to odneseno. Radio i violina nisu bili u skrovištu, pa su, čudno onjeli i njih. Za ovo skrovište je znao samo Kemal Kurbegović, zvani Kemo. To skrovište nije trebalo razbijati jer je gornja ploča bila pomična. Međusobno su se ovi udbaši zvali: Besim i Meha. Ovaj Besim je kasnije udarao Hasanovu majku pod istragom. Ono, pak, u ćumezu nije pronađeno ni kasnije. Ovo govori o tome da skrovište u mutvaku nije „provalio“ Hasan nego Kemo. Ne zna se šta je bilo sa onim materijalima iz ćumeza, to je znala samo Hasanova sestra koja je umrla.

19. aprila, ponovo dolaze i tada hapse i odvode Hasanovu majku i brata Muhameda.

           

POSJETE

Sestre su braću i majku. Samo su mogle biti u posjeti, vrlo kratko, po jedna od njih. Izuzetno su dozvoljavali da uz Muneveru bude i mali brat Osman. Od osuđenih nisu nikada primali pisma, ni prije, dook su bili pod istragom. Susreti sa Hasanom, obično sa bukagijama na nogama, izuzev neposredno prije izricanja presude, bili su uvijek tužni. Jedva su dobili pravo na posjetu po izricanju presude. Za to se izborio advokat Ivanišević. Zadnja posjeta Hasanu bila je 25. avgusta, nakon što je Vrhovni sud potvrdio presudu. Tada je Ivanišević već bio u zatvoru zbog branjenja Hasana. Nisu dozvolili da se Hasanu preda nešto hrane, što su bili donjeli. Hasanu nisu dali ni da sjedne, a po pričanju Munevere, uz koju su jedva dozvolili da uđe i Osman, jezovio je loše izgledao.

Na prvoj posjeti je saznao da su mu majku i brata uhapsili, pa mu je to vrlo teško palo, pored svih muka. Munevera je jedina uspjela da dobije pravo na posjetu majke u Belediji. Tada je već znala za Hasanovu presudu.

Muhameda nisu mogli posjetiti prije nego što je prebačen na radilište, gdje je upućen na tzv. „društveno – korisni rad“. Pod istragom je bio u Ćemaluši u susjednoj sobi do majke, pa su se uspjevali dokucavati.

ODBRANA

Interesantno je napomenuti da su i advokati bili pod udarom. Tako je Hasanov advokat Ivanišević, iako nije musliman, pa nije mogao biti pristrastan, izletio sa izjavom da kada bi se suđenje vodilo na način kako je za vrijeme kraljevine Jugoslavije suđeno komunistima da bi ove mladiće trebalo osloboditi ili im eventualno dati po dvadeset po turu i pustiti kući. Za ovu izjavu je osuđen an godinu i po dana. Nije se onda čuditi što je bio sputan i neefikasan drugi advokat, Nadija Arnaut, koji je uza Ivaniševića preuzeo odbranu.

TORTURE POD ISTRAGOM

Nedžib Šaćirbegović, koji je istovremeno bio u Centralnom zatvoru kada i Hasan, suočavan je sa Hasanom. Tada mu je Hasan uspio dati do znanja da ga strahovito maltretiraju.

Jednom su isljednici kao ludi trčali po hodnicima kada su primjetili da je ispred Hasana nestao šifrirani spisak ljudi. Oni su naime prisiljavali Hasana da dešifruje imena ljudi sa spiska. Dok je prijeteći mu isljednik izašao na momenat, Hasan je iako vezanih ruku na leđima uspio da se sagne i dohvati spisak te da ga pojede. Isljednici su pokušavali da umjetno izazovu povraćanje, ne bi li došli bar do tragova spiska, ali u tome nisu uispjeli. Ko zna koliko je tek nakon toga maltretiran Hasan?

Nedžib je uspio da sazna od zatvorenika koji su bili sa Hasanom u ćeliji da su nad njim vršena sljedeća zlostavljanja: uvlačenje zahrđale žice u ud (što je izazivalo bolove pri mokrenju), vješanje čuturice vode o mošnje, uvalačenje ruke u fioku stola a onda njeno naglo zatvranje, podbacivanje nožnih prstiju pod sto, nakon čega isljednik još sjedne na sto. Kod drugih su primjenjivane još i druge surove metode mučenja, kakve mogu smisliti samo ateistički bezdušnici.

Nisu lako prošli pod istragom ni Hasanova majka i brat.

Pri pritvaranju, majku su prvo pitali koje ljude poznaje od onih koji su dolazili Hasanu. Ona je rekla da zna ime samo mljekara. Tada su počela maltretiranja. Dvojica su je udarala sa dvije strane. Insistirali su da prizna da je znala za rad organizacije MM.

Kako je bilo Hasanovoj majci koja je bez suda upućena na prisilni rad u Kopanice kod brčkog na UDB – ino poljoprivredno dobro. Svaki dan su joj dobacivali „Htjela si da budeš majka heroja“ „Mi smo ti ga ubili“.

Muhameda su također poslali na DKR. Pa je radio teške poslove u Bosanskom brodu, zatim na Alipašinom mostu što je imalo za posljedicu da je nakon tog mukotrpnog boravka i zaposlenja brzo otišao u invalidsku penziju i ubrzo umrlo.

Majka je bila „osuđena“ na godinu dana, od čega je odrobijala 11 mjeseci i pušena je za 1. maj, a Muhamed je dobio dvije i po godine, koje je izdržao do posljednjeg dana.

 

Neka je Allahov rahmet na Hasana i na njegovu majku i brata!

___________________________________________________

Ismet Kasumagić, "Trinaest mladomuslanskih šehida“, Sarajevo, 2007, str. 131 – 139.

Fotografije - izvor: Arhiv Udruženja "Mladi muslimani"